GLAZBENA RECENZIJA

Matošin o Arsenovim ‘Ranim godinama’: Dokument za sve koji vole pjesme neprežaljenog kantautora

 “Rane godine – kronologija (1962.-1964.)”  sabire sve što je Arsen snimio kroz prvih nekoliko godina svoga rada, dakle, prije objave debitantskog, odavno antologijskog albuma, Jugotonove prve zlatne ploče “Čovjek kao ja” koja upravo slavi svoj 50. rođendan

Arsen Dedić – “Rane godine – kronologija (1962.-1964.)” (Croatia Records, 2019.)

Kao što smo prije dvije godine drugu godišnjicu smrti našeg sasvim sigurno najvećeg kantautora, Arsena Dedića, obilježili osvrtom na vrijedno diskografsko izdanje osmišljeno da vješto otima zaboravu najblistavije albume jedne bogate kajdanke, tako i sada, točno dvije godine kasnije opet imamo prigodu dostojnu tako značajnog imena naše suvremene glazbene kulture. Naravno, ne mislim pritom tek na tužnu obljetnicu, već na novo izuzetno vrijedno izdanje kojim se naša diskografija izjednačuje s kvantitetom i financijama daleko izdašnijim zapadnim “kolegicama”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nove, digitalne tehnologije te novi mediji i vrste nosača zvuka odavno su učinile nužnim nova posezanja za starijim vrijednim izdanjima kakva su postavila na noge glazbenu scenu i tradiciju koju često uzimamo zdravo za gotovo. To se u Velikoj Britaniji i SAD odavno prepoznalo, doduše, najvjerojatnije kao zlatni rudnik, ali, sudeći po brojnim uistinu sjajno koncipiranim izdanjima, i kao kulturnu nužnost. Što se Hrvatske tiče, silom (ne)tržišnih prilika, to se nužno svodi na Croatiju Records kao direktnog sljednika slavnog Jugotona u okrilju kojeg su svjetlo dana ugledali gotovo svi iole vrijedni albumi prvih nekoliko desetljeća hrvatske (pa i šire) pop i rock glazbe. I zaista, osobito kroz izdanja iz tzv. “Original Album Collection” serijala, naša je najstarija diskografska kuća novim generacijama na CD-formatu ponudila brojne zimzelene kataloge, a neki, poput, primjerice, Stublićevog Filma, još uvijek čekaju svoj red. Arsen je u tom kontekstu svakako nezaobilazno ime, pjesnički i glazbeni talent koji je preko pola stoljeća sjao nesmanjenim intenzitetom i snagom svoga iskaza.

I dok su mnogi bitni glazbenici – pa i on sam – dobili svoja reizdanja i nove podsjetnike na djela koja su formirala današnju scenu, baš s Arsenom dobivamo i jedno uistinu vrijedno izdanje kojem je svrha prvenstveno diskofilske prirode. Naime, četiri godine nakon što je ovaj višestruko talentiran Šibenčanin napustio ovaj svijet, jedan drugi Šibenčanin, bez ikakve potrebe za pretjeranim lokalpatriotizmom, već motiviran prije svega zdravom logikom, iskustvom, znanjem i resursima, odlučio je skupiti na jedno mjesto polazne točke, svojevrsnu nultu epizodu dugog Arsenovog glazbenog puta. Dugogodišnji “ravnatelj orkestra” kad je Croatia Records u pitanju, Siniša Škarica, svome se slavnom sugrađaninu vratio (i odužio) izdanjem kakvih u svjetskim okvirima ima već napretek, ali su kod nas vrlo rijetka: “Rane godine – kronologija (1962.-1964.)” na dva diska, naime, sabire, baš kako naslov i sugerira, sve što je Arsen snimio kroz prvih nekoliko godina svoga rada, dakle, prije objave debitantskog, odavno antologijskog albuma, Jugotonove prve zlatne ploče “Čovjek kao ja” koja upravo slavi svoj 50. rođendan.

Ovo prije svega, dakle, diskofilsko izdanje tako počinje uistinu sa samim prologom, od točke kad je rukopis, koji će kroz nadolazeća desetljeća ispisati ne samo najsjajnije šansonjerske stranice hrvatske suvremene glazbe, već i anale narodne, dječje i filmske glazbe te preusmjeravati trendove i podizati autorske ljestvice, tek počeo brusiti svoje vijuge. A ta točka je ni manje ni više nego twist, odnosno, obrada starog hita Chubbyja Checkera, “Let’s Twist Again”, za koju je Škarica posegnuo za 7-inčnim EP-jem iz 1962., “Zapleši twist”, gdje je Arsen pjevao s Ljubljanskim jazz ansamblom. Čuti Arsenov glas iz toga doba i u tom žanrovskom ključu danas je uistinu poseban doživljaj koji odaje i bogatstvo riznice iz koje je budući kantautor crpio nadahnuće. “Rane godine” tako svjedoče kako je i Arsenov put, kao i kod većine njegovih ondašnjih kolega, svoje prve postaje ispisivao obradama tada aktualnih svjetskih hitova: ovdje ih je nanizana još cijela niska, od “Rođena za mene” (Arsenov prepjev “Nata per me” talijanskog glazbenika Adriana Celentana) i “Starog fraka” (prepjev “Vecchio frac” još jednog Talijana, Domenica Modugna), preko “Jednog živog čovjeka” (u originalu “Un uomo vivo” Gina Paolija) i “Lutalice” (“Lady is a Tramp” Mitzi Green) skinutih s EP-ja “U modernom ritmu” na kojem je Arsen pjevao u Kvartetu Melos, do prepjeva čuvenih francuskih šansona “Margaret” i “Mes mains” (“Moje ruke”) s EP-ja “Margaret” iz 1963. te “Sa okusom soli” (da, u pitanju nije Arsenova pjesma već prepjev još jedne Paolijeve pjesme, “Sapore di sale”) i neizbježnog Jacquesa Brela i njegove svevremene “Ne me quitte pas”, koja je u Arsenovoj verziji postala “Nemoj me ostaviti”.

