AUTOBIOGRAFIJA GLAZBENIKA

Čemu nas katolike može naučiti Bruce Springsteen?

Usprkos mnogim njegovim odudaranjima od katoličkog nauka i nesposobnosti potpunom prepuštanju vjeri, ono što prožima njegov rad i njegovu osobnost duboko je prožeto baš katoličkim odgojem i svime što ga kroz te kanale doziva kao poziv, kao poeziju, kao dar

springsteen katolik

Foto: Uncut

U katoličanstvu su postojale poezija, opasnost i tama koje su oblikovale moju maštu i nutrinu. U njemu sam pronašao svijet velebne i tegobne ljepote, fantastičnih priča, nezamislivih kazni i vječne nagrade. Bilo je to veličanstveno i dirljivo mjesto u koje sam se uklapao ili bio odgojen da se uklopim.

Tako u svojoj nedavno izašloj autobiografiji “Born to Run” o ishodištima i motivima svoga glazbeno-pjesničkog stvaralaštva piše Bruce Springsteen, jedan od najcjenjenijih i najvažnijih američkih rock-glazbenika, po mnogo čemu tipična koliko i netipična zvijezda svjetske glazbene scene. Boss, kako je negdje usput dobio nadimak, objavio je početkom listopada knjigu koju su, vjerujem, mnogi iščekivali s nestrpljenjem (važno je istaknuti da je u hrvatskom prijevodu objavljena istoga dana kad i premijerno u svijetu) upravo zbog iskrenosti i bliskosti s najširim krugom svoje publike koja ga već godinama čini svojevrsnim moralnim stupom i atipičnom pojavom na rock-sceni čiji je, s druge strane, grlom i pojavom, stavom i talentom, tipični predstavnik. Kako je sam jednom zgodom (a ne propušta to priznati ni sada u knjizi) rekao – “jednom katolik – uvijek katolik” – Springsteena je od malih nogu, od odgoja i odrastanja u katoličkoj obitelji, obilježila vjera od koje je uporno pravio razmak, ali od koje nikada nije mogao pobjeći.

Bruce Frederick Joseph Springsteen rodio se i odrastao u priobalju američke savezne države New Jersey, u gradiću Freehold. Jedino muško dijete u obitelji irsko-nizozemskih po očevoj i talijanskih korijena po majčinoj strani, od ranih se dana učio samostalnosti i nemilujućem životu u radničkoj sredini, istovremeno spoznavajući važnost snažnih obiteljskih veza i uzajamne brige. Otac, koji je često mijenjao zanimanja, u sinu je stalno tražio nekog drukčijeg, sebi bliskijeg, jačeg, a njegov alkoholizam i nasilni ispadi doveli su do toga da je Bruce, usprkos sklonosti životu na ulici i sve naglašenijem zanimanju za rock i svemu što ide s tim, jedva okusio alkohol sve do 22. godine, a i od tada u vrlo umjerenim količinama. Pohađao je katoličku školu, a o tim svojim godinama danas govori kao o srazu stege i mašte, nametnutog i priželjkivanog, ali i kao o nečem korijenskom, “plemenskom”, što ga je trajno obilježilo i otisnulo u svijet:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Život nam je bio neraskidivo vezan sa životom Crkve. Svećenici i časne sestre isprva su bili samo dobrohotna lica što su nas promatrala u kolicima, nasmijani i ugodno tajanstveni, međutim u školskoj dobi uveli su me u mračne hodnike saveza. Tamjan, raspeti ljudi, mukotrpno naučena dogma, Muka petkom, muškarci i žene u crnim haljama, ispovjedaonica sa zavjesom, klizni prozorčić, svećenikovo lice u sjeni i recitiranje dječjih grijeha… Na koncu su me tako jako izmorili ti sveti obračuni od ponedjeljka do nedjelje u Svetoj Rozi Limskoj da sam poželio napustiti sve to… jako sam to želio. Ali kamo sam mogao otići? Nije postojalo drugo mjesto! Ja tu živim! Svi tu živimo. Čitavo moje pleme.

