Sida Košutić u svom književnom stvaralaštvu, da bi ono – po njenom shvaćanju – imalo svoje puno značenje, povezuje i usklađuje svoje stvaralačko nadahnuće, vjersko određenje i društveno djelovanje. Nesklad između toga za nju bi imao značenje nevjerodostojnosti.

Ona ni po koju cijenu nije htjela odstupiti od sebe, od svog viđenja svijeta. Nije bila spremna cjenkati se, iz zadanih okolnosti izvući što je moguće, prilagoditi se tokovima povijesti. Za nju je to značilo pozlijediti, umanjiti svoj lik i postati bezličan, pogaziti dragocjenost istine koju joj je bilo darovano prepoznati, odreći se prisnosti bez koje sve postaje isprazno. Bilo joj je bliže pristati na nevidljivost, na nepostojanje, ma što to značilo.

Za nju je bilo neupitno: čovjekov se život ne mjeri danima i uspjesima, već usklađenošću sa smislom života koji je najtočnije nazivati Božjom voljom. Za postojano ustrajavanje u vjernosti onome što joj je darovano i povjereno, ona je plaćala visoku cijenu kroz mnoge godine svoga života.

Sida Košutić svojim djelima svjedoči da bez zadivljenosti i zahvalnosti nije moguće uočiti život, da ga nije moguće proživjeti na način dostojan čovjeka. A čovjek svoje dostojanstvo pokazuje i ostvaruje time što se ne da povijati svim vjetrovima, već živi otvoren tek vjetru Duha, njegovim nadahnućima.

Suočavajući se s nevrijednim, ispraznim i zlim, Sida Košutić se u svojim djelima ne prepušta ispraznim zadovoljstvima prezira, već živote drugih nosi kao svoju bol, ali uvijek s povjerenjem i otvorenošću za dobro, za plodnost plemenitosti.

Svoj pristup životu i svakom životnom trudu, ona jednostavno i dojmljivo izriče u pjesmi u prozi „Samo srca“:

„Život naš se odvija kao vrpca sa zagonetnim slovima: što se dalje odvija, to više zaboravljamo što je pisalo prije. A jednoga dana kad se najmanje nadamo, vrpci je kraj

Bože, daj nam snage da ispunimo svoje vrijeme.

Što će nam mudrost da odgonetamo sve, kad mi nismo sposobni za to?

Tajne su gradili vjekovi, a naše je vrijeme tek nekoliko godina.

Uzalud nam trud da dopremo do zvijezda i zavirimo u svjetlost našeg sunca.

Ali dalje nas od zvijezda i više od sunca podiže jedna ponizna misao tebi.

Uzalud nam trud da siđemo u zemlju, do nakraj njene dubine. Ali srcem sići u srce bližnjega, dublje je, teže i sretnije.

Stoga nam; Gospodine, samo srca daj i mi smo ispunili svoje vrijeme.“

(Košutić 2002: 55)

Odnos prema ljudskim stradanjima

Cjelokupno djelo Side Košutić, u kojem je snažno prepoznatljivo vjersko nadahnuće, usmjereno je na promicanje istine, ljepote i dobrote. Pritom je u njezinim proznim djelima, s jedne strane, naglašena patnja, osobito patnja nedužnih, napose žena i djece, te, s druge strane, ispraznost i licemjerje onih koji su se dali zavesti zasljepljujućom snagom ugleda, moći i imetka. O tome Sida Košutić piše osobito u trilogiji „S naših njiva“, u romanima „Jaslice“ i „Velika šutnja“, u knjižici novela „Mimoza sa smetljišta“ pa i u alegoričnoj priči „Vrijeska“.

Njezina tankoćutna, plemenita i potresna lirika, utkana i u prozna djela, svjedoči o snazi i ljepoti ljudske duše koja umije, ne bez žrtve i bolnih posljedica, nadjačati životne izazove.

Može se učiniti da u svojoj prozi ide u jednu a u svojoj lirici u drugu krajnost. Međutim, osobno osvjedočena o neshvatljivoj patnji koja pogađa i potire nedužne te ih uvodi u nevidljivost, nije mogla pristati da ih ta nevidljivost i prekrije. Imala je potrebu osvijetliti i one kojima je na različite načine i u različitoj mjeri ugroženo – pa i uskraćeno – pravo na život dostojan čovjeka. Pišući o njima ona se za njih zauzima, duboko uvjerena u snagu Božje prisutnosti, u snagu dobrote.

