“Mi se danas suočavamo s najvećim povijesnim sukobom kroz koji je čovječanstvo ikad prošlo…između Crkve i anti-Crkve, Evanđelja i anti-evanđelja“

Kardinal Karol Wojtyla, Euharistijski kongres u Philadelphiji, 1976.

„Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“  Marija vidi, doživljava i odnosi se prema stvarnosti drukčije. I mi želimo biti kao Marija. I zato je častimo kao Bogorodicu prvog siječnja, na osmi dan Božića  i 34. dan nove liturgijske godine. Na dan kojeg svijet zove samo Nova godina. Kršćani vide, doživljavaju i odnose se prema stvarnosti drukčije od ljudi ovoga svijeta. Oni jesu u svijetu ali nisu od svijeta. Ne kao neki nerealni, naivni, benigni sanjari. Kolektiv Servantesa iz „Malog mista“. Ne, oni su kao Marija, ljudi akcije; trezveni, objektivni realisti. Bore se za novi poredak: traže najprije Kraljevstvo nebesko, jer tad  će im se sve drugo nadodati. Doduše, njima snovi i vizije nisu nimalo strani. Ali su puni istine. Jer kršćani ostvaruju Božju želju. A Bog spašava i hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2). Zato kršćani vide stvari onakvima kakve one uistinu jesu. I donose ispravne odluke. Žele biti kao Marija. Ona je rodila Boga koji spašava. Onog koji došao da posvjedoči za istinu koja oslobađa. Marija je znala iskreno iz srca reći: što god vam On rekne, učinite (Iv 2,5)! Pa makar to značilo odreći se svoje volje, želja, planova. Ležati na žuljavoj slami, u hladnoći i  mraku, bježati u stranu zemlju, skrivati se iza devet sela od moćnika ovoga svijeta i njihovih partya za ekipu u Jeruzalemu, Rimu i Aleksandriji. Provesti život kao neznatna službenica onog koji je prošao zemljom čineći dobro. Ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.

I zato nije svejedno što ću prebirati i pohranjivati u svome srcu.

Ako prebireš ovih dana po daljinskom upravljaču i gledaš u ekran, možda naletiš na film „Wonder woman“ ili njegov nastavak „Wonder woman 1984“ koji je objavljen uoči Božića. AT&T, medijski moćnik koji vlada i upravlja s mnogo toga u što gledamo (Warner Bros, HBO, Turner BS, CNN) s ovim filmom počeo je provoditi svoju veliku novogodišnju odluku: filmovi u njihovoj proizvodnji objavljuju se istovremeno na kabelskoj televiziji i u kinima.“

Kad gledaš u „Wonder woman“, što vidiš?

Čudnu ženu koja se zove Diana i ima skriven identitet: ona je Bogoubojica. Njezino podrijetlo obavijeno je mistikom. Rečeno joj je da ju je majka oblikovala iz gline, a Zeus udahnuo život. Rodom i odgojem je Amazonka: princeza kulture u kojoj nema mjesta za muškarce. Žene tu gospodare situacijom: lijepe su i načitane i izazovno (a nepraktično) odjevene, odgajane da budu pomalo muškobanjaste. I mala Diana odrasta u tom izgubljenom rajskom vrtu, tom otoku čije ime (Temiscira) znači „tamo gdje je superiorna Božica kao božanski zakon“. Mjesto je to koje je njezin nebeski otac svojih izdisajem (?) stvorio da bi ona kao „izabrano oružje“, zaštićena od pogleda svijeta i neprijatelja, mogla rasti i primati obuku koja će je osposobiti da skonča Beskrajni rat i ubije Neprijatelja – Aresa, posljednjeg boga, ratotvornog prijetvornog manipulatora punog mržnje i zavisti. U jednom trenutku pada zastor te „svetinje“ unutar koje Čudna žena raste i ona odlazi u svijet u svojoj crveno modroj odori. Na glavi nosi krunu sa zvijezdom na čelu. Oboružana je ljepotom. Lasom koje otkriva istinu. I Narukvicama podređenosti koje emitiraju energetski udar njezine ljubavi. U svemu tome, nije prepuštena sama sebi. Nebesa joj (doslovno) proviđaju jednog suputnika i zaštitnika (pilot Steve Trevor); muškarca koji će podrediti i žrtvovati sebe njoj i njezinoj misiji. Kada se nađe sučelice Neprijatelju koji želi dokinuti molitve Bogu ispunjavanjem ljudskih želja, Čudna žena se odriče svoje želje i vlastite vizije o sreći kako bi istina pobijedila i svi ljudi bili spašeni. Tada biva uznesena u nebo gdje konačno nauči kako vladati snagom vjetra za kojeg ne znaš odakle dolazi i kamo ide, ali čuješ mu šum.

