Kensington Lima – “May” (samostalno izdanje, 2018.)

Svibanj je već iza nas, ali s ovom recenzijom kasnim zapravo mnogo više od tih nekoliko dana. Naime, “May”, prvi album benda, odnosno, projekta Kensington Lima, objavljen je još tijekom lanjske jeseni, kada je i prilično brzo skupio dosta simpatija i vrlo blagonaklonih kritika koje gotovo da su nalikovale natjecanju u broju prepoznatih glazbenih utjecaja i asocijacija. I sam sam tada preslušao album, uhvativši se kako (makar u mislima) slijedim ta natjecanja i prepoznajem začine što su ih osmislili neki moji glazbeni favoriti, pa nemam neku osobitu ispriku što toliko kasnim s osvrtom, ali sjetio sam ga se opet sada, kad je prvi val reakcija splasnuo i kad je ono što je u početku bio kantautorski projekt splitskog glazbenika Josipa Radića postalo uistinu bend. I, naravno, ne samo zbog toga, već i zato što taj još uvijek mlad “svibanjski” album sa svim svojim asocijacijama i pozajmicama, ali i osobnim pečatom, svakako zavrjeđuje spomen gdje god se prati suvremena glazbena scena, osobito domaća.

Za sve koji se tek upoznavaju s “protagonistom” ovog osvrta, Kensington nije samo londonska četvrt, kao što ni Lima nije samo peruanska prijestolnica, odnosno, ta dva geografska pojma ovako uparena stoje kao potpis Josipa Radića – inače člana bendova Buđenje, Beatles Revival Band i Valentino Bošković – na notama i stihovima što su tražili život odvojen od navedenih bendova.

Dok Buđenje već dugi niz godina ne uspijeva isplivati iz sive prosječnosti radiofoničnog pop-rocka, Beatles Revival Band se bavi ostavštinom slavnog liverpulskog kvarteta, a Valentino Bošković egzistira kao duet iznimno zanimljivih glazbenih ideja koji se svakim novim uratkom sve ozbiljnije odmiče od puke intrigantnosti i programske bizarnosti – u tim glazbenim koordinatama, Radić neke svoje pjesme pisane kroz zadnjih petnaestak godina nije htio gurati gdje im prirodno nije mjesto i tako je nastao još jedan projekt kao dar svoga potpisnika samome sebi, točnije, dug prema vlastitom talentu, ali i samom užitku korištenja toga talenta.

“May” je, dakle, autorski projekt čovjeka kojem u glazbi ne nedostaje angažmana, kao ni ideja i kanala izražavanja, a koji je u datom trenutku osjetio da je napokon sazrio trenutak i za nešto osobnije. Pa ipak Radić se “skrio” iza novog bendovskog naziva, što će možda biti jasnije proniknemo li u samo tkivo njegovih pjesama skupljenih u zbirku potpisanu kao Kensington Lima. Tu se vraćam na one glazbene utjecaje spomenute na početku u kontekstu kritičkih analiza albuma “May”: album je ovo, naime, što funkcionira – bar mi se tako i nakon toliko mjeseci čini – prije svega kao svojevrsno ljubavno pismo. Ljubavno pismo samoj glazbi koju ovaj iznimno nadaren glazbenik sluša i voli otkako je prvi put poklonio svoju pozornost nekoj ploči, CD-u ili kazeti, po kojoj je ove svoje pjesme, ukratko ih opisujući, stavio pod zajednički nazivnik “cassette pop”. Ljubavno pismo kao zabava i ozbiljan posao, poligon za poigravanje pozajmicama i vježbanje te poliranje vlastitog glazbenog iskaza.

Tako neće biti teško zaključiti kako su u ovom glazbenom mikrokozmosu The Beatles uzor i nadahnuće, ishodište i referentna točka kako za samoga Radića, tako i za sve ono što je sastavni dio niza koji je satkao zadnjih pola stoljeća popularne glazbe, a iz čijih je plodova Kensington Lima sastavio recept za “May” i, nadam se, njegove nastavke. “Day Off” je, primjerice, direktna posveta “Penny Lane”, što će Radić podcrtati i samim spominjanjem klasika Beatlesa u tekstu, ali prije same pjesme kao uvod u album imamo višeglasnu a capella minijaturu “Games for May” koja se pak referira na rukopis Briana Wilsona, odnosno, njegovih The Beach Boys kao jedinih pravih rivala slavnih Liverpuljana tamo negdje sredinom šezdesetih (bar dok je Wilson uspijevao nadjačati svoje paranoje i strahove), čime “May” u tek nekoliko minuta jasno ispisuje svoje pismo namjere. Album pritom zaključuje “Summer’s Gone” kao već naslovom još jedan direktni podsjetnik na slavne The Beach Boys, ali i koja s uvodnom “Games for May” čini petlju, odnosno, u notu zatvara savršen krug unutar kojeg se, baš kao i u makroperspektivi, sve iznova obnavlja po principu “šalji dalje”.

