Što korizma, duhovne vježbe i film mogu imati zajedničkog? Razlučivanje i susret s „Dvije zastave“. Analiza triju filmova koji dijele isti, dominantni scenarij današnjice: „Liga pravde Zacka Snydera“, „Osvetnici: Završnica“ i „Avatar“ pomaže nam uzeti udjela u Velikom ratu čovječanstva i šire: onom informacijsko-komunikacijskom. Otkriti dijagnoze današnje kulture pomoću njezinih znakova vremena: #deepfake, #posttruth i #cancel. Ući dublje u bogatstvo Evanđelja kao jedinog lijeka: autentične priče i mape svijeta u kojem živimo. Stvarnosti koja je puno ljepša, bogatija i čudesnija od bilo kakve fikcije.

 „U doba u kojem je falsifikacija sve sofisticiranija i postiže zapanjujuće razmjere (deepfake), treba nam mudrost kako bismo mogli prigrliti i stvarati lijepe, istinite i dobre priče. Potrebna nam je hrabrost da odbacimo lažne i zle priče. Potrebni su nam strpljivost i moć razlučivanja kako bismo ponovno otkrili priče koje nam pomažu da ne izgubimo nît vodilju usred mnogih današnjih razdora. Potrebne su nam priče koje će iznijeti na vidjelo istinu o nama samima, također u skrovitom junaštvu svakodnevnog života.“ (papa Franjo, Iz Poruke za 54. Svjetski dan komunikacija)

Živimo u nekom svome nerealnom filmu. I upravo zato nam treba korizma. Za ovo o čemu Papa priča. Razlučivanje i junaštvo svakodnevice. Četrdeset dana prilike za izlazak u stvarnost. Onakav kakav ne krši pandemijske mjere. Malen korak za nogu čovjeka, a velik za duh čovječanstva. Za Armstronga, to je bio izlazak iz lunarnog modula. Za Izraelce, izlazak iz ropstva egipatskih lonaca. Za Platona, izlazak iz pećine iluzija. Za tebe i mene, izlazak iz svakodnevne bajke koju sebi pričamo. Ili iz noćne more koju nam drugi nameću. Ili iz zatupljujuće ravnodušnosti svakidašnje rutine. Svega onog što čini da živeći lagano umireš. Izlazak u istinu koja oslobađa. U stvarnost u kojoj živimo, mičemo se. I jesmo. Onakvi kakvi smo. Bez filtera. Neki novi svijet. Stran i pun opasnosti. Ali ipak daleko ljepši i bogatiji. Čudesniji od svake fikcije i eskapizma. Osobnog ili kolektivnog. Biranog ili nametnutog.

Zanimljivo je to. Supstance koje su lijek lako postaju otrov. Tri su stvari presudne. Količina. Kvaliteta. I stanje primaoca. Ako nešto od toga poremetiš, riskiraš trajnu štetu. Što više sebe daješ u virtualni svijet, to si manje sposoban živjeti u stvarnom. Neki bježe u karijeru. Neki u birtije. Neki u internet. Neki u videoigre. Mi ćemo u film. Ali prije filma, pobjeći ćemo nakratko u knjige. To jest u pisanu riječ. Uostalom, ova godina u Hrvatskoj i jest proglašena Godinom čitanja. Vremenom u kojem učimo čitati između redaka. Novine, knjige, vijesti i… scenarije koje nam serviraju. U tome nam može pomoći C. S. Lewis.

Unatoč tome, možemo biti iznenađeni radošću – Lewis je svojedobno primijetio (The Collected Letters of C. S. Lewis) kako je danas relativno lako „prošvercati“ popriličnu dozu teologije suvremenom čitatelju. Ali kakve teologije? One koja izvještava korektno o Bogu i izgrađuje čovjeka ili one koja falsificira stvarnost i degradira, razgrađuje čovjeka? Lewis je uvidio opasnost. S Tolkienom je dijelio životni projekt: mitopeju. Način borbe protiv naturalizma i scijentizma koji su u njihovo doba počeli uzimati maha. Na papiru i na ekranu. I Lewis i Tolkien dali su se u kreiranje narativa koji će imati kao početni korak eskapizam. U zdravoj dozi. Lijek od iskrivljene percepcije stvarnosti. Supstancu neupitne kvalitete, prave količine, s učinkom poboljšanja stanja primaoca. Rezultat? Narnija i Međuzemlje. Perelandra i „Svemirska trilogija“. Scenariji koji su pomagali čitaocu. Ne da ostane zarobljen u fantaziji, nego da pomoću fantazije vidi stvarnost onakvom kakva jest. I vrati se u nju, ozdravljenih očiju uma i srca. Ono što je bilo bezbojno, dosadno, plitko sada je postalo iznova zanimljivo, uzbudljivo, duboko. Lewis je nazvao ovaj povratak u stvarnost „iznenađenje radošću“. Otkrivanje vlastitog dostojanstva. I uloge u stvarnosti koja je postala privlačnija nego ikad prije. Ključni element za ovakvo „buđenje“ bio je u scenariju. Imaginarni, sekundarni svijet Međuzemlja ili Perelandre trebao je biti konzistentan sa stvarnošću u kojoj živimo. Sa scenarijem zapisanim u dvije knjige koje čine cjelinu: Knjiga naravi i Knjiga objave. Priroda i Sveto pismo. Razum i vjera.

Filmovi otkrivaju dijagnozu čitave naše kulture – Što se događa kada scenariji na papiru i ekranu ne uzimaju za temelj Knjigu naravi i Knjigu objave? Razvija se nezdrava konkurencija zdravom razumu i vjeri. Literarni rival kršćanstvu (više o tome ovdje) koji ne ostaje konzistentan sa stvarnošću. Kako? Lewis primjećuje: razvijanjem sna o međuplanetarnoj kolonizaciji kao jedinom načinu očuvanja i napretka ljudske rase. Je li to samo po sebi loše? Ne nužno. Ali je nedovoljno. Postaje razorno onda kada je nošeno nadom u pobjedu nad smrću utemeljenoj na scijentizmu. Kroz žrtvovanje pojedinca za „vječnost“ rase. Redukciju čovjeka na kozmički akcident. Tada zapravo nitko ne pobjeđuje smrt. Ostaje tek privid vječnosti kroz kolektiv koji se obnavlja. Ako se nastavi obnavljati. Jedno veliko „AKO“.

Katolici Lewis i Tolkien sredinom 20. stoljeća vodili su bitku za evangelizaciju postmoderne kulture starog kontinenta. Istovremeno, s druge strane Atlantika, u informatičko-komunikacijskoj sferi stasala je nova simbiotska velesila – strip i njegova ekranizacija. Balansirajući po potrebi između podrške političko-ekonomskom establišmentu, i nužne kritike kontrakulturnog miljea. Nekoliko desetljeća kasnije, takozvana „britanska invazija“ u svijet američkog stripa dodatno je zakomplicirala stvar. Protagonisti ove invazije: Alan Moore, Neil Gaiman i Grant Morrison, glavni mozgovi iza stripovskih scenarija čije ekranizacije zadnjih godina gledamo, redom su okultisti. „Iskra“ koja je vrcnula iz Pandorine kutije što je u široj javnosti otvoriše njihovi sunarodnjaci Beatlesi (Sgt. Pepper i lik Alistaira Crowleya) i Rolling Stonesi (Sympathy for the Devil) zahvatila je tako „mainstream“ audiovizualnih medija. I doprla do naših dana. Preko „streaming“ platformi Disney Plus i HBO. Sada, međutim, iskre vrcaju iz elektromagijskih strujanja kutija „majčinske“ naravi, zvanih kutije-matice (motherbox). A brak magije (Wanda) i tehnologije (Vision) postaje novi predložak obiteljske idile.

Filmovi otkrivaju znakove vremena u kojem živimo. Predstavljaju nektar čitave naše kulture. Strujanje njezine matične mliječi. Onaj vrh sante leda iznad površine. Uzorak iz njezina „krvotoka“. Kružni tok naše kolektivne prirode. Parafrazirajući riječi proroka Izaije (Iz 55), „isparavanja“ kulture „kondenziraju“ se u „oblacima“ filmskih studija, koji „dažde“ natrag i „natapaju“ zemlju u kojoj smo mi posijani. Što ako je taj tok toksičan? Ako je krvotok zatrovan? Kako vratiti pop-kulturni „efekt staklenika“ u homeostazu? Opus Lewisa i Tolkiena opet nudi odgovor. Daje nam smjernice za promišljanje o tome što je to autentična mitopeja. Dva zaključka su moguća. Prvi jest: pisanje scenarija dosljednih Knjizi prirode i Knjizi objave. Drugi, ne manje važan: reparacija postojeće neadekvatne mitologije i njezinih scenarija. Ne odbacivanje nego uključivanje. Dopunu i iscjeljenje. Tolkien je ovaj proces nazivao pokrštavanjem mitologije. Kako one na papiru, tako i one na ekranu. Filmovi mogu lučiti otrov za razum i srce. Ali nama je dana mogućnost da snagom Evanđelja razlučimo protuotrov. U odlomku iz velikog scenarija svijeta koji smo čuli Četvrte korizmene nedjelje čuli smo izvještaj o zmiji uzdignutoj u pustinji. O snazi križa Utjelovljene Riječi. Istini koja se izložila laži. Sinu Čovječjem koji je postao grijehom da bi nas izliječio od ugriza stare Zmije (Otk 12,9). Iz bogatstva te vizije možemo nadopuniti lik Tamnog viteza koji na sebe preuzima krimen drugih i uzima obličje onog protiv čega se bori (Batman). Snagom velikog scenarija stvarnosti filmski scenariji mogu postati autentična teološka mjesta. Tim događanjem dopuštamo sebi i drugima iznenađenje radošću. Odvajanje od ekrana tada postaje izlazak iz Platonove pećine. Napuštanje egipatskih lonaca. Prolazak kroz Crveno more u čudesnoj preobrazbi iz kulture smrti u kulturu života. Parafrazirajući svetog Augustina, uranjamo spužvu filmskog scenarija i našeg mentalnog sklopa u ocean Božje riječi.

Oblikovani smo dominantnim filmskim scenarijem današnjice – pandemija bolesti COVID-19 pokazala nam je da scenariji o globalnim katastrofama, ili barem njihovim posljedicama i nisu tako daleko od stvarnosti (više o tome ovdje). Danas svijetom filma dominira jedan poseban scenarij katastrofe. Onaj čiju je opasnost za kulturu života prije pola stoljeća uočio C. S. Lewis. Stvaranje scenarija koji falsificiraju stvarnost. Oblikuju osobu i društvo djelujući na suptilne načine protiv naravi i nadnaravi. Usmjeravajući razum i vjeru u „slijepe ulice“ i „provalije“. Od pet najunosnijih filmova svih vremena, četiri se bave ratovima nad-ljudi i izvanzemaljaca. Od pet najskupljih filmova svih vremena, četiri se bave ratovima nad-ljudi i izvanzemaljaca. Kombinirano gledateljstvo ovih filmova broji se u milijardama. U vezi s tim, ovih dana imamo priliku svjedočiti znakovitim događajima u „srazu svjetova“ filmske industrije. S jedne strane, u „strujanja“ digitalnih platformi (HBO) i matičnih „kutija“ naših kućanstava (televizor, laptop, mobitel) pušten je dugoočekivani scenarij: „Liga pravde Zacka Snydera“. S druge strane, James Cameron se ne predaje tako lako. „Avatar“ je ponovno pušten u kina na Dalekom istoku kako bi „osvetio“ svoga autora i ponovno preuzeo primat najunosnijeg filma svih vremena iz ruku „Osvetnika (Završnica)“. Ova tri filma predstavljaju tek vrh sante leda jedne čitave mreže filmskih scenarija kojima medijski giganti Disney Plus (Marvel) i Warner Media (DC) pokušavaju zaokupiti i „nasukati“ našu pozornost kroz posljednje desetljeće. Pri tome i Marvel i DC to čine poprilično slobodnim tumačenjem Knjige prirode. Razlika je u pristupu Knjizi objave (Sveto pismo). Dok je Marvel u većoj mjeri ignorira, DC se njome nadahnjuje, ali je distorzira i prepričava na svoj način. Rezultat? U najboljem slučaju, nenamjerni komunikacijski – informacijski šum. U najgorem slučaju, ono što opisujemo tuđicom #deepfake. Sofisticirana falsifikacija stvarnosti. Istini za volju, onima koji poznaju Evanđelje, neke od DC ekranizacija u režiji Zacka Syndera pomažu promišljati o istinama Objave na jedan novi način, pa čak i s afirmativnim posljedicama. Piscu ovih redaka pomogli su da bolje upozna svoju vjeru. Snyderovi filmovi su praznik za oči i uši. Rijetki su redatelji u Hollywoodu koji su mu ravnopravni po prepoznatljivosti stila i vizualne estetike (Malick, Scott, Stone, Zwick). No postaju li u Snyderovim filmovima Superman i njegovo S („nada“) surogat ili simbol osobe Isusa Krista? Teško je dati jednoznačan odgovor. Kad su u pitanju gledatelji kojima je Sveto pismo „špansko selo“, stvari su manje dvoznačne. Simbolika se gubi, surogat ostaje. A s njim i eskapizam. Što više sebe daješ u virtualni svijet, to si manje sposoban živjeti u stvarnom.

U odlomcima koji slijede, pokušat ćemo se komparativno osvrnuti na gore spomenuta tri filma koji u biti dijele isti scenarij. Učinit ćemo to imajući tri cilja u vidu. Otkrivanje znakova vremena i dijagnoze kulture u kojoj živimo. Iscjeljenje filmskog scenarija kroz njegovo „pokrštavanje“. Iznenađenje radošću o vlastitom dostojanstvu i udjelu u onom stvarnom, iskonskom srazu svjetova, o kojem govori sv. Ignacije Lojolski u razmatranju o „Dvije zastave“.

Radi cjelovitosti i jasnoće, filmske scenarije DC-a i Marvela nadopunit ćemo onim stripovskim koji će donekle oblikovati eventualne filmske nastavke.

