Elena Stella & Ante Jeličić Sekstet – “Mačak u vreći” (Dallas Records, 2026.)

Hrabrost je iznimno važan segment stvaralačkog procesa. Otajstva kreativnosti, naime, podrazumijevaju ne samo bar dozu spremnosti na neistražene, signalizacijom oskudne putove, već i posebnu vrstu intuicije, onu koja ovisi o iskrenosti prema vlastitim izvorištima koliko i o odvažnosti u propitkivanju i oplemenjivanju tih istih korijenskih silnica. Jer, jednako kao što tradicija postoji da nadahnjuje i hrani stalno nove kreativnosti, nove glasove i pisma, ona stoji i kao trajni izazov, čeznutljivi poziv na nadogradnju i nastavak niza u kojem će svi ti glasovi i duhovi “sadržavati mnoštvo”. Ona traži, da, hrabrost, štoviše, izaziva je; traži odvažnost proizašlu iz stvaralačke slobode. Iz slobode kreativnosti u istini, slobode koja instinktivno isključuje puko djelovanje po svom guštu, raspojasavajući se u težnji za najiskrenijim izražavanjem nečega što nije zatvoreno u sebe, nije samome sebi svrha, već stremi komunikaciji.

I baš ta vrsta hrabrosti, kao sveprisutni impuls, ali ne i modus operandi ili konceptualni okvir, nešto je što, kao svojevrsna fusnota, opisuje prvi album zadarske glazbenice Elene Stelle, koja se još prije desetak godina predstavila publici uspješnim sudjelovanjem u prvoj sezoni hrvatske verzije glazbene TV-franšize The Voice. Tih desetak godina činit će se, doduše, prema diktatima glazbeno-scenske i diskografske dinamike poput prave male vječnosti, ali talent ne bi trebalo biti nešto što ćete, prateći pravila i znakove, gaziti poput papučice gasa, već prije svega osluškivati, intuitivno planirati i s radošću oblikovati u opus koji će autentično svjedočiti originalan stvaralački duh. Nije, dakle, pomanjkanje hrabrosti kumovalo tolikim godinama proteklim od prvih javnih nastupa ove iznimno zanimljive i talentirane pjevačice (a i – što će nam potvrditi upravo njezina prva glazbena zbirka – autorice), već je upravo hrabrost, ona čiji su pokušaji definicije otvorili ovaj tekst, vodila Elenu Stellu do “Mačka u vreći” kao prve sabirnice njezinih glazbeno-umjetničkih preokupacija.

“Jučer za hrabre ne postoji”, pjeva tako ona poput slogana u pjesmi “Elenin blues”, ali taj moto ne kida zaista poveznice s jučerašnjim, već ječi kao glas zdravog, u duhu odvažnog rukopisa, baš kao što ni odluka da mora “biti hrabrija večeras” (u uvodnoj pjesmi “Greška”) govori više o (samo)svjesnosti nego o kakvom životno-društvenom konceptu. “Mačak u vreći” album je koji svoje korijene vuče godinama unatrag i te poveznice nosi ponosno kao stijeg: realiziran tek kad je sve sjelo na svoje, nakon nekoliko ranih singlova kojima je ispipavala prije svega vlastitu poetiku, odnosno, one njezine nijanse koji će najjasnije zrcaliti kreativni joj duh, te kao, zapravo, plod suradnje s dokazanim meštrom u domeni jazza, Biograđaninom Antom Jeličićem, album je to mekih srastanja i hrabrih odluka, jazz-zbirka koja odiše radošću i slobodom muziciranja koliko i introspekcijom poput puzzlea sastavljenom preciznim glazbenim rješenjima i zanatskom izvrsnošću.

