The Good Ones – “Rwanda, You Should Be Loved” (Anti-, 2019.)

Ruanda je mala – površinom upola manja od Hrvatske – srednjoafrička zemlja na čijih 26 tisuća četvornih kilometara živi pak preko 10 i pol milijuna stanovnika. Kroz povijest sukobljeni narodi Tutsi i Hutu čine glavninu stanovništva ove sukobima i neimaštinom ranjene zemlje, dok su najstariji tamošnji narod Twa danas malobrojna skupina. U Ruandi je od religija najzastupljenije kršćanstvo (preko 90 posto), a većinu ruandskih kršćana čine katolici. Zemlja bogate kulture i bremenite povijesti nama je, kao i cijelom Zapadu, nažalost najpoznatija kao poprište iznimno krvavih sukoba, a vjerojatno najpoznatija tragedija je genocid iz 1994., kada je u svega nekoliko mjeseci ubijeno oko milijun pripadnika naroda Tutsa, ali i Hutua koji se nisu slagali s politikom tadašnjega vodstva.

No, niti sam pozvan da ovdje razglabam o ruandskim ratovima i tragedijama niti mi je namjera držati lekcije iz geografije i povijesti središnje Afrike.

Povod ovakvom uvodu nešto je mnogo ljepše i plodonosnije od ratova ili puke povijesti i geografije. Zahvaljujući, naime, američkom producentu Ianu Brennanu, poznatom po radu s glazbenicima iz kulturološki zabačenijih, odnosno, neimaštinom pogođenih dijelova svijeta (vjerojatno najpoznatiji sastav s kojim je radio je Tinariwen iz saharskog dijela Malija), glazbeni svijet upoznat je s radom trojice glazbenika, inače farmera, okupljenih pod nazivom The Good Ones. Adrien Kazigira, Jeanvier Havugimana i Javan Mahoro (koji je zamijenio Stanyja Hitimanu iz originalne postave), inače pripadnici različitih ruandskih narodnosti, preživjevši genocid 1994. odlučili su svoje rane i traume liječiti i preobličiti u nešto ljepše kroz – glazbu. A s glazbom su se upoznali još kao djeca, krajem sedamdesetih, preko Jeanvierova starijega brata, kasnije stradalog u genocidu. Bol zbog gubitka, kao i sva strava i ludilo užasne nacionalne tragedije iz trojice protagonista ove priče tako nisu izvukli ono najgore u čovjeku, slijed se nije nastavio u očaju i mržnji hranjenoj osvetoljubivošću i nasiljem, već je nastala glazbena priča kojoj je, eto, bilo suđeno probiti ne samo granice njihovih farmi bez struje i tekuće vode, već i granice napaćene im domovine, zemlje koja, kako to The Good Ones kažu u naslovu već trećeg albuma s Brennanom, “treba biti voljena”.

Da, “Rwanda, You Should be Loved” već je treći album koji su Adrien, Jeanvier i Javan snimili uz pomoć Iana Brennana na Adrienovoj farmi. Američki ih je producent i zaljubljenik u izvornu narodnu glazbu otkrio 2010., kada je u jednoj noći snimio njihov prvijenac “Kigali Y’ Izahabu”, čija je zarada pomogla raznim ruandskim humanitarnim organizacijama. Iznimno minimalistična glazba odsvirana na dvije akustične gitare (od kojih je jedna poslužila kao neka vrsta bas gitare s obzirom na to da su joj nedostajale dvije žice) i s improviziranim perkusijama predstavila je svijetu, možda preciznije glazbenim sladokuscima i world music entuzijastima, toplu, nadom i ljubavlju hranjenu glazbu nastalu usred nečega što bismo vjerojatno svi na prvu olako prozvali paklom na zemlji. Ali, glazba The Good Ones sve je samo ne glazba iz pakla, sve samo ne očajnički krik ili poziv na bilo kakvu revoluciju osim one unutarnje, duhovne.

I drugi album koji je Brennan snimio na toj farmi, domoljubno nazvan “Rwanda is My Home” iz 2015., svjedočio je isti duh i sirov talent, nadopunjujući glazbenu sliku još maštovitijim perkusijama i basom. Za treći radni susret sa svojim ruandskim prijateljima Brennan je zadržao isti “terenski” način snimanja, uživo u improviziranim uvjetima, ali je angažirao cijelu malu ekipu glazbenika da na sirovim snimkama nadosnime svoje dionice kojima bi obogatili izvornu glazbenu teksturu. Nels Cline iz Wilco (recenziju čijeg novog albuma sam upravo zbog The Good Ones odgodio, ako ne i otpisao), Tunde Adebimpe iz TV on the Radio, Corin Tucker iz Sleater-Kinney, Kevin Shields iz My Bloody Valentine i Joe Lally iz Fugazi su, svatko na po jednoj pjesmi, dodali tako svoj “touch”, što je realno moglo rezultirati i katastrofičnim rezultatima. No, ta Brennanova vrlo dvojbena zamisao, Bogu hvala, nije iz tih glazbenika izvukla njihova ega, već su njihovi dodatci tek suptilno obogatili zvučnu sliku i dalje minimalističnog albuma.