Nalazimo se usred rata, ali se borimo na pogrešnim frontovima. Filmski scenarij sugerira gledatelju stvarnost života unutar jedne velike kozmičke bitke. Međuplanetarne, intergalaktičke i međusvemirske borbe nad-ljudi i izvanzemaljskih rasa. Oružja u ovom ratu predstavljaju naturalističke, scijentističko-tehnološke i magijsko-animističke sile. Uza sva moguća hladna i vatrena oružja, oklope i borilačke vještine koje njima vitlaju, ključna su ipak dva. U scenarijskoj inačici DC-a, ključno oružje je antiživotna jednadžba (DC). Riječ je o svojevrsnom porobljivanju kroz „pranje mozga“, napad na logični sklop osobe davajući „matematičku sigurnost“ da su život, nada i sloboda besmisleni. Elementi jednadžbe su mentalno-emocionalna iskustva koja izgovaratelj jednadžbe (Darkseid) priziva na život osobe, posvješćuje njihovu prisutnost i umnaža ih. Samoća, otuđenje, strah, očaj, ruganje, osjećaj krivnje, nerazumijevanja, sram, promašaj, (samo)osuda. Kad Darkseid prispije na Zemlju, jednadžbu jako brzo raširi po cijelom svijetu koristeći – internet. Praktički svatko tko ima pametni mobitel pada pod utjecaj jednadžbe. U scenarijskoj inačici Marvela ključno je oružje Rukavica beskraja: tehnološka inovacija koja kontrolira hilozoistička draga kamenja koja upravljaju sa šest dimenzija egzistencije: prostor, vrijeme, snaga, duša, um, ego, „stvarnost“.

A prava stvarnost je kudikamo ljepša, bogatija, ali i izazovnija od ovog filmskog scenarija. Mi doista jesmo u ratu. Ali izvorna narav rata i njegovo ključno bojno polje kao da nam izmiču. Dominantni rat današnjice usred kojeg se nalazimo jest uz svojoj naravi informacijski rat. Zapravo, od iskona je bilo tako. Od trenutka kada se prvi čovjek prestao pouzdavati u Boga kao izvor informacija. Kad je prekinuo komunikaciju s Njim. I tako postao podložan mis-informaciji, dez-informaciji i propagandi (Post 3). Stoga je ključno bojno polje današnjice sami čovjek. Naša nutrina. Dominantne korporacije današnjice sve manje nisu naftne kompanije, financijske kuće. Pa čak taj primat gube pomalo i farmaceutska industrija i vojna industrija. Veliki igrači današnjeg rata sve više postaju konglomerati informacijsko-zabavne industrije. Ideja o čistoj zabavi koja me istovremeno ne in-formira je iluzija. Danas nema više zabave bez in-formacije. I obrnuto. Skoro svaka vijest mora biti „udarna“, „prijelomna“, „šokantna“. Gotovo sve što čitamo na internetu postaje „crna kronika“. Statistike pokazuju da se većina ljudi informira na društvenim mrežama i web portalima. Ogroman broj ljudi nikad nije uzeo u ruke Bibliju kako spada ili neku ozbiljnu znanstvenu knjigu. Drugim riječima, ogroman broj ljudi gradi vlastiti svjetonazor čitajući stripove i gledajući filmove. I još nešto. Ako je usluga besplatna, to znači da objekt rata nisu sirovine, teritorij ni proizvodi, nego sam objekt rata JA osobno. Resurs za kojim se moćnici otimaju sam ja. Predmet analize sam ja. Podaci o tebi i meni postaju sredstvo razmjene, mjerilo vrijednosti, način plaćanja. Nevidljiva ruka tržišta tada poprima jedno sasvim novo značenje i ulogu.

Borimo se pogrešnim oružjima. Što prije prestanemo ignorirati ovu stvarnost, to ćemo manje vremena gubiti na pogrešnim bojnim poljima. I bit će manje nepotrebnih sukoba i krvoprolića. Posljedice pandemije: izoliranost, samoća, otuđenje i strah pokazuju nam da koncept i efekti stripovsko-filmske antiživotne jednadžbe imaju uporište u stvarnosti. Utjecaj suvremenih medija može poput antiživotne jednadžbe ili poput Rukavice beskraja promijeniti naš odnos s vremenom, prostorom, stvarnošću. Onesposobiti nas da aktivno uzmemo udjela u Velikom ratu o kojem govori Knjiga Otkrivenja. Kada to spoznamo, utrku za naoružanjem preusmjerit ćemo tamo kamo uistinu treba ići.

Informacijski rat nagovještava veliku kulturalnu promjenu koja se odvija u naše vrijeme. Preopterećenje informacijama dovelo je do kraja informacijskog doba i pojave nečeg novog: doba razlučivanja. A ono od nas zahtijeva prilagodbu, razvijanje određenih vještina. Veliki scenarij stvarnosti zapisan u Knjizi objave potvrđuje da je Kristov dolazak označio pobjedu nad elementarnim kozmičkim silama (Kol 2,20) i učinio dostupnom bojnu opremu Božju (Ef 6). Staviti pojas istine znači zaštiti svoje vitalne organe („slabine“) od „dragog kamena stvarnosti“. Nositi naprstak pravednosti znači odoljeti nasrtajima „dragog kamena ega“ pouzdavajući se u Krista koji je jedini pravedan. Jedini opravdava. I jedini daje kriterij i snagu za vršenje pravde. Širiti evanđelje mira znači odolijevati kontroli „dragog kamena prostora“. Posvećivati prostor javnih foruma i vlastitog dnevnog boravka šireći Radosnu vijest: Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina da nitko tko u Njega vjeruje ne propadne (Iv 3,16). Držati štit vjere znači biti strpljiv u svijesti postojanja Božje providnosti. Odoljeti napasti „kamena vremena“ – sumnji u Božji tajming. Staviti na glavu kacigu spasenja znači podrediti Kristu svaku misao koja prođe kroz razum. I tako se oduprijeti utjecaju „dragog kamena uma“. Mačem Duha vitla onaj koji je postao vješt u izgovaranju Riječi Božje koja je „oštrija od svakoga dvosjekla mača te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 4). Takav čovjek ima snage za odupiranje „dragom kamenu snage“ Zloga. I konačno, molitva je ono što nas trajno drži povezanima s Gospodinom. I otvara nas za nadahnuća Duha Svetoga, koji tako štiti našu dušu od ropstva „dragog kamena duše“.

Pokušavamo nadići naša ograničenja koristeći slijepe ulice. Filmski scenarij prepoznaje, problematizira i promišlja ograničenost resursa: sirovina, prostora, vremena. U „Avataru“ čovječanstvo odlazi sa Zemlje na drugi planet (Pandora) kako bi eksploatiralo prirodna rudna bogatstva. U „Osvetnicima“i „Ligi pravde“ stanovnici drugih planeta dolaze na Zemlju kako bi je kolonizirali i eksploatirali, odnosno, zaštitili od toga. Filmski junaci ne mogu se nositi sa svojom nedoraslošću toj invaziji koja postaje dio kolektivne povijesti Zemlje. Nastavljaju živjeti u prošlosti. Ne snalaze se u sadašnjosti. U vizijama budućnosti, oslanjaju se na vlastite snage koje se čine fatalno nedostatnima. U želji da ponište ili nadoknade svoje gubitke putuju kroz vrijeme-prostor koristeći tehnologiju (Ironman i Hulk), manipulirajući prirodnim silama i zakonitostima (Flash i Cyborg).

Stvarnost je mnogo zanimljivija i složenija. Ali i ljepša. Dvojica najbogatijih ljudi na planeti u ovom trenutku su ujedno i najsnažniji faktori u nastojanjima čovječanstva da napusti planet Zemlju.  Elon Musk i Jeff Bezos. Obojica svjedoče da su u formativnim godinama na njih duboko utjecali stripovsko-filmski scenariji o kolonizaciji svemira. Za Muska je to bio Marvel/DC, a za Bezosa Star Trek. Obojica predviđaju scenarij katastrofe kao izvjestan našem planetu, pa žele na vrijeme osigurati opstanak ljudske rase. Bilo na Mjesecu (Bezos), bilo na Marsu (Musk). U tu svrhu već su krenuli u stvaranje čitave mreže satelita oko Zemlje, a u neko dogledno vrijeme i uokolo Mjeseca. Uostalom, američka vlada najavila je kao jedan od strateških ciljeva u ovom desetljeću povratak na Mjesec i odlazak na Mars. NASA traži strateške partnere. Musk (SpaceX) i Bezos (Blue Origin) predvode listu. Što stoji u pozadini?

Knjiga prirode i trenutna razina znanstvenog napretka ne gleda blagonaklono na našu eventualnu sposobnost da putujemo kroz prostor-vrijeme u mjeri s kojom koketiraju filmski scenariji. Prije negoli krenemo u tera-formiranje Crvenog (pustinjskog) planeta nuklearnim eksplozijama (?!) nije li razumnije i mudrije pozabaviti se kristo-formiranjem „crvenog prašinara“ – čovjeka (heb. „adam“)? To su zapravo dva paralelna procesa. Čovjek će moći napučiti zemlju i sebi je podložiti (Post 1) onda kada podloži sebe viziji svoga Stvoritelja. Zemlja nema toliko problem ograničenosti resursa ni prenapučenosti koliko ima problem ljudskosti i preraspodjele. Nismo u svemu tome prepušteni sami sebi. Knjiga objave omogućuje razumnom vjeru da čovjek nije stvoren kako bi manipulirao prostor-vremenom, nego da bi ga nadišao. Nismo toliko ograničeni prostorom, vremenom i sirovinama, koliko našom neraspoloživošću za suradnju s transcendencijom. Svaki događaj svete mise i ispovijedi jest nadilaženje prostor-vremena. Zahvat i putovanje u našu prošlost. I prilika za viziju naše budućnosti koja je sve samo ne tamna. Taj povratak na mjesto presudne bitke ne vršimo mi i napredna tehnologija, nego Božji Sin. U njegovim rukama je sudbina naših najmilijih.

Poremećena nam je percepcija pomoći i prijetnje „odzogor“ i „odozdol“ – U filmskom scenariju važnu ulogu  igraju – izvanzemaljci, produhovljena priroda i životinje. Ponekad je u svemu tome teško naći razliku. Neki su Zemljani, ali istovremeno i izvanzemaljci. U smislu da ne žive na kopnu, nego pomažu „odozdol“ (morske dubine). I imaju vlast nad prirodnim silama i životinjama (Aquaman više o tome ovdje). Drugi su Zemljani, ali dolaze sa skrovitih okultnih visina (Olimp).Odnosno skrivenih okultnih otočja (Temyscira), poput Čudne žene (više o tome ovdje). Treći su doslovno izvanzemaljci. Među njima ima onih koji su došli iz svemira na Zemlju (Superman) jer im ovo podneblje sa svojim zakonima fizike toliko pogoduje da su ovdje kao Bog (više o tome – ovdje). To su pripadnici čovjeku superiorne rase, nadahnuti filozofijom Nietzschea i Heideggera (Thanos), Hessea (SteppenWolf). I oni nadahnutih grčkom ili nordijskom mitologijom (Thor, Odin, Loki) u pokušaju oživljavanja novog doba poganstva. Ima i onih koji su nekakvi animističko-panteistički entiteti: Eywa, Drvo duša i čitava flora i fauna na Pandori. A postoje i oni koji su nekakva vrsta (izvan)zemaljskih Lazara-zombija: Darkseidovi Parademoni.

Stvarnost je puno ljepša i bogatija od filmske i stripovske fikcije. Ima li bogolikih utjelovljenih razumnih bića u svemiru osim Homo sapiensa s planeta Zemlje? Ni razum ni vjera ne bježe od potrage za odgovorom na to pitanje koji zasad ostaje otvoren (više o tome uskoro).

Razum ima svoje granice. Kad do njih dođemo, logika ustupa mjesto analogijama. Pozvani smo vjerovati da nam Bog oplemenjuje taj urođeni dar imaginiranja nadahnućima Duha. Ipak ljudska sposobnost zamišljanja u slikama je ograničena. Postoje stvari koje ne možemo zamisliti i stvari koje još ne poznajemo pa ih nismo zasad u stanju zamisliti. Još je nešto važno. Kreativnost je ograničena prirodnim zakonitostima. Nije kreativnost zamišljati stvari koje su u stvarnosti neprovedive (npr. slon s nogama rode). Upravo suprotno, biti kreativan znači imati sposobnost izražavanja unutar datih uvjeta. Unutar zadanih okvira metafizike.

Istini za volju, postoje neke zakonitosti koje još ne poznajemo. Sveti Pavao bio je uznesen u „treće nebo“, ali mu bi zabranjeno govoriti o svemu što je tamo vidio (2 Kor 12). Uostalom, je li objava zapisana u Svetom pismu izvještaj o svemu što postoji? Nije. Ali jest izvještaj o onome što je potrebno i dovoljno za puninu života.

Evanđelje prve korizmene nedjelje doziva nam u pamet stvarnost o nevidljivom Trojstvenom Bogu koji po hipostatskoj uniji ulazi u svijet. Po osobi Isusa iz Nazareta koji je pravi Bog i pravi potpuni čovjek kojem služe anđeli i životinje. A „rukavicu izazova“ baca pod noge pali anđeo, demon. A ne izvanzemaljski mutant. Kultura koja to odbija vidjeti, Krista ignorira ili ga prihvaća po svojim uvjetima: kao svemirskog Übermenscha. On „postaje“ Superman, ili jedan od Arhitekata – svemirski „Prometej“ Ridleyja Scotta. Ima nešto dijabolično u tome. Na tragu pradavnom padu anđela koji nisu mogli prihvatiti da Bog ima u planu u svome Sinu uzdići jedno tako krhko stvorenje kao što je čovjek. Takva kultura odbija otajstvo euharistije u Presvetom sakramentu unutar svetohraništa. To pokušava kompenzirati manipulacijom prostor-vremena: idejom o tehnološko-magijskim Matičnim kutijama, vremeplovima, svemirskim brodovima. Stvara ideju o Rukavici beskraja i sedam dragih kamenova nastalih smrću Boga, dok se u stvarnosti događa nešto puno ljepše i moćnije: žrtva Bogočovjeka iz koje proizlazi sedam sakramenata. Obično, nemoćno, ranjivo ljudsko tijelo (a ne rukavica) postaje stožer spasenja. Kultura koja kreira scenarije o nadljudskim izvanzemaljcima pokazuje nemoć pronicanja u prisutnost anđela i demona. Ili možda želi prikriti tu prisutnost? Ne zna cijeniti vlastiti planet i život na njemu, pa piše scenarije u kojem umnaža svjetove. Nije u stanju stupiti u kontakt s Bogom po Stablu života (Križ Kristov), pa mu nalazi panteističke surogate (Stablo duša Pandore). Obožanstvenjuje geosferu, floru i faunu. Odbacuje stvarnost uskrsnuća i njegovu razumnost (više o tome ovdje), pa se ograničava scenarijima o „lazarovskim“ oživljenjima (Superman). Snaga Duha Svetog postaje suvišna; dovoljan je prstohvat tehnologije, fizikalnih sila i biokemijskih mutacija (Cyborg i Flash). A odvaljeni krov laboratorija postaje surogat „kamenu s groba dignutom“ (Iv 20).