Kroz lik Čudne žene progovaraju njezine filmske „odgajateljice“, stvarna Hipolita i Antiopa: redateljica Patty Jenkins i glumica Gal Gadot. U želji da djevojčicama diljem svijeta otvore oči o „svijetu punom obećanja i lekcijama koje leže ispred… lekcijama koje tek trebaju sagledati s prave udaljenosti.“ Čudna žena tako postaje globalna odgojiteljica. Ona koja s nostalgijom gleda na vlastito djetinjstvo izričući žaljenje „što nije pozornije slušala i pažljivije gledala.“ Jer, nastavlja, „ ne možeš shvatiti lekciju dok ne izađeš s druge strane.“ O kojoj lekciji je riječ? „Istina je jedino što postoji. Biti velika nije ono što misliš: ne žuri i otvori oči. Ne varaj. Ne koristi prečice. Istinska junakinja ne rađa se iz laži – znati istinu u srcu a ne prihvatiti je.“ U svemu tome mlada heroina mora biti svjesna da „svijet još nije spreman za sve ono što će ona tek učiniti .“

Sve su ovo plemenite i hvalevrijedne poruke. Međutim, ako uzmemo u obzir izvornu narav likova, mjesta i događaja, Jenkins i Gadot kao da uskaču u kontradikciju sa samima sobom. Događa se komunikacijski šum. Smetnje u prijenosu i prijemu. Nastaje lov u mutnom. A Čudna žena očituje se kao vuk u janjećoj koži.

O čemu je riječ?

Povijest je čudnija od fikcije, a mitovi od filma – ponekad je, doduše, teško razlikovati jedno od drugog. Pa tako kad su Amazonke u pitanju, svašta se čudno da o njima pročitati. One su, zapravo, Aresove kćeri, a ne suparnice. Njihovo ime i djelo aludira na žene ratnice, Skitijke („streličarke“), „ubojice muževnosti“,  koje su odgajale isključivo žensku djecu i prakticirale, „bez-mužstvo“ osim kad je trebalo začeti te djevojčice. Palefat ih, međutim, vidi zapravo kao muškarce koji su se odijevali i nosili kao da su žene. Marko Justin im pripisuje praksu odstranjivanja jedne dojke radi lakšeg rukovanja oružjem. Herodot ih je nazivao „koljačice muškaraca“; Ilijada ih spominje kao „jednake muškarcima“. Eshil ih vidi kao „mrziteljice muškaraca“ i  „neudane mesožderke.“

Što se tiče samog lika Čudne žene,  ona je izvorno nastala u formi stripa, u „režiji“ Williama Moultona Marstona – psihologa i izumitelja detektora laži. Čovjeka koji je živio u poligamnoj zajednici koja mu je iznjedrila četvero djece od dvije različite majke. Inspiraciju za Čudnu ženu je našao upravo u svojim partnericama; te miljenice njegova srca i njegovih eksperimenata bile su sufražetkinje, ljubiteljice sadomazohizma, feministkinje i zagovarateljice umjetne i abortivne kontrole rađanja. Vjerovale su u drukčiji, čudniji oblik majčinstva bez trudnoće i rađanja: takozvano „kreiranje ljudi sviješću“. Eksperimenti koje je Marston obavljao dijelom kod kuće a dijelom u laboratoriju na prestižnom Harvardu, doveli su ga do zaključka: žene trebaju vladati svijetom. Što su njegovi testovi pokazali? Žene su objektivnije porotnice.  Emotivno su volatilnije. Kod žena je dominantan osjećaj bijesa, a kod muškaraca strah. Ipak, žene imaju veći kapacitet za ljubav i zato one trebaju biti polazište jedne nove rase ljudi, lišene onih koji su emocionalno uskraćeni. Hollywood je prepoznao korist Marstonovog rada pa mu je ponudio mnogo veći laboratorij od onog na Harvardu. Marston je trebao postati spasitelj filmske industrije: on je trebao provjeravati koliko je neki scenarij psihološki autentičan i emocionalno – erotski primamljiv prije nego li bi krenula proizvodnja filma. Jer, kako je on sam primijetio „čak ni crkva nije toliko moćno opremljena da psihološki služi kao što je to filmska industrija.“ Uvjeren da će Amerika početi svoju tranziciju prema matrijarhatu do prve polovine 21. stoljeća i sam se dao u aktivnu psihološku propagandu: osmišljavanju lika i prototipa žene koja će jednog dana zavladati svijetom. I tako je nastala Čudna žena. U svijetu u kojem je prošle godine umrlo više ljudi od abortusa, nego od tumora, srčanih bolesti…i korone.