Već iz samog izbora pjesama vidljiva je Arsenova fascinacija talijanskom i francuskom (kant)autorskom školom, ali i jazzom kao bitnim uporištem. To su ostala njegova trajna nadahnuća, a na “Ranim godinama” skupljena su baš kao inventura uvoda u jednu posve novu, posve osobenu i trajno fascinirajuću autorsku štoriju. Jer, kroz ove preko pola stoljeća stare snimke, sada uistinu otete zaboravu, posebno je zanimljivo pratiti i Arsenove pjevačke manire, jednako koliko i sam odabir tuđih pjesama. Njegov glas ionako je vrlo često kamen spoticanja pri upoznavanju s njegovim opusom (to pišem, između ostalog, i iz vlastita iskustva), pun drame a lišen raspona, primjerice, Vice Vukova, izrazito zreo od samih početaka i tvrdoglavo sugestivan: od početničkog twista do prve snimke antologijske “Kuće pored mora”, kojom ova zbirka završava, čujemo stasavanje punokrvnog pjevača, dakle, glasa u službi pjesme a ne tehničkih sposobnosti, interpretacije koja će svaku pjesmu bojom i snagom izvedbe dati publici u njezinoj optimalnoj širini.

Sama ljubav prema glazbi i njezino istinsko poznavanje u Arsenovom su slučaju pritom ključni ne samo za autentičnost izvedbi, već i za snagu i temelje autorskog iskaza kojem ovdje tek naziremo početke, odnosno, na drugom disku svjedočimo prvim od cijelog kasnijeg (nepreglednog) niza pjesama bez kojih ne možemo zamisliti hrvatsku popularnu glazbu druge polovice prošloga stoljeća. “Rane godine” nam pjesmu po pjesmu, etapu po etapu – sve fino kronološki poredano tako da imamo jasan uvid u razvoj i dinamiku te nulte epizode predmetne karijere – pripovijedaju pametno praćenje trendova koliko i gorljivo traženje novog, vlastitog mjesta pod glazbenim suncem. Tako će druga polovica drugog diska doći baš kao potvrda svega navedenog, i to kakva potvrda!

“Moderato cantabile”, jedna od najljepših pjesama ne samo Arsenove pjesmarice, već i cjelokupne naše suvremene glazbe, na istoimenom je EP-ju izašla 1964. zajedno s iznimnima “Cirkus”, “Moj prijatelj” i “Pismo” te naznačila kako će taj tada dvadesetšestogodišnjak svoj talent razviti kao najljepšu zastavu. Taj će se EP, naravno, u cijelosti naći na “Ranim godinama” kao ključno mjesto inventure, jasno ušće svih onih obrada koje su mu prethodile te kao ishodište svemu onome što je uslijedilo, od “Sve što znaš o meni” i “O, mladosti” s prvih albuma, preko “Djevojke iz moga kraja” i “Sve te vodilo k meni” s maestralnog albuma “Provincija” i nezaboravne glazbe za “Prosjake i sinove”, “Glembajeve” i “U registraturi”, do poznih dragulja “Tvoje tijelo, moja kuća” i “Amigo”. Prva snimka “Moderato cantabile” ovdje je, baš kao i antologijska “Kuća pored mora”, kojom “Rane godine” završavaju, trijumf mladog, poniznog talenta – mladog po godištu svoga autora, ali zrelog po pristupu i ozbiljnosti koje je diktirala poniznost Arsenova odaziva onom što mu je očito darovano odozgo.

Da, imao je Arsen kroz sve godine nakon ovih zabilježenih na ovom izuzetno vrijednom izdanju tu nekakvu pozu kojom je držao distancu, koja se nerijetko činila i nadmenom, ali to je bila poza čovjeka koji je prije svega htio zaštititi dar za kojeg je, vjerujem, znao da je nezaslužen (kao i u slučaju bilo koga od nas), ali i da podrazumijeva (uostalo, baš i zato) odgovornost, da traži stalni odaziv i iskrenost toga odaziva. “Rane godine” kroz ukupno čak 39 pjesama bilježi sam početak, prva povezivanja konaca, prve odazive i (raz)otkrivanja. Samim time možda neće zadovoljiti najširi krug slušatelja, primjerice one koji su Arsenov rad pratili tek kroz najpoznatije pjesme ili rad s klapama ili na filmskim projektima, ali to nije ni bila primarna namjena. Kako već spomenuh, ovo je prije svega diskofilsko i kao takvo nemjerljivo vrijedno izdanje kojeg umjetnik Arsenova tipa i značaja svakako zavrjeđuje, kojeg mu je matična diskografska kuća (pa s njom i Škarica) dugovala. Dokument, dakle, za sve nas koji su cijenili i cijene, voljeli i vole pjesme i albume neprežaljenog kantautora, sve nas koje je, da ga parafraziram, pjesmama vodio sebi, pa i za neke nove Arsene koji tek puštaju svoj glas nekim svojim “Cirkusom” ili “Kućom pored mora”.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi