VJERA I RAZUM

‘Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje?’ – osvrt na film ‘Uskrsnuće’ u svjetlu uskrsnih čitanja Evanđelja

Zašto tražiš živog među mrtvima? – Pitanje je to koje filmski apostoli upućuju ne samo protagonistu filma „Uskrsnuće“ tribunu Claviusu, Rimljaninu, nego i svima nama „Rimljanima“ (čitaj: vjernima Apostolskoj stolici) koji smo se našli pred malim ekranima ove Uskrsne nedjelje, do u sitne sate

Smrt nam se svima smiješi. Sve što čovjek učiniti može, jest: uzvratiti osmijeh. Nije smrt ono čega se čovjek bojati treba, nego života koji nikad nije istinski započeo.“

Riječi su to pripisane Marku Aureliju, Rimljaninu, stoiku, cezaru. Jedan drugi Rimljanin (i stoik, kažu neki), Židov rodom iz Tarza, stotinjak godina ranije, dao je narodu na sedam brežuljaka razloga da se smije smrti u lice. Ali ne samo usnama kisela (stoičkog) srca, nego onako… istinski. Jer upravo iz obilja srca usta govore. Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Riječi su to koje Apostol naroda, unatoč iskustvu progonstva, pogibli, gladi, golotinje i mača izgovara blago i s poštovanjem. I tako obrazlaže nadu u nama: ako smo Kristu srasli po smrti, srasli smo mu i po uskrsnuću.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zašto tražiš živog među mrtvima? – Pitanje je to koje filmski apostoli upućuju ne samo protagonistu filma „Uskrsnuće“ tribunu Claviusu, Rimljaninu, nego i svima nama „Rimljanima“ (čitaj: vjernima Apostolskoj stolici) koji smo se našli pred malim ekranima ove Uskrsne nedjelje, do u sitne sate, u želji da Uskrsli ostane s nama malo duže… jer večer je. Je li nam pri tome makar malo gorjelo srce…ili je žeravica ostala zapretana?

Jedno (ne)relevantno istraživanje među Hrvatima nedavno kaže kako jedna trećina „živog predziđa kršćanstva“ ne vjeruje u uskrsnuće. Razne druge svjetske statistike o kršćanima su također negdje na tome tragu. I doista… da sada netko uđe u tvoj dom, u tvoju župnu zajednicu i njezinu crkvu tražiti Živoga, bi li naišao na „mrtve“ koji nisu u stanju posvjedočiti uskrsnu radost i mir? Jesmo li ljudi koji ne mogu blago i s poštovanjem obrazložiti nadu koju donosi Onaj što kroz zatvorena vrata stade u sredinu? Ima li života prije smrti (među nama i u nama), kako reče Robert Torre? Iskustvo Emausa moguće je samo onome kojemu je odvaljen kamen skepse sa srca. Srcem se dalje vidi. Ali pri tome ne škodi odvaliti s razuma kamen racionalizma, empirizma, relativizma, nihilizma…

Kako?

I vidje i povjerovaa blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju! Clavius, naš prikriveni filmski Teofil, kuša u virtualnom svijetu sedme umjetnosti ono što je Ljubljeni učenik kušao u zbilji i tako upotpunio drevni Aristotelov ideal. Svi ljudi čeznu znati (čitaj: vidjeti). Da bi se to ostvarilo, međutim, oko razuma potrebno je ravnoteže koju donosi oko vjere. Jer, kako reče Ivan Pavao II., vjera i razum dva su krila kojima se čovjek uzdiže do gledanja Istine. Ako samo jednim krilom mašemo, Put u Život izmiče nam. I ostajemo zarobljeni ili u bjesomučnom vrtlogu fideizma (bez krila razuma) ili imanentizma (bez krila vjere). Želimo li vidjeti Uskrsloga, raširimo prvo krilo: opće znanje utemeljno na prirodnom svjetlu razuma.

