Nedavno je papa Lav XIV. objavio svoju prvu encikliku Magnifica humanitas. Mediji najčešće izvještavaju da ona govori o umjetnoj inteligenciji, no to nije potpuno točno: enciklika govori o zaštiti ljudske osobe u vremenu koje je obilježeno umjetnom inteligencijom.

Ususret novoj digitalnoj revoluciji

Magnifica humanitas najprije donosi povijesni pregled razvoja socijalnog nauka Crkve, potom ga sustavno izlaže iznoseći njegove temelje i principe, a zatim govori kako te principe konkretno primijeniti na izazove suvremenog svijeta. U samoj srži problematike nije umjetna inteligencija, nego čovjek. S jedne je strane njegova pala narav koja čezne za tim da drugima ovlada i da ih iskoristi, a s druge je njegovo neotuđivo dostojanstvo koje izvire iz samoga Boga – dostojanstvo koje smo pozvani štititi. Danas, kao u vrijeme svake epohalne promjene, čovječanstvo ponovno stoji na raskršću i bira kojim će putem krenuti: hoće li se ugledati u graditelje Babilonske kule i samoživo pokušati nasrnuti na nebo ili će za uzor uzeti Nehemiju, koji je, osluškujući Božje poticaje, u suradnji s drugima ponizno i ustrajno radio na obnovi jeruzalemskih zidina?

Tehnološki je napredak nezaustavljiv. Svaka nova tehnologija čovjeku nešto daje, ali i uzima. Stoga je potrebno razmišljati unaprijed kako bi se ti gubitci sveli na minimum. U enciklici Papa iznosi svoja razmišljanja o potencijalnim problemima sve šire primjene umjetne inteligencije, među kojima se ističu nejasni mehanizmi odlučivanja i kontrole, upotreba UI-ja kao poluge moći u pregovorima, stvaranje nejednakosti među ljudima i narodima, omalovažavanje slabijih, manipuliranje istinom, širenje dezinformacija, ostvarivanje transhumanističkih i posthumanističkih vizija čovjeka i sl. Papa predlaže izradu međunarodnih propisa kojima bi se postiglo da upravljanje umjetnom inteligencijom bude transparentno i u službi svih ljudi, a ne samo pojedinaca. Na drugog se čovjeka ne smije gledati kao da je lako zamjenjiv kotačić nekog mehanizma, već ga treba gledati kao jedinstvenu i neponovljivu osobu stvorenu na Božju sliku. Drugi je tu zato da ga ljubim, a ne iskorištavam.

Principi socijalnog nauka Crkve

Crkva sebe vidi kao onu koja ujedinjuje čovječanstvo: ne samo kršćane, nego sve ljude. Stoga cijelome svijetu pruža nacrt za izgradnju društva koje omogućuje autentični razvoj svakog čovjeka, gdje nitko neće biti višak ili zaboravljen. Taj nacrt čine principi socijalnog nauka Crkve: opće dobro, opća namjena dobara, supsidijarnost, solidarnost i društvena pravednost. Ova načela nisu pozvani slijediti samo oni koji donose odluke u nekom društvu, nego svaki čovjek nosi dio odgovornosti za izgradnju pravednijeg svijeta.

Papa na jednom mjestu u enciklici citira Tolkiena, odnosno Gandalfa iz Gospodara prstenova, koji napominje da nije na nama da ovladamo svim događajima u svijetu, nego da iskorjenjujemo zlo tamo gdje smo postavljeni. Kako bismo to postigli, svakome od nas Papa nudi pet načina: razoružajmo riječi, gradimo mir pravednošću, prigrlimo perspektivu žrtava, njegujmo zdravi realizam, oživimo dijalog i multilateralizam.

O svakoj točki moglo bi se pisati nadugo i naširoko, no to nije svrha ovoga članka. Cilj mu je čitatelja zainteresirati i pozvati da sam prouči ovaj dokument, koji je vrijedan doprinos katoličkoj vjeri. Enciklika Magnifica humanitas nudi svim ljudima principe za izgradnju boljega društva, principe koje svatko od nas može primijeniti u svojoj sredini. O njima bi se trebala povesti rasprava na svim razinama društva jer jedino oni nude izlaz iz postojećeg začaranog kruga podjela i mržnje. Trenutno prevladavaju pozivi na eliminaciju suparnika, a ne izgradnju zajedništva.

Zaključak

U šali se zna reći da je socijalni nauk najstrože čuvana tajna Crkve, zato što je malokoji vjernik, pa i svećenik, s njime upoznat. Ova bi šala bila smiješna da nije žalosna, jer svjedočimo da se mnogi koji sebe nazivaju vjernicima ponašaju suprotno principima Crkve te tako siju razdor i mržnju, a pravo Božje lice skrivaju od drugih ljudi. Premda je sustavni socijalni nauk Crkve relativno novijeg datuma, on izvire iz Evanđelja, iz činjenice da je Krist preuzeo ljudsko tijelo i zapovjedio nam da ljubimo jedni druge. Spasenje se ne događa isključivo vertikalno (ja i moj Bog), nego i horizontalno (ja i drugi čovjek).

Iskreno vjerujem da je za spomenuto stanje uvelike krivo neznanje, no takvo se neznanje u moralnoj teologiji naziva savladivim, što znači da nam neće moći poslužiti kao izgovor kada jednoga dana stanemo pred Božje lice. Crkva govori, a svi mi koji imamo zdrave uši dužni smo slušati.

Iako još iščekujemo hrvatski prijevod ove enciklike, ako dobro vladate engleskim ili nekim drugim velikim svjetskim jezikom, pozivam vas da odete na vatikansku stranicu i počnete je čitati, razmišljati o njoj te usvajati ono što nam Duh Sveti po Crkvi govori o tome kako trebamo oblikovati svoje odnose s drugim ljudima. Mislim da smo na ovom području, kao društvo koje se smatra katoličkim, debelo podbacili.

Nažalost, Amosova opomena ni danas ne gubi na aktualnosti: „Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti. Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću da slušam zvuke vaših harfa. Pravda nek’ poteče kao voda i pravica k’o bujica silna.” (Am 5,21.23-24).