Rhiannon Giddens (i Francesco Turrisi) – “There Is No Other” (Nonesuch, 2019.)

Na engleskom jeziku riječi freedom i liberty znače slobodu, no razlika, ona skrivena u nijansama, postoji: dok se prvi izraz odnosi na slobodu u najširem smislu, liberty je smješta u društvene okvire, u područje ljudskih prava i normirane kalupe. Freedom je, dakle, iskonskija sloboda, ne nužno lišena odgovornosti (jer to je lažna sloboda), ali oslobođena konteksta i narativa, usmjerena ne samo horizontalno, već i vertikalno; ono što je meni osobno, više na razini čujnoga, zazvučalo kao svojevrstan produžetak te riječi jest kingdom, koju prije svega povezujem s Kraljevstvom Nebeskim, dok liberty više vuče prema nekakvom izmu, odnosno, političkoj sferi. A do tih lingvistički nedoraslih dojmova povela me možda upravo Rhiannon Giddens, dama impozantna glasa i glazbene erudicije kojoj je baš ta freedom ne samo riječ pri jeziku već joj je utisnuta u cjelokupnu poetiku i specifičan način baštinjenja glazbene tradicije.

Sloboda o kojoj govorim i vezujem uz stvaralaštvo ove izuzetne američke glazbenice rodom iz Sjeverne Karoline zalazi u prostor duha, negdje iznad društvenih normi, zakona i pravila, dodirujući i ono mitsko, prisutno od početaka glazbene tradicije kojoj Rhiannon pripada, te osobno, nezaobilazno kad je kreativni rad u pitanju. Njezin maestralni drugi album (čitatelji Bitno.net možda će se sjetiti da sam ga i naveo kao album godine 2017.) logički nosi naziv “Freedom Highway”, tako i konkretno riječju u samom naslovu podcrtavajući ono što joj prožima – što izravno, što manje izravno – sve pjesme poslagane na sada već tri samostalna albuma. Sloboda je to o kojoj pjeva onaj crkveni zbor u pjesmi “Birmingham Sunday” s toga istog albuma; sloboda po čijoj će cesti, uz vjeru u takav put, jednom hodati “smeđe dijete” u istoimenoj pjesmi na novom Rhianninom albumu, “There Is No Other”. Sloboda koju se traži pogledom usmjerenim uvis i za koju ni na trenutak nije teško klečati…

Sloboda koja na američkom Jugu, na prostoru bogate i vrlo žive multietničke kulture i s bremenom turbulentne i prečesto nasilne povijesti, poprima posebnu auru, posebne konotacije. Rhiannon je odrasla u obitelji oca bijelca i majke crnkinje, čiji brak u svoje vrijeme nije naišao na odobravanje zajednice. Naravno da je takvo ozračje i razvoj događaja bitno utjecao na to da glazbeno nadarena djevojka od samih početaka svoje stvaralaštvo stavi u misiju traženja zajedništva kroz oživljavanje tradicionalnih glazbenih formi, zazivanja slobode u duhovnoj sferi kroz brisanje pojma “drugog” bez da se invazivno djeluje na pojam “drugačijosti”. Uistinu, dok slušam glazbu Rhiannon Giddens i njezin za operu školovan glas, ne čujem puku reinterpretaciju starih glazbenih receptura, ne čujem baštinjenje čija svrha završava samim tim činom, već kreativni duh u punom cvatu, iskren poziv na komunikaciju, ljubav prema svakom aspektu pripadajućeg povišću pritrujena podneblja i iznad svega živuću, neugasivu nadu.

Novi, dakle, album Rhiannon Giddens slijedi njezin put zacrtan još iz vremena country-folk-gospel-blues sastava The Carolina Chocolate Drops, u kojem je sa svojim bendžom i violinom te, naravno, glasom bila ključna figura u oblikovanju zvuka koji se snažno oslanjao na afroameričku glazbenu tradiciju. Nakon pet studijskih izdanja s tim bendom, otisnula se u samostalne vode, objavivši prvo 2014. EP “We Rise” pa godinu kasnije sjajan album “Tomorrow Is My Turn”, sastavljen pretežno od obrada klasika poput “Up Above My Head” Sister Rosette Tharpe ili narodnih “Black Is the Color” i “Round About the Mountain”, sve redom izvedenih sa zadivljujućim žarom i poštovanjem proizašlim iz poznavanja samih korijena glazbe koju voli od malih nogu. Već spomenuti “Freedom Highway” izašao je 2017., donijevši više autorskog materijala koji nam je predstavio ne samo izuzetnu baštinicu već i ozbiljnu, zrelu autoricu iz domene suvremenog folka. Početkom ove godine zajedno s alt-country kantautoricom Amathyst Kiah, nekadašnjom kolegicom iz The Carolina Chocolate Drops, Leylom McCalla, te nježnijim dijelom vrlo zanimljivog folk-dua Birds of Chicago, Allison Russell, snimila je album “Songs of Our Native Daughters”, da bi fascinantan niz vrlo brzo bio nastavljen s albumom “There Is No Other”, na kojem joj je pomogao talijanski glazbenik s irskom adresom, Francesco Turrisi.

