Lica SHKM-a: mladi koji svima mogu biti primjer
Što je tisuće mladih potaklo da dođe na Susret hrvatske katoličke mladeži? Što ih potiče da idu u crkvu, da vjeruju u Boga?
Prošloga tjedna u ovo vrijeme u slavonski grad Požegu pristizali su autobusi puni mladih ljudi iz raznih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dijaspore. Požeški volonteri već su ih spremno dočekivali u svojim narančastim majicama, a program samo što nije započeo.
12 tisuća mladih u malom slavonskom gradu. Na svakom koraku pjesma i ples, susret i prijateljski zagrljaj. Osmjeh i radost na trgovima, molitva i trenutak tišine u požeškoj katedrali.
Ali, više od svega, Susret u Požegi obilježila je spontana radost i vedrina mladih ljudi – veliko kolo kod Orljave, spontano sviranje i pjevanje nakon mise drugog dana programa.
Foto: Laura Lazić/Bitno.net
‘Jedva čekam sljedeći SHKM’
Među sudionicima bilo je i nekoliko osmašica iz Korenice – na SHKM su došle na poticaj župnika, kažu. Na pitanje što im se najviše svidjelo, Vanesa i Paula odgovaraju – koncert. I misa, naravno. Ali i prijatelji.
„Došla sam na SHKM da steknem neko novo prijateljstvo i zbližim se više s Bogom“, odgovara nam Mia. „Najviše su mi se svidjeli isto koncert i misa, s tim da je koncert mogao još duže trajati. Baš je bilo dobro i jedva čekam ići na sljedeći SHKM.“
‘Isus bi nas sve samo zagrlio i rekao: ‘Volim te najviše na svijetu”
Susreli smo i dvije djevojke koje su svečanu misu doživjele na drugačiji način nego većina sudionika. Bile su to dvije studentice violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu koje su u Požegu došle svirati u orkestru koji je, uz zbor, animirao misu.
„Najviše mi se u pamćenje urezalo zajedništvo koje smo svi zajedno ostvarili“, rekla nam je jedna od njih, 23-godišnja Ivana Anastazija Barjašić.
„Mi smo to s pozornice mogli i malo lakše vidjeti, vjerojatno su i ljudi koji su bili dolje to mogli primijetiti koliko je ljudi bilo oko njih, ali kada si na pozornici još bolje vidiš koliko je to mnoštvo ljudi bilo. Jučer smo u sobi pričale, što bi Isus napravio da je on tu bio jučer s nama. Nekako mi je na srcu da bi on nas sve samo zagrlio i rekao: ‘Volim te najviše na svijetu.’“
‘Pamtit ću ovo još dugo vremena’
Na nju se nadovezala njezina kolegica, 22-godišnja Magdalena Pitić: „Na svetoj misi smo shvatile koliko mi nismo bitni kao svirači, nego koliko je Bog u središtu, a mi smo sa strane jedna podloga i koliko su riječi, zbor, puno bitniji nego svirači i samim tim je najbitnije da Bog bude u središtu.
Kao što je Ivana rekla, sinoć smo pričale o tome što bi Isus napravio. Mislim da bi nakon tolike brojke ljudi on bio presretan što se ovdje baš, u predivnoj Požegi, to dogodilo“, odgovara nam s velikim osmijehom. „Predivno iskustvo, pamtit ću ovo još dugo vremena.“
Ivana Anastazija Barjašić i Magdalena Pitić. Foto: Laura Lazić/Bitno.net
‘Nije nam potreban ni san’
Drugog dana programa sudionici su bili raspoređeni po različitim župama u Požegi i okolici. Dio sudionika tako se okupio na nedjeljnoj misi u požeškoj katedrali, gdje smo ulovili i nekoliko volontera SHKM-a.
„Prelijepi su dojmovi, ljudi stalno prilaze, stalo nešto čestitaju, ja ne znam na čemu čestitaju kada iza toga stoji puno više ljudi“, kaže nam uz smijeh 26-godišnji Požežanin Ante Veselin. „Bogu hvala, dojmovi su predobri. Nije nam potreban ni san jer ovo je, baš sam i jučer rekao, dan što ga je učinio Gospodin.“
Na pitanje što ga potiče da ide u crkvu, Ante nam odgovara: „Kada me netko pita slično pitanje, uvijek volim reći: to su roditelji zaslužni. Majka prije svega, jer me već s dvije-tri godine držala u krilu u crkvi. A kroz ove godine dok si krizmanik još malo lutaš, ali evo Bogu hvala kod mene je to tradicija održala i, u mom slučaju, tada sam bio upoznao curu koja je išla u crkvu i to me privuklo. I, naravno, jedan jako dobar svećenik Krunoslav.“
Ante Veselin. Foto: Laura Lazić/Bitno.net
‘Ne može mi proći dan bez Isusa’
Njegov 30-godišnji sugrađanin Karlo Hruškar odgovara nam na isto pitanje: vjernik je prvenstveno zbog sakramenata, a tu su i one „popratne“ stvari: prijatelji, društvo, zajednica…
„Ali ono temeljno zašto – to su sakramenti, i jer osjetim da me Krist poziva da mu dođem, želi sa mnom biti u društvu i želi da mu se otvorim, da živim život u punini, život da imamo u izobilju“, objašnjava. „Primajući njega svakodnevno u euharistiji, imamo život u punini, u izobilju, ‘čaša se moja prelijeva’, evo zbog toga. I pomaže mi da sačuvam ono što mi je dao kao dar.“
24-godišnja Melani Vlahović, također iz Požege, odgovorila nam je ovako: „Idem u crkvu zato što tu osjećam mir, sreću, tu sam prihvaćena, tu me drugi ljube, ja druge ljubim, jer mi ne može proći dan da se nisam susrela s Majkom Božjom, s Isusom.“
‘Promjena je počela kada sam sama shvatila da mi treba Bog’
Pred katedralom smo sreli i 16-godišnju Katarinu Kosić s Krka. „Mene su roditelji od uvijek učili da idem u crkvu i od malena su me ‘vukli’ u crkvu. Prvo mi je to bilo: ‘A, da, to je Bog, to se mora poštivati, to je vjera, to je ovo-ono’“, ispričala nam je.
