Premda to možda nikada nismo naglas izgovorili, mnogi od nas vjerojatno su na ovaj ili onaj način molili: „Gospodine, želim ti biti blizu, ali ne previše.“

Kada gledamo živote svetaca, može nam se učiniti da se kod njih sve vrtjelo oko patnje. Svetoga Ivana od Križa njegova je zajednica bacila u ćeliju i prognala. Sveti Thomas More pogubljen je jer je govorio istinu o svetosti braka. Sveta Ivana Orleanska spaljena je na lomači. Padre Pio dobio je stigme i nosio na tijelu pet Kristovih rana.

Razmišljajući o ovim i drugim svecima, mogli bismo se upitati: „Dakle, ako se radi Tebe izložim riziku, Gospodine, i ako se uzdam u Tebe, hoće li mi zbog toga život biti teži? Hoću li zbog ljubavi prema Tebi živjeti u bijedi, ostati bez onoga osnovnog što mi je potrebno za život?“

Prijatelj svetoga Thomasa Morea, učenjak Erazmo, koji ga je poznavao trideset i pet godina, rekao je o njemu: „Bio je jedan od najsretnijih ljudi koje sam ikada susreo.“ A Padre Pio kazao je nešto iznenađujuće: „Ne mogu Vam opisati koliko sam zahvalan tako nježnom Ocu za mnoga dobročinstva kojima nas neprestano obasipa.“

Sveci su doista posjedovali radost dublju od prolaznih osjećaja ili vanjskih okolnosti, jer je cijeli njihov život bio prožet ljubavlju. Svetac je netko tko ljubi Boga svim srcem. Onaj tko je bio zaljubljen zna da je žrtva za voljenu osobu posve drukčija od žrtve za nekoga koga prezire. Štoviše, spreman je trpjeti kako bi voljenu osobu poštedio boli – ili jednostavno da bi bio uz nju. Zato su sveci i u patnjama mogli s Kristom reći: „Polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem“ (Iv 10,17–18). Samo ljubav daje smisao patnji, a Kristova ljubav čak i najteže okolnosti pretvara u vječni dobitak.

Kada se za nešto ili za nekoga založimo, boli nas kada nam se to oduzme ili pak kada ne uspijemo pronaći ono čemu smo se nadali. U iskušenju smo pomisliti da bi bilo bolje da nikada nismo ni krenuli tim putem, imamo dojam da je naše povjerenje slomljeno jer se dogodilo nešto na što prethodno nismo pristali. No Bog nam nikada ne izmiče tlo pod nogama. Njegova je namjera samo jedna: da se nikada ne odijeli od nas. Isus dopušta da budemo lišeni nekih stvari – čak i dobrih – koje nas priječe u dubljem sjedinjenju s Njim, kako bismo bili Njime zaodjenuti. Bivamo ispražnjeni kako bi nas On mogao još više ispuniti sobom.

Godine 1964., na malom otoku Okinawi, nedaleko od obale Japana, jedan je mornarički kapelan duhovno skrbio za tisuće vojnika koji su se pripremali za odlazak u Vijetnamski rat.

Zrak na otoku bio je ispunjen strahom i tjeskobom. Muškarci, daleko od svojih obitelji, bili su izloženi bezbrojnim iskušenjima. Istodobno, ovaj svećenik, kojem je bila povjerena briga za njih, počeo je osjećati duboku nutarnju prazninu. Preispitivao je vlastitu vjeru i pitao se kako je moguće da se to događa baš njemu koji je toliko nastojao biti dobar svećenik i vjerno služiti Bogu. Pitao se ne bi li bilo najbolje umrijeti zajedno s vojnicima kojima je bio poslan služiti.

Riječi koje su mu se uvijek iznova vraćale u srce bile su Kristove riječi izgovorene na Križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Ps 22,1). Unatoč golemoj praznini koju je osjećao, kapelan je svake noći odlazio u malu limenu kolibu koja je služila kao vojna kapelica i sjedio pred svetohraništem.

