GLAZBENA RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

‘Dangerous Waters’ J. R. Augusta – zbirka lijepih, ali i ‘zamućenih’ tonova

Vjerski imaginarij najeksplicitniji je u “Crucify Me”, gdje kroz motiv osuđenog i raspetoga Krista J. R. propitkuje međuljudske odnose, što je uvijek vrlo sklizak teren, postupak neotporan na trivijalnost, što će se u ovom slučaju pokazati još pogubnijim u video uratcima, gdje će “korištenje” Isusova lika igrati na kartu međuigre blasfemije i artističke fetišizacije i posve zamutiti samu pjesmu

Foto: Facebook

J. R. August – “Dangerous Waters” (Croatia Records, 2019.)

Vrlo, vrlo rijetko mi se dogodi (toliko rijetko da sam bio u iskušenju kazati i nikad) da me nečija glazba ostavi na čistini između različitih dojmova, na onom mjestu nalik pustopoljini odakle svaki korak, dakle, svaki smjer vodi nekom potencijalno pogrešnom, koliko i opravdano ispravnom zaključku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ono što umjetnik, odnosno, kreativni duh želi svojim djelom kazati i prenijeti ponekad nije ni njemu samome posve jasno, jer mnogo se toga otvara tijekom samog stvaralačkog procesa (o tome mogu svjedočiti i vlastitim spisateljskim iskustvom), a sve se dodatno komplicira kad to svoje djelo “preda dalje”, kad ono dobije svoju završnu točku i bude ponuđeno tuđim iščitavanjima; tada umjetnik gubi monopol na tumačenje i dojam, toliko da se i samo bogatstvo djela može zapravo mjeriti raznolikošću dojmova i tumačenja. To i jest smisao umjetnosti – da kroz artikulaciju umjetnikove čežnje potakne, inspirira, obogaćuje i – na koncu – spaja.

Zašto ovo pišem kao uvod u osvrt na debitantski album J. R. Augusta, odnosno, Nikole Vranića, kako glasi pravo, “izvanscensko” ime mladog, iznimno talentiranog glazbenika (i učitelja engleskog jezika) iz Zaboka koji već godinama strpljivo gradi svoj glazbeni iskaz? Već danima preslušavajući i upijajući njegov “Dangerous Waters”, zbirku kojom je okrunio niz od pet u vlastitoj produkciji objavljenih EP izdanja (zato i dostupni samo u digitalnom formatu, od čega su dva, “33” i “Black Waters”, sada sastavni dio albuma), osjećam kako sam zapravo sve udaljeniji od početnog dojma, kad sam naprosto zagazio u jedan posve nov, a opet ne i nepoznat, ne iz ničega nastao glazbeni svijet i kad sam osjetio tek tu očiglednu radost stvaranja, još bez jasnijeg uvida u njezine plodove. I pritom, naime, ne samo što primljeni titraji bujaju, već kao da se miješaju u kolopletima čija gustoća počinje brisati opipljive granice između jasnog i naslućenog, između direktnog dojma i osjećaja koji dopire iz najsirovije intuicije, one koja ja sposobna skrenuti i u posve pogrešan tok. Jer, kad sam opetovanim slušanjima pridodao i pomno čitanje tekstova te gledanje videospotova, postalo mi je jasno da mi je sve manje toga baš posve jasno, odnosno, da je sve jasnije da sam ostao usidren na onoj ranije spomenutoj čistini, s koje je najteže, ali možda i najizazovnije opisati pogled oko sebe.

A svuda oko mene te su “opasne vode” – kako glasi prijevod zbirke čije su pjesme i inače sve napisane na engleskom, kojim se Nikola, odnosno, J. R. i po prirodi svoga posla a i po svemu pokazanom na albumu služi praktički kao da mu je materinski – glazba proizašla iz autorove ljubavi prema prirodi, štoviše, prema boravku u prirodi i tom pastoralnom ambijentu poticajnom za razgibavanje duha. Rijeka kojom mladi glazbenik kroči s mirnoćom koju potom dovodi u kušnju i na ispit u tekstovima. Rijeka u kojoj, do koljena u vodi, uživa u ribolovu koji mu pak u svom meditativnom potencijalu otvara put za definiranje nedokučivog, ali, pokazat će se, samo da bi održalo živim sukob uma i srca, što eksplicitno provlači kroz najmanje dvije pjesme, a implicitno kroz cijeli fluidni narativ. I u kojem se god smjeru okrenuo, slušajući Nikoline note i sjajan, kontrolirano nekontroliran vokal sposoban za falseta u najboljim manirama jednog Briana Wilsona (“fun fun fun” trenutak u “Hold Your Horses” time je više efektno urnebesan), rastu gotovo proturječni dojmovi, kao da se u meni samome nalazi više slušatelja od kojih je svaki… pa, u pravu.