Taj opis iz autobiografije “Born to Run” oslikava i stalno Springsteenovo balansiranje ili ples na kontrapunktu tradicionalizma i buntovništva, odnosno, duboko usađen respekt prema svojim korijenima i kulturi iz koje je niknuo te neukrotiv – rokerski – poriv da grabi u nepoznato, nedozvoljeno i gura granice svoga prostora i vremena, da goni svoje mladenačke snove o rock ‘n’ rollu. To što je, u slobodnom prijevodu na tamošnje i tadašnje (pa i sadašnje) odnose stvari, došao iz “selendre”, što provincija New Jerseyja za, primjerice, Njujorčane svakako jest, pokazalo se pritom i kao svojevrsna prednost, jer se tako iskrenije mogla artikulirati stvaralačka sila što je bujala u mladom Springsteenu. Iako su prvi albumi, “Greetings from Asbury Park, N.J.” i “The Wild, the Innocent & the E-Street Shuffle” (oba iz 1973.) prošli relativno nezapaženo, na njima je novi talent bio jasno otisnut. Uostalom, njihovu neuspjehu daleko je više kumovalo društvo s druge strane pulta, a koje je od mladića koji sanja o rock ‘n’ roll karijeri htjelo isklesati novog Dylana ili kakvu folk-rock kantautorsku figuru.

Kad je 1975. “Born to Run”, ambiciozni album na kojem “Orbison pjeva Dylana, a Phil Spector sve producira”, odjeknuo, sumnji u Springsteenovu priču više nije bilo. Tu i počinje ta “budućnost rock ‘n’ rolla” koju je koju godinu ranije čuo i vidio rock-kritičar i ubrzo Springsteenov prijatelj i producent, Jon Landau. Priče s ceste i s rubova grada, prepune živopisnih likova iz prikrajaka, sa svojim snovima ali i svakodnevnim tegobama i trpljenjima, nizale su se na sjajnim albumima kao što su “Darkness on the Edge of Town”, “The River” i “Nebraska”, stalno bruseći pero koje ih je ispisivalo, lelujajući na marginama optimizma i pesimizma, zalaženja iz sivog u crno i natrag, ali nikad ne gubeći iz vida nadu (Nisam dječak, ne, ja sam muškarac i vjerujem u obećanu zemlju – “Promised Land”), vjeru ni ljubav (Vjerujem u ljubav koju si mi dala, vjerujem u nadu koja me može spasiti, vjerujem u vjeru i molim se da me jednoga dana uzdigne iz ove pustare – “Badlands”). Kršćanski motivi prisutni su stalno (“Adam Raised a Cain”, “Promised Land”, “Leap of Faith”, “The Rising”, “Jesus Was an Only Son”…), a na trenutke zaiskre u uistinu dirljivom svjetlu, kao, primjerice, u pjesmi “The Living Proof”, gdje pjeva o rođenju prvoga mu sina: Sada, ove ljetne noći, u polutami sobe, dolazi djelić Gospodnjeg neugasiva svjetla, plačući kao da je pojeo gorući mjesec / U majčinim mu rukama sva je ljepota koju mogu podnijeti, poput riječi što su nedostajale molitvi koju nisam nikad uspio sastaviti / U svijetu tako teškom i prljavom, onečišćenom i zbunjenom, tražeći komadić Božje milosti, pronašao sam živi dokaz. U tom je svjetlu svojedobno američki katolički svećenik i publicist Andrew Greeley izjavio da je Springsteenov album “Tunnel of Love” iz 1988. u Americi “možda i važniji katolički događaj od posjeta pape Ivana Pavla II.”. Pretjerano koliko i indikativno…

Springsteen, sve šire prihvaćen, ipak ostaje stalno pogrešno ili bar nedovoljno shvaćen, čemu, doduše, pridonosi i on sam svojim stalnim inzistiranjem na otvoreno liberalnom, a u praksi često svjedočeći upravo konzervativnost svojih pogleda na svijet. I dok iza takvog pristupa jednostavno stoji želja za otvorenim horizontom ispred sebe, lišenim nekih ograničenja naučenih u djetinjstvu, ali i sa stalnim poštivanjem svega što ga je oblikovalo i othranilo mu prve korake, možda treba jednostavno samo slušati njegovu glazbu (i, naravno, tekstove), ali i “fusnote” kakve zna izjaviti i malčice pojasniti drugima, a i, vjerujem, samome sebi, što se sve krije i otkriva iza puta kojim je odlučio kročiti:

Općenito gledajući, na neki sam način konzervativan. Nemam želju eksperimentirati samo da bih eksperimentirao. U većini situacija samo pokušavam prenijeti poruku. Nisam toliko opterećen stilom. Želio sam da naša glazba bude okrenuta sadržaju. Onome što govorim. I odatle krećem. Krećem od pitanja… Je li ovo dobra pjesma? Postoji li nešto ljudsko u njoj? Kad je pjevam, čuje li se glas pravih ljudi?