1. Isus je umro – iskustvo Claviusa evocira zbiljsko iskustvo Marije Magdalene. Oboje su uvjereni, iz prve ruke, da su bili u neposrednoj blizini osobe koja je preminula. I zato se pitaju „tko je uzeo tijelo i gdje ga staviše“. Stanovništvo Jeruzalema dan uoči Pashe se utrostručilo. Ono što je Magdalena vidjela, vidjelo je mnoštvo; jedan dio njih vraćao se kući „bijući se u prsa“. Gdje je suprotno (vjerodostojno) svjedočanstvo danas? Nema ga. Zadatak vojnika koji su obavljali raspeće bio je ubiti raspetog. Ako svoju zadaću ne bi obavili, snosili bi teške, najteže posljedice. Pri tome, evanđelist Ivan opisuje probodeni bok iz kojeg izlazi krv i voda. Pluralna efuzija i livor mortis znak su da je nastupila smrt. Ivan to nije mogao tada znati, jer je taj fenomen kao dokaz smrti otkriven 18 stoljeća kasnije. Unatoč tome, postoji spekulacija: Krist je preživio raspeće i sam izišao iz groba. I to je nerazumno. Zašto? To bi značilo sljedeće: čovjek s rupturom srčanog mišića, u hipovolemičnom šoku, do iznemoglosti izranjavan, dehidriran i anemičan, zamotan u nekoliko slojeva zavoja, plahti i gotovo 40 kilograma aloja i smirne (koja prouzrokuje čvrsto prijanjanje tkanine na kožu) nekako je došao do adekvatne okrjepe i medicinskog tretmana u grobu (koji su Rimljani pregledali prije nego su ga zatvorili), izvukao se iz svih tih zavoja i plahti ostavivši ih gotovo nepomaknutima (kao kad leptir iza sebe ostavi kukuljicu), odmaknuo kamen od dvije tone nemajući ga za što uhvatiti, svladao poveći broj utreniranih specijalaca (kazna za spavanje na dužnosti i rimskim i židovskim stražarima bila je smrt), došepao do apostola, a onda nekako odšetao nekoliko milja do Emausa. Što bi učenici mislili o tome i takvome Spasitelju, u takvome stanju? Smrt bi i dalje „zadržala svoj žalac“. Slično, nerazumno je pretpostaviti da su učenici/simpatizeri uspješno organizirali i sproveli „nemoguću misiju“ „spašavanja“ osuđenika na smrt, čovjeka u kritičnom stanju: „u strahu od Židova i Rimljana“ ,u srcu blagdana Pashe, u gradu prepunom ljudi, u 40-satnom vremenskom intervalu. Nerazumno je da su u tim okolnostima našli adekvatno ljudstvo za obijanje grobova i svladavanje plaćenih ubojica, voljno razbiti „Rimski pečat“ (i snositi posljedice: smrt). Uostalom, tko je ikad vidio igdje Isusa iz Nazareta (i o tome posvjedočio), u dobi starijoj od one u kojoj je raspet, kako šeta Galilejom ili Judejom (ili bilo gdje), kao nekakav sredovječni gospodin ili ostarjeli „čiča u mirovini“? Nerazumno je i pretpostaviti, s obzirom na većinu gore navedenih razloga, i da je tijelo ukradeno. Tome treba pridodati i posebnosti židovske vjere i kulture (manipulacija truplom kao teški moralni prijestup i obredna nečistoća za vrijeme Pashe).

 

2. Grob je prazan – o tome su se osvjedočili Clavius i (u zbilji) Magdalena, apostoli, Rimljani, Židovi… nema vjerodostojnog povijesnog zapisa koji osporava prazan grob ili dokazuje da je tijelo otkriveno ili zamijenjeno.

