Bruno Krajcar – “Slike života” (Croatia Records, 2026.)

“Život je vječna pjesma s Neba darovana”, odzvanja sa samog početka novog albuma čitateljima ovih stranica, vjerujem, već dobro poznatog istarskog kantautora, etnomuzikologa i radijskog voditelja Brune Krajcara, čime ovaj uporni promicatelj ljepote u glazbi i glazbe o ljepoti samo podcrtava ono što je odavno utkao u svoju poetiku. Naime, teško je, bar u okvirima hrvatske suvremene glazbene produkcije, pronaći glas tako ustrajno posvećen pronalaženjima otisaka nebeskog na ovom našem zemaljskom svagdanu, tako duhovno usmjeren da ne prestaje rasplitati posebnosti svoga podneblja i istodobno svim tim posebnostima nalaziti poveznice s univerzalnim, tako otvoren ljepoti i dobru da transcendentalnost nalazi i u najobičnijim detaljima, u jednostavnosti ostvarujući impozantne dosege. Što ne bi bilo moguće, bar ne bez izrazitih napora i(li) pozerstva, bez tog odnosa prema životu: ne samo afirmativnog, već i dubinski – usprkos svim bolima i patnjama, pa i njegovim vlastitim, direktnim – radosnog, stalno otvorenog kreativnosti, odnosno, ljepoti stvaranja.

Uostalom, kako je sam Bruno prije pet godina izjavio baš za ovaj naš portal, “ako shvatiš da je život dar za vječnost, a ne za nekoliko godina ili desetljeća, vidjet ćeš da je to najvrjednije što čovjek u suradnji s Bogom može napraviti”, što se doima i kao njegov temeljni kreativni poguranac, svojevrsni moto koji mu se nije nametnuo kao puka misao, već ga je protkao na instinktivnim razinama. I zato se na albumu kojeg je baš ovih dana objavio, pjevajući “sve što je lijepo bilo, zauvijek ostaje; sve što je dobro bilo, zauvijek dobro je”, upravo život uzeo kao motivski okvir, odlučivši ga ispjevati kao niskom vinjeta oblikovanu pripovijest. “Slike života” uistinu zvuče baš tako – kao zbirka slika koje su oživjele pod dirigentskom palicom čovjeka koji je te slike izvukao ne samo iz svoga sjećanja, već i iz one dimenzije intime koja svakog od nas spaja s kolektivnim, s tradicijom i predajom, s obitelji u njezinu najširem terminološkom okviru.

Otvarajući album s nježnom, klavirom vođenom i gudačima nijansiranom baladom “Iznad zvijezda”, Bruno Krajcar ne samo što zaobilazi stilske diktate albumskog formata, već u tom lirskom suzvučju odmah postavlja vrijeme kao važnu dimenziju, ali i kao koordinatni sustav koji se proteže u beskraj u svim svojim smjerovima (ista se pjesma ponavlja pred kraj albuma, kao “Sopra le stelle”, dakle, u talijanskoj verziji). Time je, uostalom, izbjegao prozaičnost u kakvu je ovakav koncept mogao upasti, omogućivši albumu da diše slobodno i da donosi vinjetu za vinjetom u nepredvidljivom glazbenom karuselu, što potvrđuje već sljedeća pjesma, duet s legendom hrvatskog rocka koliko i jazza, Zdenkom Kovačiček. “Pjesma životu” stoji, naime, kao dirljiv pogled u životni retrovizor, ali s vječnošću kao vodiljom. Dijeljenje mjesta pred mikrofonom pritom, kako to i inače biva na albumima ovakva tematska raspona, na predivan način sugerira da cijela priča (o životu) podrazumijeva zajednicu kao polje djelovanja, druženje, koje u stvaralačkom procesu poprima i dublje konotacije. A dvo po dvo, Bruno je svoj amarcord popunio s nekoliko gostiju, koji zvuče prije svega kao prijatelji i suputnici, pa mu se glasovima pridružuju još i venezuelanski Hrvat Ricardo Luque (dvojezična plesna “Roža Rosa” te svojevrsni nastavak “Rosa” kao sam epilog albuma), rokerski veteran Jurica Pađen (zarazno razigrana “Čovječe, ne ljuti se”), ali i glumac Mario Petreković (ne osobito spretna zezalica “Korona ne ne”) te kći Katarina (predivna, arsenovski dječja “Zašto?”)…

Ta izvođačka koliko i stilska dinamičnost upravo je ono što “Slike života” čini tako živima i lepršavima. Jer poetika Brune Krajcara i inače je, kako sam već natuknuo, izrazito komunikativna i neopterećena, imuna na autorske samodopadnosti, te kao takva lišena bilo kakve hermetičnosti, pa mi nije teško zamisliti kako se svi ti kolege, pardon, prijatelji snalaze u tim pjesmama kao ribe u moru koje zapljuskuje istarski zavičaj. Tako su ta glazbena druženja postala sastavni dio mozaika koji nam se na ovom veselom – ali ne i melankolije lišenom – albumu odmotava baš kao Fellinijev film, čijoj egzotici pridonosi i jezično bogatstvo (uz književni standard, sveprisutni dijalekt te talijanski jezik kao kulturološki komplementaran segment), te možda još više stilsko-žanrovska razigranost.

Jer Bruno Krajcar dokazani je meštar ne samo nota nego i glazbenih stilova, što i ne čudi s obzirom na njegovo klasično glazbeno obrazovanje te cijeli niz instrumenata koje aktivno koristi u svom radu. Od latino-ritmova “Rože Rose”, preko mediteranskog štiha rođenju kćeri posvećene “Glorije” i romantične “Pulske noći” do dječje kajdanke “Zašto?” i rokerskih (“Čovječe, ne ljuti se”, “Dobar vam dan”) i čak funk-stilizacija u humoreski “Poštar”, njegov najnoviji album kroz slavljenje života slavi i ljepotu nota proizašlu ne samo iz stilske raznolikosti, već i iz glazbene pismenosti koja tu raznolikost može povezati u skladnu cjelinu. Cjelinu koja ni na trenutak svoj koncept ne gura u prvi plan niti svoga slušatelja opterećuje signalizacijom: “Slike života” svoju priču pripovijedaju slobodnim tokom, nelinearno u onolikoj mjeri koliko je jednu dušu besmisleno izražavati unutar strogih gramatičkih pravila.

Kako nas u kršćanskom porukom prožetoj “Vodu piti” (poznata u izvedbi Marija Battifiace i Roberta Ferlina s jedne od prošlih Dora) podsjeća, “još se ni rodija ki bi svima ugodija”, pa se Bruno i u svom pristupu glazbi uopće ne opterećuje bilo kakvim ili čijim očekivanjima, no njegov modus operandi ne djeluje ni suprotno tome (pa u “Dobar vam dan” neće propustiti citirati Meštra iz Smojinog “Velog mista”, poručivši kako neće “politiku u moju butigu”): njegove verse i note svjedoče lakoću stvaranja koliko i srastanje ove pjesmarice sa svojim podnebljem, pa je baš to ispresijecanje intimnog i zavičajnog, osobnog i šire kulturnog, i na motivskoj i na stilskoj razini, ono što “Slike života” čini tako uspjelima i, u krajnjoj liniji, neposrednima. Da, životnima.