Teško se oteti dojmu o umjetniku koji jednostavno želi biti iskren, prvo prema sebi, a onda i prema publici, odnosno, svima koji ga slušaju i podupiru. Na toj iskrenosti, uostalom, i leži “tajna” njegova uspjeha i snaga da i danas, duboko u sedmom desetljeću života, kao i tijekom cijele karijere, odrađuje trosatne koncertne spektakle. Ta iskrenost i stajanje čvrsto na zemlji su, uz, naravno, odlične pjesme i albume, stvorile od njega živu američku legendu. I nije samo podatak s osobne iskaznice ovaj pridjev “američki”, jer Springsteen se nikada nije libio iskazivati svoje domoljublje i vjeru baš u Ameriku; ne bez kritike i osuda nepravdi i zala omotanih zastavama, što jasno (a nekima baš i ne) iskazuje glasovita “Born in the USA”, ali uvijek jasno nacionalno obojeno. Kad se iskrenosti, oslanjanju na svoje korijene i golom talentu pridoda, dakle, i domoljublje te stalna spremnost na angažman, postaje savršeno jasno odakle onaj poziv upućen mu iz prolazećeg automobila neposredno nakon nemilih događaja onoga njujorškog 11. rujna: “Trebamo te sad!”

Album “The Rising” iz 2002. nije, naravno, bio samo Bossov odgovor na napad na New York, ali bio je ispred svega ostalog baš to. Bio je to odgovor koji je svakom notom opravdao poziv prosječnog Amerikanca – ne ni političara ni korporacijskog moćnika, ne ni salonskog ljevičara ni medijskog urlatora/manipulatora – običnog, dakle, Amerikanca, njegova sugrađanina, zemljaka i, usprkos razlikama na tekućim računima, brata pod nebeskom kapom. Negdje opisan i kao njegov “najkatoličkiji” album, “The Rising” je bio odaziv i poziv, vješt, ali i suosjećajan balans snažne simbolike i “malih” priča iz sjena velike tragedije, koji govori prije svega kroz stradavanja (opet) “običnih ljudi”, i to čak kroz pjesme nastale prije kobnoga dana. Za razliku od brojnih kolega i srodnih rukopisa, Springsteen iz tragedije i njezine glasne jeke ne izvlači ni huškačku, osvetoljubivu verziju patriotizma ni sarkastičnu, (anti)propagandnu, tobože samokritičnu demagogiju ili samodopadnost teoretiziranjima zavjerama – ne zanemarujući nijedan sloj priče, on poziva na uzdizanje iz ruševina, ne samo materijalnih, već i duhovnih (jer, posljedice nisu samo materijalna i životna stradavanja, već i moralne stranputice), na zajedništvo na nacionalnom, ali i na duboko ljudskom planu, na uskrsnuće posrnula duha. Upravo je uskrsnuće ona riječ najbliža duhu ne samo naziva albuma i istoimene pjesme, već i poruci koja se provlači stihovima cijele zbirke: “Baš i ne idem u crkvu, ali, kako vrijeme ide, sve više uviđam da mi je glazba prepuna kršćanskih motiva. Kako starim, tako se sve manje i ograđujem od toga; mislim, naslijedio sam taj specifični krajobraz i sad ga mogu ugrađivati u nešto baš svoje.” Tako, naime, Springsteen još jednom objašnjava tu svoju naoko kontradiktornu kreativnu osobnost, onu koja od religije bježi koliko iz nje izvlači: u “The Rising”, baš kad je najviše i trebalo, on to na najbolji mogući način rasvjetljuje, jer od korijena se ne može daleko, osim ako nisi nihilističnog, revolucionarnog duha, što on nikako nije. Takav duh nije ono što je čovjeku iz automobila i tisućama iza njega ni trebalo, baš kao što im ne može pomoći ni militantno osvetoljublje – put je samo jedan, a vodi kroz suosjećanje, vjeru, nadu i ljubav. Upravo ono što kroz “The Rising”, kroz sve njegove gorke i svijetleće rukavce, isijava.

Vrlo je zanimljiv podatak da je “My City of Ruins”, jedna od, navodno, eksplicitnijih pjesama kad je 11. rujna u pitanju, napisana, zapravo, godinu prije samog događaja i odnosi se na Asbury Park. Međutim, baš njezina molitvena snaga, odabir motiva i duh koji je prožimaju ovdje čine možda najmoćniji glas obnove: Ovim rukama molim se, Gospode; ovim rukama molim za snagu, Gospode; ovim rukama molim za vjeru, Gospode; ovim rukama molim za ljubav, Gospode; idemo, podignimo se! Kroz cijeli prethodni niz slika malenog formata i priča kratkih narativnih zahvata, Springsteen je i bez otvorenih poveznica satkao zbirku koju ne veže toliko sama tragedija koliko obnavljanje i podizanje iz pepela; njegova je poruka univerzalna, koliko god se obraćala prvenstveno američkom narodu. “The Rising” je i novopronađeni izraz vjere usprkos svim bježanjima od religioznog – one vjere koja proizlazi iz trajne i neugasive nade, iz ljubavi za bližnjeg i prepoznavanju bližnjeg u svakom ljudskom biću te, naravno, iz korijena iz kojih svako biće niče, a čije granje u vlastitom kreativnom procesu onda može povezati u jednu novu priču i kreaciju, u izraz slobode koju najbolje možemo definirati kao činjenje dobra.