 

3. Apostoli su radikalno promijenili ponašanje – Clavius se tome osvjedočio u (filmskom) susretu s Magdalenom, Bartolomejem, Petrom: prisutnost neke neobjašnjive staloženosti, svete ravnodušnosti, bezbrižnosti, radosti i sućuti. Kako objasniti da šačica kukavaca i izdajnika odjednom hrabro i odvažno nastupa javno stavljajući glavu na panj Rimljanima (tvrdeći da je pobijeđena smrt, najjače oružje cezara i njegova poretka) i Židovima (tvrdeći da je došao istinski Mesija, a poglavari su ga progonili)? Nije riječ o legendarnoj (dakle, upitnoj) promjeni ponašanja (hrabrosti), jer apostoli nisu postali hrabri nakon nekoliko godina ni na drugoj strani svijeta, nego su to novo ponašanje očitovali na istom mjestu gdje su bili progonjeni i neposredno nakon (vremenski razmak od nekoliko dana). Što je nagnalo te ljude da zamijene subotu nedjeljom, žrtve životinja euharistijskom žrtvom, nadopune Zakon i Proroke zapisima Novog zavjeta? I najvažnije: zašto su propovijedali utjelovljenje (euharistijskog) Boga i uskrsnuće (euharistijskog) čovjeka: ono što je „ludost za pogane“ (Božje sinovstvo je privilegij cezara a samo duša ide u zagrobni život, ne i pokvarljiva materija), a „sablazan za Židove“ (Bog se ne „kalja“ čovještvom i materijom, a uskrsnuće je kolektivna stvar posljednjih vremena, a ne ovog vremena bremenitog nepravdom, bolešću, patnjom)? Kako to da su svi osim ljubljenog učenika položili život za Raspetog, i da već dvije tisuće godina život za Raspetog polažu nebrojeni mučenici? Reče Pascal: vjerujem onoj povijesti čiji su svjedoci ostali bez glave. Povijest ipak pišu istinski pobjednici: u znaku križa. A ne oni koji su ih smaknuli.

 

4. Svjedoci nisu halucinirali – jer halucinacije su subjektivne i individualne; vezane uz okolnosti vremena i prostora pojedinaca. Kako objasniti istovjetnu halucinaciju više ljudi na istom mjestu u isto vrijeme: apostola, ili još više, kako navodi Pavao, njih pet stotina? Te se ljude moglo jednostavno propitati i utvrditi istinitost iskaza. Kako opravdati haluciniranjem ponašanje skeptika? I sami apostoli su pokazali popriličnu dozu skepse na iskaz žena s groba. Kako objasniti da je Apostol naroda, krvnik kršćana, moćan, cijenjen, situiran, slobodnom odlukom postao „nedonošče u Kristu“: gladni odrpanac, beskućnik-itinerant, progonjeni, kamenovani, bičevani i premlaćivani zatvorenik i brodolomac? Za koga? Za čiju ljubav?

 

5. Ne radi se o zavjeri – zavjera implicira skrivene motive koji se svode na tri temeljna: moć, pohlepa, požuda. Nijedan od tih motiva, kako na filmu (susret i suživot Claviusa s apostolima) tako ni u zbilji nije se očitovao u ponašanju onih koji su svjedočili uskrsnuće. Apostoli Isusa iz Nazareta bili su marginalci, progonjeni od vladajućeg političkog i religioznog poretka. Kao i njihov učitelj, „nisu imali gdje glavu nasloniti prolazeći zemljom i čineći dobro; sve im bijaše zajedničko i sva su imanja porazdijelili onima u potrebi“. Kontra-kulturno su propovijedali čistoću, uzdržljivost, bračnu vjernost po uzoru na otajstvo Krista i Crkve. Za vratom su imali mnoštvo onih koji su jedva čekali da ih prokažu kao dvoličnjake.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

6. Sljedbenici raspetog i umrlog Nazarećanina su danas globalna pojava – zajednica jedanaestorice nemoćnih, siromašnih i ćudorednih ribara iz najzabitije provincije Rimskog Carstva preživjela je dvije tisuće godina i danas broji preko dvije milijarde ljudi koji sebe smatraju njezinim pripadnicima. Zašto?

