Aljoša Šerić – “Što ćemo raditi do kraja života” (Dallas Records, 2019.)

Vjerujem da su svi koji (bar malo konkretnije od usputnog slušanja omiljene radio-postaje) prate domaću glazbenu scenu makar čuli za Aljošu Šerića, koliko god se, bar do sada, njegovo ime nije nametalo s naslovnica albuma, plakata ni reklama. Još jedan pravnik po zvanju (jer nedavno smo popratili projekt White on White, odnosno, prvi službeni glazbeni uradak riječkog odvjetnika Marka Rogića) u svojoj 43. godini ima iza sebe – sjetit će se znalci – bend Ramirez, čija se indie-rock priča kroz četiri albuma odvijala u prvom desetljeću novog milenija, osnivač je i prvo ime sastava Pavel, koji je također kroz četiri albuma stasao u punokrvni, sjajan pop-bend, a autorski stoji i iza nedavnog samostalnog prvijenca svoje supruge Antonije, odnosno, Tonke, inače i kolegice za mikrofonom u Pavelu. Imamo li na umu da je zasad posljednji album Pavel, sjajna zbirka “Družba krivih odluka” izašao preklani, a Tonkin stilizirani pop-album “Važne stvari” lani, vijest o objavi Aljošinog samostalnog albuma djeluje istodobno i kao pokazatelj iznimnog stvaralačkog zaleta i kao alarm za potencijalni deficit samokritičnosti. Srećom, od ovog potonjeg nema ništa…

A to mogu potvrditi jer sam se družio sa Šerićevom glazbom još od vremena Ramirez, benda koji možda nije nikad snimio uistinu besprijekoran album (u smislu da nijednom nije bio bar nadomak etiketi remek-djela), ali koji je hrvatskoj glazbenoj sceni nakon smjene milenija ponudio suvremen gitarski pop zvuk pouzdane kakvoće i motorike. Senzibilitet – autorski i slušateljski – Aljoše Šerića osigurao je kvalitetnu i iskrenu glazbu, na prvo uho štrebersku, ali ispod tog prvog, varljivog dojma slojevitu i odvažnu, uvijek fino upakiranu, ali ne da podilazi publici već prije vlastitim imperativima. Kako su njegove od početka zapravo uvijek pop-pjesme vremenom gubile potrebu za gitarski naglašenijim slojevima i užim žanrovskim kalupima, tako je nastajao i bend Pavel, nježniji, tiši Ramirezov brat blizanac, donoseći glazbu ogoljenije forme i emocija. Ramirez se lagano gasio i u konačnici početkom ovoga desetljeća ugasio, a Pavel je stasao u bend prve lige hrvatskoga popa, štoviše, jedan od njegovih prvih imena.

Prva dva Pavelova albuma – “Pavel” iz 2007. i “Od prve zvijezde ravno” iz 2012. – bili su poput pisma namjere, zvonka najava onog što će uslijediti po dolasku Tonke u Aljošin život i među verse i note. Nikako ne laskam sebi da vidim i čujem dalje od nečeg što prosječni konzument glazbe može sebi dočarati niti želim rasipati jeftine parole, ali dojma sam – uistinu – kako je Tonka najljepše što se Aljoši dogodilo, i to upravo zbog same glazbe, zbog svega čime ta glazba zrači i pobuđuje. Tonka je zablistala u predivnom hitu “Čuvaj me” da bi se “izborila” za mjesto za mikrofonom uz Aljošu na Pavelovim albumima “I mi smo došli na red” iz 2014. i “Družba krivih odluka” iz 2017. Obje zbirke pravi su trijumf Šerićevog autorskog rukopisa, sofisticirani koliko i jednostavno lijepi, u svojoj ljepoti obični pop-albumi, na kojima je konačno i razvio tu svoju žicu za pisanje velikih pop-pjesama. Tako je “Čuvaj me” dobila svoje sestre blizanke u “Poslije nas” i “Ljubav”, zaokruživši svojevrsnu trilogiju pjesama pravljenih po obrascu “kako uklopiti šlager pjesmu u vintage pop aranžman i ne napisati temu za Jamesa Bonda”. Aljoša i Tonka kao istureni članovi benda u nekim bi drugim slučajevima priprijetili narušavanjem slike o kompaktnom bendu, ali upravo njihova dojmljiva i očito “živa” međuigra, oslobođena napadnog “nu nas” pristupa, u kombinaciji s raspoloženim i glazbeno angažiranim bendom svjedoči jednu vitalnu i bitnu te nadasve pravu bendovsku priču.