Springsteen je četiri godine kasnije, albumom “We Shall Overcome – The Seeger Sessions”, sastavljenim od obrada tradicionalnih pjesama koje je popularizirao glasoviti američki folk-aktivist Pete Seeger, odlučio oteti zaboravu zimzelene pjesme američke tradicionalne pjesmarice, ali i dati vrijedan, uvjerljiv glas u potrazi za zagubljenim moralnim i društvenim vrijednostima u buševskoj Americi, ali i u svim ovim Amerikama što su se od tada nanizale. Nešto kao tulum koji funkcionira i kao glazbena meditacija dao je i pravi mali biser iz bogate tradicije gospel-glazbe, “O Mary Don’t You Weep”, kroz kojeg se provlači lik Marije iz Betanije, ali i prizori utapanja faraonske vojske na Crvenom moru te duge kao simbola saveza Boga i ljudi nakon Velikog potopa.

Niz se albuma nastavio i kroz zadnjih desetak godina, svjedočeći stalnu vitalnost velikog talenta, ali i prijeteću depresiju, koju je otvoreno priznao tek sada u svojoj autobiografiji. U “Born to Run” svojim je razigranim rječnikom gotovo kao terapiju iznio cijelu priču: odrastanje u svom Freeholdu, maloga katolika koji je od svoje religije od ranih dana bježao, ali negdje usput spoznao da je “negdje duboko u sebi još uvijek dio tima”; dječaka koji je rano postao samostalan, naučivši se probijati kroz život, beskompromisan u onom što voli, a koji je ostao dovoljno ponizan da cijeni vlastite korijene; mladića koji je radom i entuzijazmom kročio gotovo neprimjetno prema slavi; pripovjedača koji nikad ne ispušta iz vida kutke iz kojih je potekao i u čijim se sjenama oblikovao, svoje Freehold, Asbury Park, New Jersey…; slobodnjaka koji je morao osjetiti zov braka i očinstva, domoljuba koji nije mogao ne čuti vojne veterane suočene s nerazumijevanjem i odbacivanjem domovine čijim su idealima, manje ili više stvarnim, dali svoje udove, duh i mladost; “jednom katolika – uvijek katolika” koji je u napadu na New York vidio priliku za uznesenje, za obnovu, duhovnu i materijalnu, koja jedina može voditi prema istinskom oprostu i prepoznavanju bližnjega u svakom čovjeku; velikog čovjeka koji nije oslobođen svoga križa, stalno pod prismotrom podmukle depresije… Mnogo je toga kad je Bruce Springsteen u pitanju naoko ili istinski sukobljeno, o mnogočemu možemo raspredati, nalaziti mu mane i vrline, osuđivati i prosuđivati, hvaliti i isticati, voljeti ili manje voljeti njegove pjesme i albume, cijeniti ili manje cijeniti njegov rad, ali iskrenost i neposrednost mu je teško poreći.

Nedavno je na papinskom sveučilištu Gregoriana uveden i semestar koji se bavi vjerskim motivima u pjesmarici Brucea Springsteena. Vatikanske novine L’Osservatore Romano također su se vrlo ozbiljno bavile radom ovog velikog rock-autora, ističući njegovu “etičku posvećenost i poruke koje ne isključuju viziju vjere”. Jer, usprkos mnogim njegovim odudaranjima od katoličkog nauka i nesposobnosti potpunom prepuštanju vjeri (primjerice, potpora tzv. gay-brakovima, stav o abortusu, ne osobito blagonaklon pogled na crkvene institucije, što sve zapravo spada u standardni repertoar suvremene popularne kulture, odnosno, podrazumijeva se ako netko želi biti dio i tog tima), ono što prožima njegov rad i njegovu osobnost duboko je prožeto baš katoličkim odgojem i svime što ga kroz te kanale doziva kao poziv, kao poeziju, kao dar. Zato i na još uvijek zadnjem studijskom albumu “High Hopes” pjeva: Vremena su mračna, tama prekriva zemlju, ali ovaj je svijet ispunjen ljepotom Božjega stvaranja; drži se svoga obećanja, ostani pravičan, ostani snažan, jer dani čudesa će doći – ovo je tvoj mač, ovo je tvoj štit, ovo je moć otkrivene ljubavi!

Toni Matošin | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 22. prosinca 2016.

Možda vam se svidi