Razgovor s don Leskovarom: ‘Eros’ i ‘Thanatos’ u Gibonnijevim pjesmama

– Don Davide, kako je, uopće, došlo do ideje da studentski vjeronauk povežeš s Gibonnijem i njegovim pjesmama?

Prošle godine na studentskom smo vjeronauku obrađivali ciklus teologije tijela, odnosno kateheze sv. Ivana Pavla II. Vidio sam da od svih tema koje mlade dotiču i privlače, upravo pitanja muško-ženskih odnosa, spolnosti, ranjivosti i ljubavi najviše odjekuju u njima. U tim se temama nekako najlakše prepoznaju jer su povezane s njihovim konkretnim životom, odnosima, traženjima i ranama.

Nakon toga pala mi je na pamet ideja koju sam, pomalo u šali, nazvao “ Teologija tijela 2.0”. Htio sam govoriti o konkretnim pitanjima koja Ivan Pavao II. u svojim katehezama nije izravno razradio. On je govorio o tome tko je čovjek, tko su muškarac i žena, što je spolnost i koji je njezin smisao, ali nije davao konkretne upute kako teologiju tijela živjeti u praksi. Vjerovao je da ljudi, kada spoznaju tko su, kolika je njihova vrijednost te zašto je spolnost sveta, više neće željeti birati ono što ih ranjava. No mladi i dalje dolaze s vrlo konkretnim pitanjima: zašto predbračna čistoća, koji je njezin smisao, jesu li moguća iskrena muško-ženska prijateljstva, do koje granice smijemo ići, kako nakon pada ponovno ustati i kako u današnjem svijetu živjeti čistu ljubav…

Tu se onda spojila moja ljubav prema Gibonnijevoj glazbi i želja da mladima progovorim o tim temama jezikom koji im je blizak. Njegove pjesme otvorile su prostor da govorimo o katoličkom hodanju, kriterijima za odabir osobe s kojom ući u brak, o opasnostima pornografije, pobačaju, predbračnoj čistoći, o ranjenosti i oporavku. Čini mi se da su mladi prepoznali da se o vjeri, ljubavi i spolnosti može govoriti duboko, ali istodobno vrlo životno i iskreno. Cijele godine prostor crkve Svete Mati Slobode bio je ispunjen, a to mi je bio znak da ove teme u njima zaista bude žeđ za nečim istinitim, lijepim i konkretnim.

– Na posljednjem vjeronaučnom susretu gostovao je sam Gibonni. Kako se to odigralo?

Gibonnija sam upoznao u svibnju prošle godine nakon njegova koncerta u Velikoj Gorici. Bio je to kratak susret u kojem sam mu rekao koliko volim i cijenim njegovu glazbu. Drugi put susreli smo se u Splitu, također nakon koncerta, gdje sam igrom slučaja završio na zajedničkom druženju. Tada još nisam imao ni ideju ni hrabrosti nešto mu konkretno predložiti.

Do razgovora o susretu sa studentima došlo je kasnije, na Urbanovu koncertu gdje je Gibo gostovao. Proveli smo neko vrijeme u backstageu te razgovarali o različitim temama. Od ranije sam znao da mu je zanimljiva teologija tijela, tj. ideja da Crkva o tijelu ne govori samo kroz zabrane, nego donosi pozitivnu i radosnu vijest. Na kraju, upravo tu temu on često provlači i kroz svoje pjesme. Potom sam mu spomenuo da trenutno prolazim ciklus predavanja o tim pitanjima sa studentima te ga pozvao na susret. Kasnije smo se čuli i potvrdili dogovor. Dan prije vjeronauka našli smo se i dva sata razgovarali o temama koje ćemo dotaknuti. Sve se na kraju dogodilo vrlo prirodno i spontano. Možda je upravo zato susret bio tako iskren, topao i poseban.

Čežnja

– Rekao si da u Gibonnijevim pjesmama prepoznaješ teologiju tijela. Što konkretno pod tim misliš?

Mislim da u hrvatskoj popularnoj glazbi možda nitko nije tako iskreno pjevao o ljubavi i ljudskoj spolnosti kao Gibonni. Kod njega ljubav nisu samo romantika i osjećaji. On pjeva o čežnji, strasti, tjelesnosti, ranjivosti muškarca i žene. Osobito je zanimljivo to što iz muške perspektive progovara o ranjivosti, o ljubavi od koje čovjek ponekad bježi, ali kojoj se uvijek iznova vraća.

Proučavajući teologiju tijela, shvatio sam koliko nas Bog privlači sebi upravo kroz čežnju. Sveti Ivan Pavao II. reći će da je ona možda najbolji dokaz da nebo postoji. U našem je srcu velika praznina koju samo nebo može do kraja ispuniti. Ne postoji osoba, bez obzira na religiju, kulturu ili životni put, koja tu čežnju ne osjeća u sebi. Pokušavamo je ispuniti raznim stvarima: uspjehom, novcem, užitkom, seksualnošću, alkoholom, drogom, priznanjima. Unatoč tome, nikada nisam sreo čovjeka koji bi mogao reći: “Moja je čežnja do kraja ispunjena. Dovoljno sam voljen, imam dovoljno prijatelja, novca, uspjeha, slave, mira…“

Sveti Augustin, koji je i sam bio veliki grešnik, ali i veliki tražitelj, izreći će možda najljepšu rečenicu o čežnji izvan Svetoga pisma: “Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.”

Možda zvuči ludo i neobično, ali razmišljajući o djetinjstvu, shvatio sam da je Gibonni bio jedan od mojih prvih evangelizatora. Njegove pjesme budile su u meni čežnju, pomagale mi da ju prepoznam te me, na neki način, usmjeravale prema jedinom odgovoru koji je može potpuno ispuniti – Bogu.

Don David Leskovar i Gibonni. Foto: Studentski pastoral

– Čežnja je svakako jedan od prevladavajućih motiva Gibonnijevih pjesama – implicitno i eksplicitno – kao u pjesmi „Projdi vilo“. S druge strane, u „Sreći“, za koju mi se čini da je često pogrešno protumačena, Gibonni problematizira nedostatak čežnje.

Sreća da sam slobodan od želja
i više nemam slabosti
ni za ljubav hrabrosti

(…)

i nema smisla sanjati, na ljude se oslanjati.

Slažem se. Kad bih se dotaknuo Gibonnija, nerijetko mi se znalo dogoditi, osobito u katoličkim krugovima, da ljudi kritiziraju “Sreću” kao neku vrstu new age pjesme, svojevrsnu pohvalu potiskivanju ili bijegu od čežnje. No on je sam u jednom interjvuu rekao da se radi o ironiji. To je ono, po dalmatinski, “sreća” dok odmahuješ rukom, u smislu: “Možeš misliti koja sreća.”

Pjesma govori o ranjenom srcu čovjeka koji je „slobodan od želja“. Srce koje je povrijeđeno i koje iz razočaranja i ponosa pokušava reći da mu više ništa ne treba, a u stvarnosti je prazno i zatvoreno. Tu Gibonni vrlo precizno opisuje dinamiku povrijeđenosti, kada ljubav nije uzvraćena, kada netko u drugoj osobi nije pronašao odgovor kojem se nadao, pa se počne braniti tako da zatvara svoje srce.

Ali to nije „sreća“, to je bol koja se prerušila u ravnodušnost.

Ranjivost muškarca

– Upravo album „Familija“, na kojem se nalazi spomenuta pjesma, rekao bih, donosi jedan od najodvažnijih glazbenih pristupa ljudskoj ljubavi, odnosima i vezama na domaćoj sceni. Ne zato što je provokativan ili eksplicitan, nego jer progovara o temama o kojima muškarci često šute: razočarenju, sumnji, osamljenosti, povrijeđenosti i ranjivosti u braku i odnosu sa ženom. Možda je to najvidljivije u pjesmi „Onako od oka“, premda album posebnu dramatičnost dobiva upravo u onim pjesmama gdje Gibonnijeve stihove izvodi Oliver.

Tvoja sumnja u mene boli poput šamara

(…)

Reci ima li, onako, od oka
U meni šta dobroga?
Da malo viruješ svome čoviku
Ne postoji to što ne mogu

Moje iskustvo Gibonnija jest da je on nježan muškarac, što se, uostalom, i vidi u njegovim pjesmama. Ne boji se pokazati ranjivost, što je u našoj kulturi, osobito u dalmatinskom i otočkom mentalitetu, prilično atipično. Od muškarca se očekuje da bude čvrst, jak, nepovrediv, da gura sliku neke macho i šutljive muškosti. Vjerujem da je i njemu bilo izazovno odrastati u tom ambijentu te kasnije progovarati o takvim temama.

Kao svećenik gotovo svakodnevno svjedočim koliko je muškarcima teško otvoriti se i progovoriti o ranjivosti. Svakom muškarcu koji mi dođe na razgovor kažem da ga cijenim već samim time što je došao, jer nama nije spontano otvarati se i govoriti o boli, strahu, povrijeđenosti ili odbačenosti. Žene se obično lakše otvaraju, dok mi prečesto bježimo u tišinu, samoću, zatvaranje, a ponekad i u poroke kojima pokušavamo otupiti bol: alkohol, pornografiju, površna društva, “krkanluk” ili neki drugi oblik anestezije.

Zato je važno reći da muškarci smiju biti ranjivi. Smiju govoriti o svojoj krhkosti i Gibonni u tom smislu otvara dragocjen prostor, progovarajući o onim stvarima o kojima se u mnogim muškim društvima ne govori, ali koje su stvarne.

– Iz te perspektive, imaš li dojam da su žene dovoljno svjesne muške ranjivosti? Jesu li otvorene priznati i prihvatiti ju?

To je složeno pitanje i ne znam mogu li na njega dati jednostavan odgovor.

U mojoj okolini ima puno djevojaka koje iskreno žele vezu i brak. S druge strane primjećujem da im ponekad nedostaje svijesti o tome koliko je muškarcu potrebno poštovanje. Dok žena treba osjećati da je voljena, muškarcu je uglavnom presudno osjetiti da mu se vjeruje, da ga se poštuje te da se u njemu prepoznaje nešto dobro.

Nerijetko susrećem brakove u kojima toga nedostaje. Kada je muškarac trajno izložen nepovjerenju, podcjenjivanju ili omalovažavanju, lako se zatvara u sebe, a teško ponovno otvara. Tako se počinju stvarati naslage šutnje, nerazumijevanja i udaljenosti koje s vremenom mogu ozbiljno ugroziti odnos. Naravno, to ne znači da muškarčev ego treba hraniti ili da žena mora šutjeti pred njegovim slabostima. Riječ je o tome da se istina može izreći bez ponižavanja i da se ranjivost drugoga ne smije koristiti kao oružje.

Gibonni to vrlo precizno pogađa kada pjeva o sumnji, gubitku povjerenja i muškoj povrijeđenosti. Muškarac se može činiti snažnim, ali upravo nepovjerenje osobe koju voli često ga najdublje ranjava.

Eros i nostalgija

– Spomenuo si da je sam Gibonni zainteresiran za teologiju tijela. Prepoznaje li i on sam te motive u svojim pjesmama?

Siguran sam u to jer su oni u njegovim pjesmama tako očiti.

Npr., pjesma, koju danas mladi vjerojatno slabije poznaju, „Nije vrime od nedije“, gotovo da „viče“ ono što naučavamo u teologiji tijela. Često je koristim na katehezama, osobito kada govorim o erosu te je navodim kao svojevrsnu modernu verziju biblijske Pjesme nad pjesmama: zaručnik i zaručnica koji žude jedno za drugim, čeznu za susretom, za tjelesnim sjedinjenjem. Ta je čežnja čista, lijepa.

Nažalost, često erotsku čežnju doživljavamo kao nešto prljavo ili sumnjivo, a Bog ju je usadio u nas, što je čini svetom i lijepom. Na kraju krajeva, ne bismo postojali bez nje. Zato mi je ta pjesma fantastična, jer protagonist u svojoj erotskoj čežnji ne bježi od Boga, nego ide k njemu te pada na koljena da mu pročisti srce i želje.

„Poša’ san na misu od nedije,
pa u crikvu doša bokun prije,
kleka san da grije mi odriše,
pa da ti u čisto srce mi uniđeš“

Važno je razlikovati strast i požudu, a ljudi to često poistovjećuju. Požuda je zapravo iskrivljeni eros: trenutak u kojem drugoga više ne gledamo kao osobu koju treba ljubiti, nego kao nekoga koga želimo prisvojiti i iskoristiti za sebe. Ivan Pavao II. govorio je da eros ne treba ugušiti, nego pročistiti, odgojiti i usmjeriti prema istinskoj ljubavi. Čini mi se da upravo o tome i pjeva Gibonni.

Foto: Studentski pastoral

– Vratimo se još malo na muškarce. U njegovim pjesmama sve se češće provlači tema nostalgije koja je, čini mi se, češći problem kod nas nego kod žena. Woody Allen svojevremeno je tu temu obradio u filmu „Ponoć u Parizu“, a Gibonni, prema mome mišljenju još uspješnije, u hitu „Lažu fotografije“. Imaš li ti, kao svećenik, problema s nostalgijom?

I, možda, nada nije fer
to što napravi od nas
stavi godine u ler
na tim dragim slikama

Jedna savršena ti, jedan nasmijani ja
iz te ruke ne smijem jesti

Apsolutno, jako sam nostalgičan i emotivan. Posebno sam se s time borio dok sam prolazio svećeničku formaciju. Da objasnim, kad postaneš svećenikom, iza sebe ostavljaš nešto što je samo po sebi lijepo: mogućnost obitelji, braka, spolnosti i očinstva… i onda se ponekad vraćaš u sjećanjima na srednju školu, na stare ljubavi i trenutke koji su ti bili važni. Kako sam cijelo razdoblje formacije proveo u Italiji, tome se još pridodala i nostalgija za Hrvatskom, domom, prijateljima i obitelji.

No premda ta sjećanja mogu biti lijepa, te su, na neki način, i dalje dio mene, ne smijem živjeti u njima. Potrebno ih je integrirati, biti zahvalan, ali ne žudjeti za povratkom u prošlost. Da bi se to postiglo, ponekad moramo učiniti nagle rezove, barem dok nam srce ne nauči biti slobodno od pretjerane navezanosti.

Osobno sam, kada sam prolazio kroz krizu poziva, privremeno morao prestati slušati neke pjesme, pa čak i Olivera i Gibonnija, jer su me vraćale na određene trenutke, događaje i osobe, zarobljavajući me tako u prošlosti.

Danas njihovim pjesmama pristupam u puno većoj slobodi. Naravno, srce ostaje pomalo ranjeno. Cijeli život je proces pročišćavanja srca, sjećanja i erosa. Ali više ne bježim od prošlosti. Kad se vrate sjećanja, mogu reći: “Bože, hvala ti na tome. Bilo je lijepo, to je bio dio mog puta, ali sada živim nešto drugo.”

Važno je i ne idealizirati prošlost. Fotografije često izgledaju ljepše nego što je stvarnost doista bila. Upravo zato Gibonni tako precizno kaže da „fotografije lažu“.