Izgubili smo osjećaj vlastitog dostojanstva – dominantni filmski scenarij današnjice kao protagoniste zemaljske uljudbe vidi meta-ljude. Oni su ili mutanti (Kapetan Amerika, Kapetanica Marvel, Ant-man, Wasp, Hulk, Spiderman, Flash, ), ili okultisti (Grimizna Vještica, Crna Pantera, Doctor Strange) ili kiborzi (Ironman, Cyborg, Zimski Vojnik) ili hibridi čovjeka i izvanzemaljca (Avatar) ili nešto sasvim drugo – umjetna inteligencija (Vision, Ultron). U svemu tome pojedinci koji su doveli ljudske sposobnosti do krajnjih granica vježbanjem (Batman, Oko Sokolovo, Crna Udovica) postaju operativci drugog reda, karika koja nedostaje prema nižoj vrsti – nama. Običnim, malim, jadnim homo sapiensima.

Ova fikcija pokazuje da današnja kultura sve više gaji prijezir prema malom čovjeku, prema sebi samom. Obični čovjek postaje sve manje tržišno isplativ. Njegova snaga u tom pogledu leži zasad u brojkama. I društvenim mrežama. Objavljivanje „Lige pravde Zacka Snydera“, postignuto ustrajnim medijskim pritiskom velikog broja fanova na establišment, najbolji je primjer što se može kad se male ruke slože. Ipak, neki, poput Yuvala Hararija, predviđaju kako će homo sapiens već u ovom stoljeću doista dobiti „naprednijeg“ nasljednika u (umjetno pospješenom) evolucijskom lancu. Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, ulaže novac u Neuralink, OpenAI, DeepMind – projekte koji razvijaju umjetnu inteligenciju. Zašto? Kratkoročno, možda zato što je svjestan da je najslabija karika u projektu kolonizacije Mjeseca krhkost ljudskog organizma. Dugoročno, možda zato što tehnokrati današnjice vječnost osobe vide u besmrtnost ljudske svijesti, ugrađene u stroj.

Međutim, stvarnost je puno bogatija i kompleksnija. I najmanja osoba može promijeniti tijek povijesti. Svijet je pun malenih neznanih dobročinitelja. Onih koji čine male stvari s puno ljubavi. Najponiznije ljudsko stvorenje koje je ikad živjelo uzneseno je na nebo kao kraljica neba i zemlje. Njezina super-moć je potpuna otvorenost Velikom scenariju povijesti (Sveto pismo) i potpuna pripadnost Bogu. Za razliku od filmske Čudne žene koja kaže: „Ja ne pripadam nikome“, ova Čudesna žena je „Tota Tua“, sva Božja. Zbog toga ova gospodarica nebeskih vojski raspolaže s dva moćna oružja. Prvo „oružje“ je prožetost svjetlom i silom koja iz nje zrači. Ali nije riječ o onoj fotonsko-kozmičkoj sili kao Carol Danvers, nego o snazi Duha Svetoga. Drugo moćno „oružje“ spašava od antiživotne jednadžbe. Ali nije riječ o Lasu istine, nego o nečem jačem – krunici. Ova Kraljica anđela često je viđena kako u pravi čas silazi s nebesa u pomoć ljudima koji su u potrebi (više o tome ovdje). Ali ne pompozno i samodopadno da bi rušila svemirske brodove. Iako je jednom viđena kao Žena, zaogrnuta Suncem, s Mjesecom pod nogama. I krunom od dvanaest zvijezda. Ona to ne voli puno isticati. Radije djeluje puno suptilnije, samozatajno. Pitaj branitelje Sinja. Ili mornare kod Lepanta. Ili još bolje, monahinje Divejeva. Neka ti kažu kako je nastala i čemu služi sveta Kanavka – opkop oko manastira. Da je Ironman ovo saznao na vrijeme, uspio bi izgraditi svoj neprežaljeni „štit oko svijeta“ i spriječiti invaziju Neprijatelja.

Čuli smo u evanđelju Treće korizmene nedjelje kako smo mi, mali krhki ljudi, postali Hram Duha Svetoga. Do mnogih ova vijest još nije doprla kako treba. Čovjek je danas predmet trgovine: tijelom, dušom, umom. Plijen moćnika. Ipak nemaju oni zadnju riječ. Ima je onaj koji će u svoje vrijeme rastjerati sve trgovce iz svoga Hrama, jer on jedini ima moć uskrsnuća: taj isti Hram srušiti i za tri dana sagraditi novi. A naša „sudbina“ nije postati kiborgom, mutantom, hibridom čovjeka i izvanzemaljca, nego nečim puno moćnijim. U Kristu, čovjeku je dano postati novim stvorenjem. Staro uminu, novo gle nasta. Evanđelje Druge korizmene nedjelje daje nam već sada naslutiti kako će to izgledati, po Preobraženju Gospodinovom.

Odbacujemo ili na krivim mjestima tražimo ono što nas održava – rituali, struktura, poredak i služba. Filmski scenarij i film kao medij može tek djelomično prenijeti poruku koja je zapisana na papiru. U literarnom predlošku. Pa makar trajao između 3 i 4 sata i imao nastavke, trilogije i kvadrilogije. Ponekad stvar spašava format serije od par desetaka epizoda. Ipak, unatoč svemu, ostaje efekt fragmentarnosti. Nekoć davno, kada je netko fragmentarno govorio o naravi čovjeka, svijeta i Boga izlagao se opasnosti (opravdano) da bude proglašen heretikom. S druge strane, stripovski predlošci, sagledani u svojoj cjelovitosti, pate od informacijskog preopterećenja. U dobu informacijskog ratovanja u kojem živimo, onaj tko prenosi fragmentarna opažanja stvarnosti ili preopterećuje medij viškom neprovjerenih podataka upada u opasnost (opravdano) širenja #fakenews. Ovisno o tome šire li se lažne vijesti s namjerom obmane i manipuliranja, razlikujemo mis-informaciju (nema namjere) i dez-informaciju (namjerno). Dobar primjer koji pojašnjava sve ovo je dominanti filmski scenarij današnjice u usporedbi sa svojim literarnim izvornikom. O pozadini filma „Osvetnici: Završnica“ pisali smo ovdje.

