„Ne znam što mi je dalje činiti.
„Završnica“ (Osvetnici) se upravo dogodila,
Igra prijestolja je na samom kraju
i saga Skywalker Ratova zvijezda
također završava ove godine.
Sve će postati tako… (is)prazno.“

Handsome Jack, komentar uz videozapis „Avengers Endgame Ending Discussion [SPOILERS]“, kanal WhatCulture, YouTube, 26. travnja 2019.

Pedeseta obljetnica čovjekova hoda po Mjesecu i Comic-Con. Na prvi pogled nepovezana, ova dva događaja u vikendu iza nas potvrđuju onima koji vide: pop kultura je satelit globalnog zapadnog polisa. Odraz „svjetla“ njegovih vrijednosti. Mjesec koji vlastitom silom teže utječe na plime i oseke emocionalnih, mentalnih i duhovnih procesa po zemaljskim agorama, forumima i areopazima. Sonda koja ispituje i pripravlja teren za političko i kulturološko teraformiranje. Indoktrinacija putem zabave?

Comic-Con (konvencija industrije zabave s naglaskom na film, strip i znanstvenu fantastiku, odražava se svake godine u američkom gradu San Diegu, op. ur.) je ovih dana, između ostalog, upriličio otkrivenje onoga što konglomerat filmske industrije pod nazivom Marvel Cinematic Universe planira s takozvanom „4. fazom“ a onda i „5. fazom“ svoje (sub)kreativnosti. Izgleda da je čovjek koji „hoda“ osmim kontinentom u avataru „Handsome Jack“ ovih dana ipak našao svoju utjehu. Apokalipsa životnog smisla koja mu je nanesena razotkrivanjem raspleta takozvane „3. faze“ Marvel filmova (emitiranjem filma Osvetnici: Završnica) čini se, neće potrajati.

Najgledaniji film svih vremena?

Film „Osvetnici: Završnica“ je ovih dana pretekao Avatara i zauzeo prvo mjesto na top listi filmova s najvećom kino zaradom u povijesti filma. Kao takav iziskuje našu pozornost. Među fanovima kao da nema generacijskog ni obrazovnog ni socijalnog jaza. Stotinama milijuna „baby-boomera“ i milenijalaca i „boomleta“ jedno je zajedničko. Ne nogomet, nego filmska (i strip) franšiza Marvel za njih kao da je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Riječ „sporedna“ ovdje treba uzeti s rezervom. „Osvetnici“ su kulminacija i rasplet niza od 23 međusobno povezanih filmova Marvel franšize snimljenih i emitiranih u posljednjih 10 godina, ukupne zarade od oko 22 milijarde dolara. Ta brojka je i osjetno veća ako joj se doda zarada svih ekranizacija Marvel strip franšize od 1944. naovamo. Tada je riječ o, ukupno, preko 70 filmova, ne spominjući televizijske serije. Marvel filmotvorci, sudeći po najavama spomenute „4 i 5. faze“ (najavljeno zasad 17 novih filmova) nemaju namjeru usporiti. Kad se tome pridoda prošla zarada od igračaka i buduća zarada od videoigara, brojke su uistinu astronomske.

Religijski fenomen?

A kako ga drukčije opisati? Sudeći prema navedenom, stotinama milijuna ljudi širom svijeta Marvel franšiza predstavlja (parafrazirajući Josepha Gevaerta) platformu za jedinstvo izričaja, osjećaja, znakova i simbola koji ih stavljaju u odnos sa (nat)prirodnim bitkom ili više (nat)prirodnih bića.

O Ratovima zvijezda pisali smo OVDJE. O Igri prijestolja pisali smo OVDJE. Došao je red na, čini se, još jednu inačicu onoga što je svojedobno George Lucas opisao kao „svjesno re-kreiranje mitova, uzimanje u obzir tema koje religije obrađuju i njihova destiliranja na moderniji i pristupačniji konstrukt kako bi (mladom) čovjeku približili misterij oko nas“ (magazin Time, 18. travnja 1999.)

„Istina je tamo negdje“, rekoše autori kultnih „Dosjea-X“. Gdje? U svemiru? Izvan domene koju servira ovosvjetski politički i religijski poredak? Smjernice za adekvatan odgovor iz perspektive simbioze razuma i (pologa) vjere mogu dati samo oni koji su susreli Istinu koja oslobađa. I znaju gdje se Onaj koji je Istina točno nalazi (Iv 8, 32). Stoga ćemo njih (apostole, naučitelje, mučenike) i konzultirati. S filmskim Osvetnicima, tim kinematografskim Bahamutom, ili prigodnije rečeno, Galactusom, pop-kulturno pitanje istine o tome tko su Bog, čovjek i svemir(ci) dobilo je nove dimenzije, intenzitet i raskoš. S tim pitanjem ćemo se pokušati ovdje uhvatiti u koštac koristeći zvjezdanu mapu Svetog pisma. No krenimo od početaka (nad)naravne spoznaje.

Intelligam ut (non) credo.

U početku bijaše… slika?

Strip i njegove ekranizacije postale su referentna točka za obrazovanje mnogima. Pa nedavno je i na hrvatskom izišlo suvremeno izdanje Biblije u stripu. Delfijski natpis kao da je na otajstven način danas upisan nad nadvratnicima kino dvorana. Tražeći spoznaju sebe i svega oko sebe, čovjek zagledan u veliki ekran kino dvorane neumitno počinje gledati opći plan, total. Ekran postaje prozor prema nebu, teleskop usmjeren prema zvijezdama… i počelima. Ako postoji barem jedno filozofsko pitanje koje zanima svakoga čovjeka, to je pitanje kozmosa.

Kakva je kozmologija i kozmogonija Marvelova kinematografskog svemira? Da bismo je razumjeli, sagledat ćemo je u krupnom planu, u kontekstu svemira Marvelova stripa. Svijeta u kojem je lik njihova „Boga“ avatar za pisca stripa (Jack Kirby, Stan Lee). Primordijalna juha u tom metafizičkom melting potu je ćušpajz neke stare filozofije, nove mitologije, kvazi-znanosti i loše teologije (i teogonije).

Igranje vatrom – ili jabukom spoznaje dobra i zla je – opasno. Poruka je ista. S principima se ne igra. Znanje lišeno ljubavi nosi prokletstvo. (Post 3). Na tragu Biblije (Adam), mitologije (Prometej) i efeške filozofije (Heraklit) iskusili su to i Thanos i Iron-man. Prvi je antagonist i tragičar zbog neuzvraćene ljubavi (barem u stripu; ljubavnica Smrt). Drugi je protagonist i heroj jer ga je ljubav pronašla (Pepper Potts).

U takvom palom univerzumu rat je otac svih stvari. Ova heraklitovska vatra: borba suprotnosti kao okvir za postojanje svega je počelo i okosnica svih zapleta u kinematografskom svemiru Marvela. Ono što Thanos naziva kozmičkom ravnotežom odvija se kroz (Heraklitovim očima) dva simbiotička procesa: put naniže (rat) i put naviše – sloga i (prisilni) mir. Heraklitovska „vatra“ koja služi tom kozmološkom počelu Marvela su šest Kamenja beskraja (Infinity stones). U rukama (nad)čovjeka, tog demijurga 21. stoljeća, bio on humanoidni izvanzemaljski mutant (Thanos) ili (ne)humani tehnokrat (Iron-Man), oni postaju simbol pobune volje protiv svega onog što ugrožava njegovu „slobodu“ (čitaj: ksenofobiju). Drugi postaju pakao (Sartre) kojeg se uklanja pucketanjem prstiju. Drugi i drukčiji mora umrijeti da bih ja živio. Paradoksalno za filmsku franšizu koja se s jedne strane toliko trudi promovirati različitost (do te mjere da sam redatelj igra ulogu gay osobe), a s druge strane kao rasplet priče servira masovnu egzekuciju. Može li se ovakvo filmsko poigravanje s metafizikom okarakaterizirati kao bezazlena zabava?

Bogovi su pali na tjeme

Ono što je legendarna boca Coca-Cole bila za Bušmane, to je za Marvelove protagoniste Rukavica beskraja. Ali s puno manje vica. Na njenom dlanu Kamenovi beskraja funkcioniraju kao agenti postindustrijske alkemije, svojevrsni kompozitni Filozofski kamen. Gnoza koja se vezuje uz alkemiju podrazumijeva i koncept kanaliziranja prve materije „svjetske duše“ (anima mundi). Riječima filozofije, Marvel univerzum je inkubator hilozoizma. To postaje jasnije, kad se uzme u obzir da su Kamenovi beskraja nastali (izvorno, u stripu) iz pradavnog Jednog prije svih, vrhovnog bića koje je zbog samoće počinilo suicid. Da, Bog Marvelova svemira je mrtav. Ubio se i preko Big Banga je svemir prožeo sobom i prestao postojati kao odvojeno, svjesno biće. U tom procesu unio je svoju esenciju, sami Bitak u šest Kamenova. I eto nas kod nekakve inačice pandeizma.

Ipak, to nije dovoljan razlog da Jurij Gagarin (da, i on je dobio svoj lik u Marvel stripu) ne vidi Boga ni među zvijezdama na Marvelovu nebu. Jer, zapravo, onaj pravi Marvelov (nad)„Bog“ je živ. Ime mu je Jedan iznad svih. Sveprisutan je, svemoćan i sve zna. Pri tome nadilazi ne samo svemir koji je stvorio Jedan prije svih nego i (tu je caka!) multiverzum i omniverzum. Egzistira negdje na nevidljivom kontinuumu između panenteizma i neoplatonskog emanacionizma. Izgleda da ipak nije usamljen kao Jedan prije svih (pa se valjda nije ubio) jer ima svoga kontrapoda: Jednog ispod svih. Ovaj božanski dualizam ratuje ljubavlju (onaj iznad) i mržnjom (onaj ispod).

Negdje u toj unakrsnoj vatri, kao agenti (a možda i kolateralne žrtve), zarobljeni unutar nekog galaktičkog „Bermudskog“ trokuta hilozoizma, pandeizma i pan(en)teizma nalaze se i kozmička bića. Kao svojevrsne emanacije Jednog iznad svih predstavljaju određene funkcionalnosti Marvelovih svemira, multiverzuma i omniverzuma, a istovremeno su njihovi dijelovi. Hijerarhijski gledano to su: Živo sudište, Čuvar multiverzuma, Manifestacije, Beskrajnici. Potom kozmički apstrakti (najznačajniji su Vječnost, Beskraj, Zaborav, Smrt, Galaktus, Gospodar reda i Lord kaosa) i kozmičke sile (Feniks, Životna sila, Tamna sila, Bezdan, Stup svemira, Kozmičko jaje, Stablo života). Iako po izvornoj naravi bestjelesna bića, podliježu antropomorfizmu: za sve njih Manifestacije po potrebama očitovanja „pripravljaju“ takozvana „manifestacijska tijela“. U konačnici, svi oni zapravo su alati u rukama avatara Jednog iznad svih kojeg nazivaju Uporište (eng. Fulcrum).

Kako na nebu tako i na… Mliječnoj stazi? Želite li znati kako je nastao čovjek? Ne treba vam Knjiga Postanka. Ona je demode i nekako preuskog svjetonazora. Treba, je li, sagledati stvari u totalu, u širokom planu koji uključuje Marvelov omniverzum. On je, naime, prepun svemiraca. Dakle, utjelovljenih, humanoidnih razumskih bića. Prije tri milijarde godina, Žeteoc, pripadnik rase svemiraca pod nazivom Progenitori (svojevrsni kozmički farmeri) poigravajući se s meteorima i izvanzemaljskim parazitima pokrenuo je proces života na Zemlji, katalizirajući nastanak mithondrija. Negdje u međuvremenu je svjesna biosfera pod nazivom Demijurg potaknula proces nastanka Starih bogova, bića eteričnih tijela, koja su se u jednom trenutku sva pretvorila u demone osim Gee (to jest „Božice“, to jest Majke prirode). Istovremeno ili nekoć poslije je nastala na nebu, na Zemlji i njoj bliskom izvandimenzionalnom prostoru rasa drevnih humanoida koje mi obični ljudi zovemo bogovi (primjerice, Odin, Thor, Loki). Prije šest milijuna godina, svemirska rasa pod nazivom Xorriani koristeći vlastiti DNK pokrenuli su nastanak pračovjeka. Hmmm… ovo zvuči poznato (Ridley Scott i njegov „Prometej“, možda?)

Potom su Nebesnici, najznamenitiji od svih utjelovljenih svemirskih humanoida, genetičkom manipulacijom pračovjeka pokrenuli nastanak Devijanata (homo descendus) sklonih zlu i opačinama (jedan od njih je i Thanos). Kad su vidjeli da su malo promašili onda su opet malo eksperimentirali i kreirali Vječnike (homo immortalis) i mutante (homo superior). Još jedna svemirska rasa, Kree, malo je eksperimentirala po Zemlji pa su kreirali Nehumane (homo sapiens inhumanus). Negdje usput na Uralu nastadoše i Neuri, humanoidi koji se bave magijom, te Atlanteanci (homo mermanus), ljudi koji žive pod vodom. I konačno, na pozornicu povijesti skromno se ušetasmo i mi, jadnici – suvremeni ljudi (homo sapiens). Za naše preživljavanje, potpomognuti Vječnikom pod imenom Phastos, pobrinuli su se Evolucionari, još jedna čovjeku superiorna rasa. Njihova zadaća je skrbiti se za opstanak sljedeće karike u evolucijskom lancu. A nismo ni mi baš za baciti. Daleko od toga. Imamo i mi konja za utrku. Zove se (pseudo)znanost i podučava se stripom i filmom.

Zlatno tele potpomognute evolucije

Kad nema Boga, nadljudi kolo vode ili plešu oko zlatnog teleta zvanog Ǘbermensch, nošeni transom religije koja se odaziva na ime: potpomognuta evolucija. Prvi Marvelovi zemaljski, domaći, naši übermenschi odraz su vremena u kojem su znanstvenici, u službi vladajućeg poretka, proizvodili cjepiva za potrebe općeg pučanstva i, naravno, ratne industrije. Pa je tako prvi Osvetnik američk…, pardon, globalne pravde i ljudskih plemenitih težnji i čežnji za mirom u svijetu i do neba bio Kapetan Amerika. Izvorno kržljavac nesposoban za služenje vojnog roka, primivši spasonosni serum, postaje bjeloputi „Jesse Owens“, mišićavi plavooki i plavokosi borac protiv (nad)zemaljskih nacista, savjesni princ kojeg bi svaka majka poželjela za zeta.

Sljedeću generaciju nadljudi čine oni koji na pozornicu stripovskog i filmskog svijeta dolaze u vrijeme između traume Hiroshime i trilera Svemirske utrke. Umjesto ubrizgavanja seruma i ispijanja napitaka oni se zrače, fuziraju i fiziraju s kozmičkim silama (sub)atomskih čestica. Ili ih ugrize radioaktivni pauk (Spider-Man). Fantastična četvorka nastaje letom u svemir; želja da „pobijede Ruse“ dovodi ih do dramatičnih promjena u vlastitoj molekularnoj strukturi izazvanih zračenjem iz svemira. Posljedice su nadljudske fizičke sposobnosti. Njima se uskoro pridružuje Nevjerojatni Hulk – žrtva gama zračenja iniciranog komunističkom sabotažom u laboratoriju u kojem je, nedužan, razvijao gama bombu. Hulkova legendarna ljutnja personifikacija je kolektivne frustracije nacije koja je u postvijetnamskoj eri tražila ventile svome bijesu.

Uz Vijetnam i trajnu problematiku industrije ratnog oružja se vezuje i priča o nastanku de facto vođe Osvetnika (oprosti, Kapetane) – Željeznog čovjeka (Iron Man). Njegova super-moć ne proizlazi iz seruma ili zračenja, nego izvorne (nad)ljudske „moći“ – znanja. I vjernog mu pratioca, njegova „veličanstva“ – dolara. Utrka za nuklearnim oružjem je opravdana, jer neprijatelj (Rus, Kinez, svemirac Thanos, Loki) nikad ne spava i ne daj bože da ima više artiljerije od nas. Sva sreća da ima i dobroćudnih bogov…, pardon, nadljudskih svemiraca (Thor, Kapetan Marvel, Srebrni letač) koji žele pomoći.

Ljubav je u zraku, ne samo u svemiru. Djeca cvijeća donesoše nam posebnu vrstu „djece atoma“, ljude kojima je mutacija gena 23. kromosoma iznijela na vidjelo neobične moći (X-men) i nepravednu mržnju svijeta prema svima koji su različiti. Između ostalog, po pitanju spolne (dez)orijentacije. Ako uzmemo u obzir da je režiser Bryan Singer (homoseksualac, trenutno optužen za zlostavljanje djece) pridobio Iana Mckellena (homoseksualac) za ulogu Magneta posvijestivši mu da je narativ za X-men sagu (dijelom i) alegorija o statusu homoseksualaca u društvu.