– Čini li ti se da u Crkvi premalo govorimo o nostalgiji? Imam osjećaj da ona, češće no što si želimo priznati, dovodi do naših padova ili barem stagnacije?

Mislim da da. U Crkvi puno govorimo o grijesima i napastima, ali možda premalo o sjećanjima, emocionalnim navezanostima i idealiziranju prošlosti.

Na teologiji tijela ponešto smo dublje proučavali pojam nostalgije koji izvorno znači bol ili tugu za domom.

Kada se stalno vraćamo na situacije iz prošlosti koje smo u međuvremenu idealizirali, možemo postati zarobljeni. Čovjek tada više ne živi punim srcem u sadašnjosti, nego se hrani slikom nečega što možda nikada nije ni bilo tako savršeno kakvim ga danas pamti. Ali postoji i druga, dublja strana nostalgije. Ona nam može pomoći osvijestiti da u sebi zapravo nosimo čežnju za pravim domom, onim nebeskim.

Sva lijepa iskustva koja smo imali, i sva lijepa iskustva koja ćemo još imati, samo su predokus onoga što nas očekuje u Božjoj kući. Zato, kada nam nešto nedostaje, to nas treba usmjeriti na nebeski dom za koji smo stvoreni. U raju čežnja neće biti ugašena ni potisnuta, nego napokon ispunjena.

Smrt, prolaznost i nada

– Sigmund Freud erosu (nagonu za životom) suprotstavlja thanatos (nagon za smrti). U kršćanstvu oni nisu suprotstavljeni, već pomireni kroz Kristov križ i uskrsnuće. Zanimljivo je da neke od najljepših pjesama koje je Gibonni napisao, kao što su „Udica“ i Drvo“, progovaraju o smrti i prolaznosti. Kako ih ti doživljavaš?

Tu su ispred kuće moje
i ta što kuca, znamo ‘ko je
ja sam zemlja, duh je ptica
ja sam zemlja, duh je ptica
samo Božja pozajmica meni

Pusti, Bože, da te slavim
u te ruke stavim dušu za kraj

Čovjek čezne za životom, a istodobno se neprestano susreće sa svojom prolaznošću. Čeznemo za ljubavlju, puninom i vječnošću, ali se susrećemo s padom, svojim grijehom, gubitkom i smrću.

U “Drvu”, za koju kaže da mu je miljenica, posebno mi je snažno to što Gibonni kao da gleda unatrag: prema djetinjstvu, majci i osobito ocu Ljubi, koji mu je usadio ljubav prema dalmatinskoj pismi, ali i temeljne kršćanske vrijednosti. Ta pjesma zvuči poput testamenta, a – možda je to ludo reći – u njoj vidim čak i svojevrsni prikaz povijesti spasenja: put od Adama do Krista, odnosno priču o odnosu čovjeka i Boga.

Na samom početku pjeva o samoći, čovjeku koji može biti „sam u mraku, sam na svjetlu“, poput drva „u tišini šume“, a onda kroz „odškrinuta vrata sobe“ ipak pušta ljubav da ga preplavi. Ljubav ne možemo upoznati bez odnosa: od roditelja, preko prijatelja i partnera te, konačno, Boga. Njemu se Gibo i obraća, moleći ga u pjesmi da ga „napravi boljim“ čovjekom, osobito prema svojim bližnjima:

Daj da budem dom za ptice
Svoga neba prognanice

(…)

Daj da budem okvir slika
Od svih mojih saputnika

Doista se u njegovim posljednjim pjesmama vidi jedno sazrijevanje kao umjetnika, ali i kao čovjeka, čak određena mistika.