„Liga pravde Zacka Snydera“ nastala je fragmentiranjem jednog opsežnog stripovskog scenarija u kontekstu kozmologije i kozmogonije onog što se zove DC Omniverse. Ona je jako slična onoj Marvelovoj. Obje su dizajnirane tako da se nikome ne zamjere u moru sinkretizma raznolikih teologija i antropologija. Dijele istu bit: melting-pot svih stvarnih velikih svjetskih religija u nekakvoj sinkretističkoj neoplatonskoj emanacijskoj strukturi kozmičkih entiteta, svijeta ideja, formi i dežurnih demijurga. Ipak, DC kozmologija kudikamo je složenija od one Marvelove. Kroz tri karakteristike.

Prva je u puno većoj pozornosti poklonjenoj metafizici: tko stoji u početku iznad i iza svega, na vrhu hijerarhije? Tko je upravitelj pokretač, izvor, bitak? DC kao odgovor nudi vrtoglavi broj razina te hijerarhije. Na kraju se odgovor ipak da nazrijeti: konačni bog na vrhu hijerarhije je autor stripa. Druga važna karakteristika DC-a, vezana uz prvu, jest prisutnost snažnijeg upliva kaosa u egzistenciju, neprestano padanje starih poredaka i podizanje novih. Ili otkrivanje onih zakulisnih. Treća važna karakteristika DC kozmologije jest u snažnijoj prisutnosti i ulozi magije i okultnog kao faktora u kozmosu, što je zapravo indikator nečeg važnijeg u pozadini. U DC stripu zlo nije definirano nedostatkom dobra. Zlo u stripu nije privacija nečega, nego bitak. Pridodana mu je osobina Božja, ono je svojevrsni ipsum esse subsistens. Zlo u scenariju stripa postaje: ja sam koji jesam.

Sada možemo film „Liga pravde“ sagledati drugim očima. Ima još nešto u pozadini scijentizma i naturalizma. Darkseid kojeg gledamo na ekranima nije tek samo nadljudski izvanzemaljac. On je „pretvorio sto tisuća svjetova u prašinu“ i „ima namjeru porobiti čitavu egzistenciju“ zato što on jednostavno „jest“, kao tek puki avatar Zla koje stoji u pozadini svega. Ludnica Arkham, drugi dom Jokera i Lex Luthora, poprište je rituala okultnih žrtvenih homicida s ciljem otvaranja Vrata pakla. Batman ne može stati na kraj kriminalu Gothama jer je u temeljima grada zakopan demon (Barbatos). Dakle, karakterizacije ovih likova (Joker, Luthor, Batman) koje u obzir uzimaju samo psihološke poteškoće, ne zahvaćaju dovoljno duboko u izvor njihove konfliktnosti: utjecaj zloduha.

Sve navedeno nije ni čudno ako uzmemo u obzir tko je autor velikog dijela suvremenog DC stripovskog scenarija. Grant Morrison. Okultist i praktikant takozvane „magije kaosa“. Osoba koja sebe definira kao nebinarnog, interrodnog transvestita. Kontrakulturnog borca „anti-establishment“ vizije. Kao autor serije „The Invisibles“ očituje se kao poklonik kartezijanizma. Smatra kako su tvorci filmova „Matrix“ zapravo plagirali njegov rad. U razgovoru za IGN pojasnio je kako svoje literarne svjetove smatra jednako stvarnim i važnim kao što je ovaj svijet i stvarnosti u kojima živimo.

I doista, kad iz ove perspektive sagledamo filmski scenarij, jasno je da živimo u #posttruth kulturi koja pati od nejasnoće vlastitog identiteta. Nedostatka pripadnosti ritualima, strukturama i nekoj službi. Svijetu u kojem javni prostor okupiraju oni koji tvrde da je „sposobnost stvaranja uvjerljivih fikcija ono što je omogućilo čovjeku da postane dominantna vrsta na planetu“ (Harari, Sapiens). Svijetu u kojem tehnokrati tvrde kako živimo u jednoj velikoj „simulaciji“ (Musk). Nije ni čudno. Što više sebe daješ u virtualni svijet, to si manje sposoban živjeti u stvarnom.

Prodavatelji priča opasniji su od trgovaca oružjem. Kome služi Grant Morrison? Iako bi on možda rekao da je protiv poretka i da ne služi nikome, Bob Dylan ne bi se s time složio. Gotta Serve Somebody. Sveti Ignacije Lojolski to je otprilike formulirao ovako: postoje Dvije zastave. Spasonosni izbor ovisi o osobnom susretu s pravom osobom. S onim koji je rekao: „Tko sa mnom ne sabire, taj rasipa“ (Mt 12,30). Onome koji svaku kulturu dovodi pred najvažnije pitanje koje postoji: A što vi kažete, tko sam ja? (Mt 16,15)

Među nama se nalazi onaj kojeg ne poznajemo, a o njemu sve ovisi. Filmski scenarij Lige pravde opisuje izvanzemaljsku invaziju Zemlje kao dolazak „barbara pred vrata“. Ti svemirski barbari došli su čuvši „alarm“ koji ih je ohrabrio. Samrtni krik umirućeg „Boga“ (Superman) odjeknuo je kozmosom. I označio Zemlju kao teritorij koji je postao nebranjen, zreo za preuzimanje. Umrli s-nama-„Bog“, taj svemirski „Emanuel“, bio je došao svojedobno na Zemlju kao imigrant sa stranog teritorija (Krypton). Proveo je tri desetljeća svog života na Zemlji. U skrivenom, svakodnevnom životu, preuzevši na sebe jedan obični, ljudski identitet (Clark Kent). Kad je konačno stupio u javnost, njegov identitet je i dalje ostao obavijen tajnom. Međutim, postao je kontroverznom osobom. „Bog“, koji je s jedne strane jako dobro došao Zemljanima da se bori protiv njihova kriminala. Protiv svjetskih i nadsvjetskih kataklizmi i neprijatelja. S druge strane, veliki broj ljudi ga je odbacio i htio ukloniti. Jer ga nisu do kraja razumjeli, vidjeli su u njemu prijetnju. Nekog tko ih može uništiti. Izazov suočavanja sa samima sobom i svojim nedostatcima. Svojim odlaskom (umiranjem) potakao je okupljanje zajednice nad-ljudi skrivenog identiteta. Onih koji će nastaviti njegovu misiju. I biti progonjeni, poput njega.