Zadržavši se, dakle, u zavičajnom bazenu, te se našavši s kreativnom dušom koja će je ne samo razumijeti, već će se u toj suradnji i nadopunjavati, Elena Stella odlučila je baš s jazz-ključem otključati svoja vrata prema otvorenoj sceni. I to svojim tekstovima, štoviše, napisanima na hrvatskom, što će čim poslušate prvu pjesmu – bio to najavni singl “Manevar” ili uvodna “Greška” – zazvučati neobično, gotovo avanturistički, iako bi trebalo biti posve prirodna stvar. Nisu, naime, Elena Stella i Ante sa svojim jazz-sekstetom žurili, polirajući pjesme kroz dulje razdoblje. Hrabrost (da se vratimo na nju), uostalom, ne podrazumijeva ili sugerira brzinu ili probijanje zidova glavom, već uporno pomicanje vlastitih granica, a preko njih i granica zadanih formi i trendova: u slučaju “Mačka u vreći” glazba je pobjednik na način koji razoružava slušatelja lakoćom svoga postojanja, intrigantnošću poetskog zapisa i radošću koja isijava i iz najsjetnijih nota. Pjevanje na hrvatskom, Eleninim meko-baršunastim, zrelo lijepim glasom iznesena intima univerzalnih nijansi i kontura, na prvu kao da lomi glazbenu tapiseriju, iznenađujući i same glazbenike no svakim novim slušanjem ono postaje tako fino fluidno, posve prirodno i jedino logično rješenje da bi bilo kakav drugi izbor bio čisti promašaj. I upravo je hrabrost, ta odvažnost proizašla iz osluškivanja samog talenta te iz tečne, opet prirodne, neforsirane kreativne suradnje, odnosno, druženja sa srodnim stvaralačkim duhom i elanom, ono što je “Mačka u vreći” pretvorilo u svojevrsnu suprotnost toj naslovnoj sintagmi.

Obrada Arsenove zimzelene “Kuće pored mora”, realizirana tako da savršeno balansira poštovanje i reinvenciju, kao rasna jazz-balada za neko novije doba, stoji usred albuma kao jasan signal da nema ovdje ni trunke umjetničke ili izvođačke samodopadnosti, ali zato ima itekako talenta i stvaralačke čežnje. I – da se po tko zna koji put vratimo na ključne nutrijente – hrabrosti i radosti – silnica bez kojih nema istinskog umjetničkog djela. Da ovdje sve bude još ljepše i neposrednije, nijedan trenutak albuma ne sugerira glazbenu izvrsnost kao polazište, već je ona rezultat te u glazbenom studiju prirodno postignute čarolije koju su ovi divni ljudi donijeli jedni pred druge kao potrepštine za dobru feštu.

A da odamo priznanje i glazbenoj virtuoznosti Ante Jeličić Seksteta (Ante na klaviru, Miro Kadoić na tenor saksofonu, Hrvoje Štefanić na trombonu, Darko Sedak Benčić na trubi, Bojan Skočilić na kontrabasu i Adriano Bernobić za bubnjevima), ta dobra zabava ogleda se u glazbenoj tapiseriji koja iz jazz-tradicije uzima tako da je slavi, a sve svoje nove recepture komponira tako da to slavlje odiše svježinom te daškom i vremena i podneblja. Samo zato Elenini stihovi mogu tako slobodno i autentično, sugestivno i neposredno plesati te u ljepoti materinskog jezika na najljepši mogući način prenositi tako zvonku poetiku. I, eto, u toj sinergiji talenata i prirodnom slijedu kreativnih odluka i rješenja, vraćamo se na početak, na hrabrost koja u kreativnom procesu, ukoliko je plod zdravog, izvorištima čežnje okrenutog talenta, podrazumijeva i rad i strpljenje, i tradiciju i njezino oplemenjivanje, i slobodu i svjesnost o odgovornosti koju ona sa sobom nosi, i tvrdoglavost i poniznost… Odnosno, da ne nabrajam dalje – radost u slobodi i slobodu u radosti stvaranja – sve ono što “Mačak u vreći”, kao nešto više od jazz-albuma, predstavlja samim svojim versama i notama.