U središtu romana nalazi se susret s bolesnim ocem. Taj susret vraća fra Borisa u djetinjstvo obilježeno šutnjom, nerazumijevanjem i neizgovorenim riječima. Ono što je godinama smatrao završenim i ostavljenim iza sebe ponovno se otvara, ali sada više ne kao uspomena nego kao pitanje koje traži odgovor.

Rukavina ne piše roman o velikim vanjskim događajima. Njega zanima ono što se događa u čovjekovoj nutrini kada više ne može pobjeći od vlastite istine. Upravo zato Tišina koja govori nije samo priča o jednom svećeniku, nego o svakom čovjeku koji nosi rane o kojima teško govori, čak i samome sebi.

Posebnu snagu roman dobiva kroz unutarnje dijaloge fra Borisa, u kojima se otvara pitanje odnosa prema Bogu, ocu, vlastitoj prošlosti i vlastitim odlukama. Bog se ovdje ne pojavljuje kao jednostavan odgovor na ljudske probleme, nego kao tiha prisutnost koja čovjeka vodi prema istini, čak i onda kada je ona bolna.

Roman progovara o oprostu, ali ne na uobičajen način. Ne pita samo može li čovjek oprostiti drugome, nego i mnogo teže pitanje: može li prihvatiti vlastitu prošlost bez bijega i opravdavanja? Može li prestati živjeti od uloga koje je izgradio i prvi put iskreno pogledati sebe?

Stilski, Rukavina ostaje vjeran svojem prepoznatljivom izrazu: mirnom, suzdržanom i nenametljivom. Nema velikih emocionalnih eksplozija ni patetike. Upravo zbog toga roman djeluje snažno. Najvažnije stvari događaju se u prostoru između izgovorene riječi i šutnje.

Tišina koja govori roman je o čovjeku koji je godinama slušao druge, a onda je morao naučiti slušati vlastitu dušu. I upravo zato postavlja pitanje koje ostaje dugo nakon čitanja:

Koliko toga u životu ostaje neizrečeno samo zato što se bojimo čuti vlastiti odgovor?

* sponzorirana objava