Kada bi jednom riječju trebala opisati svoju sugovornicu sestru Mariju Bobanu Vidljinović, koja je nedavno položila svoje prve redovničke zavjete, ta bi riječ bila – osmijeh. Smijala se dok smo telefonom dogovarali intervju, osmijeh me dočekao na vratima samostana u zagrebačkim Mlinovima. Smiješila se dok je pripovijedala svoju životnu priču – čak i onda kada je govorila o trenucima zbog kojih bi većina nas odavno izgubila osmijeh s lica. Bio je to osmijeh koji nije skrivao patnju, nego je svjedočio da u svim svojim mukama i traganjima nije bila sama. Osmijeh koji nije bio tek odraz vedrog karaktera, nego dubokog mira. Dok sam ju slušala, sve sam više imala osjećaj da ispred sebe imam osobu koja je doista zaživjela riječi iz Poslanice Filipljanima: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!” A kada upoznate sestru Bobanu, shvatit ćete da se takva radost ne može odglumiti. Ona se može samo živjeti. Zato vas pozivam da upoznate ovu radosnu časnu sestru.

Još prije desetak godina malo bi tko rekao da će Marija Bobana postati časna sestra. Živjela je svjetovnim životom, gradila uspješnu karijeru u marketingu i činilo se da njezin put vodi u posve drugom smjeru. No, kada se njezin život promatra iz današnje perspektive, kroz sva traganja, gubitke i iskustva koja su ga obilježila, može se prepoznati da je Gospina prisutnost bila uz nju od samih početaka. Ne čudi stoga što je naša sugovornica Marija Bobana Vidljinović danas Marijina sestra. „Mariju osjećam odmalena. Oduvijek je bila uz mene. Sve je započelo kada me je majka, još dok sam bila u njezinoj utrobi posvetila Blaženoj Djevici Mariji. Svaka moja djetinja molitva bila je povezana s Marijom. Tada se još nisam znala obraćati Bogu Ocu i Bogu Sinu, jer ih nisam mogla razumjeti, ali Mariju kao Majku sam savršeno razumjela“, započinje svoju životnu priču časna sestra.

Krštena u pravoslavnoj crkvi

Rođena je 1989. godine u mješovitom braku, otac joj je pravoslavac i majka katolkinja, te je kao beba krštena u pravoslavnoj crkvi. „Moji su se roditelji rastali kada sam imala dvije godine. Premda je tata uvijek bio uz mene, veći interes pokazala sam prema Katoličkoj Crkvi, jer sam živjela s mamom i više rasla u katoličkoj tradiciji“, objašnjava. Kaže nam kako ju je oduvijek privlačio duhovni svijet. „U crkvi sam osjećala poseban mir te sam imala nekakav poseban odnos s Gospodinom, ali prvenstveno Blaženom Djevicom Marijom. Međutim, kao djevojčica nisam redovito odlazila na svetu misu“, kaže. Prisjeća se kako je kao učenica trećeg razreda osnovne škole, bez obzira što ona nije sudjelovala na katoličkom vjeronauku, pripremala svoju prijateljicu za svetu ispovijed. „Govorila sam joj svoje grijehe i rekla joj da ih ona izgovori na svojoj prvoj svetoj ispovijedi. Mislila sam da je to u redu jer djeca ionako imaju slične grijehe“, objašnjava nam sestra Marija Bobana. Sada u šali kaže da je to bio njezin prvi ispit savjesti, a da toga nije bila ni svjesna. Priznaje nam je da je bila tužna kada je promatrala svoje školske prijatelje kako primaju sakrament svete pričesti. Mama joj je tom prilikom rekla: „Ma, nemoj plakati, u životu se uvijek stigneš pričestiti.“ Unatoč tomu što se u crkvi nije mogla pričešćivati, Marija Bobana je svake nedjelje odlazila na svetu misu, ponekad bi u igri stavljala ručnik na glavu i glumila da je časna sestra. Zanimljivo je da su se odlasci u crkvu nastavili čak i tijekom pubertetskog buntovništva. „Uvijek sam se vraćala u crkvu. Ne možeš ti protiv onoga što te toliko privlači…“

Marija Bobana je Isusa u sakramentu svete pričesti naposljetku primila tek u osamnaestoj godini života. „Moja želja nije jenjavala. Silno sam htjela primiti Isusa. Priznajem da tada još nisam imala ovu spoznaju i da se još nisam obratila, ali sam u srcu osjećala duboku čežnju i znala da nešto nedostaje, da nisam potpuna. Svake nedjelje gledala sam druge kako pristupaju svetoj pričesti, a ja nisam mogla… To mi je teško padalo. Puno sam se preispitivala, osobito zato što sam bila krštena i krizmana u Pravoslavnoj Crkvi. Ipak, naposljetku sam odlučila primiti svetu pričest i počela živjeti katoličku vjeru u punini“, prisjeća se. Kasnije je upoznala mnoge ljude koji su prolazili kroz slična iskustva. U njezinoj su životnoj priči pronašli razumijevanje, utjehu i ohrabrenje da i sami slijede put na koji ih je Bog pozvao.