Problem svake propagande, dezinformacije, filma, mita pa i same povijesti (one zapisane) jest u tome što sadrže u sebi određenu dozu istine, teško mjerljivu ali uvjerljivu. U želji da je spozna, čovjek posegne za onim što se čini dobrim za jelo, za oči zamamnim a za mudrost poželjnim. I shvati da ljudske želje imaju svoju cijenu.

Ako prebireš ovih dana po krunici u mjesto po daljinskom upravljaču, i gledaš u jaslice, primijetit ćeš jednu Čudesnu ženu. Zovemo je Bogorodica. Stvoritelj sviju ljudi čudesno je zahvatio u njezino začeće. Ona ima ispravnu, zdravu sliku o Bogu. I želi biti Njemu nalik. Zato je otvorena životu. Od Njega prima ispunjenje ženske čežnje da bude lijepa, plodna, poštovana, poznata  i voljena. Ali u svemu tome ostaje neznatna službenica. Svijet još nije spreman za sve ono što će ona tek učiniti. Ona je najbolji primjer da onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se (Iz 40,31). Zbog te svoje otvorenosti Bogu, ona je Sva Lijepa (Pj 4,7) jer voli Zaručnika duše svoje. Za nju ljepota nije oružje koje podređuje nego lijek koji posvećuje. Brižljivo čuvajući ono što je dragocjeno, ona ne boravi na skrivenom otoku nego je ona taj skriveni rajski vrt (Pj 4,12). Ipak dala je svoj pristanak tome da  njezin djetinji san i želja da život provede skrivena u Hramu pokraj zastora Svetinje ustupi mjesto volji onog koji ju voli ima plan za nju. Da preko nje Svetinja nad svetinjama uđe u svijet. A ona, pripadnica Izraela i kći Sionska, u tradiciji svoga naroda postane Kraljica jer je Majka Kralja. U svakom smislu. Trudnoćom, rađanjem Jedinorođenca, a potom i duhovnim majčinstvom svima nama. U svemu tome osjenjena je silom Svevišnjega. Njegovom snagom biva uznesena na nebo i isijava ljubav koja pobjeđuje mržnju. Ipak, Bog joj je provodio suputnika i zaštitnika, svetog muškarca koji je žrtvovao svoj život i podredio ga njezinoj misiji. U prisutnosti nje i njezinog Sina postao je Teror demona i Zaštitnik dobre smrti.

Pogledaj njezin lik u Guadalupeu; nije riječ o metalnom oklopu nego o sunčanom pokrovu, kojim obavija i štiti nemoćne. To što mnogi žele biti kao ona, nju nimalo ne iscrpljuje, jer Majka snagu crpi iz ljubavi prema svojoj djeci u Sinu. Na njihov poziv i danas je neki znaju ugledati kako šeta ovim svijetom kao drevna ratnica sa zvijezdom djevičanstva na čelu, a nekad i tijarom od dvanaest zvijezda. Njima, nemoćnima, osim Pokrova nudi moćno oružje kojim mogu raspoznavati istinu, izvlačiti je na vidjelo i širiti je. Nije riječ o lasu, nego o krunici. Danas je časte i u Efezu, drevnom gradu u kojem je ona, Kraljica anđeoskih četa, pomogla prokazati poganska božanstva kao (pale) anđele i pobijediti poganski kult Diane, lažne božice koju i danas oni koji su u zabludi štuju u svojim wikanskim ritualima.

Od davnina Čudesnu ženu časte i Hrvati, koje svijet zove Predziđem kršćanstva. Ona ih doista preporađa podno svoga „predziđa“ – u njezinoj duhovnoj utrobi i oni mogu rasti do mjere uzrasta slične punini Kristovoj. Ona im pomaže upoznati Branitelja, koji će ih uputiti u svu istinu.

Njoj se isplati prepustiti odgoj djevojčica. Ona će ih svojim iskustvom naučiti da budu uistinu velike: pozorno gledaju, pažljivo slušaju i stvari sagledaju iz prave perspektive. I djeluju. Umjesto po daljinskom, da prebiru po krunici. Umjesto u ekran, da gledaju u ikonu. I mole:

Zdravo Sveta RodiljoMajko Kralja vječitoga,

komu ruka ima vlast iznad svijeta čitavoga!

Pod obranu se Tvoju utječemo

 Sveta Bogorodice, Djevice slavna!

Od svih nas pogibli vazda oslobodi.

Sa svojim nas Sinom pomiri,

svojemu nas Sinu preporuči,

svojemu nas Sinu izruči.