(…)

Sida Košutić u zrcalu svoje lirike

Sida Košutić je 1942. godine objavila neveliku zbirku lirike „Vjerenička žetva“, lirike jednako tankoćutne i snažne, k tome – osobito zbog vremena objavljivanja – i silno smione.

U njoj su objavljene neke pjesme u prozi, prethodno objavljene u periodici, ali i pjesme u prozi prethodno neobjavljene.

Pjesma „Hvala neprijatelju“ prethodno nije bila objavljena:

„Katkad neizmjerno zaželim, da se pomirim s neprijateljem, samo da mu zahvalim za dar bola, kojim me je ranio.

Sve dotle sam se opajala slatkom varkom, da je sve dobro, što imam i što mi još valja steći.

Al dođe on.

Podlo me ismije.

Prevrta i porazbaca sve moje blago, ne znajući ni sam, koliko mi ga je otkrio, te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila ono, što je najdragocjenije.

O, hvala ti, neprijatelju, za taj dar bola.

Bez tebe nikad ne bih znala, kolika je vrijednost onoga, što imam i što mi još valja steći.“

(Košutić 1942: 47)

U rukopisnoj baštini Side Košutić neobjavljena je pjesma u prozi naslovljena „Darovi“, koja je po naravi niz od nekoliko pjesama u prozi:

„Nemam prava da se tužim na život.

Znam da život dolazi preda me odjeven u dan, koji nosi kotaricu darova.

Čovjek treba da si odabere.

Tko je kriv, ako sam ja luda, pa odabrati ne znam, pa se pojagmim upravo za onim, što najmanje vrijedi?

Krivac šuti.

To sam ja.

Znam da život ni kraj najljepšeg dara ne smiruje srce za navijek.

Dolazi odjeven u noć i rastire sjaj svemu blagu.

Čovjek tek osjeća udove svoje i nalik je bijednoj ptici, kojoj su odrezana krila.

Zato misli da nema ni prostora za let i svi su visoki predjeli bili samo pustoš i varka minulog dana.

U svemirskoj tajni već u sumračje odjekuje pjesma: ide noć u crnini, tužna, što je opet prošao jedan dan.

Prošao je dan s crvenom kapicom nas glavi.

S crvenom kapicom od zlatnih zraka utonulog sunca.

Za utonulim se suncem još vuku po vrhovima traci.

Natkrivaju kapice.

A noć se nečujno šulja na prstima, upliće u kapice crne niti.

I crvena boja biva ljubičasta.

Ljubičasta se preodijeva u crnu.

Krajina iščezne u neprovidnom prostoru, zavuče se pod crni ogrtač i zaspi.

Spavajte i vi, ljudi. Ja ću još posuti kraj draguljima rose i potom sama usnuti u svojoj crnini.

A kad s probudim, na oproštaju ću taknuti vaše vjeđe da pogledate, kako vam ususret opet dolazi dan s crvenom kapicom na glavi.

Zar samo s kapicom?

Ne. I S kotaricom darova.

Katkad neizmjerno želim da se pomirim s neprijateljem samo da mu zahvalim za dar bola, kojim me je ranio.

Sve dotle sam se opajala slatkom varkom, da je sve dobro, što imam i što ću još steći.

Al dođe on. Podlo me ismije.

Prevrta i porazbaca sve moje blago ne znajući ni sam, koliko ga je i meni stavio na ogled te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila ono, što je najdragocjenije.

O hvala ti, neprijatelju, za taj dar bola.

Bez tebe nikad ne bih znala, kolika je vrijednost onoga, što imam i što mi još valja steći.

Imam jedno srce mlado, svježe kao dobro jutro.

U sebi se svakome smiješi, ma da ja to branim znajući da nije svijetu do njegova osmjeha.

Ali me srce moje ne posluša.

Od mene je mudrije i mnogo više zna:

najveća je ljepota ne gledati rugobu.

Zato je moje srce svježe kao dobro jutro.

Katkad se stazom njegovih čežnja dižem u sam sjaj nebesa.

Doživljujem tad bratstvo sviju bića, gdje svakom je oprošteno sve, pa i meni.

A onda se spuštam u strmoglave tajne ljudskog bivanja:

O zašto je, zašto toliko smijeha kraj tolikih suza?!

