Urban & 4 – “Lipanj, srpanj, kolovoz” (Croatia Records, 2021.)

Kreativnost kao plod, a istodobno i instrument Čežnje jedan je od najsnažnijih, ali i najranjivijih, hirovitosti duha najpodložnijih nam načina izražavanja. Kroz kreativni rad potvrđujemo sebe kroz pitanja, a samim pitanjima grebemo po definicijama slobode, po potencijalima vlastitog bića, pa tako i oholosti kao autoimune bolesti, po dosezima svoje mašte, pa tako i po genezi samog talenta, u stalnoj potrazi za njegovim ušćem. Zato je kreativnost, odnosno, umjetnost kao njezina najfinija, a najsirovija, intuitivna manifestacija, toliko zagledana prema unutra, a zapravo uvijek u potrazi za univerzalnim, za publikom kao svojim odrazom i potvrdom u smislu povezivanja i prepoznavanja, za dvosmjernošću popločanom različitim tumačenjima i doživljajima.

Suvremena kultura, a ponajprije glazbena i filmska kao možda najdulji joj krakovi, možda jest kontaminirana komercijalnim računicama i hiperinflacijom neautentičnih talenata, ali ono lijepo – a lijepo u smislu iskrenosti, iskrene pasije i upornosti stvaralačkog duha i uma – ne svijetli zbog toga slabije, uvijek jasno osvjetljujući one svoje primjere koji nam otvaraju svjetove.

“Neki skupljaju zlato, a mi drugi skupljamo priče”, provući će kao možda neskromni, a možda ipak prije svega samorazotkrivajući stih Damir Urban na novom albumu sa svojom Četvorkom i ponuditi nam slučajno dizajniranu ulaznicu u ono što obično nazivamo umjetničkim svijetom. A umjetnički svijet u slučaju riječkog glazbenika, koji kroz već tri desetljeća glasom, pojavom i upornošću nerobujućom kvantiteti (ali ni očekivanjima) plijeni pozornost i sam lomi koplja prije nego to drugi učine zbog njega, zrcali upravo jedan autentičan, nemiran talent. Neki će reći i pretenciozan, možda i pozerski u tom prenaglašenom gardu. No, u većoj ili manjoj mjeri cijenili ili se podsmjehivali njegovim modnim izričajima, mjestimice teatralnom angažmanu ili pjevačkim manirizmima, teško ćete nakon šetnje njegovim pričama ostati ravnodušni.

Damir Urban čovjek je koji ne žuri. Kreativac koji forsira, gura, ali samo do one mjere kad uistinu misli da može ili smije. Glazbenik sposoban čekati i godinama za stavljanje točke na album. Njegovo raspuštanje benda Laufer sredinom devedesetih, kad je mogao tu rock-priču nastaviti praktički na autopilotu i ubirati plodove slave o kakvoj je mogao samo sanjati sedam-osam godina ranije, bilo je prije svega samokritični čin; da, poguran nesuglasicama unutar samog kolektiva, ali u svojoj biti spašavanje stvaralačkog integriteta. “Otrovna kiša”, njegov samostalni prvijenac bio je zato te 1996. hrabro drukčija zbirka priča, odmak od rock matrice koja je prirodnim putem postala naprosto preuska. Nakon albuma “Žena dijete”, još uvijek jednog od najboljih, najkompletnijih i najuzbudljivijih albuma objavljenih pod naljepnicom Made in Croatia, trebalo je opet samo uključiti autopilot i štancati na već ugođenoj matrici, ali ne, to nije uistinu bila opcija, možda ni na trenutak. Ili…?