Krenimo zato od same glazbe… Nikola Vranić je prije svega meštar od klavirskih tipaka te je logično taj instrument osnova iskaza kojim vrlo uvjerljivo svjedoči svoj život s prirodom, ljubav prema onom svijetu koji je ostao onakav kakvim ga je Bog osmislio. Ali, glazba J. R. Augusta nije ni ambijentalna ni pravocrtna, čak ni a priori pastoralna, dakle, daleko je od svih klišeja kakve bismo očekivali od nekoga tko se najbolje osjeća u prirodi i tko gazeći po potocima i rijekama kontinentalne Hrvatske najjasnije prima signale iz izvorišta svoje inspiracije i kreativnosti. Kao veliki zaljubljenik u klasičnu glazbu, ali i u glazbu, primjerice, Beatlesa i Raya Charlesa, ovaj je Zabočanin na sebi najlogičniji način objedinio svoje afinitete, ali bez prisile ili kakve žanrovske konceptualizacije; ne, ova glazba teče slobodno i neopterećeno formom, a da pritom zvuči baš kao da je u nju mnogo uloženo, baš kao da je svaka nota pažljivo odmjerena u kreativnom procesu nesputanom imperativima i definicijama.

Klavir i zborsko pjevanje dodatno su uokvireni udaraljkama, puhačima i gudačima što dolaze iz drugog plana, fino doziranima i decibelima i dosegom, pa cijela glazbena tapiserija mami dojmove o sakralnome, smještajući svoga potpisnika u ono što on na tragu panteizma naziva svojom crkvom, a to su priroda i pjesma. Čime dolazimo na vjerske motive, prije svega (ipak) kršćanske, kojima Nikoline pjesme obiluju, i čiji mu imaginarij, kao nekome tko je primio sakramente, otvara cijeli mali rječnik za izražavanje svoje čežnje za izvorom, kako on pokušava definirati Boga u očito još jednom bijegu od jasnijeg religijskog konteksta.

Što nas dovodi do samih tekstova, lirskih crtica koje očekivano obiluju kristalno čistim potocima, bistrim rijekama, osunčanim dolinama, planinama što izrastaju iz jutarnjih magli, ali i pastrvama, lipljenima i vodencvjetovima. Pa ipak, s J. R. Augustom smo u “opasnim vodama”, kako već samim naslovom zbirke potpisnik sugerira, i tu se prvi dojmovi počinju račvati, gubeći se u kratkim porukama koje odašilje zapjevani subjekt glazbene priče. Da je glava, odnosno, um prazan a srce puno, pokušava nam sugerirati već u uvodnoj “Fisherking (The Meeting)”, u kojoj u ribolovnoj pastorali susreće (ili želi susresti) Boga koji je, kako kaže, u sjeni (“God is waiting in the shade”), a taj sraz uma i srca gotovo analitički tretira u “MindHeart”, gdje prvog vidi kao odraslu osobu, a drugog kao dijete, kišu nasuprot suncu, u čijem se susretu tada stvara duga (“Mind is the rain and the heart is the sun / The rainbow is made when the first one meets the second one”). Poigravajući se tako i s patetikom te klišejima, J. R. svjedoči vlastitu intuiciju i duh koji sebe vidi kao tekućicu, nikako stajaćicu, odnosno, sagledava život kao rijeku čistu na izvoru, ali muljevitu na ušću (“River Runs Through”).

