Još jedno došašće prolazi nam u kovitlacu društveno-političkih previranja iniciranih nesmanjenom pandemijskom pošašću, kao i rastućih populizama i teorija koje takve pojave u ovo doba društvenomrežne “hrabrosti” potiču i raspiruju. Po mnogočemu, suton ove kalendarske godine doima se čak kaotičnijim od lanjskog, ali to nikako ne sugerira nužno negativnije rezultate, a još manje predstavlja razlog za očaj i(li) srodnu mu djecu gubitka vjere i nade.

Kao jedna od trajno pozitivnih, lijepih, oplemenjujućih nam suputnika kroz naša ljeta i zime, glazba u svojim najljepšim izdancima ima jedinstvenu snagu. Zato po već oprobanom običaju koristim mjesto i vrijeme da vas podsjetim ili možda čak upoznam s, po mom skromnom (subjektivnom) sudu, najljepšim glazbenim zbirkama objavljenima tijekom godine na izmaku. Vođen, dakle, prije svega ljepotom kao temeljnim tkanjem kvalitete, nudim vam kratak pregled albuma sposobnih obilježiti jednu godinu te ispuniti vaše domove… pa, lijepom glazbom. Za ovu prigodu izabrao sam pet stranih i jednako toliko hrvatskih izdanja, u nadi da će svatko od vas pronaći pokoju notu, pjesmu ili zbirku za sebe i svoje bližnje…

Strana glazbena scena

Već sam se pomirio s tim da kad Rhiannon Giddens objavi novi album, isti gotovo automatizmom završava na mojim najužim izborima albuma godine. Uistinu, bacim li pogled unatrag, još od njezina predivnog samostalnog prvijenca, “Tomorrow is My Turn” iz 2015., ova hipertalentirana, u bogatstvo (ne samo) američke baštine zaljubljena glazbenica iz Sjeverne Karoline, matematičkom preciznošću i prije svega nadahnućem i radnim elanom svake druge godine objavljuje po jedan sjajan album na kojem “posjećuje” svoje i tuđe prošlosti, spajajući sve te geografski i vremenski raspršene točke u jedinstven, topao jezik. Kad kažemo da umjetnost, konkretno glazba, treba biti lijepa da bi bila istinoljubiva, dvosmjerno iskrena i okrjepljujuća, onda baš u glazbi Rhiannon Giddens možemo naći blistavo jasan primjer što bi to točno trebalo značiti i kako bi trebalo zvučati.

Iznimka nije ni ovogodišnja zbirka “They’re Calling Me Home”, druga koju je snimila sa svojim odabranikom, Talijanom Francescom Turrisijem: novi je to album koji podjednako odiše i govori jezikom tradicije i novog, mladog iskaza, skladan jezikom čežnje i notama školovanim i u učionici i u duhu. Sniman u svega šest dana u studiju na farmi blizu Dublina, gdje se dvoje glazbenika nastanilo, “They’re Calling me Home” nevjerojatno je kohezivan album s obzirom da donosi glazbu koja izvorno datira od nekih davnijih vremena do ovih današnjih, pri čemu grabi u široko rasprostranjene zdence po okrijepu. Violina, bendžo, viola, ručni bubnjevi, gajde, harmonika, gitara, a iznad svih tih i drugih manje istaknutih instrumenata Rhiannonin predivan, neponovljiv sopran čine zbirku s čijom se ljepotom malo što može i uopće treba mjeriti, ali to je tek ono što se uhom čuje: ono pak što titra nenametljivim žarom iza same glazbe sama je bit te iste glazbe, a samim time i kreativni elaborat, “objašnjenje” njezine moći. “They’re Calling Me Home” glas je posuđen iz vrela kojeg bismo u pomanjkanju ljepše riječi mogli nazvati davninom, a istodobno vrlo aktualan autorski iskaz.

