Matija Dedić – “Ladies” (Croatia Records, 2021.)

Kada su geni u pitanju, sasvim je jasno da oni itekako mogu biti iznimno plodno, “ekološki čisto” tlo za uzgoj i grananje stvaralačkog talenta. Kao zdrava osnova i izvorište, naslijeđene vještine i afiniteti tako su nužna prednost, ali s druge strane nerijetko i uteg, sjena iz koje se može izaći tek vlastitom realizacijom i novo(stvoreno)m vrijednošću, novim, osobnijim pečatom. Uostalom, bez vlastitog truda i predanosti, te prema unutra i prema van iskrenog kreativnog zanosa, svaka je nota, svako slovo ili potez kistom na platnu tek zanat u svojoj najogoljenijoj definiciji, reprodukcija, proizvod po narudžbi. Trud, predanost i kreativni zanos pak izviru i natrag se utječu čežnji i iskonskoj težnji za izražavanjem; za to nema gotove recepture i sve se svodi na intuiciju i – uvijek – iskrenost. Na odgovornost koju talent nosi.

Matija Dedić odavno radi i živi posve izvan sjene svoga pokojnog oca, velikog, jednog od najvećih nam glazbenika proteklih pola stoljeća, Arsena Dedića. Predanim i neumornim radom na(d) klavirskim tipkama, nošen afinitetima prema jazz glazbi, ali iznad svega prema glazbi uopće, prema notama kao univerzalnom jeziku čovjekova izražavanja, Matija je prilično brzo postao ime za sebe, cijenjeno u domovini i inozemstvu. Niz zapaženih albuma, kao i suradnje s nemalim brojem vrhunskih glazbenika, svjedoče upravo onaj ranije spomenut zanos; ne samo kvalitetom same svirke, već i bogatstvom tekstura koje mogu isplesti samo prsti željni i žedni nota, prsti kroz koje glazba nije samo precizna i lijepa, već i topla, okrjepljujuća. I bez riječi pričljiva.

Nedavno sam imao zadovoljstvo i čast pisati o Dedićevoj zbirci obrada pjesama iz kajdanke Zlatana Stipišića Gibonnija, “Tajna vještina”, a on se već, evo, pojavio s novim albumom, ponovno zbirkom na kojoj ugošćuje tuđe talente. Ovoga puta riječ je o pjevačkim talentima cijelog niza dama koje su trajno utjecale na njegovo bavljenje glazbom, pa nas “Ladies” upoznaje s vrlo šarolikim društvom kojeg čine Matijini najbliži suputnici, majka Gabi Novak i njegova kći Lu, zatim gotovo cijela postava nekadašnjih Divas, te Vesna Pisarović, Remi Priselac, Lea Dekleva, Sara Renar, Martina Mejerle, Marijana Zlopaša, Tena Vodopija, Lidija Bajuk, Tamara Obrovac i Lana Janjanin. A upoznaje nas najfinijim manirama, onim koji odaju ne samo vrsnog poznavatelja ili klasičnog gentlemana, već prije svega zahvalnu kreativnu dušu koja će u takvim suradnjama tražiti nadopune i komunikaciju, suradnju u punom smislu te riječi, koja će, dakle, tražiti i nalaziti najbolje od talenata koje uključuje.

Stilsko-žanrovska, pa i generacijska heterogenost aktera ove divne male glazbene priče baš zato nije zapreka homogenosti samog jezika te iste priče. Dapače, Matija je svoje dame ugostio respektirajući svaki aspekt njihovih iskaza, a istovremeno im svojim klavirom, te uz pomoć kolega na “pomoćnim” instrumentima poput gitare, bubnjeva ili basa, postavivši jasne kulise i ugođaj, prizorište i okvir. Samo iz tog razloga album je mogla otvoriti Gabi Novak s pjesmom iz obiteljske radionice (Arsenov “Otok”) a odmah ga potom nastaviti kantautorica novije generacije, manirizmima sklona Sara Renar, s novim čitanjem pjesme “Bok” sa svoga prvog albuma “Djeca”, bez da sve skupa zvuči nezgrapno.