S mamom i tatom

Dijagnoza koja je sve pokrenula 

Nakon završene Ugostiteljsko-turističke škole Marija Bobana upisala je Fakultet za turistički i hotelski menadžment. Studirala je izvanredno, a na četvrtoj godini studija zaposlila se kao voditeljica digitalnog marketinga. „Tada su mi na pameti bile isključivo svjetovne stvari. Izlazila sam, odlazila u teretanu, gradila karijeru, sanjarila kako ću se jednoga dana udati i postati majka“, prisjeća se. Vjerovala je da uživa u životu, da je pred njom svijetla budućnost i da se ozbiljne životne kušnje događaju nekome drugome.

No, 2017. godina donijela je događaj koji će promijeniti smjer njezina života. „Nekoliko tjedana prije nego što sam s prijateljicom trebala otputovati na more, otkriven mi je sumnjiv madež na ramenu. Prijateljica mi je savjetovala da odem dermatologu. Madež je uklonjen, a dio tkiva poslan na analizu…“, prisjeća se. Nakon zahvata otišla je na more, provela nekoliko bezbrižnih dana i po povratku došla u bolnicu po nalaze. „Tada sam saznala da se radi o melanomu i da moram na operaciju 2. kolovoza, baš na blagdan Gospe od Anđela.“ Priznaje da ju je vijest potpuno zatekla. „Znala sam da to nije bezazlena dijagnoza. Odjednom sam se morala pripremiti za operaciju. Do tada sam bezbrižno uživala na suncu, a sada sam morala nositi duge rukave i koristiti zaštitni faktor 50. To su bile misli koje su me tada zaokupljale. No, još važnije, prvi put sam shvatila da više nemam kontrolu nad svojim životom. Postalo mi je jasno da ne mogu svime upravljati“, kaže.

U tim je trenucima najprije pomislila na Gospu, svoju nebesku Majku kojoj se oduvijek utjecala. Zaustavila se pred njezinom slikom na Kamenitim vratima i pomolila se. Zatim je otvorila Bibliju i počela čitati Ivanovo evanđelje. „Počela sam shvaćati da više ne mogu živjeti napola. Malo biti u svijetu, a onda povremeno svratiti u crkvu. Bog je od mene tražio potpunu opredijeljenost – cijelu mene“, kaže.

Neposredno prije operacije sudjelovala je na jednoj duhovnoj obnovi, gdje je doživjela iskustvo koje ni danas ne zaboravlja. „Saznala sam za tešku dijagnozu. Nisam znala kako će sve završiti, činilo mi se da se moj dotadašnji život ruši, a ipak sam u sebi osjećala neopisivu radost. Nisam više razmišljala o svome zdravlju, poslu ni o tome što će drugi misliti o promjeni koja se događala u meni. Bila sam jednostavno – radosna“, prisjeća se.

Prije odlaska u samostan imala je uspješnu karijeru u marketingu

‘Gospa me dovela sinu’

Operacija je naposljetku prošla uspješno, a tumor je u cijelosti odstranjen. U znak zahvalnosti za primljene milosti Marija Bobana je pješice hodočastila svojoj Majci u Mariju Bistricu. „Danas sam Bogu zahvalna na toj dijagnozi. Ona me protresla, zaustavila i promijenila. Tada sam konačno shvatila da ništa nije u mojim rukama, nego da sam cijelim svojim bićem ovisna o Njemu. Da nije bilo te bolesti, vjerojatno bih i dalje ostala u svijetu, pokušavajući se vlastitom snagom izboriti za sebe. Gospodin mi je tada pokazao koliko sam malena, ali i koliko me On čvrsto drži i čuva. Volim reći da me Gospa, kojoj sam se cijeloga života utjecala, napokon dovela svome Sinu“, objašnjava.

Priznaje da je nakon obraćenja izgubila neke prijatelje, ali je istodobno upoznala ljude s kojima je dijelila vjeru i iste životne vrijednosti. „Moj život promijenio se iz temelja. Više me nije zanimalo ono što zanima većinu ljudi. Počela sam gubiti interes za marketing i posao sam odrađivala tek onoliko koliko je trebalo. Zaokupljali su me Isus, duhovne obnove i klanjanja. Tada sam prvi put hodočastila u Međugorje i upravo sam ondje shvatila da je s mojim starim životom konačno gotovo. Bog me poziva na nešto novo“, svjedoči.

