Malo tko zna da povijest Svjetskog nogometnog prvenstva započinje 1891. godine, u selu na istoku Francuske toliko malom da danas broji svega 105 stanovnika – Theuleyju. Upravo je ondje sedamnaestogodišnji Jules Rimet, sin trgovca kojega su odgojili pobožni katolički baka i djed, pročitao encikliku pape Lava XIII. Rerum novarum dok je još bila gotovo svježe tiskana. Jules je kasnije postao odvjetnik i pokrenuo časopis La Revue de la Jeunesse (Revija mladih), posvećen daljnjoj raspravi o tada progresivnoj viziji novoga društvenog poretka iznesenoj u Rerum novarum. Taj je časopis najjasniji dokaz koliko je ta enciklika utjecala na njega, no Svjetsko prvenstvo njezin je uistinu dragocjen plod.

Premotajmo sada vrijeme do 1930. godine. Rimet se ukrcao na talijanski parobrod u Villefranche-sur-Meru s pozlaćenim peharom skrivenim u svom kovčegu. Bio je na putu prema prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu, projektu koji je bio njegovo životno djelo još od tinejdžerskih dana. Većina europskih igrača na brodu nikada prije nije bila u Južnoj Americi, no obećanje prvoga međunarodnog nogometnog turnira bilo je vrijedno toga putovanja. Bio je to prilično skroman početak, ali čitanje Rerum novarum posijalo je sjeme, a Jules Rimet bio je odlučan pretvoriti ga u stvarnost. Na tome je radio gotovo tri desetljeća, i to iz razloga koji su daleko nadilazili sam sport.

Devedeset i šest godina poslije, Svjetsko nogometno prvenstvo koje je stvorio postalo je najgledaniji sportski događaj u ljudskoj povijesti. S turnirom 2022. godine na neki je način bilo povezano s čak pet milijardi ljudi. Ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo, koje se upravo održava u Sjevernoj Americi, očekuje se da će privući još veći broj ljudi. FIFA-ino Svjetsko prvenstvo zaustavlja život u gradovima i tjera čitave države da na trenutak zajedno zadrže dah. Sport koji mnogi Amerikanci doživljavaju tek kao još jednu dječju ligu na otprilike mjesec dana svake četiri godine postaje os oko koje se okreće svijet.

Rerum novarum na latinskom znači „O novim stvarima“, a svrha te enciklike bila je odgovoriti na društvene i gospodarske probleme toga vremena. Industrijska revolucija razorila je stari poredak, a radnici su ostali bez zaštitničkih cehova koji su postojali u prijašnjim stoljećima. Praznina koja je nastala donosila je veliku patnju, a Crkva na to nije mogla ostati nijema. Jules je odrastao i postao nogometni dužnosnik te predsjednik FIFA-e (Fédération Internationale de Football Association), a nema sumnje da su riječi pape Lava XIII. o vrijednosti ljudskog udruživanja na njega ostavile dubok i trajan dojam.

Bijeda i nevolje nepravedno pritišću golemu većinu radničkoga staleža… Radnici su, usamljeni i nezaštićeni, prepušteni bezosjećajnosti poslodavaca i pohlepi neobuzdane konkurencije. (3)

Jules je već znao kako izgleda i kako se osjeća siromaštvo kada je pročitao te riječi te je možda upravo zbog toga osjetio odgovornost da ih pokuša provesti u djelo. Njegov unuk Yves kasnije ga je u knjizi A History of the World in 100 Objects (Povijest svijeta u 100 predmeta) opisao kao „humanista i idealista koji je vjerovao da sport može ujediniti svijet”. “Za razliku od mnogih svojih suvremenika, shvatio je da međunarodni sport, želi li biti uistinu demokratičan i doista uključiti široke mase, mora postati profesionalan.“

To je uvjerenje bilo nadahnuto papinskom enciklikom. Njegov prvi pokušaj da kroz nogomet ostvari viziju solidarnosti i zajedništva dogodio se na lokalnoj razini. Godine 1897. Rimet je bio jedan od suosnivača nogometnog kluba Red Star Sporting Club u Saint-Ouenu, radničkom predgrađu Pariza. Klub je bio otvoren svima, bez obzira na društveni stalež, u vrijeme kada je to bila radikalna tvrdnja za jedan sportski klub. Svatko je mogao doći i igrati. Jednom kada zakorače na teren, svi postaju jednaki i igraju pod istim uvjetima. Rimetov Red Star postoji i danas.

Nova filozofija i FIFA

Kada je Rimet 1921. godine postao predsjednik FIFA-e i ozbiljno počeo zagovarati organizaciju svjetskog nogometnog turnira, glavna prepreka nisu bili ni logistika ni novac. Radilo se o filozofiji koja je stajala iza toga novog koncepta.

Najutjecajnija osoba međunarodnog sporta toga vremena bio je barun Pierre de Coubertin, utemeljitelj modernih Olimpijskih igara. Cijeli njegov projekt počivao je na onome što je nazivao „amaterskim idealom“ – uvjerenju da sport pripada onima koji ne ovise o njemu kako bi platili stanarinu. Gospodin sportaš. Čovjek koji ima vremena trenirati i igrati iz ljubavi prema igri, a ne zbog plaće. Snažno se protivio svemu što je imalo veze s komercijalizacijom sporta. Pod takvim uvjetima biti sportaš bilo je povlastica malobrojnih.

Na prvi pogled, takvo je shvaćanje sport pretvaralo u još jedan profinjeni društveni klub. U praksi je predstavljalo klasni filter, a budući da nije postojala želja za miješanjem društvenih slojeva niti pružanjem prilike drugima, mnogi nisu bili otvoreni Rimetovu snu o Svjetskom nogometnom prvenstvu koje bi bilo namijenjeno svima. Rimet je razumio da su društvene klase međusobno potrebne i da se te granice mogu zamagliti u ime nečega važnijeg – domoljublja.

Kao što sklad ljudskoga tijela proizlazi iz pravilnog rasporeda njegovih različitih dijelova, tako je i u državi po naravnom zakonu određeno da ove dvije društvene klase žive u slozi i međusobnom skladu kako bi se očuvala ravnoteža društvenoga organizma. Jedna bez druge ne mogu: kapital ne može bez rada, niti rad bez kapitala. (19)

Unatoč otporu, Rimet je ostao vjeran pozivu pape Lava XIII. Bio je odlučan provesti u djelo načela zajedništva i povezanosti među društvenim slojevima, naglašavajući dostojanstvo čovjeka kroz njegov rad, darove i talente. Prvi put nogometašima koji su bili spremni od svojega umijeća napraviti profesiju otvorila se mogućnost da upravo profesionalizam postane temelj Svjetskog nogometnog prvenstva i ono po čemu će se razlikovati od dotadašnjih nogometnih natjecanja.

Na FIFA-inu kongresu održanom 1928. godine u Amsterdamu zemlje članice glasovale su, a Rimetova vizija postala je stvarnost. Samo dvije godine poslije prešao je Atlantik s peharom u svojoj torbi i trinaest nacionalnih reprezentacija.

Zanimljivo je da su Rumunjska, Francuska, Jugoslavija i Belgija, zajedno s nekoliko sudaca i samim Rimetom, Atlantik prešli na brodu Conte Verde. Putem prema Urugvaju ukrcala se i brazilska reprezentacija. A zašto baš Urugvaj? Zato što je ponudio financirati cijeli turnir, budući da Europa, još uvijek oporavljajući se od razaranja Prvoga svjetskog rata, nije imala novca za sport. Urugvaj je čak platio putne troškove europskim reprezentacijama.

To su mali detalji koji svjedoče o zajedništvu, solidarnosti i timskom duhu koji i danas obilježavaju Svjetsko nogometno prvenstvo. Mogu samo zamisliti kako je izgledalo to putovanje i što su tada osjećali. A da su znali kako će gotovo stotinu godina poslije ta tradicija živjeti i dalje te kako će se njihova vizija proširiti do pet milijardi ljudi.

Svjetsko nogometno prvenstvo traje i danas ponajprije zato što ljudi žele da traje, a njegov pozitivan utjecaj na svijet nije prošao nezapaženo. Jules Rimet bio je 1956. godine nominiran za Nobelovu nagradu za mir kao priznanje za svoj doprinos povezivanju ljudi kroz sport i premošćivanju podjela u vremenu kada se svijet oporavljao od najrazornijih ratova i Velike depresije.

S mjesta predsjednika FIFA-e povukao se samo nekoliko mjeseci prije svojega osamdeset i prvog rođendana te je do danas ostao njezin predsjednik s najdužim mandatom.

Katolički identitet i heroji Svjetskog nogometnog prvenstva

Nogomet je i danas jedan od demokratski najdostupnijih sportova na svijetu. Potrebna vam je samo lopta, a ponekad ni to: poslužit će boca, zavežljaj starih krpa ili smotana majica. Budući da je prepreka za ulazak u taj sport gotovo nepostojeća, on stvara zvijezde iz svih krajeva svijeta. Ni vjeroispovijest, ni rasa, ni ekonomsko podrijetlo nikoga ne isključuju iz sudjelovanja. Mnogi igrači koji su obilježili povijest ovoga natjecanja potekli su iz vrlo skromnih prilika, a iznenađujuće velik broj njih prakticirajući su katolici.

Luis Díaz odrastao je u Barrancasu u Kolumbiji, jednom od najzabačenijih dijelova zemlje. Kada je prvi put potpisao za profesionalni klub, njegovi su mu novi treneri odlučili dati vremena. Nije ih brinula njegova igračka kvaliteta, nego tjelesna težina. Luis je odrastao u tolikom siromaštvu da jednostavno nije bio naviknut jesti tri obroka dnevno, a to se jasno vidjelo. Tek kada je započeo profesionalnu karijeru, mogao si je priuštiti odgovarajuću prehranu, a danas je jedan od najboljih nogometaša na svijetu. Njegova osnovna godišnja plaća iznosi 16,1 milijun dolara, a svojom se srednjoškolskom ljubavi oženio na katoličkom vjenčanju u rodnome gradu. Ponosni su roditelji troje djece.

O Svjetskom prvenstvu ne možemo govoriti, a da ne spomenemo Cristiana Ronalda, koji je odrastao na otoku Madeiri u domu u kojemu je novca uvijek nedostajalo. Majka mu je radila kao spremačica, a otac je bio alkoholičar koji je, nažalost, prerano preminuo i nije doživio sinov uspjeh. U razgovoru s Piersom Morganom Cristiano je ispričao kako je kao tinejdžer pred zatvaranje odlazio u McDonald’s u nadi da će mu netko od zaposlenika dati nešto za jelo. Danas je prvi nogometaš milijarder u povijesti i prakticirajući katolik koji je javno rekao da svake nedjelje sudjeluje na misi te gaji posebnu pobožnost prema Gospi Fatimskoj.

Luka Modrić, ratni izbjeglica iz Hrvatske koji je nogomet učio igrati na betonskom parkiralištu dok su odjekivale sirene za zračnu uzbunu, na svojim štitnicima nosi likove Blažene Djevice Marije i Isusa Krista. Jedan je od najvećih veznih igrača koje je nogomet ikada imao.

Tu je i Lionel Messi, katolik i Argentinac, čovjek koji je napokon osvojio svoje Svjetsko prvenstvo 2022. godine. Poput Luisa Díaza, Messi se svojom srednjoškolskom ljubavi oženio u Crkvi, a zajedno imaju troje djece. Otvoreno govori o svojoj katoličkoj vjeri i obiteljskim vrijednostima. Otac mu je agent još od njegove četrnaeste godine, dok majka i braća, zajedno s ostalim članovima obitelji, vode njegov raspored i humanitarnu Zakladu Leo Messi, preko koje provode brojne dobrotvorne projekte diljem Argentine.

Lijepo je znati da većina ovih igrača, kada postigne uspjeh, učini dvije stvari: kupe kuću svojim majkama. Budući da većina njih odrasta u siromaštvu, darovati roditeljima dom nije samo znak zahvalnosti i ljubavi, nego ostvarenje sna koji je tim obiteljima nekoć bio nezamisliv; osnuju humanitarnu zakladu kako bi nešto vratili svojoj zajednici.