Vjerski imaginarij najeksplicitniji je u “Crucify Me”, gdje kroz motiv osuđenog i raspetoga Krista J. R. propitkuje međuljudske odnose, što je uvijek vrlo sklizak teren, postupak neotporan na trivijalnost, što će se u ovom slučaju pokazati još pogubnijim u video uratcima (postoje dva kad je ova pjesma u pitanju), gdje će “korištenje” Isusova lika igrati na kartu međuigre blasfemije i artističke fetišizacije i posve zamutiti samu pjesmu, baš kao da je baca na ono ušće gdje rijeka gubi svoju izvorsku čistoću. Ni stih gdje mu se istima čine sjene trnove krune i đavoljih rogova ne pomaže u bistrini – naprotiv, čak i igra na kartu varljive složenosti – ali cijela poetika Nikole Vranića i ne želi vraćati sve na izvor, u područje bistrine. Je li to puko “umjetničarenje” u svojoj najbanalnijoj formi, što se i dade opravdati početnom fazom jednog stvaralačkog puta, ili je pak posrijedi nešto po kreativni duh daleko opasnije?

Baš tu na trenutak moram zastati da bih istaknuo jedan trenutak koji me je posebno zbunio i ukazao na moguću “dvostruku igru” koju igra ovaj, podcrtat ću opet da ne bude zabune, iznimno talentiran i u talentu discipliniran glazbenik. To je prizor u spotu za pjesmu “River Runs Through” gdje se na zidu pred skrušenim Nikolom iznad dvije slike vjerske tematike nalazi križ, ali okrenut – naopako. Svjestan sam da mnogi umjetnost prečesto shvaćaju prostorom neograničene slobode i da pritom “udaraju” svoga recipijenta alatima za koje znaju da će imati brzi, snažan učinak. Igranje na kartu demonskoga najtrivijalniji je, najiritantniji i najjeftiniji stvaralački postupak (ako ćemo tepati), pri čemu mislim na one koji s demonskim zapravo nemaju ništa (oni koji imaju, trebaju prije svega i duhovnu i medicinsku terapiju, a ne publiku) i ovim trenutkom u inače fino nijansiranom video uratku J. R. August posve zamućuje vode koje je očito ne bez razloga nazvao “opasnima”. Govorim naprosto iz pozicije onoga koga je privukla i glazba i riječi kojima je kroz javne istupe popratio tu glazbu, kao i skromnost kojom odiše njegov način i tempo rada; govorim s duboko podijeljenim dojmovima koji su se skupili nakon pažljivijeg iščitavanja “opasnih voda”, gdje sam počeo gubiti nit gdje i zašto voda postaje mutna. Jer, ako je svjetlo pobijedilo, kako sugerira baš u “River Runs Through” (“Tell my friends that the light has won”), zašto mi je to teško vidjeti u bojama i slikama? Je li stvar u meni?

Da, ovdje govorim o čistoj intuiciji, svjestan da mogu biti katastrofalno u krivu. Uostalom, i taj naopaki križ pojavljuje se u trenutku kad pjesma spominje tminu koja će tek u završnici izgubiti (mada i tada ponestaje kolorita koji bi to efektnije potkrijepio), a sama glazba isuviše je lijepa da bi mogla sugerirati išta ružnijega od – ljepote. Ali, bila bi prava šteta nastaviti igrati na tu kartu što zamućuje nešto već samom ljudskom prirodom zamućeno i zauvijek čeznutljivo, na kartu koja će, doduše, osigurati “lajkove” u širem slušateljskom krugu, ali koja djeluje pogubno kad postaje samoj sebi svrha. Sve ovo i pišem ne da sudim u vlastitom neznanju (jer Nikolu ne poznajem osobno, a iskaz mu se tek oblikuje) već iz najiskrenije lijepih želja za nastavak ove priče. “Dangerous Waters” je izniman album, zbirka fascinantne glazbene, pa i pjesničke ljepote i time jedna od najboljih s naljepnicom “made in Croatia” koje ćete čuti ove godine; o njezinim pak nijansama i sjenama, o tonalitetu opasnosti tih Nikolinih voda najbolje ćete sami donositi zaključke, i to pustivši intuiciju, pustivši vlastiti duh da prima i da vam šapuće. To je uostalom vaše pravo nastalo onog trenutka kad je glazba puštena na slušanje i kad je potpisnik izgubio monopol na njezino značenje. Ja to nastavljam činiti pa zadnju točku ovog osvrta zapravo ne smatram uistinu završnom, što je, vjerujem, efekt kakav nužno proizvodi vrijedno, u širokom dijapazonu tumačeno umjetničko djelo.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. listopada 2019.

Možda vam se svidi