 

7. Evanđelja su vjerodostojna – tako kaže većina stručnjaka, bez obzira na vjersko (ne)opredjeljenje. Ne dovodi se ozbiljno u pitanje vjerodostojnost svjedoka (evanđelista), činjenica ni autentičnost zapisa. Biblija je omogućila preko 100.000 arheoloških otkrića. Sveti Luka točno imenuje 32 zemlje, 54 grada i 9 otoka. Bit izvještaja četiriju evanđelja je ista, a perspektive i sekundarni podaci se razlikuju; ove dvije činjenice u simbiozi pridonose kredibilitetu. Nijedan dokument iz starine (nijedno djelo filozofa, književnika, vjerskih i političkih vođa) nema toliko zapisa (oko 5000). Sa zapisima evanđelista slažu se zapisi crkvenih otaca – Ignacija, Polikarpa, Papije, Ireneja, Hipolita. Prvi zapisi o Kristovu uskrsnuću nastaju jako brzo, samo nekoliko godina nakon događaja o kojima svjedoče (1 Kor 15). Dakle, nije riječ o mitovima i legendama; stručnjaci kažu da je za takvo nešto potreban prostorni a i vremenski odmak, i to od 80 godina, kada više nema svjedoka samih događaja koji bi mogli osporiti autentičnost. To nije slučaj s novozavjetnim spisima. U povijesnost Isusa iz Nazareta gotovo nijedan ozbiljan znanstvenik više ne sumnja. Nekršćanski izvori potvrđuju njegovo postojanje: Svetonije, Tacit, Plinije Mlađi, Flavije Josip, Tallus, Talmud. Vjerodostojnosti zapisa o uskrsnuću doprinosi i činjenica da okolnosti idu na sramotu onima koji su ih zapisivali. Naime, Isusu je čast ukopa (na sramotu apostola) iskazao netko izvan njihova unutarnjeg kruga, i to pripadnik njihovih direktnih oponenata, član židovske vjersko-političke elite: Josip iz Arimateje. Oni su se (osim Ivana) razbježali, a prvi svjedoci uskrsnuća bile su žene – nepouzdani svjedoci u očima sudstva i vlasti onog vremena. Dakle, onaj tko je zapisivao evanđelja nije uljepšavao „scenarij“, nego je svjedočio onako kako se dogodilo, bez obzira na komplikacije i neugodnosti.

 

Parafrazirajući Arthura Conana Doylea, zaključimo: ako odbacimo sve nerazumne zaključke, ostane samo onaj razuman, ma koliko se činio nevjerojatnim. Drugim riječima, ako je Isus umro, grob bio prazan, tijelo nije pronađeno, apostoli nisu halucinirali ni kovali zavjeru, evanđelja su vjerodostojna, a brojnost i drevnost kršćana nije slučajnost, koji nam to razuman zaključak ostaje?

 

Ovdje smo pozvani raširiti svoje krilo vjere.

 

Dakle, osobno iskustvo (sjećanje i identitet) vlastitog života u predanju osobi Isusa Krista.

 

U svjetlu Riječi Vazmenog bdjenja pozvani smo te događaje prebirati u svome srcu.

 

1. Iskustvo transcendentnog (Post 1,1–2,2) – vjerujem da imaš ovo iskustvo; da je moguće da Bog postoji. Onaj u kome živimo, mičemo se i jesmo. Izvor svega. I da to nisi ti. Nego netko tko te nadilazi. Tko te stvorio. To iskustvo šapće ti: ljudska logika nije svemoćna. Iznad nje postoji nekakav Logos (Smisao, Red) koji ostaje otajstvo. U kojem imamo udjela i koje s nama surađuje. I pomalo nam se otkriva. Osobno.

 

Na to se naslanja sljedeće iskustvo:

 

2. Iskustvo Božjeg sinovstva/kćerinstva (Post 22,1-18) – vjerujem da imaš ovo iskustvo. Ako ne, moguće ti je. Biti dijete Božje. Onaj (ili ona) za koga Stvoritelj, Uzdržavatelj i Obnovitelj skrbi. On koji je pravedan. Sve njegovo tvoje je. A to je moguće samo onda kada mu se u potpunosti izručiš: svoje odnose, planove, želje, vrijeme, sredstva. Čitavo svoje biće.