Osim ovih katoličkih nogometnih zvijezda, tu je i iznimno talentirani Sadio Mané, koji je odrastao u Bambaliju u Senegalu, malom selu bez tekuće vode koje, unatoč golemom bogatstvu koje je kasnije stekao, nikada nije zaboravio. Musliman je i otvoreno govori o tome koliko je njegova vjera važna u svemu što čini. Donirao je milijune za izgradnju bolnice i škole u Bambaliju, a jednom je novinaru koji ga je pitao zašto živi tako skromno odgovorio: „Zašto bih želio deset Ferrarija, dvadeset dijamantnih satova ili dva zrakoplova? Što bi to promijenilo u svijetu?“ Dodao je i: „Gladovao sam, radio na poljima… ali danas, zahvaljujući onome što zarađujem od nogometa, mogu pomoći svom narodu. Izgradio sam škole, bolnicu, osiguravamo odjeću, obuću i hranu… Draže mi je da moj narod dobije barem dio onoga što je život podario meni.“

Svjetsko prvenstvo koje je izgradio Rimet stvorilo je prostor i za Manéa, a upravo su dobrota i prilike koje su iz toga proizašle ono što je od samoga početka bilo njegova prava svrha.

Svijet koji ozdravlja

Prvo Svjetsko prvenstvo bilo je također plod svijeta koji je zacjeljivao rane nakon Velikoga rata, a postojala je svjesna želja da se više nikada ne dogodi novi rat. I sam Rimet bio je ratni veteran te je za svoju službu u francuskoj vojsci odlikovan Ratnim križem (Croix de Guerre). Svjetsko prvenstvo nije bilo samo sport; radilo se o onome što sport može učiniti za ljude i za svijet u cjelini.

Istodobno je i Liga naroda, osnovana 1920. godine, predstavljala politički pokušaj očuvanja mira putem deklaracija, sporazuma i složene arhitekture međunarodnog prava. Sve kako bi se spriječilo da se narodi svijeta ponovno međusobno unište.

Samo je jedan od tih pokušaja očuvanja mira izdržao kušnju vremena. Ono što je Svjetskom prvenstvu omogućilo ne samo da opstane nego i da procvjeta bio je koncept solidarnosti naglašen u Rerum novarum. Bila je to ideja da se sudjelovanje u izgradnji mira ne može proizvesti niti nametnuti ljudima putem institucija. Umjesto toga, ljudi svojom slobodnom voljom moraju tražiti, živjeti i utjeloviti ljubav prema bližnjemu i milosrđe koji su potrebni za postizanje mira. Premda bi bilo pretjerano tvrditi da je Svjetsko prvenstvo spriječilo ratove, nemoguće je zanemariti koliko je pridonijelo povezivanju svijeta.

Najvažnije od svih udruga jesu radnička udruženja, jer ona u sebi gotovo obuhvaćaju sva ostala… Njihova je svrha štititi interese radnika te im pružiti sredstva za skrb o vlastitoj dobrobiti i dobrobiti njihovih obitelji. (48)

Svjetsko prvenstvo uspjelo je ne zato što je nešto proglasilo ili nametnulo, nego zato što je postalo poziv na življenje solidarnosti. Dalo je dostojanstvo radu sportaša kojima je prije bilo onemogućeno sudjelovanje u profesionalnom sportu te je među narodima razvilo dosad nezabilježen zajednički jezik i međusobno razumijevanje. Dalo je onima koji su mu težili i onima koji su na njemu sudjelovali zajedničku gramatiku – onu koja se govori i danas.

Sada četrdeset i osam država – najviše u povijesti jednog Svjetskog prvenstva – šalje svoje najbolje nogometaše da predstavljaju svoje zemlje i bore se za trofej koji se nekoć zvao Trofej Julesa Rimeta. Na terenima će igrati jedan milijarder, brojni milijunaši i poneki debitant. Onoga trenutka kada lopta krene s centra, njihove vještine, trud i predanost stavljaju sve u ravnopravan položaj i tada je sve moguće.

Kada se Rimet 1930. godine ukrcao na brod s peharom u svojoj prtljazi, nije imao nikakvo jamstvo da će njegov projekt uspjeti. Imao je, međutim, duboko vjersko uvjerenje da bi trebao uspjeti. Sin trgovca iz malog sela na istoku Francuske pročitao je papino pismo sa sedamnaest godina, a sljedećih šezdeset godina svojega života posvetio je njegovu provođenju u djelo.

Danas, gotovo stotinu godina poslije, uživamo u bogatim plodovima enciklike Rerum novarum pape Lava XIII. i vizije Julesa Rimeta. Svjetsko prvenstvo i dalje okuplja ljude iz cijeloga svijeta bez obzira na vjeru, rasu ili društveni položaj. Ono omogućuje da domoljublje i natjecanje ne samo mirno koegzistiraju nego i da budu izvor istinske radosti.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.