Iako nije ni približno loše kao što je bilo, i dalje imam tu lošu naviku – imam romantičnu predodžbu o pozivu na brak. A to je lako jednoj osobi koja živi u celibatu, ili za osobu koja ozbiljno razmišlja o pozivu na život u celibatu.

Stupio sam u sjemenište odmah poslije srednje škole, i proveo sljedećih devet godina učeći i pripremajući se za svećeništvo, sve do ređenja 2003. godine. Što sam više vremena provodio u formaciji, bio sam sve uvjereniji da sam pozvan na svećeništvo, i naravno, na život u celibatu. No kada bi došlo neko teško razdoblje – kada se život u sjemeništu činio hladnim, kada bi se nakupilo učenje, kada je moj otac izgubio vid uslijed makularne degeneracije, kada mi je mama umirala od raka, kada su se zrakoplovi zalijetali u zgrade u New Yorku i Washingtonu, kada bih jednostavno bio usamljen – često sam razmišljao o braku. A moja razmišljanja o braku često su bila pomalo idealizirana.

Moja „fotošopirana” inačica braka izgledala je otprilike ovako: razmišljao sam kako bi lijepo bilo biti u zagrljaju moje zamišljene supruge, i biti zaštićen od gruboga i hladnoga izvanjskoga svijeta. Razmišljao sam kako bi odlično bilo živjeti s najboljim prijateljem, i o mogućnosti stvaranja novoga života zajedno. Razmišljao sam o starenju sa ženom koja je obećala da će me bezuvjetno voljeti sve dane svojega života. A zatim bih uzdahnuo i sažalijevao se.

Sjećam se kako sam sjedio u župnikovu uredu onoga ljeta prije nego što sam se zaredio, i kako sam mu govorio o nekim svojim strahovima i brigama. Naravno, jedna od tih briga bio je celibat i ona uporna misao da ću propustiti jednu od najvećih životnih radosti. (Trebam spomenuti da sam imao sve intelektualno znanje o ljepoti dara celibata, ali u tim trenucima ta spoznaja još nije bila došla do mojega srca.) Rekao sam ocu Carlinu o svim tim svojim fantastičnim maštanjima o braku, i o tome čega ću se sve odreći. Zapravo sam tražio malo sažalijevanja, malo suosjećanja. Nije mi bilo suđeno da to dobijem. Umjesto toga, otac Carlin pogledao me i rekao: “Sinko, trava nigdje nije zelenija.”

O toj rečenici razmišljam posljednjih deset godina svojega života. „Trava nigdje nije zelenija.” Drugim riječima – na koji ste god život pozvani, u njemu će biti križ. Poziv je po samoj svojoj prirodi poziv na pashalno otajstvo – smrt i uskrsnuće Kristovo.

Moja užasna navika bila je uspoređivati Veliki petak celibata i svećeništva s uskrsnom nedjeljom braka. Razmišljao bih o svim teškim stvarima koje svećenici moraju raditi, i svim trpljenjima koja idu s pozivom svećeničkoga reda, a zatim to uspoređivao s najljepšim i divnim blagoslovima sakramentalnoga braka. Iz moje iskrivljene perspektive brak se činio mnogo lakšim.

Uvijek je lakše kada su stvari crno-bijele, jedno ili drugo. No istina svećeništva i bračnoga života jest da oba poziva imaju strašnih patnji i nezamislivih blagoslova. Oba poziva onima koji na njih odgovore omogućavaju da uđu u umiranje i uskrsnuće Isusa Krista. Moj pravi problem bio je da stvarno nisam htio umrijeti. Bojao sam se. I nisam jedini.

Tijekom ovih godina otkada sam svećenik slušao sam oženjene muškarce kako mi govore da mi zavide na mojemu životu kao svećenika, i misle da sam ja u svojemu životu „sve riješio”. Slušao sam udane žene kako mi govore da često požele da žive jednostavnim životom klauzurne redovnice, i da svoje dane provode u tihoj kontemplaciji, umjesto da žive kao prezaposlene supruge i majke u svijetu. U tu je zamku lako upasti. Kada patite, želite se iz toga izvući. Želite da bol prestane i želite da vas srce prestane boljeti. Tu dođe do veoma ozbiljnoga iskušenja da se pobjegne. Istina je ta da se u ovome palome svijetu trpljenje ne može izbjeći – ali ono može biti put otkupljenja.

Po svojemu pashalnome otajstvu Isus je otvorio vrata spasenja. No veoma je važno imati na umu da su ta vrata spasenja – križ. Kada muškarac bude zaređen za svećenika, on je pozvan umrijeti sebi. Kada muškarac i žena stupe u sakrament braka, oni su pozvani umrijeti sebi i dati svoj život za onoga drugoga. Tek u tome umiranju – u tome potpunome daru sebe – čovjek može uskrsnuti. Naravno, ovo se nalazi u srži naše vjere. Isus je svojevoljno trpio i umro kako bi nas spasio od smrti.

I Njegovo uskrsnuće znači da trpljenje i smrt nemaju posljednju riječ – Njegovo uskrsnuće i naše je uskrsnuće. Ako na svoje trpljenje ne gledamo kao na nekakav nasumičan događaj, nego kao istinsko sudjelovanje u trpljenju i smrti Isusa Krista, onda će Njegovo uskrsnuće biti i naše uskrsnuće, a ne samo nešto što se dogodilo prije dvije tisuće godina. Drugim riječima, mi kao Crkva ne objavljujemo da je On uskrsnuo nekada u prošlosti – mi kažemo da On jest Uskrsli!

Poziv na svećeništvo, kao i poziv na brak, jest poziv na umiranje i uskrsavanje, i to nije nešto što se jednom obavi, i onda je gotovo. To je stvar za cijeli život. I koliko je god istina da trava nigdje nije zelenija, također je istina da je trava zelena na obje strane.

Bogu hvala.

Vlč. Damian J. Ference svećenik je Biskupije Cleveland. Docent je filozofije i član predavačkog osoblja za formaciju sjemeništa Borromeo u gradu Wickliffeu, u saveznoj državi Ohio.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.