Rhiannon Giddens & Francesco Turrisi – “They’re Calling Me Home” (Nonesuch, 2021.)

“Kad vlastitim izborom doseliš negdje, tražiš sličnosti između te nove i svoje kulture da bi gradio poveznice. Kad pak nisi u mogućnosti vratiti se doma, čak ni nakratko, počneš osjećati razlike.” Tako je Rhiannon Giddens u jednom od novijih intervjua pokušala pojasniti genezu svoga novog albuma, drugog kojeg je snimila s talijanskim glazbenikom Francescom Turrisijem. Naime, ovo dvoje iznimno nadarenih glazbenika, ali i zaljubljenika u glazbenu baštinu – ona Amerikanka rodom iz Sjeverne Karoline, a on Talijan iz Torina – povezavši se i u glazbi i u ljubavi, nastanili su se u Irskoj, gdje ih je tako zatekla i pandemija koja paralizira svijet već dulje od godinu dana. Dvoje glazbenika koji su svoj iskaz pronašli u povezivanju baština ne samo svojih kultura, već i svih koje su se u čak stoljetnim kreativnim kovitlacima dodirivale i prožimale, u pandemijskim okolnostima pronašli su, poput brojnih im kolega, neke nove izazove, pitanja, pa i gledišta.

O poetici Rhiannon Giddens već sam imao čast i zadovoljstvo pisati u ovoj rubrici. Glazbenica iznimno lijepa glasa (školovanog za operu) te trajne ljubavi prema glazbenoj baštini američkog kontinenta kao prihvatilišta brojnih drugih tradicija dospjelih na američko tlo, nanizala je kroz proteklih petnaestak godina niz sjajnih albuma, od onih koje je snimala kao članica country-folk-gospel-blues sastava The Carolina Chocolate Drops do samostalnih zbirki. Nit koju je slijedila bila je neodoljiva i predivna moć glazbe da spaja različitosti, što je baš na najljepši način mogla slušati i upijati upravo u rodnoj Americi. Njezini prvi samostalni albumi – “Tomorrow is My Turn” iz 2015. i “Freedom Highway” iz 2017. – progovorili su jezikom bogatstva jedne heterogene tradicije, ali i snažnog, mladog autorskog glasa kojem je ta tradicija poput majke i odgajateljice.

U svom vršnjaku iz Italije, Francescu Turrisiju (oboje su rođeni 1977.), pronašla je srodnu dušu na mnogo razina pa je sad već dvije godine star album “There is No Other” postao novi susret tradicija. Dvoje kreativnih entuzijasta u Irskoj su našli novi dom, koji je postao i novo dodirište, prirodno okruženje za traženje poveznica u kojima oboje vide izvor stalno svježe krvi u glazbi kao jednom od najuniverzalnijih jezika ljudske kreativnosti. I kako je taj predivni “mali” album spojio bluegrass i gospel kojeg je Rhiannon ponijela sa sobom iz Amerike te mediteranske recepture koje su presudno nadahnule Francescov glazbeni iskaz, sve skupa u toplim, mekim srastanjima, kao divno svjedočanstvo nadom i čežnjom gonjena unisonog duha, tako je njegov nastavak  ništa manje prirodno sjecište tradicija i duhova, u jasnim koliko i granicama neopterećenim okvirima, govor u notama slobodan u ljepoti, odnosno, prelijep baš zato što je tako nevino slobodan.

“They’re Calling Me Home”, dakle, dolazi kao refleksija novog stanja stvari: dvoje potpisnika našlo se u svom irskom domu po prvi put kao u stranoj zemlji; bez mogućnosti da putuju, Rhiannon i Francesco našli su se suočeni s razlikama koje su dotad gledali kroz poveznice, potaknuti tako na preispitivanje pojma doma. Dom je uistinu u srži albuma kroz koji su, u koordinatama sve izoliranijih svjetova, ovo dvoje glazbenika osjetili potrebu progovoriti i o smrt(nost)i, ali opet u jednom povezujućem svjetlu, kao o zajedničkom nam odredištu, sudbini kroz oplemenjujuću prizmu trajne nade. To je album meditacije i molitve, koliko i ljubavno pismo samoj glazbi koja ga je nadahnula; višejezična, multikulturna uglazbljena slikovnica u vremenu kad multikulturalnost postaje nešto poput propala eksperimenta; tiha oda nadi i ljekovitoj snazi kreativnosti u glasnim vremenima straha i neizvjesnosti.

