'WESTERN STARS'

Toni Matošin: Novi album Brucea Springsteena putovanje je u najboljoj tradiciji američkog ‘storytellinga’

Ovo je album kojim je Boss po tko zna koji put slijedio “onaj mali glas u svojoj glavi”, kako to kaže u pjesmi “Sundown”, te iznova izmislio samoga sebe a da pritom nije posegnuo ni za kakvim drastičnijim rješenjem

Foto: Danny Clinch/promo

Bruce Springsteen – “Western Stars” (Columbia / Menart, 2019.)

Ovih dana na tržište je izašao novi, devetnaesti studijski album u dugoj i bogatoj karijeri slavnoga Brucea Springsteena, prvi s potpuno novim materijalom nakon sada već sedam godina starog albuma “Wrecking Ball”. No, to ne znači da je, zašavši u sedmo desetljeće života, ovaj neumorni kantautor usporio i počeo se pripremati za mirovinu, jer samo letimičan pogled na zadnjih sedam Bossovih godina gotovo da vrišti suprotno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Album/kompilacija “High Hopes” donio je 2014., naime, neke po strani ostavljene pjesme i obrade, ali i više-manje uspjelo glazbeno osvježenje; glasoviti dvostruki album “The River” iz 1980. dobio je slavljeničko reizdanje u obliku izdašnog paketa, što je popraćeno i koncertno; svi albumi izvorno objavljeni do 1996. dobili su svoja remasterirana izdanja poslagana u dva impresivna box-seta (dva paketa “The Album Collection”); Springsteen je 2016. objavio i prilično iscrpnu autobiografiju “Born to Run” (prevedena je i na hrvatski) koja ga je predstavila i kao vrlo discipliniranog, lucidnog pisca i koja je svoju glazbenu nadogradnju dobila u kompilaciji “Chapter and Verse”; “Springsteen on Broadway” je pak, kao svojevrsna kruna poznog mu stvaralaštva, projekt kojim je ovaj iznimni glazbenik (ili, možda još preciznije, glazbeni radnik) spojio sve svoje talente, nudeći scenski nastup kao uprizorenje vlastite autobiografije kroz riječ i glazbu, i to kroz četrnaest mjeseci tijekom kojih je svoju predstavu izveo čak 236 puta! To bi, dakle, bio brzi pregled zadnjih nekoliko godina u radu čovjeka koji se svojom poetikom i radnom etikom te stvaralačkim i životnim primjerom među glazbenicima možda ponajviše približio onoj famoznoj “instituciji” moralne vertikale. Kad se uzme u obzir da su Springsteenove šezdesete nenadano obilježila i hrvanja s depresijom, ta inventura postaje i svojevrsna lekcija, prst u oko “guruima” self-help maskarade novoga doba.

O radu Brucea Springsteena pisali smo u nekoliko navrata, što nije zavrijedio samo onom svojom glasovitom, doduše i ne posve pozitivno intoniranom “jednom katolik – uvijek katolik”, već baš svime što stoji iza te jednostavne izjave, a što korijenski prožima njegovo stvaralaštvo, kao, naravno, i život. Štoviše, upravo je sraz kontradikcija – katolički odgoj s jedne i rokerski bunt s druge strane, duboko usađen tradicionalizam i istodobna težnja što liberalnijem svjetonazoru, trajna prisutnost duhovnog a uporno izbjegavanje bilo kakve predaje vjeri – u slučaju Brucea Springsteena istkao posebno dirljivu i autentičnu priču, predstavivši nam čovjeka koji je tijekom cijele karijere održavao minimalno trosatne koncerte, koji nije prestao pričati priče sa samih rubova društva pri čemu mu je ton stalno određivalo suosjećanje umjesto salonskih teoretiziranja, koji je postao i ostao zvijezda bez ijednog skandala vezanog uz opijate ili bilo kakvu drugu inačicu hedonizma, koji je i roker i suprug i otac, dakle, roker koji ne može pobjeći od korijena svoga tradicionalno odgojena bića, kao i tradicionalist koji se ne želi ili ne može othrvati rokerskoj ikonografiji i pojednostavljenom poimanju slobode. Čovjeka kojem se usprkos svim njegovim proturječjima (ili možda baš zbog njih) vjeruje, čovjeka čija iskrenost i trajno nevina zanesenost onim čime se bavi ne ostavlja mjesta sumnjama u to što nudi kao glazbu i stav, kao notu i riječ.