Aljoša Šerić – “Što ćemo raditi do kraja života” (Dallas Records, 2019.)

A pažnja koju Šerić poklanja svojim pjesmama, u smislu da ih brzopotezno ne trpa u isti koš ni kad to objektivno može, oprez koji ga je i vodio iz Ramireza u Pavel, a koji je produkt senzibiliteta a ne kalkulacije, naveo ga je da kao autor potpiše cijeli Tonkin samostalni album, te se sada odluči i na prvu zbirku koju će potpisati samo svojim imenom i kao izvođač. Najbolje je to sažeo sam:

“Pišući za Pavel, naletio sam na nešto pjesama koje se nikako nisu uklapale u moju viziju onoga što bi Pavel trebao svirati u nekoj idućoj fazi i paralelno s tim sam dobio dva teksta Anđela Jurkasa koji su vapili za uglazbljivanjem. Kad se sve zbrojilo, ispalo je da imam cijeli album koji je imao samo dvije moguće sudbine – ili da zauvijek ostane zaboravljen na mom hard disku ili da ga objavim iz ćeifa, iz čiste sebičnosti, zato što mogu. Sebičluk je prevagnuo, pa stoga imate dvanaest gotovo dnevničkih zapisa, zbirku jadikovki poluostvarenog muškarca na pragu sredovječnosti. Ugodno slušanje.”

Sve je, dakle, rečeno, od razloga do tematike, odnosno, motiva, čak uz svojevrsnu avansnu ispriku. Naravno, album bi to trebao i potvrditi umjesto da sve ne bude paravan za ispipavanje mogućnosti za raspuštanje još jednog benda. A ja ću se, nakon preslušanog “Što ćemo raditi do kraja života”, opet pozvati na svoj instinkt, odnosno, dojmove te zaključiti kako ovo uistinu nije album kojeg bi mogao ili trebao potpisati Pavel, kako je za samog svog potpisnika možda bio i nužan – iz kreativnih, ali možda i još osobnijih razloga – te kako vjerujem da će sljedeći Pavelov album, nakon dva izleta intimnije prirode, biti sjajan, za iskustvo svih ovih pjesama snažniji album u ionako impozantnom nizu. Pa ako se stvari raspletu drukčije, možda bude vrijeme da se ostavim pisanja o glazbi…

I što nam, dakle, donosi prvi samostalni album Aljoše Šerića, svojevrsni treći mu prvijenac? Kako je u pitanju očito glazbenik koji glazbu i sluša, i to, pretpostavit ću, obilato i pasionirano, i kako samostalni potpis donosi i određenu slobodu po pitanju forme i bilo čijih očekivanja (možda čak i osobnih), “Što ćemo raditi do kraja života” svoj popis radnji dočarao je kroz bogatu žanrovsku lepezu, a uz dosta humora, pa i (auto)ironije. Već na samom početku, u “Velikim ušima”, Šerić nas upoznaje sa samim sobom, odnosno, onom osobom koja je osjetila potrebu pojasniti se u natuknicama na albumu koji pretendira biti zbirka dnevničkih zapisa. On pritom, kao povremeno i dosad, koristi vokabular možda prikladniji udžbenicima, dizertacijama ili možda pravničkoj polovici (ili trećini, četvrtini, najbolje će me sam Aljoša ispraviti) svoga javnog djelovanja, što je s vremena na vrijeme i blagi uteg, ali “asocijalno druželjubiv, domišljato nedovitljiv, blago osvetoljubiv, lažno nezajedljiv” glavni lik ovog albuma ne treba bježati od sebe, jer mnogo toga što bi u nekom drugom okružju bila možda i mana, ovdje je prednost.