Sniman u svega šest dana u studiju na farmi blizu Dublina, “They’re Calling me Home” nevjerojatno je kohezivan album s obzirom da donosi glazbu koja izvorno datira od nekih davnijih vremena do ovih današnjih, pri čemu grabi u široko rasprostranjene zdence po okrijepu. Od nevjerojatno snažne uvodne “Calling Me Home” prožete američkom bluegrass tradicijom koliko i irskim ugođajem, relativno nove s obzirom na vremešnost kojom odiše (napisala ju je američka bluegrass glazbenica Alice Gerrard prije dvadesetak godina), do zaključne, tko zna koje po redu obrade glasovite “Amazing Grace”, ovdje u instrumentalnoj verziji kojom dominiraju irske gajde, ručni bubnjevi i Rhiannonina vokalna harmonija u funkciji instrumenta, ova zbirka pjesama doima se poput putovanja u okolnostima kad ne samo što je putovanje njezinim potpisnicima postalo nedostupna opcija, već je ta nemogućnost putovanja postala nadahnjujuća snaga.

Rhiannon Giddens & Francesco Turrisi – “They’re Calling Me Home”

“Pandemijski album”, kako ga naziva i sama Rhiannon Giddens, tako je nastao, da, iz krutih okolnosti, ali i iz posebne duhovne potrebe. Poput njezinih ranijih albuma, osvojio me na prvo slušanje, ali, opet poput tih istih albuma, svakim novim slušanjem otkrivao sam nove ljepote: logični je to posljedak pristupa glazbi, odnosno, samih kreativnih silnica koje stoje iza rada ove iznimne glazbenice. “Avalon”, jedna od njezinih autorskih skladbi na albumu, možda na najljepši način prezentira samu srž albuma, na lepršavoj folk melodiji govoreći o žudnji za domom koja se ovdje tematski preklapa s ponovnim susretom s umrlim bližnjima. Taj aspekt Rhiannonine poetike – povezivanje motiva u skladni, čeznutljivi niz u kojem jedan pojam otvara put novome, a vječne teme vode križanjima u vječnosti sagledanoj i kroz tradiciju i kroz intimne vizure – u toj je pjesmi predstavljen s tako malo riječi i tako jednostavnim muziciranjem da razoružava, baš kao što će odmah potom učiniti i ostatak albuma.

A tu se u malo vremena, a na širokom horizontu, nanizalo predivnih izvedbi čiji predlošci datiraju i stoljećima unatrag, poput Monteverdijeve “Si Dolci è’l Tormento” iz 17. stoljeća, duhovne “I Shall Not Be Moved”, čiji izvori datiraju s početka 19. stoljeća na američkom Jugu, ili već spomenute “Amazing Grace”. “When I Was in My Prime” pozajmljena je pak iz pjesmarice britanskog folk-jazz sastava Pentangle, dok “Waterbound”, izvorno stara stotinjak godina, poprima intimistične dimenzije kad Rhiannon pjeva stihove “Ne mogu se vratiti doma, dolje u Sjevernu Karolinu“… Takav koloplet pjesama i napjeva, tužaljki i himana iznesen je prirodnom lakoćom iza koje stoji kreativna razigranost i stvaralačka poniznost, neuništiv, u nadi sazdan duh i tradicijom opijen autorsko-izvođački zamah.

Violina, bendžo, viola, ručni bubnjevi, gajde, harmonika, gitara, a iznad svih tih i drugih manje istaknutih instrumenata Rhiannonin predivan, neponovljiv sopran čine zbirku s čijom se ljepotom malo što može i uopće treba mjeriti, ali to je tek ono što se uhom čuje: ono pak što titra nenametljivim žarom iza same glazbe sama je bit te iste glazbe, a samim time i kreativni elaborat, “objašnjenje” njezine moći. “They’re Calling Me Home” glas je posuđen iz vrela kojeg bismo u pomanjkanju ljepše riječi mogli nazvati davninom, a istodobno vrlo aktualan autorski iskaz. Prožet motivima doma, odnosno, zavičaja, ali i vječnosti i smrti kojom ona otpočinje, album je to skladan jezikom čežnje i notama školovanim i u učionici i u duhu, kao takav nešto najljepše što ovoga trenutka možete pronaći na mjestima gdje obično tražite i pribavljate glazbu.