Možda je to bila i zamka u koju je upao, petlja u kojoj se našao zahvaljujući refleksnoj nadmenosti i visokim očekivanjima od vlastitog rukopisa, pa se album “Merkur” naprosto nije uspio dogoditi, da bi umjesto njega svakih pet godina objavio po album kojim bi dodatno učvrstio status “umjetnika”, jasno pokazujući da ga ne zanimaju gotove, već isprobane recepture, ali i da se prije svega traži, baš zato čeprkajući po istim zakutcima svijeta kojeg je pažljivo stvarao ne osluškujući toliko aplauze koliko unutarnju logiku. Već sedam godina star album “Mamut” zaprijetio je hermetizacijom, ali je ponudio i jedan filmski doživljaj, pjesme ponovno sposobne otvarati nove poglede, ne samo na jedan umjetnički svijet, već i na sam proces naracije.

S tihim “kuc-kuc” započinje svoj novi album, prvi nakon, evo, sedam godina. Štoviše, dvostruki. Ne zato što nije bilo mjesta na jednom CD-u ili zbog formata vinila, što, uostalom, nije sugerirao ni cijenom uobičajenom za “obična” nova izdanja. Ne, otvorio (nam) je zapravo vrata u dvije varijante, u dva (samo)izražavanja kao dva pola svijeta kojeg nam nudi kao golem mozaik. Kroz pjesme kao djeliće, fragmente sposobne govoriti samostalno u technicoloru. “Lipanj, srpanj, kolovoz”, kao ljetni lanac poput okvira školskog raspusta, najavljen redom sjajnim singlovima “Iskra”, “Div”, “Kuća sjećanja”, “Pseća oluja” i “Sama”, svjedočeći povratak komunikativnijim, uvjetno rečeno jednostavnijim formama, bez gubitka lirske zaigranosti i fine ruke u kreaciji zvučne slike. “Kuc-kuc” na početku uvodne pjesme “Sama” i eto nas, da, odmah ću reći, u najboljem Urbanovom albumu u ovom tisućljeću.

“Prevrnuta gnijezda ptice ne vraćaju na stabla, već grade ispočetka nova, bolja i snažna”, u nastavku iste pjesme Urban gotovo nasumično nabacuje dijelove mozaika možda samo njemu posve vidljivog, a možda i tek naslućenog, još nedovršenog u misiji ispitivanja najranjivijih zakutaka ljudske prirode, ranjene i grješne, ali u svom iskonu neuništive i lijepe. Ptice su motiv kojeg će provući kroz cijeli album, gotovo kao glavne likove (ili, da se tako izrazim, glavne sporedne likove), možda i slijedom onog stiha Nicka Cavea s monumentalno lijepog albuma “The Boatman’s Call” (“Ljubav je, draga, samo za ptice…”), sve dok na drugom disku, odrađenom bez benda, naglašenije minimalistički, već kroz sam naslov pjesme izjavi: “Biram ptice”. Ali, ne treba u tom tražiti brzopotezni simbolizam, već prije produžetak, širenje perspektive uzdizanjem iz svakodnevno opipljivog i materijalnog.

“Ničega me više nije sram, prolazim kroz ljude kao zrak”, reći će Urban u pjesmi “Dobar znak (Talijaneza)” i kao da tim stihom opravdava lakoću kojom iznosi ove pjesme, vidno lakše od onih s “Mamuta”. Kao da je napokon uklonio i vlastite filtre, što mu je omogućilo poput improvizacije opuštenu minijaturu “Male dame”, ali i potresnu vinjetu “Gnjurac”. Polovica albuma odsvirana s bendom baš tako odiše, lakoćom stvaranja i jednostavnošću, ali i stalnom ambicijom da vam ne dopusti olako prekidanje putovanja slikama sve opipljivijima i izoštrenijima kako ponavljate slušanja.

Jer “sve dok pjesma nudi krila moj je korak poput diva”, iz rundekovski predivnog “Diva” kao da je Urbanov trajni moto. Pjesma za pjesmom, on sve lakše leti, provuče po koji nes(p)retni stih, ali ga i odmah utopi u pripadaćoj mu cjelini. U samoj najavi albuma, sam potpisnik je opisao album kao “rezime jedne male epohe, zbir pjesama koje su zaslužila biti objavljene”. I to im je i izvor te nepodnošljive lakoće postojanja, odatle ta krila kojima uzvraćaju tom svom potpisniku za žar kojim ih je uobličio i udahnuo im životnost koja sve nespretnosti i tematsko-stilske čvorove čini nebitnima.

