Moram priznati da nisam bio jedan od onih (brojnih) koji su vijest o novom, posthumnom albumu glasovitog kanadskog pjesnika i glazbenika Leonarda Cohena primili s oduševljenjem i rastećim nestrpljenjem. Kao i kod toliko čestih drugih, sličnih slučajeva, tako i ovdje mene osobno u bilo kakvom oduševljenju već u začetku koči oprez prema samoj ideji čeprkanja po nečijim nedovršenim radovima ili općenito uratcima za koje ne možemo biti sigurni je li ih autor ikada namjeravao objaviti; u slučaju Cohenova “Thanks for the Dance”, sastavljenog od njegovih zadnjih snimaka vokala, taj je oprez udvostručen zbog svega prethodnoga što nam je taj veliki poeta ostavio za baštinjenje.

Leonard Norman Cohen oprostio se od ovoga svijeta prije tri godine, nepunih mjesec dana nakon što je objavio album “You Want It Darker”. Istinski meštar od riječi, koji je tu svoju maestralnost hranio iz čeznutljive prirode svoga bića i koji svoj talent nikada nije uzimao olako, brojne pjesme pišući i dotjerujući ne samo mjesecima, već i godinama, za svoj odlazak bio je – osjeća se to u svakoj pori zadnjeg mu albuma – uistinu spreman, napokon pomiren sa životom i smrtnošću, a prije svega s Ocem svojim nebeskim, onim istim s kojim se cijeloga života “dopisivao” a da je pritom nerijetko pokušavao, možda u strahu od odgovornosti ili neke vrste konačnosti, bježati od samih odgovora.

Poslušate li, primjerice, samo naslovnu, ujedno i uvodnu pjesmu toga maestralnog albuma, odnosno, trenutak kad ispucalim, ostarjelim “zlatnim glasom” Cohen, jako dobro upoznat sa svojom židovskom tradicijom, prizna “Hineni, hineni… spreman sam, Gospodine moj”, sve će vam biti jasno. Sjećam se osjećaja kad sam prvi put čuo tu pjesmu – neke vrste zavisti ili bojazni hoću li, kad jednom kucne i moj čas, biti toliko blizu spremnosti, hoću li biti imalo blizu takvoj vrsti mira, a nadasve hoću li vremena za to uopće imati. Cohen je vodio buran život obilježen i depresijom i ljubavnim brodolomima, i ohološću koliko i stvaralačkom poniznošću, usponima i padovima uvijek obilježenim duhovnim nemirom i stalno regenerirajućom potragom – za Stvoriteljem, za izvorom i ušćem, za savršenom ljubavlju prije nego za nekakvim višim kozmičkim smislom – i taj smiraj kakvog je proživio zadnjih godina života uistinu je impresivan primjer nagrađenog umjetničkog puta prožetog iskrenom čežnjom.

Leonard Cohen tijekom svoje polustoljetne glazbene karijere (a isto se može prenijeti i na paralelnu književnu, prije svega pjesničku karijeru) nije nikamo žurio, nije se zanosio diktatima vremena ni trendova, koliko god ih i mudro osluškivao. Za mudrost se obratio i zen budizmu, revno je proučavao kršćanstvo, očito očaran Kristom, ali svoje je židovske temelje i religioznost pažljivo čuvao i naposljetku očuvao. Kad se u poznim godinama suočio s materijalnom oskudicom uslijed potkradanja od strane svoje tadašnje menadžerice, Cohen je izlaz potražio u još revnijem radu, što koncertnom, što pjesničkom, što glazbenom. Trolist zaključnih albuma – “Old Ideas”, “Popular Problems” i “You Want It Darker” – objavio je u za njega iznenađujuće tijesnom vremenskom rasponu od samo pet godina, pritom snimajući i stvarajući gotovo doslovno do zadnjega daha.

Pomirenost sa svijetom i s Gospodinom, krhka mudrost kojom odiše njegov zadnji album učinili su tu zbirku ne samo jednim od najboljih mu albuma, već i predivnom i time idealnom završnicom stvaralačkog i životnog puta, uvjerljiv testament skrušenog i grešnog, napaćenog i u patnjama osnaženog “anatoma čežnje”. Eto, upravo zato, uz i inače oprezan pristup posthumnim izdanjima, nisam u vijesti o “Thanks for the Dance” vidio nešto radosti i nestrpljenja vrijedno, već prije bojazan i poneko pitanje…

Posla oko ovih devet pjesama, od kojih su neke tek kosturi nekakve buduće pjesme, prihvatio se Cohenov sin Adam, uvelike zaslužan i za zvuk očeva posljednjeg “pravog” albuma. Odličan posao koji je obavio na “You Want It Darker”, a što je taj album dodatno podiglo u odnosu na cijeli niz prethodnih naslova, svakako je, uz, naravno, činjenicu da je u pitanju autorov sin, dalo ovom također glazbeniku dovoljno kredibiliteta da se upusti u ovaj mali koliko i veliki projekt. Adam je na raspolaganju imao pjesme o kojima je s ocem, pred njegovu smrt, razgovarao i razmatrao glazbena rješenja najprikladnija za njih. Kako je stihove Leonard Cohen uspio i otpjevati (iako su to, kao na ostalim zadnjim mu albumima, prije svega recitali) te sve to snimiti, za objavljivanje trebalo je još samo snimiti glazbu i svemu dati formu.

