„Moramo učiniti vlastitom istinu sadržanu u dobrim pričama. Ljudska bića su pripovjedači. Od djetinjstva gladujemo za pričama kao što gladujemo za hranom. Ne samo da smo jedina bića potrebna odjeće za pokrivanje naše ranjivosti, nego smo i jedini potrebni „odijevanja“ pričama kako bi zaštitili svoje živote. Potrebni smo priča koje otkrivaju tko smo zapravo, također i u neopjevanom heroizmu svakodnevice. Nismo rođeni dovršeni, nego smo trajno potrebni „tkanja“, „uvezivanja u zajedništvo“. Život nam je dan kao poziv na nastavak tkanja čudesnog otajstva našeg opstojanja.“

Franjo, Svjetski dan komunikacija 2020.

Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu.

I kao takav nema vremena baviti se nebitnim, trivijalnim stvarima. U vrijeme kada je čitav svijet usredotočen na ozbiljne teme, koje mogu doprinijeti povratku zdravlja pojedinca, obitelji, naroda i čovječanstva… kome pada na pamet trošiti energiju na gledanje filmova? A kamoli na čitanje tekstova o filmu? Na promišljanje i komentiranje fiktivnih dramatizacija, tako plitkih i beznačajnih u usporedbi s kompleksnom dramom u kojoj svi trenutno igramo svoju ulogu?

Petar naših dana, međutim, poziva svijet na komunikaciju koja će spriječiti bolest osamljenosti. Ohrabruje kulturu pripovijedanja. Potiče pronalaženje narativa koje možemo učiniti vlastitima. Tu se krije nešto još važnije – pronalaženje narativa koji nas mogu učiniti sebi vlastitima, kako bismo ih mogli „prenositi našoj djeci i unucima“ (usp. Izl 10,2). Skreće pozornost mladima na važnost pobožnosti svetom Josipu, na budno sanja(re)nje i riskiranje. Za desetak dana izdat će i knjigu na temu zajedničkih snova čovječanstva.

Promatrano iz ovog konteksta, gubljenje dragocjenog vremena u ozbiljnoj situaciji pandemije na „priče za malu djecu“ kao što su filmovi općenito ne čini se baš toliko nerazboritim. Život u ovoj godini koja se uskoro primiče kraju svoga (liturgijskog) vremena, pokazuje nam da smo, htjeli to ili ne, većinom imali intenzivnije iskustvo dokolice. Iskustvo izdašnije količine vremena za „gubljenje“. Nužnost  je to (barem nominalno) urbane, (post)industrijske sredine, civilizacije od koje ne možemo dugotrajno pobjeći ni da hoćemo.

A vrijeme je za rast. I doista… kad bolje promislimo, rast i napredak nemogući su bez dokolice, bez vremena provedenog u „neradu“ promišljanja vlastitog i zajedničkog kraja, smisla: zapleta, raspleta i epiloga života u ovoj dolini (šake) suza (i vriće smija). Posljednjih mjeseci kinodvorane širom svijeta zjape (uglavnom) prazne. Znači li to da je u potpunosti opao interes za „veliko platno“? Ne nužno. Došlo je, međutim do katalizacije nekih već postojećih procesa koji su se preko noći pretvorili u velike i nagle promjene, „tektonske“ poremećaje s dalekosežnim posljedicama.

Malo je postalo veliko – ovaj fenomen poznat biologiji, povijesti (spasenja) i našoj trenutnoj svakodnevici očituje se i na našim ekranima. Kulminacija se dogodila prije mjesec dana: Disney, gigant bez premca u povijesti filmske industrije, najavio je reorganizaciju svog poslovanja u korist internetskih prijenosa („streaming“). Vjerojatno potaknut činjenicom ogromnog pada vrijednosti vlastitih dionica u tekućoj godini. Teško je ovih dana proći ulicama neke od svjetskih metropola a da pritom ne ugledaš divovski promotivni plakat budućeg lidera među „streaming“ uslugama – platforme „Disney Plus“.