Tako Nels Cline svoju filigransku gitaru iz teksturama bogatog svijeta Wilco unosi u “Where Did You Go Wrong, My Love?” poput razigrana poteza kistom, uspjevši prošarati minimalističnu originalnu snimku suptilnim a ipak vrlo dojmljivim bojama, a slično čini sintesajzerska nadogradnja Kevina Shieldsa u “A Long, Sad Journey Watching You Die”. Uistinu, intervencije Brennanovih gostiju uočljive su koliko i suptilne, u načelu posve podređene pjesmama kojima su namijenjene. Nisam, doduše, siguran u opravdanost ikakvih nadosnimavanja čisto zbog načelne hipsterske prirode takvih odluka, ali u konačnici se uistinu može reći da je to u slučaju pjesama s “Rwanda, You Should be Loved” prošlo ne samo bezbolno, već i s(p)retno.

A sami The Good Ones, o čemu to oni zapravo pjevaju u svojim melankoličnim koliko u samoj izvedbi i osjetno optimističnim pjesmama?

Treba napomenuti da oni pjevaju na svom dijalektu, dakle, niti na službenom ruandskom jeziku, te baštineći tradicionalne pjevačke forme svoga kraja, čime je njihov iskaz još autentičniji i neposredniji te preostalih 99,99 posto stanovnika ovog planeta poziva da uživaju jednostavno u samom zvuku, odnosno, da i vokale uzimaju kao instrument za sebe, a kroz nebrušene boje Adrienova i Javanova glasa iščitavaju duh što ih vodi kroz materijalno iznimno oskudnu glazbenu priču. Služeći se službenim prijevodom uvodne pjesme “The Farmer”, u kojoj jednostavnim stihovima zbore o surovoj sudbini ruandskih farmera, koji, iako proizvođači hrane, nisu izuzeti od gladi i neimaštine, razvidno mi je da se bave svojim svagdanom, ali tamo gdje bismo onda s obzirom na okolnosti očekivali beznađe i čemer, nalazimo nadu i poziv na ljubav (“Despite It All I Still Love You, My Friend”, “Marciana, You Should Love”), te ljepotu, primjerice, autorove supruge, čemu svjedoče ne samo nježne melodije, već i samo naslovi poput “My Wife is as Beautiful as a Sunset” ili “Seraphinne, You Are the Prettiest Woman in the World”.

Iznimno je dojmljiva – a koristim se samim naslovom te ugođajem same pjesme – i “My Smartest Friend Has Lost His Mind”, u kojoj je, koliko mogu naslutiti (ali ne i biti siguran) riječ o prijatelju iz izvorne postave benda, već spomenutom Stanyju Hitimani, kojega su zdravstveni problemi udaljili od glazbe i benda koji je pomogao osnovati. Adrien je inače napisao čak četrdesetak pjesama iz kojih je zatim izdvojio ovih dvanaest što su završili na albumu, a bitna inspiracija bila mu je i trinaestogodišnja kći koja se bori sa zloćudnim tumorom.

Glazbena je poetika The Good Ones prije svega okrenuta pronalaženju lijepoga i ljudskoga u surovim okolnostima, pozivu na ljubav i humanost ne samo usprkos nego i zbog patnje i boli u kojima živi jedna materijalno siromašna, ali duhom očito bogata srednjoafrička zemlja koju “treba voljeti”.

Pretpostavljam, temeljem same statistike, da su The Good Ones kršćani, ali teško mi je iščitati koliko u svom iskazu gledaju vertikalno; horizontalno oni svakako u svijetu koji ih je dopao vide ljepotu vrijednu ljubavi, a u susjedu brata i prijatelja, pjevajući jer im se to čini plemenitijim i smislenijim od jadikovke, te svirajući svime što im može biti instrument i pomoći im u opjevavanju svijeta koji im je voljeni dom koliko god oskudijevao svime što mi uzimamo zdravo za gotovo. Naravno, i meni je s ove pozicije lako držati lekcije i stvarati impresije, uljuljkan u sigurnost, toplinu i bogatstvo vlastita doma, no tim više glazba The Good Ones, napjevi iz daleke, strane, gotovo ozloglašene Ruande dopiru do nas kao izuzetna vrijednost, kao autentična umjetnost u kojoj možemo uživati i iz koje možemo učiti u poniznosti.

Toni Matošin | Bitno.net