Adam Cohen je za taj zahtjevni posao zatražio pomoć od nekih već odavno nezaobilaznih očevih suradnika i prijatelja, poput meštra od žica Javiera Masa ili pjevačica Sharon Robinson i Jennifer Warnes, ali i imena poput poznatog “svaštara” Becka, producenta i glazbenika Daniela Lanoisa ili kantautorice Feist. Naravno, sav trud i talent glazbenika uključenih u priču nisu mogli značajnije izmijeniti dojam o ipak zbirci skica i tek možda dovršenih pjesama. Što u ovom slučaju uopće nije nedostatak!

Naime, iz same svoje geneze “Thanks for the Dance” teško da je mogao ili trebao zvučati “albumskije”. Na tek nepunih pola sata predstavljena nam je doslovno Cohenova zaključna pjevana riječ, prijenos njegovih zadnjih škrabotina Ocu, provučenih, kao i dosad, kroz profane motive i kroz njihov odraz na polju duhovnoga. Da je u pitanju gotovo bilo koji drugi autor (jer dade se naći srodnih, odnosno, snagom iskaza bliskih imena), bila bi ovo otužna zbirkica skica; u slučaju potpisnika takvih svevremenskih ljepotica kakve su “Bird on the Wire”, “Suzanne”, “Famous Blue Raincoat”, “Hallelujah” i da ne nabrajam (da ne potraje), dobivamo svojevrsnu fusnotu epiloga dobivenog u predivnom prethodniku. Fusnotu kojoj nedostaje korektivna poluga koja je oblikovala tolike spomenike uglazbljene poezije (što Cohenove pjesme u svojoj biti jesu) i koja zbog toga djeluje kvalitetom krhka, ali koja zbog te svoje tankoće i lomnosti, nošena glasom kojem ne možete ne vjerovati, djeluje poput pouzdana svjedoka.

“Happens to the Heart” nimalo slučajno stoji na samome početku kao najdovršenija, najzaokruženija pjesma na albumu. Adam Cohen još je na prethodnom albumu odvukao oca od sintesajzera dotad korištenog iz praktičnih razloga. Sintesajzer je izmesario album poput “Ten New Songs” i zato je povratak naglašenije organskom zvuku došao kao blagoslov: pjesme na “Thanks for the Dance”, a osobito spomenuta uvodna pjesma, divan su preplet krhkog, ali autoritativnog vokala i glazbe koja se tek ovija oko stihova. Gitara, lutnja, klavir, ukulele te tek naznake bubnjeva i perkusija ni u jednom trenutku ne izlaze u prednji plan, ne remete glazbu riječi i to je razlog zašto su i ove snimke itekako vrijedne pažljivog slušanja. “Uvijek sam radio predano, ali nikad to nisam zvao umjetnošću”, sriče barba Cohen u pjesmi prethodno izašloj na papiru (u zbirci pjesama “The Flame”) i, po svom starom običaju, u tek nekoliko riječi sažme cijele eseje: “susrećući Krista i čitajući Marxa”, kako to sam vrlo pažljivo biranim riječima kaže, najveći pjesnik među glazbenicima prešao je dug put na čijem kraju može tek, ne prodavajući maglu, “zahvaliti za ples”. Jer, on je svoje odgovore odavno “odgodio” za vječnost.

Pomalo naprasni završetci pjesama poput “It’s Torn” ili “Happens to the Heart” ne svjedoče pak manjak glazbenih ideja već upravo poštovanje prema samim pjesmama. Baš kao da je to bio posao samog maestra i u njegovoj se odsutnosti to nitko, pa ni vlastiti mu sin, uza svu pomoć respektabilnih suradnika, nije usudio uzeti u svoje ruke. “Thanks for the Dance” zato na kraju svakog pažljivog slušanja nagrađuje svoga konzumenta dirljivom izravnošću i autorskim suverenitetom što prožimaju ove pjesme. Da, pjesme – dovršene ili ne, zaokružene ili tek naznačene, one zvuče moćno u svojoj ljudskoj slabosti, produhovljeno u svojoj borbi s krhkošću duše i tijela i zahvalno u poniznosti skrivene iza suptilnog humora i samoironije usavršene pred sam kraj ovozemaljskog puta jednog od najupornijih i najtvrdoglavijih pretplatnika na odaju u “pjesme kuli”.

Toni Matošin | Bitno.net