Naša pitanja i priče s malih ekrana – Što dobroga za dušu, zamamljivog za oči, poželjnog za mudrost (Post, 3) može u ovim okolnostima ponuditi Netflix, HBO, Amazon Prime, a uskoro (u Lijepoj Našoj) i Disney Plus? Kad je u pitanju proučavanje njihovih audiovizualnih narativa, opasnost posjekotine vlastite nutrine na dvostrukoj oštrici scenarističkih (naliv)pera u većini slučajeva je neminovna. Preporuke je tu nerazborito raditi. Ipak, mnogi tako traže zacjeljenje, imunitet. A istini za volju, biologija i povijest spasenja pokazuju da je otrov često sastavni faktor iznalaženja protuotrova. Pojava filmskih priča koji pripovijedaju o kraju, kontingenciji, fundamentalnoj nesigurnosti ljudskog postojanja na ovim internetskim platformama začuđuje svojom brojnošću. Nedavni dokaz povećanog praćenja ovakvih narativa usred pandemije jest i film „Zaraza“ („Contagion“, 2011.). U samo šest mjeseci (od prosinca prošle do svibnja ove godine) sa 270. mjesta na listi gledanosti filmova kompanije Warner Bros, ovaj film došao je na drugo mjesto. Zašto?

Od vidljivog ka nevidljivom – Kad je u pitanju „Zaraza“, ljudi širom svijeta uočili su neobičnu podudarnost filmskog scenarija sa stvarnošću. Par klikova mišem dalje, moguće je susresti niz sličnih oku zamamnih narativa koji su ponuđeni na „usvajanje“ našoj vlastitosti. Debata o ofenzivi klimatske promjene, njezinoj autentičnosti, posljedicama i porijeklu virusa kao njezinog „biološkog arsenala malog kalibra“ unutar političko-ekonomskog i kulturno-ekonomskih faktora i konteksta našla je svoje uprizorenje i na malim ekranima. Oni nam otkrivaju kako se u srcu ove drame, izvan dosega mikroskopa i teleskopa, nalazi nešto što oku duše koje vidi onaj dio tekst(ure) „između redaka“ ipak ne promiče. U vrijeme korone, mnogi ipak provode vrijeme pred malim ekranima jer znaju da filmovi poput „28 dana poslije“, „World war Z“ i „Ja sam legenda“, „Osjetila ljubavi“ i „Izvan kontrole“ ne pripovijedaju toliko o virusima i zombijima koliko o paklu Sartreove vizije drugog – bijesu, mržnji, rasizmu, seksizmu, opasnosti ideologija koje peru mozak, totalitarnih režima koji satiru dostojanstvo osobe. Progovaraju o bezumnom konformizmu i životu unutar „hrčkovog koluta“ propalih ambicija, o fatalnosti ljudskog pokušaja da se igra Boga, da bude „kao Bog“  na pogrešne načine. Ukazuju na metafiziku ljudske osobnosti koja nadilazi osjetila, na izvornu samoću iz koje čovjek često pokušava izaći na (ne)adekvatne načine. Primjećuju sreću kao rezultat povjerenja, zajedništva i autentične intime koja ne mora nužno uključivati i fizičku cjelovitost kojom podcjenjujemo puno značenje riječi „zdravlje“. Prozivaju zloupotrebu slobode i moći, tiraniju profita i naglašavaju važnost osobne odgovornosti. I dovode nas do pitanja:

Koji je scenarij u temelju svih scenarija? – Naravno, (ne)zgoda izlaganja svoje nutrine filmskim pričama je i u tome što ti narativi istovremeno „konzumiraju“ i prisvajaju nas sebi. Na dobro ili na zlo. To je neizostavni rizik ovog „dijaloga“ između filmskih pripovjedača (agendi njihovih mecena) i svakog čovjeka u iskrenoj i plemenitoj potrazi za slobodom, zdravljem, životom. Rizik susreta koji provocira naš osobni i (nama vlastiti) komunitarni „ethos“, „pathos“ i „logos“. Je li moguće oblatnjaviti cipele tražeći ranjenike po periferijama života, a da se ne rani vlastita nutrina? Život je, kažu biolozi, iritabilan. Jača i raste u kontaktu. I krizama koje s njim dolaze. Jedan od poželjnih posljedica izlaganja filmskim narativima može biti i spoznaja da biološki virus COVID-19, uza sve objektivne teškoće, boli i posljedice koje sa sobom nosi, na taj način možemo lakše shvatiti i promišljati kao simptom jednog drevnijeg, dugotrajnijeg i razornijeg „virusa“ koji je iskoristio manjkavosti imuniteta razuma, srca i duše, onog besmrtnog dijela našeg bića koji daje formu tijelu. Filmska umjetnost i industrija, postaju tako medij primarne zadaće svake institucionalne komunikacije: anticipacije kontroverznih tema globalnog, partikularnog i osobnog značaja i sukoba. Gledanost filmova o ugrozi, kraju i smislu ljudskog postojanja bez obzira je li uzrok virus, geokozmički poredak („Žestoki udar,, „Jezgra“, „Dan poslije sutra“, „2012“.) ili onaj političko-ekonomski („Suma svih strahova“, „Godzilla“, Pad Olimpa“, „Slomljena strijela“, „Jurski svijet“) ne može se pripisati samo industrijskom umijeću eksploatacije znatiželje putem „doktrine šoka“, a ni mentalnoj manipulaciji svjetskih policajaca koji se ne libe ni poigravanjem kulturološkim obrascem duboko urezanim u identitet (post) globalnog sela i njegove pop kulture – mitom o kvazi-kristolikom umirućem heroju i njegovom putovanju, makar se odvijalo u magli nuklearne prašine („Terminator“, primjerice).

To je moguće zaključiti onima koji se daju voditi naravnim svjetlom razuma, i filmske narative nadopunjuju probranim tekstovima izdanaka Gutenbergove ere. Oni naslućuju da bi Tolkien, Chesterton i Lewis mogli biti u pravu: postoji trenutak u povijesti kada je „mit postao činjenicom“. Štoviše, ako takvi filmofili k tome dopuste sebi rizik krštenja i avanturu razvijanja njime primljenih darova, očima vjere vide da „veliki reset“ bilo kojeg totalitarizma ne može omesti izvorni „Veliki reset“: onaj najavljen u Protoevanđelju. I da čovjek današnjice, koji je, kažu, u 2016. i službeno konačno izvojevao pobjedu nad holocenom, svoj opstanak i blagostanje u eri antropocena može učiniti održivim samo ako dopusti da kormilo života pojedinca, obitelji i društva preuzme njegov najdublji i najplemenitiji poriv – čežnja da utka sebe i bližnjeg u narativ i scenarij Boga koji je postao jedan od nas rođenjem u pećini.

Odgovor Velikog platna – jedan od filmova koji je ugledao svjetlo dana prije globalizacije korone, a bavi se tematikom života u post-pandemijskom svijetu, jest „Svjetlo moga života“ (2019.). Na drugi pogled, nije teško primijetiti da je riječ o filmu protkanom autobiografskim elementima scenarista/redatelja/glavnog glumca (Casey Affleck); potrazi za adekvatnim odgojem djece u „kućanstvu“ lišenom prisutnosti majke (zbog smrtonosne zaraza u filmu a razvoda u stvarnom slučaju Afflecka), odnosno (mogućoj) apologiji (ili okajanju) možebitnih prijestupa prošlosti, učinjenih  na štetu ženskog roda (optužbe kolegica za maltretiranje).