Doduše, nisam bez zamjerki na takav raspored i ne mogu se oteti dojmu da je Sarina pjesma trebala dobiti ipak neki “kasniji” termin, neki bliži prilogu Remi Priselac pred kraj albuma u nepredvidljivoj preradi teme “Nardis” Milesa Davisa, koja također ima tendenciju uzburkivanja cjeline. Međutim, ti spretno izvedeni izleti (kojima možemo pridodati i možda najslabiju točku albuma, “Prez besid” Tamare Obrovac) u konačnici djeluju više kao osvježenja ili egzotični začini nego disbalans, primjer slatkog spajanja senzibiliteta, odnosno, poštivanja estetika u oba smjera s logičnim rezultatom ne samo nenarušene, nego i bitno obogaćene cjeline.

Matija Dedić – ‘Ladies’

A “Ladies”, usprkos tako brojnim gošćama (ali istodobno, u tako opuštenoj, toploj atmosferi, i domaćicama) koje bi inače same po sebi sugerirale kompilaciju prije nego album, zaista zvuči kao skladna cjelina. Matija se ponovno dotiče očeva rukopisa sa “Sve što znaš o meni” u kojoj je sjajan vokalni dio posla odradila srbijanska pjevačica Marijana Zlopaša, a očito je neizbježan i Gibonni, čija je “Sebi dovoljna” u vokalnoj izvedbi Martine Majerle postala “Sebi dovoljan”, no svi ti povratci stalnim glazbenim postajama zvuče kao da su prvi posjeti, kao radoznala otkrivanja vrela sposobnih otvarati kreativne bujice. Kako album odmiče, tako je i ta crta koja povezuje raznolike epizode sve jasnija, ali nenametljiva, nevidljiva.

Dok dođemo do Matiji vjerojatno posebno važnog trenutka, kada pod okriljem osunčanog popa nastupa njegova kći Lu s pjesmom “Zadnji sati ljeta”, izvedbe sestara Husar iz nekadašnjih Divas prizivaju pak iz sjećanja uskrsni koncert kojeg su Ivana i Marija upravo u glazbenoj pratnji Matije Dedića održale u potresom oštećenoj zagrebačkoj katedrali. Iz tog repertoara predivnih duhovnih pjesama isti je trio odabrao dvije za album “Ladies”, pa je Ivana nadahnuto izvela “Gospodine hvala”, a Marija “Prva ljubav te zove”, obje utisnute u samo srce ove nove zbirke kao njezini najponizniji dijelovi. Jer, možda je baš u tim pjesmama najevidentniji taj iskorak kojeg Matija lakopotezno pravi prema svojim pjevačicama i prema samim pjesmama, postajući kao virtuoz gotovo neprimjetan, a baš u toj neprimjetnosti ili zbog nje – virtuozan. A i treći doprinos iz već odavno raspuštene družine Divas, “Za tebe”, u kojem glasove udružuju Maja Vučić i kći joj Gita, blista poput pravog malog pop dragulja…

Spomenuti trenutak u kojem za mikrofon staje Matijina Lu te lakoćom od sebe pjesmama i albumima starije pjevačice iznosi prozračnu pop-jazz ljepoticu “Zadnji sati ljeta”, u tom završnom dijelu albuma dođe kao nagrada za slušatelja, ali i kao bravurozna manifestacija te lakoće stvaranja, izvođačke uživancije i, u krajnjoj liniji, nastavka one genetske linije s početka teksta. Naravno, pregršt je tu i ranijih upečatljivih trenutaka, poput Vesne Pisarović s “Nemam te”, jazz pjevačice Tene Vodopija s pjesmom “Mi”, etno-primadone Lidije Bajuk s novom verzijom “Se su ruže povehnule” ili pak mlade zagrebačke kantautorice Lane Janjanin koja naprosto briljira u izvedbi standarda “Izmijenila si se, Ana” iz repertoara slavnog Drage Diklića, ali sve te predivne izvedbe kao da u toj završnici, koju određuju Lu, na svoj način i Remi sa stršećom “Nardis”, te naposlijetku Lea Dekleva s dirljivim prepjevom Oliverove balade “Vridilo je”, uistinu postaju album, novi, brižno građen dom za sve te pjesme itekako vridne novih iščitavanja.