Pregled najboljih glazbenih albuma 2019.

Bojim se da iz godine u godinu postajem sve veće čangrizalo kad je u pitanju ono što svijet naziva Božićem, odnosno, kako ga zamišlja. Taj najljepši i najveći rođendanski tulum, ako ćemo suditi po tzv. “adventima” i konzumerskoj groznici, sve očitije ostaje bez svoga slavljenika, a ono što nam se prodaje – i prolazi! – pod božićnom glazbom i filmovima (i kao tzv. “božićni duh”) sve su jeftiniji klišeji (gotovo) posve isprani od svoje vjerske genetike. Upravo sam zato već nakon letimičnog pregleda novijih božićnih (ili, “politički ispravnije”, blagdanskih) glazbenih izdanja odustao od planirane recenzije nekog od albuma iz te prigodne kategorije te sam vas odlučio, umjesto u siječnju, već sada, uz najtoplije božićne čestitke, pozvati na kratki izlet kroz ono najbolje što nam je glazbena 2019. ponudila.

Naravno, kao što je to uvijek slučaj, čak i kod onih koji se kunu u svoju tobožnju objektivnost, u pitanju je vrlo osoban izbor, limitiran ukusom i afinitetima, a opet, vjerujem, dovoljno obuhvatan i šarolik da pruži koliko-toliko široku sliku onoga što želi prikazati. Nadajući se da ćete ne samo pronaći nego, čak prije svega, otkriti nekog novog favorita, probrao sam deset stranih te pet domaćih albuma (uz još tri posebna izdanja s etiketom “Made in Croatia” a koja nisam mogao ne spomenuti) po kojima ću ja osobno pamtiti godinu na izmaku.

Najbolji strani albumi

Na samome vrhu, gotovo bez razmišljanja, po mom skromnom osobnom sudu vidim dvostruki album “Ghosteen”, koji potpisuju Nick Cave & The Bad Seeds. Od tuge satkana i čežnjom topljena, impresivna je to dvodijelna zbirka čija “djeca” i “roditelji” kao dva vezana sveska pjesama svjedoče bol i gubitak, ali ne kao predaju već kao prostor povezivanja. Smrt djeteta razoran je, devastirajući događaj, a u slučaju ovog australskog rock-pjesnika i posve nova razina poimanja i kanaliziranja kreativnosti, odnosno, njezine duhovne geneze. “Lutajući duh”, kako je sam Cave nazvao svoj sedamnaesti album sa sastavom The Bad Seeds, plod je njegova i samo njemu svojstvenog uranjanja u beskrajnu ali ne i beznadnu tugu te čežnjom protkane pupčane vrpce što ga veže s izvorištem vlastite kreativnosti. Izvorištem koje je uvijek, koliko god meandrirao u samim promišljanjima i nerijetko čak samodopadnim teoretiziranjima, nazivao Bogom. “Ghosteen” je album koji je više nego ijedan na ovom popisu – dijalog. Baš u tome je njegova snaga i ljepota, kako za njegova potpisnika tako i za svakog tko naiđe iz ovog našeg, slušateljskog smjera.

Staviti na drugo mjesto zapravo prepjevani album star pola stoljeća, u ovom slučaju neshvaćene genijalke Bobbie Gentry, možda će se nekome činiti pretjeranim, ako ne i suludim, ali “Bobbie Gentry’s The Delta Sweete Revisited” s potpisom standardno sjajnih Mercury Rev predivna je demonstracija ponizne snage dijeljenja kreativnih silnica, prepuštanje onim tajnim vezama koje od kolega prave prijatelje čak i kad se ne poznaju osobno. Mercury Rev su na svom devetom albumu ugostili cijeli niz sjajnih pjevačica koje su preuzele mjesto za mikrofonom, svi zajedno dozvavši iz zaborava pola stoljeća staro remek-djelo kolegice koja se odavno povukla iz javnosti. Album je ovo koji ne podsjeća, on povezuje; ne podučava, on grije; ne propovijeda, on pjeva iz srca; s lakoćom izbjegava samodopadnost jer joj tu jednostavno nema mjesta.

Trolist ovogodišnjih remek-djela upotpunjuje glazba zagledana u križ. A to “Henryk Górecki: Symphony No. 3 (Symphony of Sorrowful Songs), Op. 36 uistinu jest – fascinantna, donekle i neočekivana izvedba predivne glazbe jednog od najvažnijih poljskih skladatelja protekloga stoljeća, Henryka Góreckog. Pjevačica znamenitog britanskog trip hop sastava Portishead, Beth Gibbons, svoj je glas, ali i duh ponudila Poljskom narodnom radio-simfonijskom orkestru, odnosno, glazbi što evocira duboku tugu, ali ne odbacuje patnju. Górecki se s patnjom kroz svoje note suočava da bi pronašao milost i smisao, da bi pronašao ono što nam je ostavio raspeti Krist. A to su sjajna britanska pjevačica i njezini domaćini na bini varšavskog Velikog kazališta prenijeli na uistinu dojmljiv, nezaboravan način.