„Svjetlo mog života“ je, međutim, i više od toga. Na prvi pogled, podsjetit će mnoge koji imaju iskustvo roditeljstva na njihove osobne izazove, poteškoće, ali i odgovornost tkanja važnih narativa u život vlastite  djece u „eri znanja“, kada se za dječju pozornost i vrijeme provedeno zajedno moraju boriti s učiteljima, mentorima, trenerima i pripovjedateljima s malih ekrana: youtuberima, influencerima i ostalim epigonima „Axla Rosea i Madonne“ (usp. „Istinite laži„). Primjer filmskih protagonista, paradoksalno, pokazuje da je moguće (nadamo se neće biti i potrebno) odgajati djecu i u svijetu bez kina, televizije, laptopa i struje. Sve su to samo ekstenzije onog najmoćnijeg uređaja, kojeg čovjek, homo imaginans, svugdje nosi sa sobom, zato što mu je urođen. Možda je upravo vrijeme pandemije u kojoj se nalazimo nenadana, dobrodošla prilika za njegovo dobro „resetiranje“ i „uštimavanje“. I mentalni povratak u vrijeme luka i strijele, u onom smislu u kojem ih, u kontekstu odgoja djece, spominje Khalil Gibran. Ako ne zbog altruizma i ljubavi prema djetetu, onda barem iz sebičnih razloga: sretan završetak životnog narativa djeteta uvijek preobražava u pozitivnom smislu narativ života roditelja.

One koji su svjesni vremena u kojem živimo, „Svjetlo mog života“ podsjetit će da 20. studenog slavimo Dan djece u svijetu u kojem (prema statistikama UN-a) živi više od milijardu djevojčica i djevojaka mlađih od 18 godina. Kakve su im snage i slabosti, mogućnosti i prijetnje? Svaka četvrta nije ni u (formalnom) obrazovnom ni radnom procesu. Ove statistike sugeriraju i da je u barem 60% zemalja u svijetu prisutna diskriminacija po pitanju nasljedstva imovine na štetu ženske populacije. Svaka treća žena na ovom svijetu iskusila je fizičko ili spolno nasilje. Pandemija u kojoj se nalazimo pogoršala je to stanje, na poseban način u kontekstu obiteljskog nasilja.

Stoga, nije teško zaključiti kako će izlaz iz krize koju je COVID sa sobom donio biti moguć ne samo onda kada se (privremeno) eliminiraju problemi biološkog imuniteta, nego onda kada se dogodi istinsko, integralno ekološko obraćenje – obnove odnosa. Postupnim eliminiranjem nepotrebnih narativa i priča koje zagađuju nutarnji ekosustav pojedinca, obitelj i društvo. A potom uvezivanja tkiva vlastitog identiteta i identiteta djeteta u primarni, nosivi, iscjeljujući narativ ovoga svijeta i svega stvorenja; u scenarij ispod svih scenarija. I njegovo emitiranje putem svih raspoloživih sredstava.

Je li nam film i vrijeme provedeno pred ekranima potrebno za takvo nešto?

Ne. Nije.

Ali može pomoći.

„Svjetlo moga života“ i neizvjesna sudbina njegove protagonistice Rag, neke će podsjetiti na jedan drevni narativ. Priču o jednoj stvarnoj djevojčici. Onoj koja je bila imuna na „virus“ koji je na smrt ranio sve ostale pripadnice njezina roda. Ta djevojčica od rane dobi shvatila je što je bit zdravlja i opstojnosti općenito: potpuno predanje u volju Očevu. Pa makar to značilo da će joj mač probosti dušu. Poput filmskog lika Toma (ali puno intenzivnije i sveobuhvatnije) došla je do spoznaje da „živimo od Božje milosti“, za nju i po njoj. Riječi koje je njezin Otac tkao tijekom vjekova u suradnji sa suscenaristima i akterima povijesti spasenja pozorno je slušala i prebirala u svome srcu. Nije se pri tome ustručavala neke stvari dovoditi u pitanje i tražiti pojašnjenja. Odrastala je u Hramu, u zajedništvu sa svojim Ocem, sve do onog trenutka kada je narativ povijesti spasenja od nje tražio da iziđe u svijet među nesavršene ljude, ranjene „virusom“ koji između ostalog rezultira strahom, izolacijom, pohlepom, bijesom i mržnjom. Zbog toga je bila prisiljena putovati, skrivati se i bježati od nemila do nedraga. Nije puno govorila; dopustila je da njezina djela za nju govore. Bila je neznatna, skoro pa neprimjetna, a opet sveprisutna. Znala je uočiti potrebu, i posredovati za potrebne kod Onoga koji je u stanju svaku potrebu ispuniti. U svim izazovima svakodnevice i njezinoj fundamentalnoj nesigurnosti bila je svjesna da njezin identitet i opstojnost određuje činjenica da je Otac voli, da ima za nju viziju i poslanje i da će joj pomagati na putu.