Foto: U Međugorju s članovima Udruge Savao

U Međugorju je jedan strani svećenik, misli da je bio iz Portugala, tijekom blagoslova zastao pred njom i rekao: „Osjećam časnu sestru u tebi.“ „Ostala sam potpuno zatečena. U sebi sam pomislila: ‘O čemu on govori? Pa ja molim za muža…’ Prijateljica koja je bila sa mnom i također čula njegove riječi počela se smijati, ali meni u tom trenutku nije bilo do smijeha“, kaže kroz osmijeh. Tek je poslije razumjela što se u njezinu srcu počelo događati. „Radost je došla tek kada me Gospodin oslobodio mojih očekivanja, želja i vlastitih projekcija.“

Iako je u tom trenutku teško mogla zamisliti da će jednoga dana postati redovnica, misao o redovničkom pozivu počela joj se sve češće vraćati. „U početku sam smatrala da je to sasvim normalno jer sam se tek obratila. Gospodin mi je bio neprestano na pameti, pa sam vjerovala da će ta misao s vremenom proći. Nisam mogla prihvatiti da mi Bog oduzima nekog budućeg supruga i djecu. Međutim, ta misao nikako nije prolazila. Polako sam počela prihvaćati da bi redovnički poziv mogao biti moja budućnost. Prestala sam se opirati, Gospodin mi je dao mir i strpljivo sam čekala da mi pokaže svoj put. Odjednom mi je moja prvotna ideja o obitelji s dvoje ili troje djece postala, da tako kaže, preuska. Poželjela sam nešto drugo…“, priznaje.

‘Stvarno je moćan taj Bog’

Sljedećih nekoliko godina Marija Bobana se uključila u brojne karitativne aktivnosti, sudjelovala na hodočašćima, duhovnim obnovama i duhovnim vježbama u šutnji. Bilo je to razdoblje dubokih unutarnjih promjena. „Tada je Gospodin intenzivno radio na meni: oslobađao me starih navika, grijeha i rana. Taj je proces bio nužan jer me pripremao za ono što je slijedilo. Nije mijenjao samo mene, nego je djelovao i u mojoj obitelji. Sve nas je pripremao za ono što je postajalo sve jasnije – moj redovnički poziv. U jednom sam trenutku, u svetištu svetoga Ante na Humcu, jasno spoznala Božju volju za svoj život. Moram priznati da sam tada već bila pomalo ljuta na svetoga Antu jer nije zagovarao onako kako sam ja zamišljala. Molila sam za posao, stan i životnog suputnika, a na kraju sam sve to pronašla u samostanu: dobila sam dom, službu i sestre“, objašnjava kroz osmijeh.

Iako je u to vrijeme radila, vodila timove i upravljala marketinškim kampanjama, njezino je srce već bilo usmjereno prema nečem drugom. „Znala sam da želim ići u samostan, ali nisam znala u koji. U jednom sam trenutku čak pomislila da me Bog možda poziva u kontemplativni red, no ubrzo sam shvatila da to nije u skladu s mojim karakterom“, kaže. Budući da je tada živjela u zagrebačkoj Malešnici, redovito je odlazila na svetu misu u župu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Upravo je ondje počela susretati Marijine sestre Čudotvorne medaljice. „Prije toga boravila sam u dva samostana na iskustvu kako bih provjerila je li to moj put. A onda kao da mi je Gospodin poručio da prestanem tražiti. Kao da mi je rekao: ‘Tražiš me posvuda, a ja sam ti u župu već poslao tvoje buduće sestre.’ Tada sam shvatila da je odgovor cijelo vrijeme bio pred mojim očima“, svjedoči.