„Ali, s vremenom, kako sam sve više išla u crkvu i kako sam sve više to gledala svojim očima, kako sam odrastala, zapravo sam shvatila da i meni samoj to nešto znači, a ne samo zato što su me na to roditelji učili. Mislim, veliki dio mi je bio što su me roditelji učili, ali mislim da je počela biti promjena kad sam sama shvatila da mi treba Bog“, rekla nam je Katarina.
Katarina Kosić. Foto: Laura Lazić/Bitno.net
‘Shvatio sam da se bez vjere ne može’
Ispred katedrale bilo je i nekoliko framaša iz Splita. „U početku je to krenulo iz obitelji, preko roditelja, ali sada vidim da je ustvari vjera život i da bez vjere nema smisla ništa drugo pokušavati jer je Bog ono što nas sve drži na okupu, što nas gura naprijed“, objasnio nam je jedan od njih, 21-godišnji Lovre Ivanišević.
„On je taj zbog kojega smo mi živi i uopće na ovome svijetu“, nastavio je Lovre. „Framaš sam, to je još jedna dodatna dimenzija bratstva koju sam upoznao preko Franjevačke mladeži i stvarno, s godinama i s vremenom sam shvatio da je vjera način života i nešto bez čega se u životu stvarno ne može.“
Među framašima je bila i 19-godišnja Marta Ribičić, također iz Splita, koja nam je na pitanje odgovorila ovako: „Vjera mi u životu znači sve. U vjeri je spas. Odgojena sam u vjeri, to mi je nešto prirodno. Bog mi je stavio na životni put Framu preko koje sam puno narasla u svakom aspektu života, tako i duhovno. Prirodno mi je imati vjeru u životu.“
Katoličku vjeru cijene i nekadašnji protivnici
Jedan od opširnijih odgovora zašto vjeruje dao nam je 27-godišnji Branimir Ivić iz Osijeka. „Rođen sam kao vrlo znatiželjna osoba. Mislim da mi je Bog dao tu naklonost, narav, da proučavam svijet oko sebe, naročito na znanstvenoj i na sociološkoj razini“, odgovara nam.
„Na tom putu istraživanja uočio sam, pratio sam mnoge prirodne i sociološke zakone, obrasce koji se ponavljaju, i vidio sam jednostavno da, kada pratimo katoličku teologiju i sustav učenja, da on donosi najplodonosnije rezultate“, odgovara Branimir.
„Čak i susjedne vjere, kao protestantizam i pravoslavlje, ne daju dovoljno konzistentan odgovor za razliku od katoličke. Katolička Crkva je generalno najkonzistentnija po pitanju moralnih pitanja, recimo po pitanju pobačaja i slično. Jednostavno, iskreno vjerujem da, prateći ovaj sustav vrijednosti će se, čak i kao sekularni kršćanin ili ateist ili što god, proizvesti najbolji rezultati. To se može vidjeti na zapadu. Veliki ateisti kao Dawkins, koji je bio jako protiv kršćanstva, vidjevši koji su plodovi svijeta bez kršćanstva, vrlo brzo se proglasio kulturnim kršćaninom. Dakle, makar on osobno ne vjeruje u Boga, objektivno vidi Crkvu kao jedini oblik društva u kojem možemo prosperirati“, zaključio je 27-godišnji Osječanin.
Dojmovi domaćina
Ono što se svakako mora primijetiti je organizacija i priprema ovogodišnjeg SHKM-a. Mjesecima unaprijed organizatori su redovito objavljivali sadržaj na društvenim mrežama, a 2. i 3. svibnja sve je išlo „kao po špagi“. Tijekom razgovora s jednim od svećenika iz organizacijskog tima doznali smo da su Požežani bili spremni i na još više sudionika – barem još njih tisuću.
Govoreći o tome, pitali smo i požeške domaćine kako su oni doživjeli taj vikend tijekom kojeg je u njihov grad stiglo više od polovice broja stanovnika Požege.
„Vidjeti toliko mladih i u nama je probudio osjećaj zajedništva“, rekao nam je Saša Domazet. On i supruga Helena primili su čak troje mladih u svoj dom. Posebno ga je dojmilo vidjeti mlade koji se zapravo druže, koji razbijaju onu predrasudu da su samo „na mobitelu“. „Došli su neki ljudi koji imaju drugačiji pogled na život. Pomislio sam: ipak ima nade u mladim ljudima“, rekao nam je.
Saša i Helena Domazet. Foto: Laura Lazić, Bitno.net
U Požegi su mladi iz Hrvatske zaista pokazali da mogu biti primjer drugima. Primjer kako se može lijepo moliti, družiti, veseliti – primjer kako živjeti normalnim, svakodnevnim životom s Bogom. Biti dobar čovjek pred Bogom, živeći u zajedništvu s drugima.
Kako bi bilo dobro da baš to bude plod ovog SHKM-a: ne nešto što je „bilo pa prošlo“, što se „obavilo“ i što će se zaboraviti prvi vikend nakon, nego nešto što će ostati u srcima ljudi još dugo vremena.
