Beth Gibbons i Polish National Radio Symphony Orchestra – “Henryk Górecki: Symphony No. 3 (Symphony of Sorrowful Songs), Op. 36” (Domino, 2019.)

Umjetniku nije potrebna poruka da bi kroz svoje djelo prenio svoju nutrinu, uvjerenja i sustav vrijednosti. Nije potrebno da narativ njegova djela – neovisno o kojoj umjetnosti govorimo – nosi bilo kakvu ideološku jasnoću ili tematsku pravocrtnost pa čak, dodao bih, ni alegorijski potencijal da bi odisao i vjerno prenio autorov unutarnji, duhovni život i silnice koje su utrle put kreativnom procesu. Umjetničko djelo svoga autora otkriva ne samo izborom tema i motiva, već i cjelokupnim “paketom”, dojmovima koje stvara svojom cjelinom, svojim ugođajem i uopće kanalima u kojima taj prijenos odolijeva riječima i definicijama.

Do ovakvih zaključaka nisam, naravno, došao ovoga trenutka, ali me upoznavanje s nedavno preminulim poljskim skladateljem Henrykom Góreckim, odnosno, njegovim najpoznatijim djelom, “Simfonijom br. 3”, podnaslovljenom “Simfonija žalosnih pjesama” (“Symfonia pieśni żałosnych”), navelo na taj misaoni rukavac. Kako do klasične glazbe, osobito do skladatelja novijeg vremena, ne dolazim tako često, na čemu mogu “zahvaliti” svojim sklonostima prije svega popularnoj, točnije, rock-glazbi, tako je s nužnim zakašnjenjem upravo tim putem ovo čudesno djelo suvremene klasične glazbe došlo do mojih zvučnika.

Naime, pjevačica glasovitog engleskog trip-hop sastava Portishead, Beth Gibbons, prije pet godina na poziv iz Poljske upustila se u svoju – bar dosad – najneizvjesniju i najzahtjevniju pjevačku avanturu: bila je potrebna i odvažnost i angažman svih njezinih umijeća da svoj kontraalt iz sfera popularne glazbe premjesti u područje klasične, pri čemu je u konkretnom slučaju riječ o sopranu i pjevanju na njoj potpuno nepoznatom poljskom jeziku! Rezultat ovjekovječen na jednom od najljepših albuma tekuće godine uistinu je fascinantan. No, da se vratim samom Góreckom prije nego se detaljnije osvrnem na samu izvedbu i album te, naravno, jezik kojim je prepričana jedna sasvim posebna duhovna strast…

Ovaj je skladatelj, rođen 1933. u poljskom dijelu povijesne pokrajine Šleske (današnje Šlesko vojvodstvo), odrastao kao dijete glazbeno nadarenih roditelja, ali ne i profesionalnih glazbenika. Majka, koja je svirala klavir, umrla je kad su Henryku bilo tek dvije godine, a otac mu je u godinama što su uslijedile čak branio sviranje majčinog klavira. Usprkos obeshrabrenjima, Henryk se odlučio upravo na glazbu kao svoj poziv, nalazeći nadahnuće za mnoge svoje radove u pokojnoj majci, u odnosu s ocem, kao i u strahotama 2. svj. rata koje je proživio kao dijete. Osobne patnje, kao i patnje poljskog naroda kojem je nacističku okupaciju po okončanju rata samo zamijenila komunistička diktatura, odnosno, sovjetska okupacija, Górecki je krajem pedesetih i kroz šezdesete pokušao izraziti kroz niz djela naglašeno avangardne, modernističke prirode, u kojima se koristio atonalnošću, odnosno, stalnim otklonom od glazbene tradicije. No, to se promijenilo u sedamdesetima, konkretnije od djela “Simfonija br. 2”, koju je skladao povodom obilježavanja 500 godina od rođenja Nikole Kopernika, a u koju je uvrstio i ulomke iz starozavjetnih Psalama. Njegova neugasiva katolička vjera, koja ga je po vlastitim svjedočenjima prožimala kroz cijeli život, odlučujuće je usmjeravala i njegov rad, što je 1976. urodilo najljepšim mu plodom, “Simfonijom br. 3”, kojoj je 2014., evo, glas posudila i naizgled neočekivana i s ovom glazbom nespojiva Beth Gibbons.

Ono što se prometnulo u (i ostalo) najpopularnije djelo Henryka Góreckog uistinu je fascinantan komad suvremene klasične glazbe, produhovljeno tužna koliko upravo u toj produhovljenosti i predivna simfonija za sopran i orkestar u tri stavka, koja tematizira gubitak voljene osobe kroz odnos majke i djeteta: 24-minutna “Lento – Sostenuto tranquillo ma cantabile” donosi tekst iz stare poljske tužaljke iz 15. stoljeća, u kojoj Djevica Marija oplakuje raspetoga Sina; “Lento e largo – Tranquillissimo” pjeva tekst sa zidova nacističkog koncentracijskog logora, kojeg je pisala 18-ogodišnjakinja moleći za zagovor Blažene Djevice Marije; završna pak “Lento – Cantabile-semplice” svoj libreto posuđuje iz još jedne poljske narodne pjesme, ovoga puta donoseći vapaje majke koja je izgubila sina u krvavim šleskim ustancima. Naravno, većina nas sve ovo moći će doznati tek iz opisa djela ili iz kakvih pisanih prijevoda, budući da je sve pjevano na poljskom, ali baš tu se očituje ono o čemu sam pisao u uvodu – sama glazba i modulacija glasa već nam govore sve, “razotkrivajući” svoga autora do same koštane mu srži.