Svakoga je dana iznova donosio odluku da će biti duhovni otac svojim vojnicima, slavio je misu, ispovijedao, hrabrio svoje ljude i za njih organizirao duhovne obnove. Na posljednjoj od šest duhovnih obnova na Okinawi sudjelovali su zapovjedni general i većina viših časnika. Njegova odluka da radije ostane vjeran najvećoj ljubavi – svojoj predanosti Kristu – nego da bježi od teškoća, urodila je mnogobrojnim plodovima. A onda je jednoga dana duhovna suhoća potpuno nestala. U mjesecima koji su uslijedili svećenik se dobrovoljno javio da pođe sa svojim vojnicima u Vijetnam kako bi im i ondje, usred ratnoga vihora, donosio Krista. General zapovjednik Lewis Walt izvijestio je: „Nitko u ovom zapovjedništvu nije toliko pridonio moralu marinaca u Vijetnamu kao otac O’Connor.“

Kapelan John O’Connor, koji je kasnije postao kardinal O’Connor, izabrao je uska vrata vjerne ljubavi koja vode u život (Mt 7,13–14). Pouzdao se u Božji put i onda kada je prolazio kroz nutarnju prazninu, a Bog je po njemu ispunio bezbrojna srca. Pouzdanje povećava našu sposobnost za ljubav.

Isuse, uzdam se u tebe

Sveti Pavao u Poslanici Filipljanima piše o Kristu: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2,6–7). Isus se odrekao svoje moći, ponizio se kako bi postao čovjekom. Lišio se božanske uzvišenosti, a Njegovo je opljenjenje postalo dar koji nam je darovan.

Nikada nećemo moći dokraja shvatiti što je za Isusa značio taj čin poniznosti – njegovo utjelovljenje. On svoju ljubav prema nama ne zadržava niti odmjerava, ne bavi se time hoće li biti uzvraćena ili cijenjena. Tu ljubav čak ni na nebu nećemo moći dovoljno cijeniti!

Sam je Isus uoči svoje smrti rekao svojim učenicima: „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama“ (Iv 14,18). Znajući da će se Njegovi učenici nakon Njegove smrti osjećati napušteno, Isus seizravno obraća njihovim strahovima. Te iste večeri ne daruje im samo svoju prisutnost u Euharistiji i obećanje Duha Svetoga, nego ih uvodi i u novu bliskost, prepoznajući glad i prazninu njihova srca. „Vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost“ (Iv 16,20). Bolnu čežnju naših srdaca za Njegovim novim životom Isus uspoređuje sa ženom koja rađa, jer želi da uvidimo prolaznu, ali plodonosnu narav te čežnje. Nastavlja: „Sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće“ (Iv 16,22). Kao što je Isusovo samolišavanje dovelo do veće ljubavi, tako će i naša spremnost na lišavanje radi Njega biti način da primimo Njegovu ljubav.

POTICAJ

• Ne trebamo se uznemiravati kada poput kapelana O’Connora u svom radu, služenju ili pozivu iskusimo trenutke praznine. Naravno,praznina može biti posljedica teškoga grijeha, našega udaljavanja od Gospodina, ali ako to nije slučaj, moguće je da Isus širi tvoje srce kako bi ti omogućio da primiš puninu onoga što ti želi darovati: dioništvo u Njegovu božanstvu. Takvo iskustvo, koje doživljavamo kao gubitak, može biti poziv da ljubimo Njegovim srcem i da barem djelomično iskusimo ono što je On učinio postavši čovjekom radi nas. Jesi li već iskusio prazninu koja se pokazala kao poziv na više? Iskrena molitva prazni nas od nas samih i usmjerava naš pogled prema Njemu i prema onima koje smo pozvani ljubiti. Kad u molitvi osjetimo nutarnju prazninu i ne znamo što reći ili smo u napasti ispuniti vrijeme misleći o sebi, možemo ga jednostavno zazvati, prisjetiti se nekih redaka iz Svetoga pisma ili pak sjediti svjesni Njegove ljubavi. Praznina, kada je predamo Isusu, sama po sebi postaje molitvom. Koje me misli najčešće odvlače u molitvi? Mogu li ih prepoznati i ponovno usmjeriti svoju pozornost prema Gospodinu?

• U neizbježnim razdobljima nutarnje praznine u odnosu s Gospodinom lako upadamo u napast da promijenimo smjer ili da se udaljimo od Njega. Nerijetko razmišljamo o tome da prestanemo moliti ili da prekinemo aktivnosti koje hrane našu dušu i služe drugima.

Ali „u vrijeme duhovne suhoće ne valja mijenjati ništa“ glede duhovnih odluka, jer to nije vrijeme za promjenu rutine.9 Herojska djela vjernosti koja ustrajno činiš, ma koliko malena bila, shvati kao zrake Božje ljubavi koje unose svjetlo u svijet. Jedan od načina da u takvim trenucima ostaneš vjeran Gospodinu jest taj da ustraješ u molitvi određeno vrijeme, bez obzira na to osjećaš li utjehu ili duhovnu suhoću. Kada si u napasti da skratiš vrijeme molitve, odupri joj se i moli barem minutu dulje nego što si planirao.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Snaga pouzdanja”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.