Zato je svaki novi album Brucea Springsteena poseban događaj. Ne u smislu očekivanja kakve glazbene revolucije ili tektonskih promjena u svijetu popularne glazbe, već zbog ponornica koje su “Born to Run”, “Darkness on the Edge of Town”, “Nebrasku” i “The River” natopile u remek-djela autentične simbolike i autorskog potpisa, a s “The Rising” pokazale kolika im je mobilizacijska, čak ljekovita snaga. A te albume navodim tek kao najsvjetlije primjere u nizu sjajnih rock-zbirki prepunih neskrivenih utjecaja koliko i autorski posve jasnih i samosvojnih otisaka, nizu kojem se ovih dana, da se konačno vratimo na povod ovim retcima, pribrojio i “Western Stars”, album kojim je Boss po tko zna koji put slijedio “onaj mali glas u svojoj glavi”, kako to kaže u pjesmi “Sundown”, te iznova izmislio samoga sebe a da pritom nije posegnuo ni za kakvim drastičnijim rješenjem.

Osim ako raskošne orkestracije na tragu kalifornijskog popa šezdesetih i sedamdesetih nisu nešto tako drastično. Ali Springsteen je odavno, još na legendarnom albumu “Born to Run” odao počast “zvučnom zidu” Phila Spectora, a i “Darkness on the Edge of Town” je, sudeći prema nedavno objavljenoj kompilaciji “The Promise”, trebao ili mogao imati prethodnika punog pjesama što se nisu sramile očaranosti pop glazbom pedesetih, odnosno, prije svega sjajnim ženskim sastavima toga doba, što je, uostalom, potvrdio još i dvostruki, iznimno šaroliki album “The River”. Da, Bruce Springsteen, atipično tipični roker nikada nije skrivao svoju gotovo dječje naivnu očaranost američkom popularnom glazbom u njezinom punom zamahu, od Elvisa do Roya Orbisona, od Johnnyja Casha do The Ronettes, baš kao ni potrebu da se s vremena na vrijeme, sukladno onome što mu poručuje “onaj glas što ga drži budnim cijele noći” (da se sad poslužim pjesmom “Tucson Train”) uputi u studio bez svoga vjernog E Street Banda i snimi neke intimnije, zagasitije, manje glasne pjesme kakve su činile albume poput “Nebraske”, “Tunnel of Love”, “The Ghost of Tom Joad” ili “Devils & Dust”. Sada, da, i “Western Stars”…

A pjesme za devetnaesti Springsteenov album nastajale su godinama, neke još i prije albuma “Wrecking Ball”, očito već u samom začetku stvarane za nešto što ne uključuje jedan od najrazigranijih rock bendova novijega doba. E Street Bandu ovdje uistinu nema mjesta, što će vam biti jasno već u prvim minutama, tamo negdje kad uvodnu “Hitch Hikin'” violine, viole i čela iz pozadine prenesu u technicolor. Jer ovo je usamljeničko lutanje pustopoljinom koja predstavlja i lice i naličje američkog sna, putovanje kroz trinaest pripovijetki pisanih u najboljoj tradiciji američkog storytellinga, koju je Springsteen odavno doktorirao. Gudači, rogovi i trube, pedal i lapsteel gitare, saksofoni i tromboni, harmonike i glasoviri, konge i ksilofoni, ali i vrlo diskretni loopovi – sve je to bez zadrške, uz klasični rock instrumentarij, omogućilo širenje kuta objektiva što nam predstavlja te priče kao film. Film koji koristi klasične Springsteenove, zapravo tipično američke motive poput otvorene ceste (“Hitch Hikin'”, “The Wayfarer”) i sudbonosnih milja (“Preostale milje miljama su daleko“, kako kaže u “Hello Sunshine”), vlakova što život znače (“Tucson Train”), barova kao privremenih utočišta (“Sleepy Joe’s Cafe”, “Sundown”) ili zapada, odnosno, sutona što se pomalja i ondje gdje se izričito ne spominje, pri čemu u naslovnoj pjesmi, pa tako i nazivu albuma, te “zapadne zvijezde” isto tako mogu biti “zvijezde vesterna”, baš poput ostarjelog glumca iz te pjesme koji je ostao najpoznatiji po tome što ga je u jednom filmu upucao John Wayne. Film koji obiluje nepreglednim eksterijerima, ali i izolacijom, samoćom što prerasta svoje uzroke i horizonte, razočaranjima i sjetnim pogledima unatrag… i nadom, stalno tinjajućom i u konačnici definirajućom.

