Mercury Rev – “Bobbie Gentry’s The Delta Sweete Revisited” (Bella Union, 2019.)

Duga, brzomijenjajuća desetljeća dijele priče što svoje ušće posve nepredvidljivo nalaze u brazdama ove neobične glazbene zbirke. Ali baš u toj nepredvidljivosti, neobičnosti i vremenskom jazu razotkriva se ne samo jedna osobita ljepota muziciranja, već i ljepota proživljavanja same glazbe. Priče su to o kantautorici iz Mississippija, Bobbie Gentry, koja je snimala albume šezdesetih i početkom sedamdesetih te se brzo nakon njih povukla iz glazbene industrije, i rock-sastavu iz njujorškog Buffala, Mercury Rev, aktivnom od samog početka devedesetih godina prošloga stoljeća – priče upravo isprepletene, dakle, na albumu “Bobbie Gentry’s The Delta Sweete Revisited”.

Posrijedi je, koliko vam to sam naslov može sugerirati, prerada drugog albuma Bobbie Gentry – izvorno objavljenog daleke 1968. – u režiji benda koji već dugo svojom verzijom americane kao da želi pobjeći vremenu, umaknuti mu u – bezvremenost. Kao takav, Mercury Rev već se na prvu čine idealnim protagonistima ovakve glazbene posvete, “revizite” koja i nije puka posveta i koja baš zato s lakoćom uspijeva zvučati mnogo bogatije i plemenitije od uobičajenih obrada. Ali, da bismo lakše i preciznije ušli u samu genezu i tkivo najnovijeg albuma Mercury Rev, potrebno je vratiti se preko pola stoljeća u prošlost, u vrijeme kad su članovi benda tek učili hodati…

Bobbie Gentry, odnosno, pravim imenom Roberta Lee Streeter, bljesnula je 1967. s hitom “Ode to Billie Joe”, pjesmom koja kroz motiv samoubojstva mladića iz ruralnog Mississippija tematizira ravnodušnost i pomanjkanje sućuti, a koju je pjevačica sama skladala i napisala te odsvirala gitaru, čime je postala jedna od prvih žena u povijesti popularne glazbe koje su objedinile te uloge. Tada dvadesetpetogodišnjakinja zapravo je namjeravala ponuditi svoje pjesme drugim pjevačima, kako je prvih godina za gitarom svoju ulogu zamišljao, primjerice, i veliki Bob Dylan, ali ono što (pre)često nazivamo igrom slučaja umiješalo je svoje prste i diskografska kuća Capitol ponudila joj je da sama otpjeva svoje pjesme. Album nazvan po Bobbienom prvom hitu bio je senzacionalan uspjeh usprkos odmaku od standardnih obrazaca tadašnjeg countryja.

Bobbie Gentry vrlo je vješto, naime, miješala country i jazz, blues i soul, a sve to pak u ključu chamber-popa, pripovijedajući kroz te (trans)žanrovske recepture priče iz svoga kraja, živopisne male narative koji su svoj puni potencijal trebali ostvariti na sljedećem, ambicioznijem albumu. Tu napokon dolazimo do “The Delta Sweete”, predivnog malog albuma koji je te svoje 1968. bio ipak “malo previše”, bar što se glavnine publike ticalo. Nešto slično otprilike u isto vrijeme događalo se Scottu Walkeru (čija me smrt kao vijest zatječe upravo dok pišem ove retke), ali u ovoj našoj priči posljedice su bile – bar u konačnici – osjetno drukčije.

Konceptualni album sastavljen je od vinjeta kroz koje je Bobbie Gentry pjevala o svom odrastanju, o suvremenom životu na američkom tzv. Dubokom Jugu i raznim mu aspektima, pojačavajući autentičnost prisjećanjem na neke stare hitove koje je slušala kao dijete, a koje je obradila i spretno priključila tkivu albuma. Pjesme zaronjene u folk i blues, ali u ključu soula provučene kroz gudačke i puhačke dionice, nisu uspjele pronaći put do šire publike i “The Delta Sweete” bio je brzi neuspjeh mlade kantautorice velikog potencijala i talenta. Bobbie Gentry snimila je još nekoliko albuma zaključno s 1971., nakon toga još neko vrijeme nastupala, okušavši se i na televiziji, da bi se početkom osamdesetih posve povukla iz industrije. U toj medijsko-stvaralačkoj osami živi i danas.

