Nick Cave & Warren Ellis – “Carnage” (Goliath, 2021.)

Kad je prije nešto više od dvije godine australski kantautor Nick Cave pokrenuo internetsku stranicu The Red Hand Files, preko koje od tada ne samo da prima poruke, odnosno, pitanja svake, pa i najosobnije prirode, već na njih i vrlo otvoreno, najčešće i opširno, osobno odgovara, bio je to možda i dio reakcije na obiteljsku tragediju koja mu je odnijela život 15-ogodišnjeg sina, ali se pretvorilo u nešto nalik izravnom prijenosu jedne osobne tjelesne, duhovne i duševne stvarnosti. Pažnja kojom Cave pristupa pitanjima i (bar naizgled) najbanalnije vrste, misli i asocijacije, nova pitanja i zaključci koja se kroz njegove odgovore nude, te tanka, ali sve jasnija nit koja linearno povezuje prva s recentnijim odgovorima, ponekad i pravim malim esejima, ukazuju na to da smo svjedoci jedne od najljepših manifestacija iscjeliteljske moći dvosmjernosti duhovno-kreativnog procesa. Trenutaka poput onog kad je i sam glazbenik (javno) shvatio kako je “osjećaj patnje povezujuće tkivo što nas drži zajedno”.

Od tada se svijet promijenio i na toj globalnoj, društvenoj razini. Pandemija koja i dalje snažno utječe na način života, na ekonomske, kao i duhovne tokove i mijene, ušla je u sve jednadžbe i promišljanja, pa tako i u kreativne procese i umjetničke preokupacije i tematike. A jedan od umjetnika koji ne samo da je omogućio sondiranje u svoj ukupni present tense, već je i tzv. “novo normalno” prilagodio svom iskazu koliko je i sam iskaz prilagođen svijetu kojeg trenutno živimo, svakim novim albumom kao da manje odgovara ičijim iščekivanjima a sve više zaranja i otvara samoga sebe: nakon što je tijelo svoje Pjesme ogolio do skeleti na nedavnom, do krajnosti solističkom “Idiot Prayer“, sada je maestro spreman zakoračiti i iza predivnog soundscapea zadnjeg albuma s The Bad Seeds, briljantnog “Ghosteen“…

“Brutalan, ali vrlo lijep album uronjen u društvenu katastrofu”, kako ga je na The Red Hand Files opisao sam Cave, “Carnage” iza svog uznemirujućeg naslova (u prijevodu: pokolj) zaista krije mišanciju uznemirujućeg i lijepog, spokoja i nemira, svojevrstan sraz polova poetike čovjeka koji je svoju čežnju pratio koliko i izazivao na svim crticama rock-skalinade. Nastao gotovo pa slučajno, u vrlo kratkom vremenu uslijed lockdowna koji je uvelike uvjetovao takav način rada, plod je to suradnje s Warrenom Ellisom, stalnim članom The Bad Seeds još od 1997. i nezaboravnog albuma “The Boatman’s Call”, ali već dugo i ključnim Caveovim suradnikom i srodnom kreativnom dušom, s kojim je dosad potpisivao mahom filmsku glazbu. Dvojica kolega, ali iznad svega prijatelja, našla se u studiju ne da snime album već da se druže i baš u takvom ozračju se samo i mogla razviti jedna ovako “rječita” priča…

“Ima ljudi koji ne traže ništa drugo osim tog kraljevstva na nebu“, više recitira nego pjeva Cave u uvodnoj “Hand of God”, uvodeći nas u narativ koji će slijediti tok misli više nego razrađenu tematiku. Kad se pjesnički raspoloženom vokalu priključe slojevi potmule elektronike i Ellisovih stilskih bravura, pjesma poprima konture prijetnje, ali vrlo brzo postaje jasno da se ovdje stihovi, pa ni same pjesme, ne mogu gledati ili tumačiti izdvojeno; sve je ovdje poput filmskih prizora, bujice motiva koji se isprepliću i tvore mrežu bačenu preko ostataka svijeta gledanog u zrcalu, zrnasto oblikovanog sjajnim detaljima poput spominjanja klasika “By the Time I Get to Phoenix” kojeg je davno obradio s The Bad Seeds na albumu “Kicking Against the Pricks”. Božja ruka iz naslova ovdje je istodobno i starozavjetno sudište i trajno tinjajuća nada, a narator je i prorok i rasipni sin, dok će se “kraljevstvo na nebu” poput još nekoliko jasno naznačenih motiva nastaviti pojavljivati na albumu, ukazujući na nit koja se provlači kroz meandre osmoetapnih slobodnih misli…

“Ova je pjesma kao kišni oblak što uporno kruži nad glavom“, reći će Cave u naslovnoj pjesmi, pa odmah dodati: “Evo ga opet!” – ti krajnje jednostavni i naizgled banalni stihovi možda najbolje opisuju ne samo tu pjesmu nego i sve ostale okupljene na “Carnage”. Zapravo, album kao jednu dugu, u osam stavaka podijeljenu pjesmu, mjestimice atonalnu, ali uglavnom vrlo fino tkanu simfoniju koja svojim završnim stihom (u pjesmi/stavku “Balcony Man”), parafrazom glasovite Nietzscheove rečenice – “Što te ne ubija, čini te luđim” – vraća tok na njegov početak, na zazivanje i nadu koliko i strah od Božje ruke. S tim da balkon kojeg Cave spominje u “Carnage” (“Sjedim na balkonu, čitajući Flannery O’Connor…“) u završnoj pjesmi dobiva puno “priznanje” kao mjesto gdje nastaju sve ove raštrkane misli (svi stihovi napisani su, prema Caveovu priznanju, na balkonu)…

Nick Cave & Warren Ellis – Carnage

“Vrijeme dolazi, krajnje je vrijeme za kraljevstvo na nebu“, pjeva neobični zbor u središnjoj, ali i najnespokojnijoj pjesmi na albumu, gotovo okrutnoj “White Elephant”, koja, da, vraća u fokus motiv Nebeskog kraljevstva, ali tek nakon uznemirujućih prizora što evociraju recentne rasne nemire u Americi i problematiku podijeljenog društva na zapravo globalnoj razini: sraz je to upravo nalik na proces toka misli, i to onog oblikovanog u glavi čovjeka koji je kroz cijelu karijeru grebao noktima po ljudskim krajnostima – ljubavi i mržnji, okrutnosti i suosjećanju, poniznosti i oholosti – preispitujući putove prema iskupljenju, tražeći Boga definicijom i instinktom, drogama mučenim razumom i s okrutnim kušnjama suočenom vjerom. U jednom od nedavnih odgovora na The Red Hand Files, Nick Cave se po tko zna koji put osvrnuo na svoj odnos prema vjeri i duhovnome, naglasivši da duhovnost za njega nikad nije statična, kako se stalno mijenja i razvija, obilježena misterijem, nesigurnošću i borbom. “Vjerujem da postoji jedinstvena esencija unutar svih ljudi – duh, duša – i da je taj duh nevin i dobar, u doticaju s božanskim”, piše dalje Cave, pojašnjavajući da su mu, da bi duboko saživio s tim duhom, potrebni metafore, simboli i slike preko kojih će sagledati svijet. “Carnage” je stoga nužno tek pokušaj, ali i kao takav duhovna evolucija u odnosu na ranije lirske domete ovog duhom iznimno angažiranog glazbenika.

“Nećemo nikamo, ove godine nikamo, draga“, otvarajući drugi, nježniji, romantičniji dio albuma, u predivnoj “Albuquerqe” pjeva Cave, jasno se referirajući na društvene posljedice pandemije, ali kao da u svemu tome, u tom “novonormalnom” metežu i šumu nalazi put prema nečem trajnije vrijednom, zbog čega i dodaje: “Osim ako me ti ne povedeš, draga“. Naravno, i “kraljevstvo na nebu” opet je tu, utisnuto među stihove poput proganjajuće misli, u još jednoj kejvovskoj ljepotici “Lavender Fields”, kojom jasno naznačuje da su košmari iz prvih četiriju pjesama sada već prevladani i prihvaćeni kao nešto ohrabrujuće umjesto prijeteće i beznadno.

“Postoji ludilo u njoj i ludilo u meni, koji zajedno tvore neku vrstu razbora“, svojim će jezikom Cave reći u “Shattered Ground”, u čijem će nešto kasnijem stihu “Gdje god si ti, tu sam i ja” na najizravniji način poručiti koliko je ljekovita i beskrajna moć čiste ljubavi. O tome govori “Carnage”, usprkos tom svom naslovu koji se očito ne može iščitavati ni u približno doslovnom smislu: pokolj je ovdje duhovne naravi, namjerno tako teškom riječi opisan, ali u nizu slika koje su pjesme, odnosno, pjesama koje su škrabotine, odnosno, škrabotina koje su razglednice iz izolacije rastavljen na najprostije faktore. Glazba pritom – s prevladavajućim glasovirom, gudačima, suptilnom ali i iznimno sugestivnom elektronikom te abrazivnim uplivima gitare – Caveovim stihovima izrađuje poprište, kulise koje u drugom dijelu albuma nužno postaju svjetlije i nalik svijetu u kojem ljubav i zajedništvo u duhu pobjeđuju sve pokolje koji nam svagdan čine neizvjesnijim, uplašenijim, beznadnijim.

Na “Carnage” Nick Cave zapravo nadopunjuje ono što iz dana u dan čini na svojim The Red Hand Files; on zapisuje, sve manje opterećen gabaritima i zakonitostima (rock) pjesme, i iz svih tih konverzacija i sam uči, nastavljajući nakon obiteljske pa ubrzo i šire društvene tragedije ne nužno snažniji, ali usmjereniji i na Boga i na bližnjega. Vezan uz tkivo koje povezuje, kako je prije koju godinu shvatio, a ne na ono koje razdvaja i, poput pokolja, reže.