Stvarnost je puno zanimljivija od fikcije, a original od kopije. Ono skriveno od onog prezentiranog. To uostalom pokazuje i slučaj „Lige pravde“. Fanovi su se godinama borili da bi original izišao na vidjelo. I uspjeli su u toj borbi. Isplatilo se. Original „Lige pravde“ (Snyder cut) puno je bolji i zanimljiviji od svoje kopije (Whedon cut) koja je svojedobno poslužila kao surogat originalu. Međutim, to isto vrijedi i kada usporedimo Synderovu verziju sa stvarnošću. Nigdje se DC toliko ne nadahnjuje svetopisamskim narativom kao kad je u pitanju lik Clarka Kenta/Supermana. Istina jest da lik Supermana svoju ogromnu popularnost u prvoj polovini prošlog stoljeća duguje činjenici da su valovi imigranata u SAD, boreći se ostvariti vlastiti „američki san“, prepoznali sebe u tom liku. Na leđima imigranata izgrađena je Amerika. Međutim, tu se očituje nešto puno dublje. Evanđelje je prožeto idejom mesijanske tajne. Sluga Patnik o kojem govori prorok Izaija uvijek će izmicati pažnji svijeta kao jedini stvarni Mesija. Svijet ne samo da ga neće primjećivati, nego će ga svjesno odbacivati, ignorirati i progoniti. Zbog toga je i današnji svijet i njegova postkršćanska kultura još i više u trajnom stanju Gluhe nedjelje. Pashalno otajstvo ostaje joj skriveno. Kultura koja je ubila Boga, od Rimskog Carstva naovamo, ne može prepoznati Uskrslog. On za nju ostaje xenos, a ona se umjesto Njemu počinje klanjati čudovištima – raznim ksenomorfima („Alien“ Ridleyja Scotta). Takva kultura ostaje otvorena „barbarskim“ napadima tehnokrata i okultista. I nekog goreg. Ipak, ne trebamo gubiti nadu. Ima i danas dovoljno onih koji pod naletima „barbara“ žive Benediktovu opciju. I Pavlovu i Franjinu, i Dominikovu. Onih koji su svjesni da je naš život skriven u Bogu (više o tome ovdje). Onih koji su shvatili da je Isus iz Nazareta središte svemira i povijesti. I da je u njemu sve uglavljeno. Na nebu i na zemlji (Ef 1). Jedino tako dopuštamo, kako primjećuje filmski Cyborg, da se „budućnost ukorijeni u sadašnjosti“. Da Kraljevstvo nebesko postane naša stvarnost.

Dio smo jednog velikog zajedništva čijeg smo potencijala premalo svjesni. Scenarij filma „Osvetnici: Završnica“ doživljava svoj vrhunac u bitki svih bitki, kinematografskom Armagedonu. Događaju koji je okupio na jednom mjestu ne samo sve mutante, kiborge, izvanzemaljce i okultiste u multiverzumu nego i čitavo stvarno globalno stanovništvo sa šest kontinenata, u broju većem od onog što Olimpijada učiniti može. Internet je prepun snimaka kino publike koja skače na noge i pada u delirij u trenutku kada je izdana zapovijed: “Osvetnici, okupite se!“ Slijedi kozmička bitka dobra i zla u kojoj se određuje sudbina Zemlje, svijeta, života i čovjeka. U odlučujućem trenutku vođa „slobodnih“ varkom pobjeđuje neprijateljskog tiranina i njegove porobljene podanike. Mamac je upalio, neprijatelj je nasjeo na varku i superiorna tehnologija pobjeđuje. I kad pomisliš da će uljudno s njima postupati, Željezni čovjek pokazuje da još živimo u željeznom dobu. Uzvraća istom mjerom. Utjeruje pravdu osvetom. Oko za oko zub, za zub. Pretvara neprijatelje u prah i pepeo. Oni su izbrisani s lica zemlje. Taj potez koštat će ga života. Ali njegovi prijatelji znat će to cijeniti. Veličanstven sprovod dat će na znanje svima „dokaz da Željezni čovjek ima srce“. Iako je upravo izvršio genocid.

Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. Tim riječima započeli smo ovu korizmu. Po mnogo čemu posebnu. Godinu dana života u pandemiji. Ljudi su doslovno preko noći „nestajali“ pred našim očima. Bez pravila. Gotovo pa nasumično. U kulturi koja sve više ne prihvaća smrt, bježi od nje i pokušava je neprirodno odgoditi. Koja je alternativa? Ona koju nudi sveti Franjo: zagrliti „sestricu smrt“. Početi živjeti u stvarnosti koja je puno ljepša i bogatija od one filmske. I nudi stvarnu viziju posljednjih vremena. U njima Bog Otac sviju stvorenja ima posljednju riječ, a ne smrt i osveta. Nema brisanja s lica zemlje, nema nestajanja, nema poništavanja nečijeg postojanja. „Duša je čovječja besmrtna“, a „život se čovječji mijenja, ne oduzima se“ (Katekizam i Misal).

U stvarnosti, odsudna bitka posljednjih vremena zahvaća i naše ovdje i sada. Po žrtvi i gozbi u Jeruzalemu – stvarnom brdu Armagedonu (Michael Heiser) i „mjestu okupljanja“ (Sion) . U grudima Isusa iz Nazareta kuca pravo srce od krvi i mesa, a ne fuzijski reaktor. U njemu se, doduše, događa svojevrsna „fuzija“ naravi pravog Boga i pravog čovjeka. Ta „fuzija“ podrazumijeva nepomiješanost, nepromjenjivost, nepodvojenost i nedjeljivost. Ona je dovoljno snažna da „napaja“ ne samo njegov život, nego svakog tko želi primiti to „strujanje“ što vodi u život vječni. Ta snaga omogućuje okupljanje jednog tima „junaka“. Zajedništvo iz kojeg nitko nije isključen. Oni sebe zovu Crkva Kristova. Gdje god da se slavi sveta misa, ta Crkva se okuplja za armagedonsku bitku Kalvarije. Od sva četiri vjetra, u živi Božji Hram. Krist joj je glava, a Duh Božji snaga. Ta snaga stvara zajedništvo koje zovemo otajstveno Tijelo Kristovo. Ono baštini jedan neobični arsenal: riznicu zasluga. U nju svatko može posegnuti i zaštititi se kad Neprijatelj navali. Sada znamo kako ga pobijediti. Ne, nije riječ o triku u kojem je „mamac“ rukavica moći nad stvorenjem, a „kuka“ nanotehnologija. Riječ je o zastupničkoj zadovoljštini. Preusmjeravanje čitave snage smrti s drugih na sebe. „Mamac“ je „moć nad stvorenjem“, a „kuka“ otajstvo Utjelovljenja. Od tada pa do svršetka svijeta, nitko ne mora umrijeti u pravom smislu te riječi: biti odvojen od Krista. Svaki čovjek ima šansu biti junak: „navući“ bijes Neprijatelja na malog čovjeka koji u sebi krije nešto snažnije od nanotehnologije: krsnu milost. Snaga filmskog Ironmana je izvanjski tehnološki oklop, iznutra je ranjiv. Stvarni kršćanin izvana je ranjiv, iznutra „oklopljen“. Izvana je „glinena posuda“, a iznutra nosi „blago“ sakramenata i Riječi (2 Kor 4), „oklop“ na kojem se lomi žalac smrti (1 Kor 15).