Pjesme se na “May” izmjenjuju gotovo konceptualno. Kažem to kao ne osobit poklonik konceptualnih albuma, ali istodobno i kao netko toliko sklon albumskoj formi da u svakom albumu nalazi nekakav koncept, makar ga sam usput osmišljavao u doživljajnom procesu. A u slučaju Kensington Lima i retro ugođaja kojeg ova zbirka evocira, taj koncept svodi se baš na to reinterpretiranje nekih davnije ili manje davno odslušanih i proživljenih nota, sve pažljivo poslagano u nenametljivom a za ruku vodećem nizu jednostavno lijepih pjesama. Lijepe glazbe. Glazbe koja baštini baštinu da bi se u baštinjenju afirmirala u svom vremenu (i prostoru) i još jednom zatvorila krug na način da mu osigurava vrtnju i u vremenima kad se, što zbog vlastitih godina i ograničenja, što zbog realnog razvoja događaja i izmjene trendova, nađemo pred onim opipljivim koliko u korijenu pogrešnim zaključkom da je nekad to sve zvučalo bolje.

Radić i probrano koliko i šaroliko društvo koje mu je kroz prošle tri godine pomoglo u studijima u Zagrebu, Splitu i Rijeci (očito nezaobilazni producent Mark Mrakovčić, Aljoša Šerić, Neno Belan, Olja Dešić, Vedran Križan, Lovorka Sršen i još cijeli niz glazbenika sposobnih staviti se posve u službu jedne ponuđene im priče) zagrebalo je tako po pjesmaricama i recepturama spomenutih Beatlesa i Beach Boysa, ali i Kinksa, Big Star, Fleetwood Mac, pa i Pink Floyd, kao u, primjerice, sugestivnoj “Your Front Door”. Toliko upadljivo, ali i neskriveno da sam se, eto, opet i ja povukao za tim traženjima referentnih točaka. Ali, to nije nebitno jer tu dolazimo do one slabije strane albuma “May”…

To je onaj trenutak kad postavljamo pitanje: gdje je tu zapravo Kensington Lima, odnosno, Josip Radić? Odnosno, zašto uistinu taj pseudonim (koji se u međuvremenu, opet da spomenem, opravdao i time što je stasao u pravi bend kojeg možete ili ćete moći vidjeti na omiljenim vam ili bliskim pozornicama) i je li sve skupa ipak samo jedan nostalgijom ozračen projekt. Da se razumijemo, na pozajmicama i – naravno – njihovu oplemenjivanju nastajale su poetike koje su (re)definirale popularnu glazbu, kao što je slučaj sa spomenutim Big Star ili u nešto novije vrijeme sa škotskim Teenage Fanclub, ali to se događalo i potvrđivalo samo kad se stvarala dodana vrijednost, da se izrazim gospodarstvenim rječnikom. Odnosno, kad se glazba svela na puki preslik, koliko god vjeran i zanatski besprijekoran bio, rezultati su ostali sterilni i na dulji rok potpuno nebitni, na koncu i zaboravljeni. Kensington Lima svoje note i verse slalomski vodi između zastavica ekstrema.

Naime, u pitanju je, kako sam već napisao, uistinu lijepa glazba, pjesme koje odišu lakoćom svoga postojanja i radošću muziciranja ljudi koji stoje iza njih, bilo potpisom, bilo svirkom ili glasom. Pjesme su to kojima je i taj engleski zapravo prirodan jezik, jedan od onih sve češćih slučajeva kad postaje poput dodatnog glazbala. Međutim, i taj engleski, baš kao i očita zaljubljenost u neke vremešne note i glazbene kužine, zapravo samo dodatno zamagljuju ono što bi nam trebalo pobliže predstaviti ovog glazbenika. “May” se tako čini poput predivne slikovnice, ali koja je prije vrlo precizan prijevod nego moćan autorski rad. S druge strane, ničim Josip Radić nije ni pokazao da želi ponuditi “teškaša”, ostavši pri vrlo skromnoj promociji i distribuciji (izdanje je samostalno, a s Bandcampa se može skinuti i besplatno, odnosno, ponuđeno vam je da, ako želite, platite koliko ste u mogućnosti). Uz to, bilo bi s moje strane zlobno i neodgovorno reći kako je u pitanju puko preslikavanje; zato sam i spomenuo slalom, jer Kensington Lima kroz svojih jedanaest cassette pop pjesama ipak donose dašak svježine i, zahvaljujući i dovoljnoj raznolikosti (pod)žanrova, odmak od uniformiranosti od kakve je, primjerice, Bambi Molesterse svojedobno spasila stalna progresija u zvuku i žar što se osjećao u savršeno odsviranim notama.

U pitanju je, dakle, neosporan talent nahranjen uzorima koji su ga usmjeravali kad se možda lomio. Talent razgranat na nekoliko projekata koji pokazuju ne samo prilagodljivost, već i radni elan i stalno visoku motiviranost. “May” zato nije samo reafirmacija “bolje prošlosti” već uistinu “cassette pop” ma što to kome uistinu značilo (a moglo bi, ovisno o uhu i afinitetu, svakom imati bar donekle drugačije značenje); nije samo ugodna i besprijekorno odsvirana glazba, već uistinu lijepa glazba, ona koja prijevodom s nekih davnijih originala prevodi i svoj duh koji je napaja u samim temeljima, sa svim svojim slušateljima dijeleći taj dug svoga potpisnika vlastitom talentu i svim mu pripadajućim hirovima, nostalgijama i raskrižjima. “May” je – iako ga u tom formatu, ako se varam, (još) nema – vinil, i ta konstatacija nema veze s pomodnim pričama, već opet govorim o onome čime glazba Kensington Lime diše. Kao takav, u pitanju je i istodobno najpodcjenjeniji i najprecijenjeniji album iz lanjske hrvatske produkcije, u čemu ni ja sam nisam izuzetak. Naprotiv.

Toni Matošin | Bitno.net