Uzmimo za primjer „Božjom voljom, svojom voljom“, koja je poprilično duga i koju, koliko znam, nije ni planirao odmah objaviti. Mučio se sa stihom „prstom po fundaču, razmaknula si more“ – netko mu je prigovorio da se radi o gatanju. Za mene je pak to samo prekrasan odraz zbunjenog mentaliteta ovog našeg podneblja gdje ljudi često miješaju vjeru i praznovjerje. Na kraju je pjesma, vjerojatno Božjom voljom, ipak objavljena. U njoj vidim ljudsko srce koje se bori između Božje i vlastite volje. Vidim ženu koja je izgubila muža pomorca, koja bi htjela da se vrati, ali zna da je njegovo tijelo negdje na pučini. Dok je slušam, pred oči mi dolazi slika Marije Magdalene koja plače nad Isusovim grobom, za svojim Zaručnikom. A onda ga susreće uskrsloga i poput žene u pjesmi kaže: „Gospe moja, sada znam da živ je.“

Mislim da se Gibo više neće vraćati natrag, na lakše note iz ranijih godina. Rekao mi je da se u posljednje vrijeme sve više povlači u osamu i promišlja o prolaznosti, stvaranju i Stvoritelju. Mislim da se to sve jasnije čuje i u njegovoj glazbi.

Prepuna crkva Svete Mati Slobode na studentskom vjeronauku. Foto: Studentski pastoral

– U „Vrata moje sestre“, Gibonni, čini mi se, evocira sv. Franju koji je smrt nazivao „sestricom“. Trebaju li se kršćani radovati smrti?

Kršćani ne bi trebali bježati od smrti i pozvani su svijet podsjećati na njegovu prolaznost. Današnja kultura na sve moguće načine pokušava potisnuti smrt: estetskom kirurgijom, kultom mladosti, pokušajima beskonačnog produžavanja života, stalnom zabavom koja nam ne dopušta da zastanemo. Teško prihvaćamo da je život prolazan, ali upravo nam to pokazuje da nismo stvoreni samo za ovaj svijet. Kao što kaže sveti Pavao, naša je domovina na nebesima.

Ljudi koji nemaju vjeru, smrt često doživljavaju dramatičnije jer im se čini da je to konačan kraj, besmisao, odlazak u ništavilo. Za kršćane je smrt susret sa Stvoriteljem. Ovaj život nije nevažan, ali je samo priprema za vječnost koja nas čeka.

Često možemo čuti: “Život je kratak, iskoristi ga.” Ja volim reći: život nije kratak, život je vječan. Upravo zato trebamo paziti kako ga živimo i za što se pripremamo.

To ne znači da se smrti veselimo na naivan način ili da ne osjećamo bol zbog rastanka. Isus je plakao nad Lazarovim grobom. Kršćanska nada ne poništava tugu, ali joj oduzima posljednju riječ.

Katoličanstvo i umjetnost

– Kao zemlja izrazito smo obilježeni katoličkom kulturom. Unatoč tome u popularnoj glazbi imamo vrlo malo vrhunskih autora koji u svojim djelima ozbiljno i umjetnički uvjerljivo provlače kršćanske motive. Izuzetci su rijetki, poput Jure Stublića s albumima „Sva čuda svijeta“ i „Signali u noći“ (1985.), Gorana Bare i Gibonnija, koji to čini na najeksplicitniji način, premda, da se poslužimo biblijskim rječnikom, ne viče: „Gospodine, Gospodine.“

Da, Gibonni o Gospodinu rijetko govori izravno, ali Njegova prisutnost u pjesmama je stvarna. Pitao sam ga koliko je toga svjestan i odgovorio mi je: “Imam potrebu Boga spominjati uvijek, ali to bi onda bilo skoro banaliziranje svetoga.” On je, kaže, “uvijek tu negdje”. Prepoznajemo ga, primjerice, u nadi koja je jedna od dominantnih tema u njegovim pjesmama.

I sam je vrlo svjestan otkud dolazi ta nada kada kaže da su njegove pjesme „bolje od njega“ i da nisu njegov proizvod. Sebe vidi više kao kanal kroz koji Stvoritelj progovara.