Iza pak imena Saint Etienne “skriva” se bend koji već tri desetljeća – doduše, i uz kraće stanke – ne prestaje snimati albume napunjene lijepom pop glazbom. Da, upravo pop glazbom, dakle, u okvirima tog najšireg stilsko-žanrovskog bazena koji prvenstveno sugerira konfekciju, format singla i medijsku mašineriju, pa i sladunjavost i manjak kreativnog žara. Pop glazbom u kakvu su se Sarah Cracknell, Bob Stanley i Pete Wiggs zaljubili još kao djeca, da bi je potom prenijeli prvo u eklektične devedesete, a zatim i na nepregledno šarene podije novoga milenija. Jubilarni im deseti album, ovogodišnji “I’ve Been Trying to Tell You”, pripovijeda, kao i gotovo svaka dosadašnja zbirka ovog neodoljivog trija, jezikom nostalgije, ali i dalje bez trunke patetike ili našminkane tuge. Jer, kao i dosad, za Saint Etienne nostalgija je tek poligon, osjećaj koji sabire ljepote iz čijih se nota i boja, uostalom, i dozvao. Zbirka pjesama koje su zapravo više nalik skicama prezamamnima da ih se dotjerava u konkretne pjesme, album je ovo jedinstvene ljepote koliko su Saint Etienne jedinstven bend u tom glomaznom mastodontu nazvanom pop glazba.

Čak je četrnaest godina prošlo otkako su bluegrass pjevačica Alison Krauss i glas davno raspuštenih Led Zeppelin, Robert Plant, udružili snage na zapaženom (i sjajnom) albumu “Raising Sand”. I kad je sve skupa (p)ostalo tek zgodan, pomalo i neobičan glazbeni izlet, dogodio se novi album. “Raise the Roof” ne upire se širiti okvire iscrtane dičnim prethodnikom: uz sigurnu, pouzdanu ruku producenta T-Bone Burnetta i ekipe vrsnih glazbenika, ovaj se duo nastavlja baviti baštinom folka i bluesa, obrađujući pjesme iz starijih, ali i recentnijih kajdanki, od Geeshie Wiley do Calexico, od Randyja Weeksa do The Everly Brothers, od Berta Janscha do Allena Toussainta. I ponovno pogađaju u sridu, ponudivši nam album koji se ne trsi biti išta više od demonstracije jednostavnosti i ljepote muziciranja. I koji je baš zbog te svoje jednostavnosti i ljepote jedan od uhu najugodnijih albuma iz protekle godine.

Iza imena The Weather Station stoji kanadska kantautorica Tamara Lindeman, koja već desetak godina snima vrlo zanimljive, teksturama folka bogate albume i čiji je ovogodišnji “Ignorance” nešto poput krune dosadašnjeg rada. Nova Tamarina zbirka prozaične lirike uglazbljena je pažljivo istkanim aranžmanima koji boje i estetiku povlače i iz folka i new wavea, iz jazza i iz chamber popa, pa na podlozi predivnih gudačkih, klavirskih i puhačkih dionica izrastaju prave male intimne, ali i društveno angažirane drame. “Ignorance” je, kao, uostalom, toliki albumi, zbirka pjesama o ljubavi, ali ljubav je ovdje jasno suočena i urezana u širi trenutak. U svijet jednog krhkog, a snažnog poetskog glasa, kao i u svijet suočen s tektonskim promjenama, bile one prirodne ili društvene. Izuzetno bogat album koji posebno nagrađuje svoje najstrpljivije slušatelje!

