Njegov 'najkatoličkiji album'

Springsteenov ‘The Rising’ ponudio je poruku vjere i ljubavi kao odgovor na nasilje 11. rujna

Album “The Rising” Brucea Springsteena iz 2002., nastao kao umjetnička reakcija na tragične događaje u SAD-u 11. rujna prethodne godine, upravo je onaj nakon kojeg su mnogi teolozi počeli pisati o katoličkim korijenima američkog glazbenika. Antonio Spadaro, glavni urednik isusovačkog mjesečnika “Civiltà Cattolica”, 2002. je napisao tekst o Springsteenu pod nazivom “Uskrsnuće”, potaknut upravo ovim albumom. Pri tome treba ponoviti kako svi analitičari Springsteenova djela naglašavaju kako glazbenik nije praktični vjernik, ali je njegova umjetnost duboko nadahnuta katoličkom vjerom koju je primio u odgoju. Naš glazbeni kritičar Toni Matošin napisao je recenziju ovog albuma koja je originalno objavljena na portalu Soundguardian.

maxresdefault

Priča kaže kako mu je, nedugo nakon tragičnog njujorškog 11. rujna 2001., u Asbury Parku čovjek iz prolazećeg automobila, spustivši prozorsko staklo, doviknuo: “Trebamo te sad!” Neovisno koliko je romantizma u toj priči – a, budući da ju je prenio on sam, vjerujem da je itekako istinita – Brucea Springsteena uistinu nije teško zamisliti u takvoj ulozi, kao što je teško pomisliti da bi na takav poziv mogao ostati nijem ili hladan. Nazovite to naivnim i ispraznim, patetičnim ili slijepim, ali ako zaključimo da bar njegov opus itekako mnogo i podrobno govori o svom autoru, Boss kao rijetko koja figura na suvremenoj rock-sceni ima taj kredibilitet i snagu, a razlog takvom statusu ne leži u (neporecivoj) kvaliteti i inteligenciji koliko u autentičnosti, bliskosti svojoj publici te moralnim temeljima i stalnim izrazom suosjećanja i nade. A ako je ijedan album u njegovu dugovječnom opusu to svojom cjelinom glasno priopćio, to je sasvim sigurno “The Rising”.

Nastao neposredno nakon njujorške tragedije te nakon dotad i dosad najduže mu stvaralačke stanke (bar kad su studijski albumi u pitanju, jer “The Ghost of Tom Joad” objavljen je čak sedam godina ranije), album je označio i povratak E Street Banda i “punijeg” zvuka, čineći tako puni krug u priči o zajedništvu i snazi duha. Nerijetko nazivan “najkatoličkijim” od svih mu albuma, “The Rising” uistinu jest Springsteenova reakcija, točnije odaziv na 11. rujna, ali i mnogo više od tog. Odaziv i poziv, pa opet više i od tog. Na vještom, a iskrenom i suosjećajnom balansu snažne simbolike i “malih priča”, ovaj je veliki motivator još jednom pokazao zašto je tako prepoznatljiv u najširim društvenim slojevima – osobito nižim – pa tako i zašto će uvijek biti spuštenih prozorskih stakala i zazivanja njegova glasa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A, zapravo, malo je na “The Rising” pjesama eksplicitno vezanih uz onaj tragični dan. Međutim, sjena tragedije koju Springsteen gleda prvenstveno kroz stradanja “običnih ljudi” presvlači baš sve pjesme skupljene tu, čak i one nastale prije 2001. On, međutim, za razliku od brojnih kolega i srodnih rukopisa, iz tog događaja i njegove glasne jeke ne izvlači ni huškačku, osvetoljubivu verziju patriotizma ni sarkastičnu, (anti)propagandnu, tobože samokritičnu demagogiju ili samodopadnost teoretiziranjima zavjerama – ne zanemarujući nijedan sloj priče, Springsteen poziva na uzdizanje iz ruševina, ne samo materijalnih, već i duhovnih (jer, posljedice nisu samo materijalna i životna stradavanja, već i moralne stranputice), na zajedništvo na nacionalnom, ali i na duboko ljudskom planu, na uskrsnuće posrnula duha. Upravo je uskrsnuće ona riječ najbliža duhu ne samo naziva albuma i istoimene pjesme, već i poruci koja se provlači stihovima cijele zbirke: “Baš i ne idem u crkvu, ali, kako vrijeme ide, sve više uviđam da mi je glazba prepuna kršćanskih motiva. Kako starim, tako se sve manje i ograđujem od toga; mislim, naslijedio sam taj specifični krajobraz i sad ga mogu ugrađivati u nešto baš svoje.” Tako, naime, Springsteen objašnjava svoju naoko kontradiktornu kreativnu osobnost, onu koja od religije bježi koliko iz nje izvlači: u “The Rising”, baš kad je najviše i trebalo, on to na najbolji mogući način rasvjetljuje, jer od korijena se ne može daleko, osim ako nisi nihilističnog, revolucionarnog duha, što on nikako nije. Takav duh nije ono što je čovjeku iz automobila i tisućama iza njega ni trebalo, baš kao što im ne može pomoći ni militantno osvetoljublje – put je samo jedan, a vodi kroz suosjećanje, vjeru, nadu i ljubav. Upravo ono što kroz “The Rising”, kroz sve njegove gorke i svijetleće rukavce, isijava.