Dugo nikome nije otkrivala svoje namjere, što bi savjetovala i svima koji razmišljaju o duhovnom pozivu. Nije željela da tuđa mišljenja, savjeti ili brige utječu na njezinu odluku, nego je htjela u miru razlučiti ono što joj Bog stavlja na srce. Ipak, došao je trenutak kada je svojoj obitelji morala reći da odlazi u samostan. Sestra je na tu vijest reagirala s osmijehom: „Stvarno je moćan taj Bog kada je tebe, koja si toliko sanjala muža i obitelj, pozvao za časnu sestru.“

Foto: Saša Ćetković

Očeva reakcija

Marija Bobana priznaje da se najviše pribojavala reakcije oca. Taj susret nikada neće zaboraviti. „Počela sam govoriti, otvarala razne teme, ali nikako nisam uspijevala izgovoriti ono zbog čega sam zapravo došla. U jednom trenutku rekla sam mu: ‘Tata, ti znaš da mene ovaj posao ne zanima?’“ Otac joj je odgovorio da zna, a zatim joj odmah ponudio pomoć te počeo govoriti o financijama i nekretninama. Marija Bobana ga je prekinula. „Tata, ti znaš da me ni to ne zanima. Ne zanimaju me ni muškarci. Nijedan muškarac ne može ispuniti moje srce.“ Otac je ostao zbunjen. Nakon kratke tišine rekao joj je: „Pa najbolje bi bilo da odeš u časne sestre.“ Tada je Marija Bobana napokon izgovorila ono što je dugo nosila u sebi. „E, to! To je ono što sam ti došla reći.“ Otac ju je tada pozvao na kavu i dugo su razgovarali. Kasnije joj je priznao da je zapravo naslućivao što mu želi reći, a njezinu je odluku kasnije svim srcem podržavao i pratio je kroz cijelu formaciju. „Danas je ponosan otac koji svima govori da je njegova kći časna sestra“, kaže.

Nakon toga svoju je odluku obznanila i kolegama na poslu. Neki su se radovali, neki su plakali. Međutim, svi su na neki način i prije njezina „priznanja“ osjećali da njihova Bobana odlazi u redovnice. „Vjerujem da se, kada netko surađuje s Bogom, kada Ga ljubi i prijateljuje s Njim, kada dopusti da ga Bog mijenja, to jednostavno ne može sakriti. To se vidi i prelijeva na druge“, zaključuje sestra Marija Bobana.

U samostan je ušla u 33. godini života, na blagdan Kraljice Svete Krunice 2023. godine. Prošla je razdoblje kandidature, postulature i novicijata, a svoj je put konačno okrunila 31. svibnja ove godine, kada je položila prve redovničke zavjete u Družbi Marijinih sestara Čudotvorne medaljice. „Osjećala sam se kao na vjenčanju. Godinama sam molila za muža, a onda sam osjetila da me Isus poziva. Doživjela sam ga kao svojega zaručnika, svojega muža, moje sve…“ Na svečanosti zavjetovanja okupili su se članovi njezine obitelji, prijatelji, ljudi s kojima je surađivala i kojima je tijekom godina pomagala. Mnogi nisu skrivali suze. Dotaknula ih je svjedočanstvom života djevojke kojoj su se, kako kaže njezino redovničko geslo, dogodile riječi iz Evanđelja: „Velika mi djela učini Svesilni.“

„Gospodin je zaista učinio velika djela. Jer, da nije napravio taj veliki preokret u mojem životu, danas bih možda još uvijek bila izgubljena. U svijetu bih težila za nečim što mi ne pripada, tražila bih se u poslovima i ljudima. Nikada ne bih pronašla pravi mir da nisam pronašla Njega“, svjedoči.

Sestra Marija Bobana aktivna je u pomaganju beskućnicima

Što se krije iza osmijeha

Sestra Bobana danas je angažirana u radu s bolesnima, beskućnicima i drugim socijalno ugroženim osobama, a istodobno završava studij logoterapije. Na pitanje gdje se vidi u budućnosti, čime bi se željela baviti i hoće li možda koristiti svoje znanje iz digitalnog marketinga u evangelizaciji, odgovara jednostavno: „Svoj sam život prepustila Božjim rukama. Gdje me On stavi, tamo ću djelovati.“

Na kraju razgovora morala sam sestru Bobanu upitati što se krije iza njezina osmijeha. „Hm, moj osmijeh nije moj, ja njime ne upravljam. Ponekad čak nisam ni svjesna da se smijem. Pretpostavljam da taj osmijeh dolazi iz unutarnjeg mira i onog dubokog zadovoljstva koje može darovati samo Bog“, zaključila je. Naravno da se na rastanku, dok mi je pružala krunicu i medaljicu, ponovno nasmijala. Kao da je tim osmijehom još jednom potvrdila sve ono o čemu smo razgovarale: da prava radost nije okolnost, nego dar. Ili, kako bi ona sama rekla, sa mnom je podijelila dar koji joj je darovan!

Foto: Saša Ćetković
Foto: Saša Ćetković
Foto: Saša Ćetković
Foto: Saša Ćetković
Foto: Saša Ćetković
Foto: Saša Ćetković
Foto: Saša Ćetković
Foto: Saša Ćetković
Foto: Saša Ćetković