Možda su i zato najsnažnije pjesme sačuvane za kraj. Jer, “There Goes My Miracle” nastoji svjedočiti upravo čudo života u stalnoj petlji od svitanja do sutona pa do novog svitanja i čudo ljubavi o čija se pravila oglušuju samo budale, s hipotekom proživljenih gorčina, ali i s opipljivim smislom. Smislom koji će nakon svih zadimljenih, polumračnih barova i (možda) promašenih karijera usmjeravati pogled prema suncu u predivnom singlu “Hello Sunshine”, na kojeg će se pak nadovezati odjavna “Moonlight Motel” s gotovo proznim jezikom kojim pristupa razdvajanju snova i jave lika ili likova pobjeglog ili pobjeglih iz Springsteenovih davnijih albuma. U te tri pjesme stao je rezime albuma, ali i potpisnikovog present tensea, što ne znači da se sjajnih pjesama ne može naći i među prvih deset u ovoj zbirci.

Dapače, pripovijetke s “Western Stars” s duhom proze Johna Steinbecka i njihove glazbene glazure na tragu Burta Bacharaha i opusa Glena Campbella vješto su nahranjene patinom koliko i iskustvom stvaranja velikih, bitnih, a u srži malih pjesama. Patinom koja raskošne aranžmane ne stavlja iznad sadržaja već sadržaj i formu dovodi u ravnotežu i odbacuje brža, jeftina rješenja, što od, primjerice, naslovne pjesme čini grandioznu i priču i melodiju, iako je u pitanju nešto što bi, da je maknuti produkciju, slobodno moglo završiti na “Nebraski”. Iskustvo pak koristi klišeje svjesno i toliko smisleno i spretno da ispisuje novu tradiciju, što je u “The Wayfarer” ispisano bez bilo kakvih ograda: “Isti je to stari klišej, putnik na putu svom, klizeći od grada do grada“. Što je pak isto što i utrka s divljim konjima poput onog s naslovnice albuma u “Chasin’ Wild Horses” (što opet ne može ne podsjetiti na klasik Rolling Stonesa) ili nostalgija kantautora iz minijature “Somewhere North of Nashville”, koji je zbog karijere žrtvovao ljubav. Na prvo, pa i drugo slušanje možda se u zbirku ne uklapa samo prozračni tex-mex “Sleepy Joe’s Cafe”, gdje kao da je ugođaj malčice “pobjegao” iz matrice, međutim, čak i taj pjesmuljak nakon onog troetapnog zaokruženja na kraju albuma dobiva svoj smisao i zasluženi dio mozaika.

Tu se Springsteen opet pokazao većim od onog kako ga neki još uvijek nerijetko svrstavaju: snimio je album koji korespondira sa svim likovima iz opusa bogatog upravo likovima probranih iz američkog svagdana, koji njihovim pričama daje puni krug tako da ostavlja mjesta nadi ali ne zalazeći u jeftini simbolizam ili patetiku, te koji kroz glazbu povezuje vremena – ona vlastite mladosti i ona bliža sadašnjici, koja kroz tuđe mladosti doziva eleganciju kojom bi dala novu vrijednost i miris svojim sjetama. Ne daje pritom Springsteen, kao nekad ranije, mnogo prostora transcendentalnome, ali ne propušta reći kako bi “čekao cijelo Božje stvaranje samo da pokaže kako se čovjek može promijeniti” (“Tucson Train”), što već samo po sebi otvara svaku od pjesama s “Western Stars” kao one bombonjere Forresta Gumpa za koje nikad ne znaš što nude ispod celofana.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 29. lipnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi