Fra Stjepan Brčina o kritikama na svoj rad, nužnosti laika i kampu za mlade koji gradi u Bistri
Crkva mora ulagati u edukaciju mladih, u njihovo znanje i formaciju. Moramo ih oblikovati, vjerovati im i pustiti ih da rade ono što mi ne možemo stići, a oni mogu i znaju (…) Uostalom, evangelizacija nije poslanje samo svećenika i redovnika ili redovnica, već svih nas. Svatko od nas, u skladu sa svojim staležom i obvezama, mora pronaći način kako „gurati“ Božju riječ naprijed i naviještati je drugima.
Franjevci konventualci pokrenuli su projekt Franjevačkog kampa mladih u Bistri. Fra Stjepan Brčina, jedan od najprepoznatljivijih pastoralaca među mladima u Hrvatskoj, objašnjava kako je nastala ideja, zašto kamp ne vidi kao zamjenu za postojeće aktivnosti na Svetom Duhu, nego kao njihov produžetak te što po njegovu mišljenju danas nedostaje pastoralu mladih. U razgovoru se dotaknuo i Antunovskog hoda, Duhovno-duhovitih večeri, suradnje s laicima, kritika na račun njegova rada i šire slike Crkve u Hrvatskoj. Fra Stjepan Brčina svojevremeno je za naš portal dao i svoje životno svjedočanstvo koje možete pročitati OVDJE.
– Fra Stjepane, nedavno ste otkrili lokaciju novog kampa za mlade: gradite ga u Bistri. Kako je uopće došlo do te inicijative?
Ideja se rodila iz potrebe. Nakon osam godina rada s mladima na Svetom Duhu vidjeli smo da nam je za postojeći pastoral potreban još jedan novi prostor, nešto što može biti njegov produžetak.
Neki su pomislili kako ćemo aktivnosti koje sada postoje preseliti u Bistru no to nije slučaj, one ostaju na Svetom Duhu. Kamp će biti dodatak ovome što već radimo, kao odgovor na želje mladih da se nastavljaju susretati, družiti i rasti. Želimo im pružiti novi sadržaj, a ovdje smo ograničeni kapacitetom i prostorom.
– Čija je kamp ideja? Vaša osobna, samostanska, provincijalna?
Prijedlog je došao od mene jer sam na prvoj crti rada s mladima i osjetio sam tu potrebu. Ideju sam prenio upravi Provincije, a ona ju je podržala. Projekt je bio i na našem generalnom kapitulu, gdje je dobio podršku fratara. Dakle, iza mene stoje uprava Provincije i braća fratri.
– Zašto baš Bistra?
Presudili su povezanost, priroda i veličina parcele.
Mjesecima sam tražio lokaciju. Ako želimo izgraditi kamp koji će ispuniti naše potrebe, onda on treba biti negdje izvan grada, ali opet dovoljno povezan. Također nam je potreban poveći prostor za naše aktivnosti, a nije lako pronaći teren koji nije rascjepkan na više manjih parcela.
Zemljište koje smo kupili ima 10 tisuća četvornih metara, a zadovoljava i ostale kriterije. Od Svetog Duha do Bistre treba mi otprilike dvadeset pet minuta autom, što je važno za održavanje, dolaske i odlaske. Mladi će, pak, do kampa moći doći gradskim prijevozom s Črnomerca jer nemaju svi automobile.
– Što vam je poslužilo kao uzor za kamp? Jeste li se možda susreli s nekim centrom za mlade čiji ste koncept odlučili prenijeti u Hrvatsku?
Ne, nisam obilazio slična mjesta, već sam se vodio našim potrebama. Cijeli kamp bit će osmišljen i prilagođen zahtjevima pastorala koji vršimo. Također, vjerujem i da će se s vremenom koncept dodatno iskristalizirati, a po potrebi, i mijenjati.
– Kako izgleda trenutni koncept? Što bi se u njemu trebalo nalaziti i kakve će se aktivnosti ondje održavati?
Plan je da kamp ima duhovne i sportsko-rekreativne aspekte.
U prvoj fazi planiramo izgraditi multifunkcionalnu dvoranu koju bismo koristili za različite svrhe: duhovne obnove i molitvene susrete, koncerte, tečaj duhovne formacije Filip te slične edukacije, seminare i radionice. Uz to, izgradit ćemo i sportske terene jer je mladima potreban prostor za rekreaciju, druženje i zajedništvo.
U drugoj fazi, ovisno o sredstvima, voljeli bismo izgraditi smještajni objekt s dvije velike spavaonice, mušku i žensku (kakve, npr. imamo u sklopu našeg samostana na Cresu), za mlade koji dolaze iz drugih krajeva Hrvatske. Također, u planu je i kapela, tj. molitveni prostor prilagođen za euharistijska i druga slavlja.
Prije no što smo krenuli uopće u ovaj projekt testirao sam postoji li interes mladih za sudjelovanje na duhovnim programima izvan crkvenih prostora. Tako smo organizirali proslavu Valentinova i tečaj Filip na različitim lokacijama, uključujući izletišta u zagrebačkoj okolici. Odaziv je uvijek bio velik, redovito smo znali imati oko 300, 400 mladih. To nam je pokazalo da potreba za jednim ovakvim kampom doista postoji.
– Kad smo već kod financija, na društvenim ste mrežama u nekoliko navrata uputili poziv za donacije. Je li to glavni način na koji planirate prikupiti sredstva za izgradnju kampa?
Najprije želim zahvaliti svima koji su nam već pomogli. Ideju smo pokrenuli u siječnju ove godine, a već smo realizirali prvu etapu, kupnju zemljišta. To smo uspjeli zahvaljujući upravo donacijama dobrih ljudi koji su prepoznali vrijednost projekta i općenito podržavaju naš pastoralni rad s mladima.
Netko može pomoći financijski, netko materijalom, netko iskustvom, netko znanjem. Vjerujem da ćemo i dalje nastaviti tim putem te, etapu po etapu, izgraditi ono što planiramo i opravdati uloženo.
Važno mi je naglasiti još nešto: sada kada imamo zemljište, nećemo čekati tri ili četiri godine da se sve izgradi pa tek onda početi koristiti kamp, već ćemo ga pokušati što prije osposobiti za druženja i rekreaciju mladih.
– Imate li već projekciju troškova?
Ne još. Idejni projekt tek je u izradi.
– U Hrvatskoj, a osobito u Zagrebu, nema mnogo sličnih sadržaja. Hoće li kamp služiti samo za potrebe pastorala franjevaca konventualaca ili ste otvoreni i za suradnju sa Zagrebačkom nadbiskupijom, drugim redovima, pokretima i zajednicama?
Apsolutno smo otvoreni za sve. Tko god bude trebao ovaj prostor za projekte koji su u službi evangelizacije, naviještanja i proslavljanja Boga, moći će ga koristiti. Zašto ne bismo pomogli drugima, ako već imamo mogućnost?
Barkod za donacije za Franjevački kamp mladih u Bistri
– Kakve su reakcije mladih s kojima surađujete? Jesu li neki među njima i sami iskazali želju da pomognu?
Kad se u meni začela ova ideja, prvo sam ju podijelio s njima, da vidim kako dišu te ima li smisla krenuti u realizaciju. Njihovo oduševljenje i želja da pomognu bila je velika i to je ono što me doista nosi u planiranju i izvedbi projekta.
Mnogi su se već uključili, bilo financijski bilo svojim talentima. Primjerice, prvu 3D skicu kampa napravila je mlada arhitektica čime mi je pomogla da fratrima i drugima jasnije predočim što želim napraviti.
Neki od njih su, čim su čuli da je ugovor o kupnji zemljišta potpisan, sami otišli na teren vidjeti gdje je i kako izgleda. Spremni su kositi, održavati, uključiti se na bilo koji način.
Puno računam na mlade i želim da shvate da ovo ne radim za sebe, nego za njih. Kamp nije moj ili franjevački, već od mladih, oni će graditi njegovu budućnost.
– Imate li potporu Zagrebačke nadbiskupije za ovaj projekt?
Informirali smo nadbiskupa i imamo blagoslov i pozitivnu podršku.
– Očekujete li i neki drugi oblik potpore?
Vidjet ćemo.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
– Hrvatska još uvijek ima mlade koji dolaze u Crkvu i aktivni su u njoj. Naravno, moglo bi ih biti više, ali oni postoje. Ipak, često nam nedostaje sadržaja za njih. Puno se toga svodi na pojedince, tzv. “samostalne strijelce”: svećenika ili redovnika/cu koji nešto pokrene, a onda to uglavnom sam nosi. Zašto je to tako? Zašto nam, u zemlji koja još uvijek ima organizacijske kapacitete i prostore, često nedostaje šira vizija pastorala mladih?
Ne znam točan odgovor na to pitanje. Ali kada govorimo o mladima koji dolaze u crkvu, moramo znati da oni nisu pali s neba. Iza njih stoji ozbiljan rad, bilo pojedinaca, bilo samostanskih zajednica ili župa.
Vjerujem da u Hrvatskoj ima lijepih primjera zajedničkog rada. Moglo bi biti organiziranije i bolje, ali ne bih rekao da nema ničega. I sam, da nemam podršku svoje zajednice, ne bih mogao ništa napraviti. Na primjer, četvrtkom, kada slavimo misu za mlade, trebaju nam barem četiri svećenika koji ispovijedaju dok ja predslavim euharistiju. Slično vrijedi i za Antunovski hod iza kojeg stoji cijela samostanska zajednica, a uključuje i suradnju sa župnicima i mnogim drugima.
Problem možda nastane kada se pojavi neka nova ideja koja u određenim dijelovima Crkve budi skepsu. U svojih osam godina pastoralnog djelovanja među mladima vidio sam da svaki novi projekt naiđe na dvije vrste reakcije: neki ga odmah prepoznaju kao dobar, dok se drugi pitaju je li nam nešto takvo uopće potrebno.
No ja vjerujem da Duh Sveti djeluje kroz našu hijerarhiju i kroz naše poglavare. To vrijedi i za ovaj kamp. Znao sam, ako je Božja volja, dobit ćemo podršku i sve potrebne dozvole, a to se i dogodilo. Upravo u odobrenjima provincijala, podršci kapitula i drugih fratara vidim Božji prst. Nekad trebamo biti strpljivi i vjerovati, čak i kada nam se čini da stvari guramo sami.
S druge strane, rad pojedinaca ponekad može provocirati druge jer ih suočava s onime što oni (ne) rade. Takvima se nerijetko naši projekti čine „pretjeranima“ ili nepotrebnim novotarijama.
Fra Stjepan Brčina na prostoru budućeg kampa mladih. Foto: Privatna arhiva/fra Stjepan Brčina, EZ Sveti Duh
– Nasljedno na to, biste li rekli da među svećenicima ponekad postoji osjećaj konkurencije ili zavisti zbog tuđeg rada i pastoralnih uspjeha?
Ako se netko tako osjeća, treba sam sebi postaviti pitanje zašto. Svi radimo za istog Gospodina i na istoj, Božjoj njivi. Osobno se radujem kada vidim da je netko u nečemu dobar i da nešto radi te želim to podržati.
Ako se ne mogu radovati uspjehu brata, onda se moram zapitati što sa mnom nije u redu.
– Spomenuli ste Antunovski hod. Kako to da jedan takav, relativno novi projekt i oblik evangelizacije uspije okupiti dvadeset tisuća mladih ljudi dok Susret hrvatske katoličke mladeži s poviješću masovnih okupljanja i podrškom biskupije-domaćina i čitave HBK to trenutno ne može učiniti (u Požegi se, mjesec dana uoči Antunovskog hoda, okupilo oko 12 tisuća sudionika, op. Bitno.net)? Što to Antunovski hod ima da privlači tako velik broj mladih, uključujući one iz različitih dijelova Hrvatske i inozemstva?
Antunovski hod nije nastao preko noći. On svake godine opravdava sam sebe. Uz tehničku i logističku pripremu, tijekom cijele godine događa se duhovna priprema. Temelj toga su Duhovno-duhovite večeri koje se četvrtkom odvijaju u prepunoj crkvi sv. Antuna Padovanskog. Kada ljudi mole i žive taj duh, onda uspjeh hoda nije slučajnost.
Doduše neki ga doživljavaju kao običnu šetnju, sportski dan ili rekreaciju. No to je intenzivna duhovna obnova. Glavni cilj je da mladi koji dođu na Antunovskom hodu dožive iskustvo Boga, zajedništvo, molitvu, pjesmu i radost. Ako se to dogodi, vratit će se sljedeće godine i dovesti nekoga novoga. Mislim da projekt raste upravo zbog duhovnog iskustva koje ljudi dožive pa posvjedoče drugima.
Nekoga možda možeš nagovoriti jedne godine, ali ako ne dobije ono što mu je potrebno, neće se vratiti. Zato je tako važno da ljudi iskuse Boga i zajedništvo.
Nema puno događaja na kojima možemo izaći na ulicu i javno svjedočiti vjeru radošću, pjesmom i molitvom, ne nametljivo, ali da se zna: tu smo, postojimo. Posebno mi je drago da danas, kada se često govori o napuštanju Crkve, svjedočimo da su mladi tu, da se ne boje svjedočiti Boga.
Također, iza Antunovskog hoda stoji intenzivan rad. Gotovo svaki vikend obiđem neku župu ili biskupiju, predvodim duhovne obnove, upoznajem ljude i stvaram osobne kontakte. Vjernici na tim obnovama mogu doživjeti nešto slično onome što se događa na hodu. Velik broj autobusa i grupa koje su došle proteklih godina organizirali su ljudi koje sam negdje već osobno susreo. Taj osobni kontakt je jako važan.
Ako ulažemo u mlade, to će nam se vratiti. Oni su budući očevi, majke, profesori, direktori, ljudi koji će nositi vjeru i prenositi je svojoj djeci. Tako presijecamo trend odlaska iz Crkve.
Često kažem: Mladi nisu problem koji treba riješiti. Mladi su dar u koji treba uložiti.
– Iz te perspektive, jesu li vas organizatori Susreta hrvatske katoličke mladeži kontaktirali i zamolili za ozbiljniju pomoć u promociji ili animiranju mladih?
Kontaktirali su me jednom i zamolili da snimim najavu i pozovem mlade. To se dogodilo kad sam u Požegi vodio duhovnu obnovu. Ali ozbiljnijeg kontakta ili poziva na uključivanje nije bilo.
– Jedan je poznati hrvatski franjevac, u razgovoru za naš portal, rekao da su fratri nerijetko bili zaokupljeni “pastoralom zidova” zbog čega su zanemarili ljude. Čini li Vam se da ta dijagnoza i dalje vrijedi za Crkvu u Hrvatskoj ili se situacija mijenja?
Uvijek kažem da treba osluškivati poticaje Duha Svetoga. Vratit ću se na kamp: ne gradim ga zato da bih ga izgradio, pa onda razmišljao kako ću ga ispuniti, već iz potrebe. Mi već imamo mlade. Zato sam rekao da ćemo ga opravdati odmah, koristeći livadu, jer iza nas stoje ljudi. Kada imaš živu Crkvu, nije problem ispuniti prostor.
Često se dogodi da izgradimo objekte, crkve, centre ili nešto drugo, a onda ne znamo što ćemo s njima. Napravimo prostor, a nemamo ljude i ne možemo ostvariti ono za što je prostor namijenjen.
Uvijek bih radije s puno ljudi i mladih slavio misu na livadi nego sam u najvećoj katedrali na svijetu. Kao student u Rimu često sam asistirao u velikim bazilikama. Liturgijski je sve bilo na vrhu, ali su crkve bile prazne. Čovjek se zapita čemu sve to. Crkva mora biti živa. Sve drugo se može izgraditi i napraviti.
Inače, često se mogu čuti tvrdnje da se „Hrvatska budi“, ali moje iskustvo duhovnih obnova diljem Lijepe naše ne budi optimizam.
Uzmimo za primjer Zagreb koji se često navodi kao svjetla točka. Ovdje imamo četiri zajednice koje na tjednoj bazi okupljaju više od sto mladih. To je lijepo, ali Zagreb je veliki grad. Koliko tisuća mladih u njemu živi? Koliko imamo studentskih domova? Gdje su oni?
Istina je, u odnosu na ostatak Europe dobro stojimo, ali ako ne uspijemo prekinuti trend odlazaka naći ćemo se u teškoj situaciji. U nekim krajevima Hrvatske pastoral mladih je gotovo potpuno zamro, a stariji umiru zbog čega su neke župe u opasnosti od gašenja.
Mlade je teško vratiti kad ih izgubiš. Zato moramo iskoristiti trenutnu situaciju, gdje interes za vjeru još uvijek postoji i prekinuti negativan trend. Možda zvučim pesimistično, ali nisam. Samo sam realan.
Duhovno-duhovite večeri, prepuna crkva sv. Antuna. Foto: Evangelizacijska zajednica Sveti Duh
– Kako organizirati pastoral mladih u župama u kojima je svećenik sam, a obveza i potreba mnogo?
Moramo shvatiti da ne možemo bez laika. Ne znam zašto je to kod nas takav problem. Ja jesam svećenik, ali nisam Bog. Ne mogu sve.
Iza jednog susreta četvrtkom na Svetom Duhu stoji osamdeset pet do devedeset ljudi s imenom i prezimenom koji imaju svoja zaduženja. Da nemam njih iza sebe, ovaj projekt ne bi opstao. Ljudi me pitaju kada stignem objavljivati toliko sadržaja na društvenim mrežama, a ne znaju da mi u svemu pomažu mladi. Laici ne mogu podjeljivati sakramente, to je moj posao, ali mogu se brinuti za prijenos uživo, društvene mreže, nositi klecala, otvarati rampu, animirati pjevanje…
Crkva mora ulagati u edukaciju mladih, u njihovo znanje i formaciju. Moramo ih oblikovati, vjerovati im i pustiti ih da rade ono što mi ne možemo stići, a oni mogu i znaju. Ponekad se bojimo drugima prepustiti dio posla. Istina, nekada je potrebno uložiti više vremena i truda u oblikovanje kadra, ali rezultat mogu biti vrsni radnici na Božjoj njivi koji služe iz zahvalnosti prema Bogu.
Uostalom, evangelizacija nije poslanje samo svećenika i redovnika ili redovnica, već svih nas. Svatko od nas, u skladu sa svojim staležom i obvezama, mora pronaći način kako „gurati“ Božju riječ naprijed i naviještati je drugima.
– Boji li se onda Crkva laika? Ako da, koji bi tome bio razlog? Klerikalizam, tradicija, inertnost samih vjernika ili strah od loših primjera iz zapadne Europe, gdje su laici, ponegdje na nezdrav način, preuzeli inicijativu?
Pomalo od svega što ste nabrojali. Događaju se situacije u kojima laici pretjeruju, gdje su neiskusni ili nedovoljno formirani. Tu je uloga pastira da procijeni komu će što prepustiti.
S druge strane, dogodile su se brze promjene. Nekada smo imali puno svećenika i nije bilo potrebno dijeliti pastoralne odgovornosti. Sada se moramo prilagoditi. Možda je meni kao mlađem svećeniku lakše o tome govoriti, ali imam razumijevanja prema 70-godišnjem kolegi koji je živio u drugim okolnostima, okružen kapelanima te je naviknuo da službenici Crkve upravljaju svime. No stvari su se promijenile i mnogima treba vremena da se snađu.
Ali opet ponavljam: nužno je buditi osjećaj za evangelizaciju. A kada kažem evangelizacija, mislim i na služenje. Kako ćemo vidjeti je li pastoral zdrav i jesu li laici koji se uključuju dobro formirani? Ne po tome kakve darove netko ima, govori li u jezicima, ima li dar ozdravljenja ili tumačenja. Nećemo niti po njegovoj službi ili važnosti funkcije koju obnaša, već uvijek po služenju Bogu i ljudima.
Tako provjeravam i svoje mlade. Kad se neki od njih žele uključiti u zajednicu, uvijek im poručim da prije toga moraju proći provjeru i formaciju. Neki, kada vide koje ih obveze sve očekuju, odustanu već na početnom razgovoru.
Također, važno je da laici kojima smo okruženi imaju slobodu i spremnost predložiti inicijativu ili uputiti komentar, pa i kritiku. Ako svi uvijek govore da je sve dobro, onda smo u problemu.
Evangelizacijska zajednica Sveti Duh (koja organizira i animira Duhovno-duhovite večeri četvrtkom) nije osobni wellness na kojem se sve vrti oko pojedinca.
Mnogi danas traže utočište, žele se uvući u neku zajednicu ili župu, biti inertni i da se drugi bave njihovim ranjenostima, potrebama i jadom… ali Božja ekonomija funkcionira suprotno: što više daješ, više primaš. Bog nas nikada neće uskratiti za milosti, ali moramo djelovati i davati se. Prava duhovnost pokazuje se onda kada se nakon iskustva Boga staviš njemu na raspolaganje. Apostoli nisu čekali da „budu dobro“ da bi naviještali. Nije ni sveti Franjo. Upravo u tome leži ljepota njegove karizme.
Prema poznatoj priči, papa Inocent III. sanjao je da se Lateranska bazilika urušava, a podupire ju samo jedan mali čovjek svojim ramenom. Poslije je shvatio da je to Franjo te mu je dao dozvolu da živi svoj poziv. I Franjo, eto, već 800 godina popravlja Crkvu da se ne uruši.
No poanta jest da Franjo nije stao izvan Crkve i pljuvao po njoj, kritizirao i komentirao. Ušao je unutra i podupro je. Takvi nam ljudi trebaju i danas. Previše je onih koji su vani i samo gledaju što i kako kritizirati. A mogli bi puno učiniti…
– Kad se već dotičemo kritika, u vjerničkim krugovima znali smo nerijetko naići na kritiku upućenu Vašem radu i susretima koje organizirate četvrtkom na Svetom Duhu – da se radi o plitkoj pobožnosti kojoj nedostaje upravo dublje formacije. Kako odgovarate na to?
Drago mi je da ste postavili to pitanje jer mogu odgovoriti onima koji možda nemaju uvid u sve što i kako radimo.
Prije svega, kada sam počinjao s Duhovno-duhovitim večerima, nisam ih zamislio kao zajednicu niti kao mjesto za privilegirane članove neke zajednice koji sjede u prvim redovima. Htio sam da postoji mjesto na koje ljudi mogu doći jednom, povremeno ili redovito; gdje ih nitko neće ništa pitati ili zahtijevati od njih već gdje mogu primati. DDV nema svoje članove. To nije zajednica. To su mladi ljudi koji dolaze po potrebi.
Što se tiče kvalitete i sadržaja, možda krivu sliku stvaraju videozapisi koji se šire društvenim mrežama, a koji najčešće prikazuju trenutke pjesme i plesa.
No da postavim protupitanje: Ako toliki broj ljudi dolazi i tako već osam godina, a svake je godine sve punije, je li to doista „šuplja priča“?. Da ovdje ne djeluje Duh Sveti vjerujem da bi se projekt već odavno ugasio. Ljudi sigurno ne bi dolazili sat vremena ranije samo da zauzmu mjesto ili stajali na kiši i vrućinama izvan crkve zbog nečega što ih ne dotiče. Gdje toga danas još ima?