Iznimno duhovit u “Velikim ušima”, kritičan prema uistinu zabrinjavajućoj nekritičnosti prema svemu što nam servira internet u izvanserijskom singlu “Glup”, zaigran kao da prerađuje “Ježevu kućicu” u “Pjesmama za Branku”, dovitljiv u miješanju gotovo prozne fikcije i intimnijih crtica u swing jazzom omotanoj “Kučine”, po potrebi žestok pri odabiru glazbenog ruha u “Tricama” i “Lažem”, liričan nadomak patetici (ali je vješto privlačeći u svoju korist) u “Ja prije tebe” i “Draga, stigli smo do kraja” (na što su se gotovo neprimjetno nadovezali tekstovi Anđela Jurkasa za “Zadnji” i naslovnu pjesmu), čak nepotrebno blizak Balaševićevim recepturama u “Kako će sve završiti”… sve je to Aljoša Šerić nagurao u album koji nije pravljen “iz očaja”, kako je natuknuo već u prvoj pjesmi. Ne, pjesme su ovo nastale upravo iz čežnje, ali i razvijene u svojevrsnom zrakopraznom prostoru.

Naime, nisu “jadikovke poluostvarenog muškarca” tek Šerićev dovitljivi opis: osjećaj nedostajanja je tu, ali pogled je usmjeren isključivo vodoravno. Nema tu podizanja glave prema gore, ali ni prema dolje; prostor djelovanja je dekristijaniziran, ali je iskren jer – bar trenutno – to je realni okvir, to je trenutni odabir, što je daleko poštenija varijanta od onih u kojima se poetika razvija pod šminkom kakvih samodopadnih fast-food duhovnosti. “Što ćemo raditi do kraja života” u tom je smislu pravocrtan, posve prizemljen, a razigran album čija čežnja tek traži svog adresata. Zbirka gdje se zebnje skrivaju iza humora, nade iza namjerne patetike, pitanja iza dvotaktnih trotočja, smijeh iza poziva na ples, plač iza lirskih dekora. Pjesme koje u svojim kostima nemaju nijedno protiv, osim možda ono usmjereno prema unutra, tamo gdje se možda gnijezdi kakav crv (sumnje).

“Odvijaju se čudne stvari; razum srlja, tijelo stari”, u “Zlopamtilu”, jednoj od manje spretnih pjesama pjeva, dakle, “poluostvareni muškarac” i tu se negdje krije nastavak prostora unutar kojeg funkcionira ovaj album. Možda pjesme i jesu najnovijega datuma, ali produkt su taloga koji je sada u njima dobio zadovoljštinu. Nakon ovako otvorenog, iskrenog i inteligentnog, vlastitim potpisom potpisanog razračunavanja sa sobom i svojim verzijama zebnje i čežnje u glazbenom aranžmanu koji savršeno prati ne samo afinitete već i stvaralački razvoj, put koji se otvara nudi nove izbore. Ono što će Aljoša Šerić sa svojom Tonkom i bendo(vi)m(a) uistinu raditi do kraja života bit će najbolji sudac njegovom prvom samostalnom albumu, koji uistinu tako zvuči, od prve do zadnje note i stiha, čak i kad tekst nije njegov. Ja se samo nadam da, što zbog vlastite taštine, što zbog iskrenog povjerenja u ovu bogatu glazbenu priču, moja predviđanja i prosudbe neće biti promašaj jednog drugog “domišljato nedovitljivog” uma.

Toni Matošin | Bitno.net