Zato Urban, kad pošalje bend na pauzu i posegne za gudačkim kvartetom u predivnoj “Gdje god bila ti”, može i smije zazvučati poput Arsena iz, recimo, faze albuma “Homo volans”. Zazvučat će vrlo brzo i opasno nalik Branimiru Štuliću u neobičnom, nalik isječku iz novina ekonomičnom “Susjedu”, ali pritom neće izgubiti ni ugroziti ni zarez svoga rukopisa, pa ni u morikonevski aranžiranoj prozi u stihu “Vještac”, nudeći na tom drugom, nijansu slabijem, ali – paradoksalno – možda čak zato dodatnih slušanja vrijednom disku, podnaslovljenom kao “Zapisi”, nekoliko zaista prekrasnih minimalizama poput “Biram ptice”, “Nitko osim nas” ili “Duža riječ”, sve redom pjesama kojima je uspio nenametljivo stopiti intimno i univerzalno, detalj i mozaik, pripovijest i ispovijest.

“Lipanj, srpanj, kolovoz” je, da ne zaboravim spomenuti, nadahnut životom i djelom francuskog pjesnika i slikara Yvesa Marieja Laméa (njegova fotografija krasi i naslovnicu albuma), iza kojeg je ostalo iznimno malo ostavštine. Govorim, naravno, o samim djelima, koji su ili uništeni ili naprosto zagubljeni, svedeni tek na nekoliko fotografija i likovnih radova; upravo taj nemar za materijalno, pomirenost s prolaznošću i uronjenost u život kao datost koju ispisuješ svakim svojim činom i dahom ono je što, vjerujem, stoji iza tog nadahnuća, ako već nije puki stilski potez. Ali, čak neovisno od toga, i taj likovni segment samog albuma sjajno se uklopio u cjelinu koja je Damira Urbana vratila ondje gdje se pozicionirao s albumima iz devedesetih; ne, nisu “Retro” i “Hello”, još manje “Mamut”, loši albumi – ni blizu – ali sada više nego dosad djeluju poput potrage, istodobno smione i stidljive, samozahtjevne i samougađajuće, i zajedno s vrlo zanimljivim suradnjama sa Stjepanom Hauserom iz 2Cellos, Gibonnijem i Zagrebačkom filharmonijom, čini se kao da su vodili ovoj ljetnoj kronici, zbirci punoj malih himni koje mogu biti i meditacije i epopeje, pjesama koje se savršeno prilagođavaju svom slušatelju, što im zapravo i jest najljepša odlika.

Prepoznavanje autentičnog kreativnog čina, mapiranje odaziva talentu darovanom odozgo, ono je što sam sebi, možda i pretenciozno, zacrtao kao temeljnu misiju pri pisanju o suvremenoj glazbi na ovoj internetskoj adresi. A zapravo je u pitanju naprosto osluškivanje uvjetovano i vlastitim mi ograničenjima, uvjerenjima, željama i nadanjima, ali prije svega vjerom – u Onoga od kojeg nam sve dolazi i bezuvjetno nas hrani i u čovjeka kao Njegova kreativca okrenutog istini, grješnog, inficiranog ohološću i pripadajućim joj pipcima, ali u stvaralačkom procesu iskrenog u potrazi za edenskim iskonom i čeznutljivom zazivu. “Lipanj, srpanj, kolovoz” Damira Urbana, što god tko mislio o njemu kao medijskoj pojavi, gotovo je plastičan primjer ljepote dostižne jednim takvim kreativnim procesom. Svako novo slušanje će vam to potvrditi i toj ljepoti dati još jednu boju, ne nužno ljetnu, ali životnu, čak i kad prizove kišu koja “stiže tamna, gusta poput ulja”, uporno nježno oslikanu iz ptičje perspektive.