Osobno vjerujem da je vjerska kriza u Europi plod krize vjere i odbacivanja sakramenata. Kad sam tek pokretao DDV, ljudi su me znali pitati kada počinje susret nakon mise. Odgovorio sam im da susret ne počinje nakon, nego s misom. Prije mise imamo krunicu, a nakon klanjanje. Liturgija je pripremljena i poštovana, a moje propovijedi definitivno nisu nešto što biste nazvali mekušastim ili dodvoravajućim. Tijekom euharistije svećenici cijelo vrijeme ispovijedaju. Zamislite koliko se mladih ovdje pomirilo s Bogom…
Na kraju imamo slavljenje, a neki očito misle, kada vide kadrove mladih s rukama dignutima u zrak, da samo to radimo tri sata. No radost nije grijeh. Bilo bi mi žao kad bi mladi dolazili na susret s depresijom, suicidalnim mislima, razočarani i ranjivi te se vratili doma u jednakom stanju. No oni odlaze radosni, otvorenih ruku i srca.
Uz to, uvijek imamo cikluse različitih tema ili svjedočanstava o kojima govore vrsni predavači: svećenici, laici, stručnjaci različitih profila. Jedne godine mlade smo educirali o ispovijedi, zatim o ljubavi… Otvaramo brojne teme o kojima mladi nemaju gdje slušati. Ne čini mi se to kao nedostatak formacije. Ali ako netko ima konstruktivan prijedlog što još ubaciti u ova tri sata, rado ću ga poslušati.
Fra Stjepan Brčina na Progledaj srcem. Foto: Laudato
– Što općenito nedostaje pastoralu mladih u Hrvatskoj da dođe na potrebnu razinu?
Možda će netko reći da sam preduhovan ili da pretjerujem, ali čvrsto sam uvjeren da je ljude važno dovoditi do iskustva živog Boga. Imam osjećaj da smo u Hrvatskoj još uvijek podijeljeni kada govorimo o evangelizaciji. Jedni odu u krajnost pa naglašavaju samo karizmu, drugi, pak, samo kerigmu, tj. navještaj bez karizme. Moramo spojiti te dvije stvari. Tek ćemo tada imati pravi pastoral: teološki bogat, ali potkrijepljen praktičnim iskustvom.
Zašto nam se događa da mladi nakon krizme napuštaju Crkvu? Zar je to stvarno normalno? Što i kako radimo s njima? Nešto očito ne štima. Moramo pronaći načine kako da već djecu na praktičan način i iskustveno približimo Bogu, ne samo kroz teoriju. Jer kada nešto doživiš, tome se rado vraćaš i lakše se predaješ služenju.
Dokaz su oni mladi koje imamo u Crkvi. Velik broj njih u jednom se trenutku udaljio od vjere da bi se vratio nakon iskustva duhovne obnove, hodočašća ili spoznaje koju su primili u osobnoj molitvi. Kada su doživjeli Boga više ga nisu mogli ostaviti po strani. Zato im nije problem ići nedjeljom, ili čak radnim danom, na misu. Njih trebamo pitati što se dogodilo da su se vratili u Crkvu i zašto, unatoč svemu, ostaju.
Na kraju, među njima će niknuti i nova zvanja. Prije osam godina franjevci konventualci imali su samo dva svećenička kandidata, a danas imamo 12 bogoslova, tri novaka, tri postulanta i pet novih kandidata za postulaturu. Mislim da to govori jako puno. Na međunarodnim susretima bogoslova našeg reda, već nekoliko godina sudjeluju samo kandidati iz Hrvatske. Tamo gdje se s mladima radi, nazvao to netko plitkim ili nedovoljnim, pojavljuju se i zvanja: svećenička, redovnička i bračna.
Naravno, nije sve idealno i prostora za napredak ima puno, ali vodimo se onom Isusovom: po plodovima ćete ih prepoznati.