Nastao kroz samo pet dana, album je ovo kojem je pogonsko gorivo prije svega kreativni duh njegove potpisnice te brzopronađen zajednički jezik s novim suradnikom. “There Is No Other” poziv je u njihov improvizirani dnevni boravak u kojem su brižno skupili zbirku instrumenata od kojih svaki ima svoje mjesto i svrhu, od Rhiannoninih bendža, violine i viole do Francescovih čela, harmonike, tamburina, ručnih bubnjeva, lutnje, tombaka i glasovira. Turrisi je jazz-glazbenik iznimno otvoren tradicionalnim glazbenim formama i naglašene multiinstrumentalističke prirode te je kao takav dao Rhiannoninim zamislima prijeko potrebnu širinu u toj težnji da se sabiranjem raznolikosti u radosti muziciranja postigne brisanje političkih i sličnih dimenzija pojma “drugi”. I sam njezin bendžo instrument je koji se uglavnom veže za američku bluegrass i općenito country glazbu, no baš Rhiannon uporno naglašava njegovo afričko podrijetlo, pritom se ne služeći navijanjem ili ispravljanjem bilo čijih urbanih legendi, već u toj glazbenoj povezanosti svjetova sposobnih u slobodi biti jedno nalazeći ljepotu i nadu, svrhu svoga glazbenog djelovanja.

“There Is No Other” zbirka je koja u isti koloplet nota nenasilno spaja bluegrass i gospel s mediteranskim, čak opernim recepturama, Ninu Simone i tradicijske napjeve s autorskim materijalima u ni na trenutak konfrontirajućim manirima. Od dvanaest pjesama snimljenih u tih pet dana, četiri su Rhiannonine, od kojih je teško izdvojiti krasoticu ljepšu od drugih. Naslovni dvoipolminutni instrumental na svoj je način upečatljivo malo putovanje kao što je završni gospel “He Will See You Through” sa svojim repetitivnim “amen” predivan iskaz nade, one koja snagu ne crpi iz kakvog političkog aktivizma i ideoloških antagonizama, već iz vjere u povezujuće silnice među ljudima kao Božjim stvorenjima; “Ten Thousand Voices” pak kao impresivan prolog albumu u tek nekoliko stihova i kroz arhaični minimalizam prenosi poruku koja će se provlačiti kroz cijeli heterogeno homogeni album, zbirku koja će u “I’m on My Way” dobiti “najautorskiju” epizodu. Između njih dobivamo na trnce tjerajuću obradu naveliko obrađivane narodne “Wayfaring Stranger” i talijanski repertoar “Pizzica di San Vito” i “Black Swan”, te odvažnu pozajmicu iz svijeta klasike, kao što je “Trees on the Mountains”, ali sve to nalazi svoje mjesto u prostoru stvaralačke slobode jedne od najzanimljivijih i najautentičnijih američkih glazbenica današnjice.

Rhiannon Giddens nećete čuti u tipično osuđujućim tonovima ni kad se referira na najmračnije epizode ili običaje američkog Juga; ona iz svake tragedije nastoji izvući segment iz kojeg se generira vjera u bolje sutra. Nada da freedom stoji kao istoznačnica za to sutra. “Sve tvoje srebro, sve tvoje zlato neće sjati sjajnije od tvoje duše”, pjeva u “He Will See You Through” u samoj završnici albuma koji uistinu nije tek još jedan njezin album, a istodobno je i savršen nastavak prethodnog remek-djela “Freedom Highway”. On će uistinu vidjeti sve, kako refren kaže, On koji nam je slobodu – freedom – poklonio iz savršene ljubavi prema biću stvorenom na Njegovu sliku; ne kazuje nam to Rhiannon Giddens samo sukladnu duhu jezika rodnoga joj kraja, već i svjedočeći svoj oslonac i svoje crpilište u kreiranju glazbe što spaja prošlo sa sadašnjim i sanjanim budućim, u tom snoplju odvažna ne gubiti nadu.

Toni Matošin | Bitno.net