Bobbie tako već dugo nije bila na sceni niti blizu nje u vrijeme kad se formirao bend Mercury Rev kao skupina prije svega kolega pa tek onda prijatelja, društvo čije su prve turbulentne godine obećavale sve samo ne dugu priču. Albumi “Yerself is Steam” i “Boces” bili su bučne simfonije ispod čijih su se supersoničnih udara provlačile melodije kakve će puni život zaživjeti tek nakon odlaska prvog pjevača, Davida Bakera, kad je gitarist i autor Jonathan Donahue mogao preuzeti mikrofon i s njim kormilo benda. “See You on the Other Side” iz 1995. bio je album kojim se bend trebao otisnuti sigurnijim vodama, zbirka u kojoj su se Donahue i birano društvo otresli kaotičnih naslaga kakve su prethodnim albumima davali poseban šarm ali i skrivale senzibilitet što struji ispod njih. Donahue je osjetno mnogo uložio u album u kojem se njegov fini osjećaj za melodiju napokon probio u prvi plan: novi album donio je dotada najpristupačniji materijal, kojim su već priskrbili i usporedbe s najboljim danima The Beach Boys. Guste zvučne naslage većim su dijelom ostale tu, ali kroz cijeli album provlači se više nego jasna pop linija, podvučena finom melankolijom oslobođenom mračnijih zadaha karakterističnih za Bakerovo doba. Donahueov rukopis lišen Bakerovih upliva odisao je više nego ikad prije bajkovitošću i bogatim, maštovitim osjećajem za lijepo, što je dodatno podcrtavao njegov nježan, gotovo feminiziran glas. No, uspjeh je izostao, što je na bend djelovalo razoružavajuće i frustrirajuće.

I tu dolazimo do prvih poveznica s Bobbie Gentry – suočenje s izostankom odaziva publike na nešto u što je uloženo mnogo, u nešto što je trebalo biti presudan korak i što je po svim parametrima trebalo izboriti bar nekakvo mjesto na relevantnim top-listama, možda ne kao čisto komercijalni trijumf, ali bar kao odaziv prevediv kao poticaj. Neuspjeh za svoje potpisnike tako bitnog albuma unio je novi razdor u bend, što je potjeralo Donahuea u planinsku kuću u planinama Catskill, a najbliskijeg mu suradnika, gitarista Seana Mackiowiaka Grasshoppera, u jezuitski samostan. Srećom, ekipa se ipak ponovno okupila, odlučivši snimiti album za svoju dušu koji je time mogao slobodno biti i oproštajno pismo. “Deserter’s Songs” je umjesto oproštajnog pisma postao ne samo prvi istinski hit album Mercury Rev, već i jedan od najljepših američkih albuma devedesetih, zbirka koja kao da je svu gorčinu, sve patnje, jecaje i posrtaje prošlosti zarobila u svoj topli zvuk. Posve se otresavši feedbacka, distorzija i bilo kakve gitarske buke, Mercury Rev su najpozitivnije zaprepastili kolekcijom naprosto lijepih pjesama koje baš kao da su nastajale u suglasju s prirodom i najdubljim emocijama nagomilavanim u prethodnom razdoblju. Bila je to americana novoga doba i dotad najodlučniji doseg benda u pravcu bezvremenosti samoga zvuka i ozračja, poruke i imaginarija.

I da, Mercury Rev su se sada, nekoliko albuma (među kojima je “All is Dream” obvezna lektira!) i dvadeset godina kasnije, odlučili na svojevrsnu refleksiju, povezujući na iznenađujuće dirljiv način svoju priču s pričom gotovo uronjenom u zaborav, svoj kreativni put s presudnom epizodom puta odbjegle kolegice, pritom, po vlastitim riječima, pokušavajući tek osvijetliti divni davni album “svojim glazbeničkim svjetlom”. Za Donahuea i društvo, dakle, “The Delta Sweete” nije nekakav relikt prošlosti, još manje poligon za poigravanje, već nešto poput srodne duše kad su u pitanju albumi. Usudit ću se reći čak duhovna poveznica prepoznata na razinama koje produbljuju pojmove osobnoga i intimnoga. Jer, prevodivo u meni promatraču sa strane i zaljubljeniku u oba opusa dohvatljive koordinate, “See You on the Other Side” je Donahueov “The Delta Sweete”; sudbina njezina drugog albuma bliska je sudbini njegova čeda u doba kad se s bendom baš trebao otisnuti višim stazama; Mercury Rev je vrlo lako mogao nakon tog nezasluženog neuspjeha završiti u nekoj svojoj osami, možda i zaboravu.