I doista njezin Otac, tako daleko a tako blizu, u svemu tome providio joj je važne muškarce u njezinom životu. Ne znači to ni u kojem slučaju da je bila bespomoćna. I dan-danas lako je pronaći njezin lik u drvetu, kamenu, staklu ili metalu, bilo gdje na sve četiri strane svijeta, kako drži u ruci naizgled bezazleno duhovno „oružje“ pred kojim, nemoćan, drhti Knez ovoga svijeta. Iz ljudske perspektive gledano, nije zapravo riječ o oružju nego svojevrsnoj „detox“ terapiji koja oslobađa ljudski um i srce od uskih pogleda, od zagađenja lažima, obmanama i prijetvornim narativima, vraća cjelovit, zdrav i realan pogled na sebe, bližnjeg i svijet, te priprema osobu za lijek kojeg je najavio, autentični „Veliki reset“.

Kad je došla punina vremena, nositeljica najvažnije sporedne uloge (Proto)evanđelja, ona koja je nekoć kao djevojčica u domu svoga Oca satkala Veliko platno što je zakrivalo Svetinju nad svetinjama, saživjela se, utkala sebe u Božji narativ te Svetinje i otvorila mu se u mjeri u kojoj nijedna žena prije i poslije ne može niti će. Primila je u naručje Svjetlo njezina života – svoga sina, Svjetlo svijeta.

A da bi taj dječak rastao u dobi, mudrosti i milosti, od neprocjenjive pomoći bila je prisutnost jednog muškaraca kojeg joj je Otac providio na životnom putu. Onog kojeg povijest spasenja poznaje kao Slavu obiteljskog života, Utjehu potlačenih, Nadu bolesnih i Teror demona. I danas je uzor i pomoć svim muškarcima koji se bore sa vlastitim strahovima, nagonima, mržnjom i bijesom. Pod njegovom zaštitom, „ljubavna avantura“ između Boga i naroda Božjeg, narativ koji imenuje i filmska Rag, ušao je u svoje ključno poglavlje.

Ljudska narav dječaka koji je rastao u dobi, mudrosti i milosti do nenadmašne punine uzrasta od koje svi mi primismo, satkana je od niti naravi njegove majke, koja je malo-pomalo otad postajala zapravo njegova učenica i duhovna kći, nit vodilja u Velikom platnu one njegove nešivene haljine otkane u komadu odozgor dodolje, kojom je pokrivena golotinja pale naravi svega svijeta. On svojoj majci nije ostao dužan. Nakon centralnog događaja svemira i povijesti, u kojem je kao odrastao muškarac kojem se klanjaju sve anđeoske čete, oplijenio sam sebe i dopustio da ga jedini „virus“ pred kojim mi trebamo strepiti napadne i obuzme svom svojom žestinom kako bi u toj bitci On za nas postao lijekom, „protu-virusom“, ostavio je neobjašnjiv trag na velikom platnu koje se danas čuva u Torinu, a nama dao mogućnost da budemo potpuno zdravi; dovršeni primanjem spasonosnog lijeka – uvezivanjem u tekst(uru) Knjige života, otajstvenog Tijela, imunološkog inkubatora, Božje ljekarne koju zovemo Crkva.

On, Kralj svega stvorenja, istinski je gospodar i upravitelj antropocena i svake druge ere koja je prohujala. I svih onih koje imaju tek doći. A njegova majka? Posrednica zdravlja i svega što pomaže našoj satkanosti s tekst(ur)om po kojem se raspleće velika drama svjetske povijesti. Ona je i zaštita pod čiju se obranu svi utječemo. Pa i oni koji to čine zureći u veliko platno neke kinodvorane. Jer to čine pod tirkizom Velikog platna njezina plašta; onog kojim ju je On, Mlado sunce s visine, uresio.

Priča za malu djecu?