Kensington Lima – “Southbound” (samostalno izdanje, 2021.)

“Problematični drugi album” sintagma je koju je sve zaposleniji splitski glazbenik Josip Radić sam prikačio svojoj novoj glazbenoj zbirci s potpisom Kensington Lima, možda djelomice i kao plod trenutka samopropitkivanja, ali više od toga, vjerujem, kao svojevrstan izraz zadovoljstva. I to onaj najslađe vrste – osjećaj da je upravo odrađen odličan posao, da je golem trud uložen na najiskrenije ispravan način i da je sve što slijedi nagrada, kakve god bile “presude”, da ne kažem kritike. Jer, album je to, kaže dalje on, “nakon kojeg ćete Kensington Lima zavoljeti još više ili zauvijek izbrisati iz svoje playliste“, a ja se, evo, nakon višednevnog druženja s prozvanim notama, ne mogu oteti dojmu da smo zaista dobili potvrdu još jedne prelijepe priče iz domaće glazbene kužine.

O “May”, prvom albumu ovog inicijalno kantautorskog projekta, pa zatim punokrvnog (mada ne i tipičnog) benda, već sam pisao na ovim stranicama, jer nisam mogao zaobići, još manje ignorirati to malo ljubavno pismo glazbi minulih desetljeća, nostalgično koliko i s radošću zagledano u horizont, pozajmljujuće koliko i osob(e)no. Naime, crpeći nadahnuće iz pjesmarica Beatlesa, Kinksa, Beach Boysa, Big Stara i više ili manje srodnih općih mjesta popkulturne kajdanke 20. stoljeća, Josip Radić je bez pretenzija na visokokaloričnost ili konceptualnost skrojio svoj po mnogočemu samozatajni iskaz, na kreativan način uživajući u glazbi kao vrelu, u notama kao jeziku.

“Southbound” dolazi tri godine kasnije, a to je ujedno i razdoblje proteklo između prve i zadnje snimke na samom albumu. Radić, koji je i aktivni član bendova Beatles Revival Band, Buđenje, Pavel i Valentino Bošković te “umiješan” u suradnje s cijelim nizom glazbenika, od Nene Belana do Yaye (što sve skupa može dati jasnu sliku o širini stilsko-žanrovskog dijapazona, ali ne kao svaštarenju, već opet kao o očitoj zaljubljenosti u glazbu), ovom svom projektu očito nastupa s autorski najkonkretnijim te intim(istič)nijim prilozima, pa je ova nova, “problematična druga” zbirka i nešto poput zapisa o jednom vrlo turbulentnom malom razdoblju. Samo – srećom, dodao bih – u slučaju Kensington Lima ne dobivamo nikakvo seciranje društvenih, političkih i inih previranja niti oplakivanje nad vremenom koje traži sve više odricanja, već zapravo novo ljubavno pismo, glazbu zamotanu u onu istu svevremenost koja je kao plod kreativnog korištenja novije glazbene baštine Zapada presudno nijansirala “May”.

Uz postavu koju uz njega čine (uglavnom) bubnjar Jere Šešelja (ujedno i producent albuma), back-vokal Lovorka Sršen, gitaristi Danijel Benko i Davor Capković te basist Karlo Kurtalj, Radić je snimio kompaktniji i još ljepši album od prethodnika, što je već samo po sebi dostatno za najvišu ocjenu. Koristeći bend kao fluidnu postavu, te respektabilne goste poput sveprisutnog klavijaturista Tonija Starešinića, gitarista Vlade Mirčete iz Mayalesa, Tibora Karemehmedovića iz Silentea i još cijelog niza imena kojima je pridružio i usluge Dalibora Grubačevića pri aranžiranju orkestracija, ne samo da je postigao puni, “načitani” zvuk krojen da bi gotovo svaku od pjesama izdigao na razinu instantnog klasika, već je lakoćom maestra izbjegao opasnosti od ponavljanja i predvidljivosti.