Ali nije – i sada na temeljima i jeziku njihova spasonosnog remek-djela i neočekivanog hit-albuma “Deserter’s Songs” (vjerujte mi, jedan od uistinu najljepših albuma zadnjih dvadeset godina!) nastaje ovaj most. Most koji ne uznemiruje onu drugu stranu, ali je tu da premošćuje vrijeme i ispravlja neke stare nepravde na razinama daleko duhovnijim od pukih fanovskih naklona i reinterpretacija. Za svoj “The Delta Sweete Revisited” Mercury Rev su mikrofon prepustili damama, pri čemu je svaka od pjesama s albuma dobila svoju pjevačicu. Bend je ponudio glazbenu tapiseriju, ponovno tu svoju toplu verziju americane kojom povezuju tradicionalno i sebi svojstveno, muljevite korijene i neonske cvjetove, nekad i sada u najuvjerljiviju verziju bezvremenosti zapadno od Atlantika, a dame su u tihim smjenama osigurale pjesmama ženski predznak koji im nužno pripada.

Album otvara Norah Jones s “Okolona River Bottom Band”, koja baš kao da je nastala za snimanja “The Deserter’s Songs”, negdje između “Holes” i “Tonite It Shows”. Već je tu, na samom početku, jasno kako Mercury Rev nisu zainteresirani za puku preradu niti za poigravanje svojim zanatskim umijećem, a uskoro će se otkriti ni da bogati ansambl pjevačica u realizaciji uopće ne zvuči kao kakav all-star projekt. Za mikrofonom se tako izmjenjuju Hope Sandoval iz kultnih Mazzy Star u klasiku “Big Boss Man”, Rachel Goswell iz bendova Slowdive i Mojave 3 u “Reunion”, nizozemska glumica i pjevačica Carice van Houten u “Parchman Farm”, Laetitia Sadier iz londonskih Stereolab u “Mornin’ Glory”, sjajna kantautorica novije country-scene Margo Price u tradicionalnoj “Sermon”, norveška kantautorica Susanne Sundfør u “Tobacco Road”, mlada floridska glazbenica Kaela Sinclair i engleska kantautorica Vashti Bunyan (koja s Bobbie dijeli vrijeme djelovanja, ali i putanju karijere) zajedničkim snagama u “Penduli Pendulum”, mlada kalifornijska indie-glazbenica Phoebe Bridgers u “Jesseye Lisbeth”, Marissa Nadler u “Refractions” te u samoj završnici dvije osobito mi drage kantautorice, Beth Orton u “Courtyard” i Lucinda Williams u hitu s prvog, istoimenog Bobbienog albuma, “Ode to Billie Joe”, jedinoj, dakle, pjesmi koja nije krasila izvorni album “The Delta Sweete”. Šarolik, a opet vrlo kompaktan popis, čiji su baš navedeni epiteti dali albumu poseban štih.

Da, upravo tu leži najposebnija nijansa ljepote ovog albuma. U tim prožimanjima različitosti koje su posve u službi jedne nove cjeline. Jer, svaki je prilog ovdje malo zrno koje čini pogaču, od filmski bogate glazbe, čiju je toplinu mogao “naštimati” samo bend kao Mercury Rev, do maestralnih izvedbi Beth Orton, Margo Price i Lucinde Williams, da navedem samo najimpresivnije među impresivnima. Pritom me osobno možda ponajviše fascinira podređenost benda cijelom konceptu, odnosno, priči, pa se čini kako je svaka nota, svaki odabir aranžmana pomno biran i odmjeren da bude neupadljiv u svojoj poniznoj misiji. Time je i pravi motiv projekta razotkriven na jedini način koji jamči autentičnost i iskrenost pristupa: “The Delta Sweete Revisited” ne podsjeća, on povezuje; ne podučava, on grije; ne propovijeda, on pjeva iz srca; s lakoćom izbjegava samodopadnost jer joj tu jednostavno nema mjesta.

Ne znam hoće li Bobbie Gentry poslušati ovaj album. Vjerojatno da, mada je Mercury Rev nisu htjeli vući za rukav. Što će o njemu misliti mogu samo nagađati; ona će zasigurno bolje, mnogo bolje od mene prepoznati one detalje koji povezuju ili razdvajaju glazbene – stvaralačke – priče što su ovdje u trajanju jednog školskog sata nakratko našle zajedničku luku. Ali neovisno o njezinim reakcijama koje će, vjerujem, i ostati samo njezine i nedokumentirane, ono što je deveti album Mercury Rev demonstrirao ljepota je i ponizna snaga dijeljenja kreativnih silnica, prepuštanje onim tajnim vezama koje od kolega prave prijatelje čak i kad se ne poznaju osobno. Jer glazbom se komunicira, glazbom se voli; glazbom se rasplinjuju vremenske barijere. A Mercury Rev su odavno pokazali da ljepotom svoje glazbe itekako znaju pobijediti vrijeme. Sada su to učinili i otvaranjem prema drugome – prema kolegi, subesjedniku u versama i notama, ali i prema svima koji će slušanjem sva ta slova njihove skrivene abecede znati bar naslutiti i, slušajući, proživljavati ih zajedno s njima.

Toni Matošin | Bitno.net