Potrebni smo dubljeg shvaćanja i prakse politike i ekonomije. Filmski scenariji koji uključuju fenomene okupljanja Lige pravde i Osvetnika sasvim sigurno dio nadahnuća nalaze u međunarodnim organizacijama poput Lige naroda, a danas UN, NATO, EU. Likovi iz Marvelova univerzuma ušli su u nedavnu promidžbenu predsjedničku kampanju SAD-a kao metafora za borbu između republikanskog i demokratskog kandidata. Nije ni čudo jer je riječ o likovima od kojih su neki nastali kao podrška političkom establišmentu SAD-a u proteklom stoljeću (Kapetan Amerika). Uostalom, i film „Civilni rat“ problematizira sukob dviju temeljnih političkih opcija. Liberalizam i apsolutizam iznutra je zahvatio i podijelio i same Osvetnike. Zanimljivo je u svemu tome kako represija u pravilu uvijek dolazi izvana i odozgor. S „neba“ na Zemlju. A zadatak stripovsko-filmskih junaka je učiniti da bude kako na Zemlji tako i na „nebu“. Ako i ne uspiju u toj distribuciji pravde, uvijek ostaje osveta. Jer, kako kaže Ironman: „Ako ne možemo spasiti Zemlju, budite sigurni da ćemo je osvetiti.“

Stvarnost je ipak nešto drukčija, ljepša. I kompleksnija. Povijest spasenja pokazuje da filmski scenarij obrće stvari naglavačke. Što „zemlja“ više dopusti „nebu“ da zahvati u njezinu stvarnost, to bolje. Jedini model koji zapravo funkcionira jest: „kako na nebu tako i na zemlji“. Od Konstantina naovamo. Fulton Sheen jednom je primijetio kako kušnja u pustinji ukazuje na bit političko-ekonomskog problema. Veliki napasnik u trećoj kušnji nudi svoj „spin“ ljudskom rodu otprilike ovako: jedina stvar koja je važna jest politika, društveni i politički poredak. Ignoriraj „nebo“, teologiju i božansko. Sveti Pavao velik je dio svojih poslanica posvetio govoru o posljedicama ovakvog upravljanja i distribucije dobara: o ljudskim vladarima koji su pod utjecajem duhovnih bića koja su svojim „lobiranjem“ podijelila i zaratila ljude međusobno. Dok nas šopaju scenarijima o nad-ljudskim izvanzemaljcima i međuplanetarnim putovanjima, stvarni „izvanzemaljski negativci“ među nama („pala“ duhovna bića koja nisu u „nebu“) već tisućljećima rovare protiv čovjeka. Kultura „otkazivanja“ drugog – #cancelculture – nije ovdje od jučer. Pucketanje prstima („snap“) obučenim u Rukavicu beskraja (Thanos ili Ironman) ili „Omega“ zrake (Darkseid) služe kao zgodna metafora za moć masovnih medija i društvenih mreža u „otkazivanju“ ljudi. Ali to je tek „jeka“ jednog dubljeg problema.

Biti pripadnik Lige pravde u stvarnosti znači voditi politiku Govora na gori. Postati živi dio otajstvenog Tijela Kristova. Staviti „srca gore“ i dati hvalu „nebu“. Jer to je „dostojno i pravedno“ (misna predslovlja). Jedino tako moguće je dati svakome ono što mu pripada. Dopustiti “kristifikaciju“ demokracije. Omogućiti ekonomiju spasenja – konvergenciju slobode pojedinca i centralnog upravljanja u jednom aksiomu: činiti volju Božju. U svijesti da uistinu postoji jedan benevolentni nad-kozmički vladar svega. On nije nekakav ksenomorfni tiranin. Kultura koja detronizira Krista iz svoga uma, srca i volje postaje nečovječna, nepravedna, porobljena. Kako je „osvetiti“ kad se to dogodi? Stvarni Osvetnici našeg svijeta su mučenici (više o tome ovdje). Oni koji su dali svoj život stojeći „rame uz rame“, ali ne kiborgu, mutantu ili Kal-elu nego Emanu-elu. Ti „osvetnici“ osvećuju se – opraštanjem. Hrane gladnog „neprijatelja“. I tako mu na glavu istresaju ražareni ugljen (Rim 12). Stvarni Neprijatelj, pali anđeo, zna da je zajedništvo u Crkvi „armatura“ koja drži ljudski rod. Svaki čin oprosta je „šipka“ te armaturne mreže koja povezuje i okuplja pojedince. Ne opraštam drugome zato što drugi to zaslužuje. Opraštam zato što Krist to zaslužuje. Smatram mjerodavnim i neprocjenjivim ono što je Krist učinio. On se žrtvovao, On je oprostio, On je nadoknadio štetu.

Obitelj je početak i završnica svega. Od Aristotela, naovamo, zapadna kultura nosi u sebi svijest da je obitelj temeljna politička i ekonomska ustrojbena jedinica. Iz obitelji izlazimo, u obitelj se vraćamo. Posao, birtija, kuća. Kako reče Ironman: „Završnica svega jest otići kući, zato se borimo.“ To potvrđuje i primjer Zacka Snydera, redatelja koji je zbog obiteljske tragedije obustavio rad na „Ligi pravde“. Sad kad je taj rad konačno dovršio, posvetio ga je obitelji (preminuloj kćeri). Scenariji Marvel i DC univerzuma pršte od disfunkcionalnih obiteljskih odnosa kao temeljnih pokretača i determinanti svih zapleta. Dominira problematičan odnos s ocem i pitanje očinstva i zamjenskih očeva (Superman, Batman, Ironman, Thor/Loki, Cyborg, Flash, Čudna žena). Udruživanje ovih mutanata, kiborga i okultista postaje način da se u Ligi pravde i među Osvetnicima osjećaju manje disfunkcionalno. I kompenziraju nedostatak vlastite obitelji. Iako su „slomljeni“, „nisu sami“ (Cyborg). U nekim slučajevima (X-Men) i formiraju nekakvu novu „obiteljsku“ tvorevinu. Neki od njih žrtvuju sebe i gube obitelj (Ironman). Drugi zbog obiteljskih trauma kreću u uništavanje svemira (Thanos/Darkseid). Treći konačno pronalaze obiteljski mir (Steve Rogers). Četvrti ga uspijevaju vratiti (Hawkeye). Peti ulaze u konflikt jer jedan drugome ugrožavaju šansu za obitelj (Superman i Batman).

Stvarnost je ipak, ljepša, bogatija i „različitija“ od filmskih scenarija koji na ekran projiciraju patologiju kulture u kojoj živimo. Čežnju za obitelji, suočavanje s ranjavanjem u obitelji i veličanje „različitosti“. Ali istovremeno netoleranciju prema „različitosti“ obitelji u klasičnom, izvornom, punom smislu te riječi. Istina je da živimo u svijetu koji pati zbog obiteljskih trzavica i nemogućnosti da živi u obitelji. S druge strane, to ne znači da u svijetu nema nebrojeno obitelji koje su unatoč svemu funkcionalne, sretne, ostvarene.

Svetkovina sv. Josipa koju smo ovih dana proslavili, početak je Godine obitelji u univerzalnoj Crkvi. Riječ Božja toga dana otkriva veliki scenarij stvarnosti: čitava povijest je proces ujedinjavanja u jednu veliku obitelj. A ta svjetska obitelj počiva na leđima bračnog para, muškarca i žene koji su pronašli Krista. Tamo gdje je Krist, tu je i dom Oca na „nebesima“. Na tom otkriću počiva eventualna planetarna kolonizacija. Glava takve kolonizatorske „obitelji“ bit će sveti Josip. Mali čovjek. Skriven. Poznat i kao “Umnažatelj“. On poznaje svoje dostojanstvo. Vidi transcendenciju. Traži pomoć, pripadništvo i službu na pravom mjestu. Razvijenog je dara razlučivanja. Načitan po pitanju Knjige prirode i Knjige objave. Čovjek pravedan i pun oprosta. Kristo-formiranog srca. Kao takav, može očuvati Plavi planet. I baštiniti onaj Crveni. I bilo koji drugi, ako to bude volja Očeva.

Svim čitateljima portala Bitno.net neka je blagoslovljen ulazak u Godinu obitelji!