‘Zbogom, Mala Terezijo! Možda ćeš nam opet doći’
„Sigurno su Terezija i njeni roditelji ostavili svoj trag i utisak u ovim divnim ljudima, pogotovo u onima koji su se otvorili, znajući tko dolazi i što dolazi, i koji su uspjeli razlikovati da to nije neka obična pobožnost, da bi prošli samo pored relikvija, nego su baš mogli ostaviti svoje srce, svoj hod prema Bogu usporediti i stopiti se s njima, bilo to s Terezijom, bilo s roditeljima“
Oko podneva toga dana dva kovčega s relikvijama već su bila u kombiju oko kojeg su se okupili redovnici i vjernici. Bili su to posljednji trenutci s relikvijama prije nego se vrate u Lisieux. Još jedan, posljednji dodir. Još jedna pjesma, još nekoliko latica ruža. I potom su se vrata kombija zatvorila – ali iza njih je ipak nešto ostalo…
Nakon 30 dana boravka po raznim gradovima diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, relikvije svete Male Terezije i njezinih roditelja, svetih Ljudevita i Zelije Martin, vratile su se natrag u Francusku.
Posljednji dan boravka u Hrvatskoj relikvije su došle u zagrebačke Remete. Tamo su se okupili brojni vjernici, mnogi od njih s ružama u rukama. Prijepodne toga dana mogli su doći do relikvija i pomoliti se, što su mnogi i učinili, a potom je slijedila svečana misa u vanjskom bogoslužnom prostoru.
Relikvije su od 1. do 30. svibnja prošle dvadesetak gradova. Tijekom tog vremena putovale su kombijem. Karmelićanin Ante Slavić jedan je od ljudi iz pratnje te je tijekom cijelog putovanja bio uz relikvije.
„Moram reći, kad sam čuo za to, potajice sam iščekivao da ću biti taj“, odgovara nam uz smijeh na pitanje kako se osjećao kada je čuo da će provesti mjesec dana uz relikvije. „Jasno da mi je bilo drago, čast mi je biti s jednom obitelji, s jednom sveticom, pogotovo na toj njihovoj misiji hoda po Hrvatskoj.“
„Vrijeme nam je jako brzo prošlo, čak nam je bilo žao kad smo shvatili da imamo još jedan dan i gotovo. Dok se nekima činilo da je mjesec dana dugo, nama – meni i dvojici vozača koji su bili sa mnom – bilo je jako lijepo, nevjerojatno nam je brzo prošlo“, ispričao je karmelićanin.
„Nama je postalo vrlo upečatljivo već nakon prvog ili drugog puta to kako nas dočekuju ljudi s iščekivanjem dragih gostiju. To se moglo osjetiti u zraku, baš kod svakog dolaska“, rekao nam je brat Ante.
„Sigurno su Terezija i njeni roditelji ostavili svoj trag i utisak u ovim divnim ljudima, pogotovo u onima koji su se otvorili, znajući tko dolazi i što dolazi, i koji su uspjeli razlikovati da to nije neka obična pobožnost, da bi prošli samo pored relikvija, nego su baš mogli ostaviti svoje srce, svoj hod prema Bogu usporediti i stopiti se s njima, bilo to s Terezijom, bilo s roditeljima“, ispričao nam je karmelićanin.
Foto: Laura Lazić/Bitno.net
Brat Ante je putovao s relikvijama, ali i zatvorio vrata kombija kada su odlazile, a mladi bračni par Paro nosio je relikvije svetih Ljudevita i Zelije iz bogoslužnog prostora do kombija.
Ivan i Janja Paro ispričali su nam da nisu očekivali da će nositi relikvije – to ih je neposredno prije mise zamolio jedan karmelićanin. Oni su jako povezani upravo s tim svetim bračnim parom – čak su se i vjenčali na njihov spomendan.
„Baš je posebno, teško je opisati riječima uopće. Osjećali smo milost od njihove prisutnosti, nekakav mir. Samo želiš tu ostati cijeli dan i noć. Osjetio sam prisutnost neba – barem sam ja to tako doživio“, ispričao je Ivan Paro.
„Meni su oni baš veliki primjer kako živjeti bračni, obiteljski život“, rekla je njegova supruga Janja.
„Čitajući njihova pisma sam često znala pomisliti: ‘Ja ovo želim živjeti!’ Samo to što su oni došli tu mi je bila tolika milost – netko tko ti je toliki primjer dolazi tu. Na jedan način da im se preporučimo u zagovor za nas, za naš brak. Imam osjećaj kao da su mi neki roditelji, ali ne mogu to opisati kako… Roditelji u koje si zagledan, baš duhovni roditelji.
Bilo mi je jako posebno kada su nas pozvali da nosimo njihove relikvije jer osjećam jako snažnu povezanost s njima, kao da su živi, kao da ih znam, kao da sam ih imala priliku upoznati“, ispričala je Janja Paro.
Ivan i Janja Paro. Foto: Laura Lazić/Bitno.net
„Kada čovjek misli da je nešto slučajno – ništa nije slučajno“, objašnjava nam Vlatko Gmaz, svjetovni karmelićanin, prior zajednice u Remetama i hrvatske provincije.
„Mi smo planirali ove godine u svibnju, u Buškom jezeru, gdje je Karmel svetog Ilije, održati naš susret zajedništva u Karmelskom svjetovnom redu, kome pripadamo moja supruga i ja. Čak smo promijenili jedan termin koji je trebao biti u travnju. Kada smo počeli to planirati, saznali smo da baš toga dana, 15. svibnja, tamo dolazi Mala Terezija. I sada, da mi netko ide tumačiti da se to slučajno dogodilo, jednostavno me ne može uvjeriti. Ona je došla pozdraviti taj naš skup zajedništva, i mi smo s njom bili i na Karmelu svetog Ilije na Buškom jezeru. Imali smo milost biti s njom, malo ispustiti svoju dušu pred nju, njezine svete roditelje koji su sveci par excellence, koje želimo i trebamo nasljedovati, i svakako moliti za zagovor“, ispričao nam je Vlatko Gmaz.
Vlatko Gmaz i Tamara Crnko Gmaz. Foto: Laura Lazić/Bitno.net
Njegova supruga, Tamara Crnko Gmaz, također karmelska trećoredica, dijeli isto mišljenje: ništa nije slučajno.
„Mene je posebno dirnulo upravo ono što je danas rekao provincijal, otac Srećko Rimac, a to da je Mala Terezija, odnosno njezine relikvije, da su došle točno na blagdan svetog Josipa Radnika, koji je zaštitnik Hrvatske, da odlazi na Dan državnosti, između ostalog na blagdan Ivane Arške koja je zaštitnica Francuske, kao i Mala Terezija. Došla je u mjesecu svibnju, mjesecu Majke Božje, mjesecu ruža, a ona je uvijek govorila da će s neba sipati ruže – ne samo cvijeće, nego ruže milosti“, ispričala nam je Tamara Crnko Gmaz.
Karmelićanin brat Josip Marija ponovio nam je ono što smo već od drugih čuli: osjetio se poseban mir. Rekao je i nekoliko utješnih riječi za sve koji nisu stigli doći do relikvija: „Da, sad odlaze, ali – možda će doći opet.“