Čim u “Southbound” uđete preko daškom alt-countryja začinjene “Amazing Maze” osjetit ćete da ovdje vrijeme nije jasna odrednica, ali da će se neke neodređene prošlosti obrušiti na glazbeno tkivo poput slapa, na prvu dozivajući brojne reference, prvenstveno na sveprisutne Beatlese, ali i na – što mi je jako drago čuti – jedne Wilco (primjerice, u “Cheer Up Old Bugger”) ili (opet) na Pink Floyd (prije svega u završnoj epskoj “Fading Sun”). Ono što će pak sva ta imena učiniti tek ne toliko bitnom igrom brojki i slova za istančanije uši, ali i komplimentom za autora i za bend, naprosto su sjajne, iznad svega lijepe pjesme. Da, opet svodim sve, kao svojedobno s albumom “May”, na kartu ljepote, možda i zbog pomanjkanja maštovitijih riječi, ali prije svega zbog ljepote kao elementarne, a sve češće zanemarene crte u suvremenom – ne samo glazbenom – umjetničkom stvaralaštvu. Ljepote kao opozicije pozerskom artizmu koji je nerijetko tek paravan za deficit talenta i ideja. Ljepote kao ne samo umješno skockane zvučne slike, već suzvučja svega prenesenog / pozajmljenog / naučenog iz bogate škrinje u koju je svaka nova, u to vrelo zaljubljena ruka spremna zagrabiti i novog autorskog glasa i potpisa. Ljepote kao imperativa za uistinu univerzalnu, radosno iskrenu (i/ili iskreno radosnu) glazbu.

A poslušajte samo najljepše među okupljenima na drugom albumu Kensington Lima: “Tomorrow”, koja iz klavirom vođene balade prerasta u raskošno orkestrirani dragulj brušen na instantno pamtljivoj melodiji, i još snažnija “Late Night Radio Host”, koja klavirskim tipkama Donata Mandića, usporedo s McCartneyjem na “Let It Be”, doziva u sjećanje i baladni repertoar Nicka Cavea i The Bad Seeds, a u drugom dijelu zahvaljujući gitari Tibora Karemehmedovića i još jednim Grubačevićevim orkestracijama postaje pravo malo remek-djelo, primjerci su očito (sa)zrele, strpljive pjesmarice. Na navedene dvije ljepotice na najljepši se način nadovezuju minimalistična “Stay Bright”, na kojoj se sjajno nadopunjuju Radićev i vokal Lovorke Sršen, te neodoljivo retro gitarom nošena “Dolly”, ali pravi se zgoditak tek otkriva u “The Art of Loneliness”, neobičnom koliko i posve podatnom križancu alt-countryja kakvog su Wilco grebuckali na albumu “Summerteeth”, pinkflojdovskih receptura i patinastog pop-rocka. Ta je pjesma tako već jedna u nizu potvrda snažne autorske crte koju Josip Radić kao da je čuvao baš za stranice pod potpisom Kensington Lima.

Naravno, ima tu i manje uspjelih epizoda, poput prpošne “Holy Mess”, zezalice na račun pripitog svećenika koja vjerojatno nije toliko zlonamjerna sama po sebi koliko će najviše zabaviti baš one zlonamjern(ij)e, ili pak rokerski intonirane, ali ne osobito nadahnute “How to Write a Song”, ali kad album zaključe spomenuto remek-djelo “Late Night Radio Host” i desetipolminutna “Fading Sun” sa svojim raspojasanim instrumentalnim dijelom sve te male manjkavosti postaju nenametljivi začini. Jer, uz same pjesme, većinom uistinu briljantne i – da, moram ponovno naglasiti – lijepe, cjelina je ta koja funkcionira besprijekorno, u najboljoj maniri albuma iz šezdesetih i sedamdesetih koji su od tog formata učinili umjetnost.

Problematični drugi tako se u slučaju Kensington Lima pokazao dokazujućim, prijelomnim u smislu da je otklonio mogućnost da je prethodnik bio tek plod skupljenog i ispucanog nadahnuća. Josip Radić toga je itekako svjestan, ali od toga ne pravi proglas; nudi nam remek-djelo na pladnju sigurnom rukom, ali se ne nameće niti prodaje veliku priču. “Southbound” je glazbena zbirka zagledana u svoja ishodišta – ne da u tom krugu bude sama sebi dovoljna, već upravo suprotno, dakle, da vas osvoji ljepotom svoga rukopisa, da prizove i neke vaše, možda zanemarene zagledanosti, da neke “bolje prošlosti” kolažiranjem prenese u sadašnjost i svevremenost. “Southbound” je lijepa pop (rock) glazba – u punoći tog atributa – a više od toga ni ne treba tražiti.