Poslušate li na ovom albumu, primjerice, na samome početku razvoj gudačkih dionica, kako kontrabasi u uvodnom stavku polagano u zvučnu sliku uvode čela, viole i violine i kako se lomna, repetitivna melodija uzdiže da otvori put vokalu u 13. minuti, teško je ne osjetiti ono neizrecivo što otkriva i oslobađa duh te nam razotkriva umjetnika u intenzitetu bogatstva gomilajućih doživljaja. Glazba je ovo što evocira duboku tugu, ali ne da se u njoj valja i slušatelja uvlači sve dublje u taj vrtlog, ne: Górecki ne odbacuje patnju, on se s njom kroz svoje note suočava da bi pronašao milost i smisao, da bi pronašao ono što nam je ostavio raspeti Krist. “Vjera je za mene sve – da nisam imao takvu potporu, ne bih mogao prijeći preko zapreka u svom životu”, rekao je jednom zgodom potpisnik “Simfonije br. 3” i ta izjava se, dok čovjek sluša sva ta njegova djela (a rado sam sebi dao zadatak da ovih dana poslušam što više glazbe s njegovim potpisom), čini nečim mnogo većim i iskrenijim od puke izjave. Iako je u ovom konkretnom slučaju negirao religijsku eksplicitnost, kao i bilo koju drugu, bilo političku, bilo društveno-komentatorsku, svodeći djelo na golu, doživljajnu bit, struktura i završni rezultat su jasni.

Ono što posebno oduševljava jest jednostavnost glazbe, repetitivnost koja ni na trenutak ne prijeti zamorom ili slijepom ulicom. Taj pristup, a primijenjen u okvirima zapadne tradicije klasične glazbe, bio je svojedobno na meti elitističke kritike navikle na autorova dotadašnja avangardna djela, ali publika je odmah prepoznala ono što čini note Henryka Góreckog tako dojmljivima. “Bit će da su ljudi našli nešto što su trebali u tom komadu glazbe”, rekao je tada Górecki i pogodio samu bit. U pitanju je ono što se ne dade prenijeti riječima i čemu ne trebaju fusnote, pa ni prijevod libreta.

A to je sjajno prenijela i Beth Gibbons te 2014., kad je sjela na binu varšavskog Velikog kazališta uz Poljski narodni radio-simfonijski orkestar pod ravnjanjem slavnog skladatelja i dirigenta Krzysztofa Pendereckog. Ta izrazito samozatajna pjevačica (kroz zadnja dva i pol desetljeća snimila tek tri albuma s Portishead i jedan samostalni album) posve se prilagodila zadatku kojeg se prihvatila, uz mentore marljivo i uporno radeći na svom poljskom jeziku i na izvedbi u koju je unijela sebe da bi, na neki način – izgubila sebe. Da, otprilike bih tako mogao sažeti njezin ključni doprinos ovoj izvedbi remek-djela Henryka Góreckog, jer koliko god pjevala drukčije nego inače, u višim registrima, podređenije cjelini, toliko je u tome ostala prepoznatljiva, ali tek u onoj zadnjoj instanci svoje pjevačke osobnosti. Njezin vokal nezaboravnim pjesmama Portishead ili onima skupljenim na sjajnom albumu “Out of Season” dao je, naime, presudnu notu čeznutljive introspekcije koja je vjerojatno bila ključan motiv za poziv u Varšavu. Ali to bi, naravno, sve ostala puka hladna tehnikalija da Beth u sebi ne nosi ono što “Simfonija br. 3” od svoga soprana traži: upravo taj njezin ponizni ulazak “pod kožu” likova kojima tu daje glas ono je što ovu izvedbu čini tako uspješnom i sugestivnom.

Ne znam ništa o njezinim vjerskim uvjerenjima ili o svjetonazoru, ali ono što je prenijela ovdje to ionako čini nebitnim. Ona se predala djelu kojeg je poljski skladatelj jasno usmjerio i bez jasnih natuknica i sugestija. Ovo je glazba zagledana u križ i to nitko ne može niti se usuđuje mijenjati, ni ovdje, kao ni u bilo kojoj od prethodnih izvedbi. Ovo su tri orkestrirane tužaljke intonirane kao molitve; ovdje Isus Krist kao da izviruje iz svake note i riječi s onom toliko ponavljanom “ne bojte se!”; ovo je glazba pobjede. I, vjerujte, neće vam trebati prijevod da to osjetite, da to čujete i proživite. Kao što ni meni neukom kad je klasična glazba u pitanju nije trebala posebna poduka ni napor da prigrlim ovaj album kao najljepši kojeg sam poslušao unatrag… pa, neću se izlijetati s brojkama, jer je u krajnjoj liniji i nebitno.

Nije ovo ni “samo” pobjeda u smislu transcendentalnosti glazbe kao umjetnosti, već je i impresivna pobjeda sadržaja nad formom, neizrecivog nad izrecivim, čovjeka nad tiranijama ovozemaljskog, a sve navedeno uz korak s Gospodinom. To Górecki nikad nije niti tajio, a kamoli ispuštao iz vida, što ga je i koštalo karijere u ondašnjem komunističkom košmaru. Najnoviji podsjetnik na njegovo djelo to vjerno prenosi i baštini. Poslušajte i radujte se. Uronite u ove tuge i majčinsku crninu i pronađite pobjedu nad materijom koja je ispisala stranice i stranice čovjekove kreativnosti, pišući i pjevajući jezikom nerobujuće slobode.

Toni Matošin | Bitno.net