Sljedeći korak u razvoju znanosti a time i nadljudi u stripu i na filmu? Transhumanizam. Ideja da se smrt može nadići nekakvim tehnološkim „uskrsnućem“; unošenjem svijesti preminulog u računalni sustav. Ulaskom u sferu „Svjetskog mozga“ ili „cerebralne košnice“ (lik Visiona) čovjek ulazi u singularnost nekakvog cyber-paneksperijencijalizma: sjedinjuje se s „kolektivnom sviješću čovječanstva“ kojoj internet kakvog zasad poznajemo predstavlja tek primitivnu fazu i nagovještaj.

Dosanjan je tako san srednovjekovnih alkemičara o stapanju s prvotnom materijom (anima mundi). Rezultat? Surogat za ono što kršćani zovu „raj“, premosnica koja odvlači od svetopisamske Objave i ponude spasenja u Kristu. Stepenica za međukorak toj stvarnosti je umjetna inteligencija (lik Ultrona) i svijet u kojem tehnologija zamjenjuje biologiju (kiborzi poput Zimskog vojnika ili samog Iron-Mana). Ili su možda ljudi međukorak u evolucijskom lancu prema singularnosti u kojoj je umjetna inteligencija novi i konačni bog, Jedan nakon svih?

Koje su implikacije ovog? Čovjek koji ima moć „uskrsnuća“, novog „stvaranja“ i „vječnog života“ ima i moć postavljanja etičko-moralnih standarda i religijskih standarda. Ili njihova potpunog uklanjanja. Svijet uistinu postaje životinjska farma u kojoj ovi nadljudi uzgajaju i uklanjaju po volji one slabije. Bilo nasiljem, bilo agronomsko-farmaceutskim manipuliranjem. Upravo na mitu prenapučenosti temelji se zaplet „Osvetnika.“

Pobratimstvo lica u svemiru

Nikad se ne zna. Možda je i Tin Ujević putovao kroz prostor-vrijeme i sreo svoga duplikata. A možda ipak i nije. Ima li još mnogih „ja“ na mnogim planetima, u mnogim okolnostima? Medij poezije i medij filma podrazumijevaju bogatu maštu. Ponekad nauštrb znanosti. To ipak nije spriječilo Marvelovce da, poigravajući se teorijom struna, kozmičke inflacije, kvantnih tunela i Tegmarkovim modelima multiverzuma kreiraju vlastiti megamix koncepta putovanja kroz vrijeme i prostor omniverzuma mnogih svjetova, džepnih, paralelnih i kćerinskih svemira koji vrve životom i gotovo beskrajnim mogućnostima izbora. I popravljanja pogreški, izbjegavanja i reverzije katastrofa. Implikacije života u takvoj stvarnosti? Disperzija odgovornosti, etičko-moralni i religiozni relativizam. Kolektivni sindrom Petra Pana (posredovan u liku Ant-Mana i Wasp) koji se, kako je to detektirao Nietzsche, očituje u potrazi za lažnim „istinskim svjetovima“ koji će, kao alternativa nihilizmu, čovjeka osloboditi od patnje i ponuditi mu trajnu ekstazu.

Kozmički Šimuni Magi i Sibile

Počeci okultnih likova u stripu vezuju se zapravo uz DC stripove (Marvelovi konkurenti i na filmskom platnu) i lik Doctora Occulta koji je čuvao Zemlju od demonske invazije i pazio da Koplje sudbine (relikvija Kristove muke) ne padne u Hitlerove ruke. Prvotno detektiv, radikalno je preobražen 1936. godine u lika izuzetne snage, sposobnog letjeti u crvenoj i plavoj odori. Ime mu je uskoro promijenjeno u Doktor Mistik, a od ovog prototipa 1939. nastao je, pogađate, Superman. Nadahnuće za toponim Kripton (Supermanov zavičaj) dolazi od grčke riječi za „skriveno“ čija latinska inačica glasi: „occultus“.