Rhiannon Giddens je već bila gošća na mojim godišnjim inventurama na Bitno.netu. Nakon sjajnog preklanjskog albuma “Freedom Highway”, ova nam je baštinica glazbe američkog Juga, sada uz pomoć talijansko-irskog multiinstrumentalista Francesca Turrisija, podarila novi album, “There is No Other”, koji iz glazbene tradicije izvlači nešto novo, evocira da bi progovarao sadašnjošću, grije toplinom utkanom u svoje pore.

U slučaju Kanyea Westa, moram pak priznati da, slijedom ranije spomenutih vlastitih glazbenih afiniteta, vjerojatno ne bih ni obratio pozornost na njegov novi album da “Jesus is King” nije gospelizirana hip hop zbirka sastavljena kao svjedočanstvo radosti pronađene vjere. Možda Kanye nije meštar od riječi poput Boba Dylana koji je slično svjedočanstvo ponudio prije četrdeset godina na albumu “Slow Train Coming“, ali on je svoju radost i oduševljenje Isusom pretvorio u pravu proslavu, sve potencijalne mane svoga pristupa i rječnika okrenuvši, bar za ovu prigodu, u svoju korist.

I Leonard Cohen se pojavljuje potpisom među albumima godine iako je ovaj svijet napustio odmah po objavi maestralnog albuma “You Want It Darker” krajem 2016. Sva moja skeptičnost kad su u pitanju posthumne zbirke u slučaju “Thanks for the Dance” raspršila se već nakon dva ili tri slušanja – album koji je njegov sin Adam sastavio od zadnjih očevih snimki i zamisli dojmljiva je završna pjesnikova riječ, fusnota epilogu koji odiše pomirenošću sa životom i smrtnošću.

Sedmo i osmo mjesto ostavio sam za dvije dame suvremene američke kantautorske scene. Angel Olsen je ne svom četvrtom studijskom albumu, “All Mirrors”, ponudila transžanrovski, a ipak homogen iskaz protkan dubokom emotivnošću, čak i stresom sposobnim iz autorice izvući najodvažnije kreativne iskorake. U slučaju Sharon Van Etten, pak, i njezina albuma “Remind Me Tomorrow”, dobivamo nešto poput novoga početka za autoricu već ranije dokazanu na polju kreativnog tretiranja čežnje i unutarnjih previranja. Njezin peti album doima se poput uzleta, poduprt glazbenom raznolikošću i bogatstvom jednostavnih rješenja.

Izuzetno mi je zadovoljstvo na ovakvom mjestu još jednom istaknuti i album “Rwanda, You Should Be Loved” ruandskog sastava The Good Ones, zapravo trojice farmera iz materijalno tragično oskudne zajednice, čiju je predivnu glazbu svijetu odlučio predstaviti američki producent Ian Brennan. Glazbu minimalističnu u tehničkim aspektima, ali iznimno bogatu duhom; autentičnu umjetnost u kojoj možemo i trebamo uživati te iz nje učiti u poniznosti.

Počasno bih pak deseto mjesto ostavio našem starom znalcu, “vječnom katoliku“, neuspješnom bjeguncu od tog svog identiteta, Bruceu Springsteenu. “Western Stars” možda ne spada u red njegovih remek-djela poput “Nebraske”, “Darkness on the Edge of Town” ili “The Rising“, ali je u pitanju album što korespondira sa svim likovima iz opusa bogatog upravo likovima probranih iz američkog svagdana, koji njihovim pričama daje puni krug tako da ostavlja mjesta nadi ali ne zalazeći u jeftini simbolizam ili patetiku, te koji kroz glazbu povezuje vremena, ona vlastite mladosti i ona bliža sadašnjici, koja kroz tuđe mladosti doziva eleganciju kojom bi dala novu vrijednost i miris svojim sjetama. Meni osobno, sasvim dovoljno da završi u deset albuma godine.

Najbolji domaći albumi

Kad je u pitanju hrvatska glazbena scena, dojma sam da je protekla godina ipak bila osjetno siromašnija od svoje prethodnice koja me lani u ovo doba “natjerala” da cijelu inventuru posvetim isključivo domaćoj glazbi. No, naravno, to ne znači da odlične glazbe nije bilo, a prvo ime koje iskače ono je Tonija Starešinića. Kroz jazz sastav Chui odavno nas je naviknuo na iznimna dostignuća, a novi album, “Iz kapetanovog dnevnika”, rutinski je odlična i ležerna zbirk(ic)a koja balansira dobru zezanciju i ambicioznost, držeći i pretencioznost pod kontrolom. Ono što posebno fascinira radost je bavljenja glazbom koja zrači iz nota odavno pobjeglih žanrovskim okvirima jazza. Novi Chuijev album filmska je glazba bez filma, istodobno sposobna uglazbiti neke klasične favorite i neke posve nove, suvremene filmske avanture.