Kao zaključenje ovog malog inozemnog izbora spomenuo bih aktualni album još jednog čestog sudionika ovakvih inventura. Nick Cave po mnogočemu je nezaobilazno ime i, iako ga zadnje vrijeme godišnje glazbene liste uslijed inflacije novih imena i trendova čak prešućuju, ovaj i u dubokoj tuzi neumoran glazbenik ne prestaje stvarati ali ni mijenjati svoj iskaz. Snimljen bez standardne postave stalnog mu benda The Bad Seeds, “Carnage” je nova zbirka škrabotina pretvorenih u pjesme u trenutku kad im je autor manje nego ikad opterećen gabaritima i zakonitostima (rock) pjesme. “Brutalan, ali vrlo lijep album uronjen u društvenu katastrofu”, kako ga je opisao sam Cave, “Carnage” iza svog uznemirujućeg naslova (u prijevodu: pokolj) zaista krije mišanciju uznemirujućeg i lijepog, spokoja i nemira, svojevrstan sraz polova poetike čovjeka koji je svoju čežnju pratio koliko i izazivao na svim crticama rock-skalinade. Nick Cave zapravo ovdje nadopunjuje ono što iz dana u dan čini na svom portalu The Red Hand Files i iz svih tih konverzacija i sam uči, nastavljajući nakon obiteljske pa ubrzo i šire društvene tragedije ne nužno snažniji, ali usmjereniji i na Boga i na bližnjega. Vezan uz tkivo koje povezuje, kako je prije koju godinu shvatio, a ne na ono koje razdvaja i, poput pokolja, reže.

Hrvatska glazbena scena

Već cijeli niz godina posebno je zadovoljstvo u vrijeme došašća pročeprkati prethodnih dvanaest mjeseci u potrazi za recentnim draguljima domaće glazbene scene. Hrvatska popularna glazba obiluje iznimno zanimljivim imenima, talentima novije generacije koji ne prestaju nicati i donositi stalnu svježinu ondje gdje su neka starija imena već počela gubiti žar.

Splitski glazbenik Josip Radić, “razbacan” po čak nekoliko bendova, odnedavno je pokrenuo svoj vlastiti projekt Kensington Lima, skladajući, svirajući i pjevajući glazbu istodobno zastarjelu i svježu. I dok je tri godine star album “May” bio sjajan, ovogodišnji mu nasljednik “Southbound” – bar u ovom notesu – bez problema odnosi titulu albuma godine. Uz postavu koju uz njega čine (uglavnom) bubnjar Jere Šešelja (ujedno i producent albuma), back-vokal Lovorka Sršen, gitaristi Danijel Benko i Davor Capković te basist Karlo Kurtalj, Radić je snimio kompaktniji i još ljepši album od prethodnika, nenametljivo remek-djelo koje ni ne pokušava prodati veliku priču. “Southbound” je glazbena zbirka zagledana u svoja i desetljećima daleka (ili bliska) ishodišta – ne da u tom krugu bude sama sebi dovoljna, već upravo suprotno, dakle, da vas osvoji ljepotom svoga rukopisa, da prizove i neke vaše, možda zanemarene zagledanosti, da neke “bolje prošlosti” kolažiranjem prenese u sadašnjost i svevremenost. “Southbound” je lijepa pop (rock) glazba – u punoći tog atributa – a više od toga nije ni potrebno tražiti. Bar ne uz ovakve albume.

Damir Urban je pak već itekako poznato ime, čovjek koji je devedesetih godina prošloga stoljeća prvo s bendom Laufer ispisao neke od najsvjetlijih stranica riječkog rocka, da bi potom svojim prvim samostalnim albumima praktički redefinirao popularnu glazbu s etiketom made in Croatia. I nakon što se proteklih desetljeća već pomalo udaljio od prvih mjesta bilo čijih ili kakvih lista, ove je godine naprosto zablistao s ni manje ni više nego dvostrukim albumom: “Lipanj, srpanj, kolovoz”, prethodno najavljen pravim malim nizom sjajnih singlova, predstavlja Urbana kao zaigranog ljetnog kroničara, autora zbirke pune malih himni koje mogu biti i meditacije i epopeje, pjesama koje se savršeno prilagođavaju svom slušatelju, što im zapravo i jest najljepša odlika.