I eto nas kod Osvetnika. Superman je bio nadahnuće za lik Kapetana Marvela, a Doktor Occultus za Doctora Strangea. Ovaj filmski maneken teozofije i naučnik filmske „madam Blavatsky“ (lik The Ancient One) služi kao vrhovni čarobnjak koji štiti Zemlju od magijskih i mističnih prijetnji. Lik Crnog Pantera redovito dolazi u dodir s praksom šamanizma, animizma i spiritizma. Što reći o rakunu i stablu koji govore (Rocket i Groot)? Grimizna vještica (Wanda Maximoff) magijom doziva u stvarnost djecu koju inače ne može imati normalnim putem jer je u ljubavnoj vezi s androidom (Vision).

Ovaj brak tehnologije i okultnog nije slučajan. Mnogi su primijetili da Supermanov antagonist, Lex Luthor, neobično podsjeća na Alistaira Crowleya. Njegov najperspektivniji „proteže“ (obratite pozornost na istoimenog Marvelova lika) bio je Jack Marvel Parsons, američki raketni inženjer i telemitski okultist. Čovjek koji je svojim inženjerskim radom po mnogima najzaslužniji za uspjeh američke pobjede u utrci za Mjesec, istovremeno je surađivao s Crowleyem i utemeljiteljem scijentologije Hubbardom. Cilj je bio rođenje magičnog djeteta, nekakve inačice Antikrista; okultnim inženjeringom orkestrirati antipod djevičanskom začeću posredovanjem ženske osobe na Zemlji u kojoj će se manifestirati lik božice Babalon. Za Marvela Parsonsa, simbioza znanosti i magije bili su način pobune protiv ograničenja ljudske egzistencije, uzleta k moći pod ničeanskim motom „neka bude moja volja“.

Kako je skončao? A kako… pa igrao se „vatrom“.

Usput budi rečeno, odakle inspiracija za ime Marvel, lik Iron-mana, Doctora Strangea i njihove svemirske „fuzije“, Thanosa?

Marvelova VIP loža

Tko je najveći junak filma „Osvetnici“? Mnogi će u polušali primijetiti da je to: miš. Nije Miki Maus nego obični štakor. Ali Disney (vlasnik Marvela) se morao nekako potpisati na dragulj u kruni svoje kinematografije. I doista, u početnim scenama filma, miš (ok, štakor) pokreće proces spašavanja svijeta. Tako što stane na upravljač regulatora kvantnog područja i vrati Ant-mana u standardnu stvarnost.

Ima li u životu slučajnosti? Ovisi o perspektivi. Je li slučajnost što je Walt Disney, jedan od pokretača kinematografije i stripa kakve danas poznajemo, bio mason? Mnogi utjecajni strip autori bili su ili jesu praktičari okultnog (H. P. Lovecraft, Alan Moore, Grant Morrison). Neki su čak i katolici s masonskim aspiracijama (Mark Millar). Uostalom, nije li značajan broj astronauta bio član neke masonske lože? Među njima i Buzz Aldrin, čovjek koji se pričestio na Mjesecu (prezibiterijanac). Prva tri vlasnika Marvela bili su Židovi. Talmud i Kabala (i Marvel) uključuju spomen Metatrona, arkanđela koji ima jedinstvenu sposobnost stajati pred Bogom i sjediti na njegovu prijestolju. Upravo mnoge masonske lože poistovjećuju demijurškog Metatrona s Velikim arhitektom svemira. Tko iole poznaje stripovski lik Thanosa, uočava poprilične sličnosti.

Gdje ima dima, ima i… palih kerubina

Ako otvorimo Knjigu proroka Ezekiela (Ez 28,12-19) naići ćemo na spomen edenskog kerubina koji je bio urešen dragocjenim kamenjem. Uzoholivši se, posegnuo je za Božjim prijestoljem i… pao, lišen svoje slave.

U kozmičkom „eden“ Marvela „operiraju“: Lucifer, Sotona, Sin Sotonin, Mefisto, Magog, Marduk, Surtur, Abraxas, Beelzeboul, Samael… Lista je dugačka. Neki od njih posjeduju tijelo. Posjednuće je očito kod lika Johnnya Blazea (Ghost rider).