Starešinića sam istaknuo kao posebno ime i zato što bih još jedan njegov album uvrstio među najbolje iz protekle godine. Naime, već na treće bih mjesto stavio album koji je potpisao svojim imenom, dakle, bez benda, soundtrack zapažene HRT-ove dokumentarno-igrane serije “Nesreća”. Album, uz digitalno izdanje, zasad objavljen samo na vinilu, zbirka je instrumentalnih elektro-akustičnih skladbi ambijentalnog ugođaja, sugestivna glazba koja ne juri za melodijom niti se presudno oslanja na bilo kakve uzore. Kao takva, još jedan dokaz iznimnog talenta jednog od najzanimljivijih, najnadarenijih, ali i najradišnijih glazbenika kojima se Hrvatska trenutno može podičiti.

A između ova dva Tonijeva albuma ugurao bih zbirku koju sam već predstavio čitateljima Bitno.neta. “Dangerous Waters” po mnogočemu je jedinstvena i vrijedna zbirka J. R. Augusta, kako glasi scensko ime Nikole Vranića, mladog glazbenika i učitelja iz Zaboka, očito sposobnog za iznimna glazbena postignuća. Izniman je ovo album, zbirka fascinantne glazbene, pa i pjesničke ljepote, no o njezinim nijansama i sjenama proizašlih iz jednog složenog stvaralačkog duha, o tonalitetu opasnosti tih Nikolinih voda najbolje ćete sami donositi zaključke, i to pustivši intuiciju, pustivši vlastiti duh da prima i da vam šapuće.

Preostala dva mjesta u domaćem top 5 za 2019. godinu ostavio sam za Trees of Maine, kako glasi novo scensko ime talentiranog labinskog glazbenika Valdeta Lubotenija, donedavnog frontmena indie sastava The Orange Strips, te za svojedobnog “haustorovca”, iz sjene izašlog Srđana Sachera. Prvi nam je albumom “Twin Cities” ponudio predivni indie pop grandiozan u svojoj jednostavnosti, mekoći i manjku pretencioznosti, dok je stari novovalni meštar u “Biser, ambra, jantar” ostvario mnogo više od pukog povratka na scenu, sastavivši album što odiše svježinom i entuzijazmom pronađenim u škrabici svojstvenoj tako osobenoj autorskoj figuri.

Uz navedenih pet albuma, svakako bi preporučio da preslušate EP (ili kratki album) sjajne glazbenice Anite Andreis, “Chapter Three: Continuum”, zatim, za ljubitelje rocka, Nellcote i njihov album “Disturbance in a Quiet Summer Night”, “Strah od dubine” benda Svemir, te dojmljiv samostalni album “pavelovca” Aljoše Šerića “Što ćemo raditi do kraja života”. Tom bih pak nizu svakako nadodao jedan vrlo zanimljiv i vrijedan projekt – riječ je o Živi Rasti Cvjetaj, udruzi iza koje stoji kreativna snaga, talent i entuzijazam Roberta Jamesa Hudulina, pjevača i pijanista poznatog po radu u zapaženom blues sastavu Rolin Humes, ali i po neumornom angažmanu na polju suvremene kulture, osobito kad je u pitanju Sisak u kojem ovaj podrijetlom Korčulanin živi i djeluje. Ovom bih prigodom istaknuo njegovu glazbenu verziju glasovite poeme “Jama” Ivana Gorana Kovačića, koju kao album zasad možete poslušati samo na YouTube kanalu udruge. Možda ne osobito podatno za slušanje, ali svakako posebno glazbeno izdanje te kao takvo nezaobilazno u ovakvoj vrsti pregleda godine.

Da upotpunim odabir iz domaće glazbene ponude, red je da spomenem i dva kompilacijska izdanja. Prvo su “Zvukovi”, zbirka pjesama kojom je sjajan zagrebački kantautor Zvonimir Varga, poznat i po nastupima u remetinečkom zatvoru, zaokružio svojih deset godina samozatajnog rada, odnosno, čak osam albuma marljivo objavljivanih na njegovoj bandcamp stranici. Na “Zvukovima” na jednom mjestu možete pronaći možda najbolje što ovaj nadareni kantautor ima za ponuditi, ali garantiram vam da ćete na pojedinačnim albumima pronaći još pregršt malih bisera.

Drugo kompilacijsko izdanje hvalevrijedna je inventura prvih godina rada našeg možda najvećeg kantautora, Arsena Dedića. “Rane godine – kronologija (1962. – 1964.)” na dva CD-a sabiru prve Arsenove snimke te čine svojevrsnu nultu epizodu dugog i plodnog stvaralačkog puta. Samim time ovo je izdanje vrijedan dokument, nezaobilazan ne samo za obožavatelje Šibenčaninova opusa, već i za sve diskofile i ljubitelje naše popularne glazbe.

Time bih, dakle, zaokružio svoj skromni odabir ponajboljih glazbenih izdanja minule kalendarske godine. Nadajući se da ste poslušali i zavoljeli makar neke od spomenutih albuma, a još više da će vas poneka preporuka potaknuti na neke nove glazbene ljubavi, želim vam svima blagoslovljen Božić te mir, dobro i još mnogo lijepe i radosne glazbe u novoj 2020. godini.

Toni Matošin | Bitno.net