“Malo osvete, pa će i to proći”, Boss će provući kroz uvodnu, ljekovito zvonku “Lonesome Day”, ne pozivajući time na osvetu, kako su mu neki znali predbaciti, već prije ukazujući na to da je ona razumljiva, čak izgledna, ali ne i uistinu iscjeljujuća. To je još jedna bitna značajka njegova rukopisa i pristupa važnim temama – on je sklon pomirbi, mirenju različitih koncepata nošenja s težinom svakodnevnoga života i njegovih tragedija. Istodobno, iz svakog mraka vidi izlaz i svjetlo nade; zato su i “Nebraska” i “The Ghost of Tom Joad” bili stadiji, etape u duhovnim i misaonim previranjima, nikako zaključne točke, i zato je “The Rising”, odnosno, uzdizanje, podizanje ili, ako ćemo nastaviti slijed, uskrsnuće, temeljni prizor njegova postrujanskog imaginarija, naturalistički dostupan kroz prizor vatrogasaca koji se, “noseći križ svoga poziva” (pjesma “The Rising”), po skalama i skelama penju i spašavaju žrtve iz ruševina dotad nedodirljiva grada. Nije zato ni nimalo slučajan križ kojeg na naslovnici čine slova naziva albuma i Springsteenova imena i prezimena…

Od kataklizmičkih prizora iz “Into the Fire”, ali i njezinih stihova što zazivaju bogoslovne kreposti (“Neka nam vaša snaga pruži snagu, neka nam vaša vjera pruži vjeru, neka nam vaša nada pruži nadu, neka nam vaša ljubav pruži ljubav“), preko ispruženih ruku “Worlds Apart”, “Let’s Be Friends” ili “Further On” do mobilizirajuće snage i ogoljele duhovnosti naslovne pjesme i punog krešenda predivne rokerske molitve “My City of Ruins”, Springsteen kao da je uspio ući u sve pore svoje voljene Amerike ovoga milenija, ne zatvarajući oči pred njezinim grijesima, ali ih i ne osuđujući bez punoće prava na to. On će prije svega pružiti ruku, ne uperiti prstom, ističući suživost i oslanjanje jednih na druge kao jedinu alternativu moralnom i materijalnom propadanju i prijetnji.

Vrlo je zanimljiv podatak da je “My City of Ruins”, jedna od, navodno, eksplicitnijih pjesama kad je 11. rujna u pitanju, napisana, zapravo, godinu prije samog događaja i odnosi se na Asbury Park. Međutim, baš njezina molitvena snaga, odabir motiva i duh koji je prožimaju ovdje čine možda najmoćniji glas obnove: “Ovim rukama molim se, Gospode; ovim rukama molim za snagu, Gospode; ovim rukama molim za vjeru, Gospode; ovim rukama molim za ljubav, Gospode; idemo, podignimo se!” Kroz cijeli prethodni niz slika malenog formata i priča kratkih narativnih zahvata, Springsteen je i bez otvorenih poveznica satkao zbirku koju ne veže toliko sama tragedija koliko obnavljanje i podizanje iz pepela; njegova je poruka univerzalna, koliko god se obraćala prvenstveno američkom narodu. “The Rising” je i novopronađeni izraz vjere usprkos svim bježanjima od religioznog – one vjere koja proizlazi iz trajne i neugasive nade, iz ljubavi za bližnjeg i prepoznavanju bližnjeg u svakom ljudskom biću te, naravno, iz korijena iz kojih svako biće niče, a čije granje u vlastitom kreativnom procesu onda može povezati u jednu novu priču i kreaciju, u izraz slobode koju najbolje možemo definirati kao činjenje dobra. Svojom univerzalnošću “The Rising” uistinu i jest “najkatoličkiji” Springsteenov album.

Toni Matošin | Bitno.net


Objavljeno: 25. ožujka 2015.

Možda vam se svidi