To mi se čini važnim za svakog umjetnika: prepoznati da dar jest njegov, da je odgovoran za njega i da ga treba razvijati, ali da izvor ljepote ipak nije on sam.

– S jedne strane, Boga je sve teže susresti u suvremenoj umjetnosti. S druge, katolici kao da se boje uhvatiti u koštac s njom i stvarati nešto više od eksplicitno vjerskih sadržaja, kao što je popularna duhovna glazba. Gdje su nam nestale prispodobe? Kako naučiti razmaknuti „veo“ i pronaći Boga u svijetu?

Mladima često govorim da smo u dobroj umjetnosti pozvani prepoznavati sjeme evanđelja. Ljepota s velikim „Lj“ može progovoriti kroz malu ljepotu: pjesmu, sliku, kip, film, roman…

Upravo je Ivan Pavao II. jako inzistirao na tome da Boga ne tražimo samo u sakralnoj umjetnosti, nego i u onoj koju nazivamo svjetovnom. U duhovnim vježbama za umjetnike, koje je održao 1962., još kao biskup u Krakovu, govorio je o vlastitom iskustvu susreta s Antičkim Rimom, s poganskim umjetnicima koji su savršeno oblikovali ljudsko tijelo, ulagali ogromnu snagu i talent da prikažu njegovu ljepotu. Ivan Pavao II. u tome prepoznaje traženje Utjelovljenja. Ono što se u punini dogodilo u Isusu Kristu, ljudsko srce je kroz umjetnost već stoljećima prije na neki način tražilo.

Zato mislim da je svaka stvorena ljepota odraz one nebeske za kojom naše srce čezne. Katolici danas, nažalost, često u umjetnosti traže prvo vraga: ono što je sumnjivo, opasno ili negativno. Ponekad smo brži nešto osuditi nego u tome pokušati prepoznati sjeme evanđelja. Naravno da je potrebno razlučivanje. Nije sve što se naziva umjetnošću automatski dobro niti nas sve vodi prema Bogu. Ali Bog poznaje jezik našega srca i zna preko čega će nam progovoriti.

Volim ljudima reći da se zapitaju koje ih pjesme, filmovi, romani ili slike zaista dotiču. Nemojmo to banalizirati samo zato što nije izričito sakralno. Vjerujem da nam Bog često progovara upravo preko takvih umjetnika, osobito ako su otvoreni i ako znaju da nisu izvor ljepote, nego njezin kanal. Problem je kada si umjetnik umisli da je on sam izvor nadahnuća. Ivan Pavao II. u Pismu umjetnicima upozorava na to. Iskreni umjetnici znaju da kroz njih prolazi nešto veće od njih samih.

– Dakle, poruka katolicima bila bi: ne bojte se umjetnosti?

Dostojevski kaže da će ljepota spasiti svijet.

Od triju transcendentala — istinitog, dobrog i lijepog — smatram da se danas čovjek ponaša kao da mu je ljepota najmanje potrebna. Sve mora biti praktično, korisno, brzo i funkcionalno. Gradimo pametne kuće, sve prilagođavamo komforu, a istodobno kao da gubimo osjećaj za ljepotu.

Pogledajte stare crkve i katedrale. U vremenima velikoga materijalnog siromaštva stvarala se velika umjetnost jer je Bog bio u središtu, a ljudi su bili spremni najbolje od svoga talenta i rada darovati nečemu što ih nadilazi. Danas smo materijalno bogatiji, a često osiromašeni iznutra.

Dakle, ne smijemo se bojati iskrene umjetnosti. Trebamo je razlučivati, ali i dopustiti da nas dotakne, uznemiri, otvori i povede prema istini. Kada je umjetnost autentična, ona može razmaknuti veo svakodnevice i pomoći nam da naslutimo Boga.

Foto: Studentski pastoral