Marvel franšize možda danas ne bi ni bilo da joj nije prethodio neočekivani uspjeh trilogije „Blade“; sage o hibridu čovjeka i vampira koji brani „svoje“. Dakle, ljude (da ne bi bilo zabune). Neki, pak, junaci u Marvelovu univerzumu prakticiraju oblačenje u đavolike kostime: Deadpool i Daredevil (ovaj je čak i katolik). Kako ovo zovemo? Invertirana hermeneutika. Drugim riječima, svojevrsna inačica indoktriniranog stockholmskog sindroma. „Žrtva“ je, naravno, gledatelj (konzument). Jedna od trenutno najpopularnijih svjetskih tv-serija je „Lucifer“ (Netflix). S obzirom na popularnost njezina protagonista, Rolling Stonesi bi mogli razmisliti o obnovi spota za „Sympathy for the Devil“. Sada imaju dovoljno materijala za nekoliko dokumentaraca.

Zapravo, cijeli Marvelov planet Zemlja je opsjednut. Naime, tehnički naziv za „izvornu“ Zemlju u omniverzumu je Zemlja 616. Zašto 616? Pa zato što u najstarijem očuvanom rukopisu Knjige Otkrivenja (Papirus 115) Broj Zvijeri nije 666 nego 616.

Je li treba išta ovdje nadodati?

Vježbom do savršenstva?

Talent je, kažu stručnjaci, tek 10 posto uspjeha. Naši Marvel nadljudi isklesanih torza (pokusni kunići, mutanti, tehnokrati, kiborzi, okultisti i izvanzemaljci) i (ne)obični smrtnici (Oko sokolovo, Crna udovica) i sami znaju da treba vježbati. I vježbati. I opet vježbati. Ekran naš svagdašnji postao je diler opijuma za (među)narodne mase 21. stoljeća. Opijat, ili (možda ovdje bolje rečeno) doping s kojim mnogi inicijalno dolaze u doticaj nije (kako bi Marx rekao) religija, nego filozofija. Delfijski natpis kao da je na otajstven način danas upisan nad nadvratnicima kino dvorana. Na tragu Pierrea Hadota, pa onda Petera Sloterdijka i (između ostalih) Loua Marinoffa, i današnji filmaši oduzimaju dio kolača psihoterapeutima i životnim trenerima. I djeluju kao svojevrsni filozofski praktičari – terapeuti i treneri.

Koja je to životna filozofija koju nude Marvelovi filmotvorci? Metode mentalnog i fizičkog vježbanja kojima ljudi iz različitih kultura pokušavanju optimizirati svoj život, suočeni s nejasnim rizicima svakodnevice i neumitnom sigurnošću smrti. Peter Sloterdijk naziva ih antropotehnika. Za Sloterdijka, zapravo ne postoje religije; to su tek raniji stadiji antropotehnike u konačnici nadvladani i lišeni svoje irealnosti. Civilizacija je također neprecizan i suvišan pojam; ono što se njome pokušava je zapravo steći imunitet.

I eto nas natrag do Heraklita Efežanina. Čovjek, biće obilježeno okomito usmjerenom napetošću, razapet je između dvije krajnosti, dva pola. Korijene ovakvog promišljanja kod Heraklita Sloterdijk nalazi u znamenitom Fragmentu 119 koji se učestalo prevodi poznatom parolom: Karakter je sudbina. Martin Heidegger ponudio je nešto drukčiji prijevod, „navika je sudbina“. Sve dok je ethos (sustav navika) kod čovjeka u stanju svoje prosječene inertnosti, uljuljanosti, ne postoji u čovjeku ništa što bi ga povezalo s „onim što je gore“ (usp.Kol 3, 1-2), „nadzemaljskim“. Heraklit, razočaran sugrađanima Efeza se upravo s najviše gorčine obraća mnogima koji, ostajući zarobljeni u svojim malim privatnim svjetovima, ne čuju što im oni koji su budni za zajedničko (Logos) imaju reći.

No, iz ovoga Sloterdijk, neo-ničeanac, širi svoja promišljanja i zaključuje da u europskoj filozofiji postoji jedna temeljna etička zbunjenost koja se očituje kroz dvije trajno opetovane misaone pogreške. Prva je brkanje obuzdavanja strasti s egzorcizmom prizemnih zloduha, a druga brkanje nadilaženja loših navika s prosvjetljenjem od strane viših duhova. Stoga, on smatra, potrebna je rehabilitacija egoizma. Svaki pojedinac je tek nositelj svojih osobnih habitusa i kompetencija i egoizam je u tom smislu najbolja ljudska mogućnost. Situacija globalne katastrofe koja je, prema Sloterdijku postala „božicom“ našeg stoljeća, samo je privremena iznimka koja potvrđuje pravilo.