I Mayales su jedno od već starijih imena na našoj glazbenoj sceni, ali i prava mala institucija koja nikad nije žurila ni forsirala nedokuhana rješenja. Njihov aktualni album, prozaično naslovljen “Domovina”, tako je, poput prethodnog albuma “Simbol za Sunce” iz 2017., istinska delicija koja se konzumira pažljivo i na duge staze. “Domovina” je album “džepnih simfonija” krojenih da im se vraćate, otkrivate sloj po sloj bilo da su u pitanju blistavi pop trenutci, bilo da odmatate guste gitarske pasaže i pinkflojdovske pseudo-pastorale. Sve samo ne običan bend, Mayales još od svoga glazbenog djetinjstva krajem devedesetih odbijaju igrati po ustaljenim pravilima. I to nije ni moja floskula ni njihova poza, već nešto što “Domovina” vrlo jasno sugerira isključivo svojom glazbom.

Poput dobrog duha domaće kantautorske scene, Zvonimir Varga u “gradu ispod Sljemena” već preko deset godina marljivo i samozatajno sklada, piše, svira i pjeva pjesme koje krasi lakoća i svojevrsni minimalizam kojeg takva lakoća sugerira. No, govorimo tek o sugestiji, jer Zvonine pjesme su bogate i detaljima i malim manirizmima, humorom i… pa, dobrom voljom. Toliko dobrom da je ovogodišnji album “Muzika” već deseti u nizu, a da ne pokazuje znakove hiperprodukcije ili zamora. Album je to koji svojim naslovom sebi i tepa i zavarava nonšalancijom: od prve do zadnje minute nižu se pjesme koje su i lagane, radiofonične, pjevne, kao i višeslojne, intrigantne… pismene. Bilo da pjeva o svojoj voljenoj Katarini ili se predaje nostalgiji, bilo da se svojim skromnim, iskreno toplim doprinosom odužuje glazbi kao svom stalnom pratitelju i hranitelju ili komentira present tense kojem ionako kroz cijeli album suprotstavlja duhove neke lepršavije prošlosti, Zvonimir se pokazuje kao pravi maestro “nepodnošljivo lakog” stiha. “Muzika” je možda malen, grubo rečeno nebitan album, kao i dosadašnje zbirke s istim potpisom, ali lakoćom svoje poetike spada među najljepše ovogodišnje glazbene razglednice iz domaće nam radinosti.

Predanim i neumornim radom na(d) klavirskim tipkama, nošen afinitetima prema jazz glazbi, ali iznad svega prema glazbi uopće, prema notama kao univerzalnom jeziku čovjekova izražavanja, Matija Dedić se odavno etabilirao kao jedan od naših najizvrsnijih glazbenika. A to se nije precrtalo samo u sjajne, zapažene nastupe i suradnje u zemlji, ali i diljem svijeta, već je dokumentirano i na albumima stalne visoke kvalitete. Trenutno zadnji u nizu je “Ladies”, zbirka na kojoj je okupio čak šesnaest dama kojima se želio zahvaliti na utjecaju, na prijateljstvu i suživotu u glazbi. Od onih sebi najbližih, poput nezaobilazne Gabi Novak i kćeri Lu, do nekadašnjih članica Divas, od Lidije Bajuk do Sare Renar, od pjesama iz kajdanki starih hit-majstora do duhovne pjesmarice, na “Ladies” je Dedić okupio stilsko-žanrovski, pa i generacijski heterogenu ekipu, ali to nije zapreka homogenosti samog jezika cijele priče. Jer Matija je svoje dame ugostio respektirajući svaki aspekt njihovih iskaza, a istovremeno im svojim klavirom postavivši jasne kulise i ugođaj, prizorište i okvir.

Uz ovih deset sjajnih albuma, dopustite da vam zaželim blagoslovljen i čestit Božić. Na dobro vam došlo Kristovo porođenje i svako dobro te još mnogo lijepe glazbe u novoj kalendarskoj godini!