Tad bivam mudrija od mog srca, pa mu kažem:

Šuti i smiri se. Nitko ne bi znao cijenu suza, da ne odjekuje taj drski smijeh.

Imam jedno srce mlado, koje za plavih sutona posudu traži, da pretoči u vječnost trenutke svojih snova.

Trenuci snova uskrisuju prošlost i svagda daju smisao sadašnjosti.

Smisao sadašnjosti je za svaku ženu samo vječito snivanje mladosti.

Zato imam i ja jedno srce mlado.

Moj Bože, to srce je moj najveći dar, što ga primih i koji mogu dati.

Samo po njemu znam, koliko je lijepo biti dobar i kako teško izdisati u zlu; koliko je sretno moliti i izmoliti, snivati i prosnivati.

Po srcu su trave sestrice moje i patnici najdraža braća.

Po srcu sam sama jača od bure i slabija od života u kolijevci.

O, to sam po srcu jednom sve, drugi put ništa!

U toj je mijeni izravnavanje mog duga i plaće.“

Pjesma „Hvala neprijatelju“ izdvojena je, kao što je vidljivo, iz pjesme „Darovi“, uz pojedine dorade.

Objaviti usred rata pjesmu „Hvala neprijatelju“ hrabar je čin. No Sida Košutić u njoj zasigurno ne misli na ljude koji su se, stjecajem životnih okolnosti, našli na suprotnoj strani, nego na one koji su protiv života, uključujući i one koji se prividno nalaze na istoj strani.

U „Vjereničku žetvu“ uključena je i prethodno neobjavljena pjesma „Kraljevstvo Satane“:

„Kriste, Brate, danas sam ja pribita na križ, da bi ti mogao sići.

Otari s mog lica Judin poljubac, i kad dođe čas moga silaska, pouči me još jedamput, kako da biserje prestanem bacati svinjama.

Moram li živjeti na vrhuncima, ne daj da upirem pogled u kaljuže.

Moram li živjeti pokraj kaljuža, daj mi slijepe oči i mrtvo srce.

Neka ništa ne znam, da su sitne duše bez duše, te umjesto zamoljene ribe pružaju zmiju, umjesto zamoljena hljeba nude kamen.

Daj mi snage, da ovo evanđelje obdržim i na prstima prođem kroz život.

Sakrij me u hladovitu tišinu svetog dostojanstva, uzmi mi dušu, kao bijelu golubicu, na svoj dlan, i neka nam se nikada nitko ne približi.

Ljepota je hrana dostojnih.

Ljepota je ukras osamljenih.

Ljepota je ispovijed bezazlenih.

Ljepotu su skladali vjekovi, a kraljevstvo Satane raspinje njene pjevače na križ.

Kriste, brate, danas sam ja pribita na križ, da bi ti mogao sići.“

(Košutić 1942: 48-49)

Nakon objave u „Vjereničkoj žetvi“ pjesma je gotovo redovito objavljivana pod drugim naslovom. Primjerice, u „Kalendaru sv. Ante“, 18/1943, str. 57-58, objavljena je pod naslovom „Molitva“.

U antologiju duhovne poezije „Krist u hrvatskom pjesništvu“, koju je priredio Vladimir Lončarević, pjesma je uvrštena pod izvornim naslovom.

Naslov „Kraljevstvo Satane“ ima bitno, upravo sadržajno značenje za pjesmu, napose i iz razloga što je pjesma objavljena usred rata: usred kraljevstva Zla.

Sida Košutić u toj pjesmi svjedoči što je pjesnička, odnosno, šire, ljudska služba u ratnim vremenima, u vremenima Zla, u kojima se lome životi, sudbine i duše – služba u kojoj nema uzmaka.

(…)

U službi svjetla

U broju 3/1965 „Glasnika sv. Antuna Padovanskog“, nedugo prije preminuća Side Košutić, objavljena je „Priča o čovjeku s fenjerom“, priča izdvojena iz njezinog do tada neobjavljenog romana „Velika šutnja“.

Tom je pričom poručila da je pjesnik – točnije: svaki čovjek – u službi svjetla i da nije važno što ga pritom snalazi, nego to što je u službi svjetla. I da istinsko svjetlo pobjeđuje svaku tamu a unutarnja ljepota svaku ružnoću.

Članak je priređen prema tekstu „Sida Košutić: književnost svjetlosti”, objavljenom u časopisu “Kroatologija” (2015),