Posljedica ovakve životne filozofije? Narav koja vježba odbacivanje milosti i niječe religioznost.

Nova kula babilonska?

Jer to Babilon jest. Pokušaj da se osvoji ili kreira rajsko stanje vlastitim snagama. Zapisati sebi ime na nebesima. Redovito nauštrb drugog. Biti bog postajući nadčovjekom, ignorirajući pri tome Boga koji je postao čovjekom. Rezultat? Filozofske i religiozne devijantnosti. Relativizacija istinske transcendencije. Relativizacija duha. Relativizacija morala. Zloupotreba tijela. Hladni rat. Svemirska utrka. Atomska utrka. Znanstveni eksperimenti. Tehnokracija. Podjela svijeta. Propaganda. Prebacivanje odgovornosti. Eksternaliziranje izvora opasnosti. Nerazumijevanje jedni drugih, nepovjerenje, sumnja, strah. I evo nas opet u 21. stoljeću u zemlji Nodu, istočno od Edena (Post 4,16).

Je li Marvel, po mnogo čemu najreprezentativniji uzorak pop-kulture, profitni stroj koji nudi bezazlenu zabavu, kritičar svjetskog poretka ili njegov agent? Prosudite sami.

Suvremene tehnike upravljanja javnim mišljenjem, razvoj medija stripa i filma te ratna podjela svijeta na dva bloka nastajale su i razvijale se paralelno kroz posljednjih stotinu godina. Slučajnost? Primjera radi, znamenite godine 1917. Bijela kuća oformila je Komitet za javno informiranje. Jedan od članova bio je Edward Bernays, inače nećak Sigmunda Freuda. Ostalo je povijest.

Danas živimo u globalnom selu u kojem je, smatraju mnogi, postupna dezintegracija tradicionalnih religija dosegla završnu fazu. Informacijsko doba preplavilo nas je mnoštvom „zvijezda“, novih mitskih i mesijanskih figura koje u mašti i sjećanju javnosti pomalo zamjenjuju one stare: biblijske, povijesne, umjetničke i mitološke osobe i likove. Možda nigdje se ta poplava tako snažno ne očituje kao na području filma. I to sve više u formi scijentizma, odnosno znanstvenih mitova. Je li to temelj za nove oblike religioznosti? Ako nije, kako objasniti inače scenu u „Osvetnicima“ koju fanovi već zovu „Posljednja večera Tonya Starka“ koji tako biva percipiran kao neki pop-kulturni kvazi-Spasitelj svijeta ?

Problem fantastičnih mitova koji nisu konzistentni sa stvarnošću (kao što je Igra prijestolja) jest trajno stanje eskapizma. Problem scijentističkih mitova, kao što je Marvelov jest falsifikacija stvarnosti.

Protuotrov se izrađuje iz otrova (usp. Iv 3, 14-15). Nietzsche nikad nije zanijekao postojanje istinskog svijeta. Samo je doveo u pitanje našu sposobnost da ga spoznamo i u nj uđemo. Kako nam je to učiniti? Prvi korak prema zacjeljenju ove distorzije kulture uistinu jest priznanje da je znanost u svom naprednom stadiju neodvojiva od filozofije. I to one nepristrane, zdrave, vječne filozofije s temeljem u antici i srednjovjekovlju.

Drugi, presudni korak događa se onda kada filozofija filmoljupce položi u njedra svojoj gospodarici – teologiji. Kako se to ima zbiti? Posredstvom čovjeka koji je dijelio Heraklitovu kritiku životnih navika Efežana i njihovu zatvorenost prema Logosu. No za razliku od Heraklita, koji je Logos naslućivao, Savao iz Tarza je utjelovljeni Logos susreo. I postao Pavao, „malen“; naš istinski „Ant-man“. Stoga ćemo početne koordinate do istinitog svijeta i istine o (nad)naravi kozmičkog boja za slobodu potražiti u Pavlovoj poslanici Heraklitovim sugrađanima – Efežanima (dakle, meni i tebi).

Više o tome i raspršenom Logosu u Marvelovu omniverzumu u drugom i zaključnom dijelu.

Danko Kovačević | Bitno.net

Napomena: osvrt na film nije preporuka za gledanje nego poziv na razlučivanje u svjetlu Utjelovljene Riječi. Dobna prikladnost: 18+