 

Na to se naslanja sljedeće iskustvo:

 

3. Iskustvo pada tiranije (Izl 14) – vjerujem da imaš ovo iskustvo. U osobnoj povijesti, onoj obiteljskoj i onog tvoga naroda. Ako ne, moguće ti je. Živi, istiniti Bog je vjeran svojim obećanjima. I proviđa rješenja za tvoje situacije. Pa i onda kada se čine nemogućima za život. On uklanja tirane iz tvoga života. Ako mu dopustiš. I povjeriš mu se.

 

Na to se naslanja sljedeće iskustvo:

 

4. Iskustvo povjerenja i suradnje (Iz 55, 1-11) – s Božjom Riječju. Vjerujem da imaš ovo iskustvo. Ako ne, moguće ti je. Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Kao što te oblikuje kruh, mlijeko, riba… još te više oblikuje Riječ koju slušaš, kojom se hraniš i napajaš. I koju si pozvan(a) prenositi. Imaš li iskustvo da te Krist, Božja Riječ po kojoj je sve postalo, otkriva tebi samome? Da u susretu s Njim u Bibliji shvaćaš sve dublje tko si uistinu ti? I to te raduje? Taj Isus iz Nazareta je i sam rekao da će umrijeti i uskrsnuti u nekoliko navrata.

 

Na to se naslanja sljedeće iskustvo:

 

5. Iskustvo ljubljenosti (Iz 54, 5-14) – Vjerujem da imaš ovo iskustvo. Ako ne, moguće ti je. Ljudi, pa ni ti sam(a) nikad nećeš sebe razumjeti, poštivati niti se žrtvovati za svoje dobro kao što to za tebe čini Bog. ON ti je bliži nego ti sam(a) sebi. ON te jedini bezuvjetno i bezinteresno voli. Tebe. Uvijek. Takvog kakvim jesi. I tvoje mane. Ali ne i tvoje grijehe.

 

Na to se naslanja sljedeće iskustvo:

 

6. Iskustvo nove prilike (Ez 36,16-17a.18-28) – Bog ti uvijek daje šansu. Do te mjere da je poslao svoga Sina u sve ono što je od Boga najudaljenije – u nedostatak dobrote, istine, jedinstva. U naše grijehe. U bolest, nasilje, nepravdu, nerazumijevanje, ravnodušnost. Da bi istinski mogao biti Emanuel – Bog s nama. A onda i mi s Njime. To je moguće samo ako njemu izručiš u slobodi sve ono što nije od Njega i s Njim: svoj grijeh. On to jedva čeka. Da te očisti, iscijeli, upotpuni. Imaš li to iskustvo? Moguće ti je. O sretne li krivice tada!

 

Na to se naslanja sljedeće iskustvo:

 

7. Iskustvo klicanja (o) smrti – to iskustvo imaš svaki put kada sudjeluješ u svetoj misi ili krštenju. Radostan govor i pjesma (o) smrti. Smrt navješćujemo. Uskrsnuće slavimo. Slavni dolazak iščekujemo. To je posebnost kršćanstva. Krist vjere nije nekakav Wolverine, samoiscjeljujući i samodostatni mutant, već Sin Oca bezgranične sućuti: koji se s nama suživio i u našoj smrti. Da bi nas Otac snagom Duha u Kristu suživio sebi. Vječnosti. U njemu i mi postajemo oni koji sve posvećuju i izručuju Ocu. Ta što je sprovod negoli euharistijski prosvjed. Slavlje činjenice da se netko od nas pritjelovio smrti, ali time i uskrsnuću Kristovu.

 

Za let si dušo (s tijelom) stvorena. Imaš priliku raširiti oba krila.

 

Uskrsnuće. Tko nam može uzeti radost te spoznaje? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? S Kristom odar postaje oltar, grobni kamen smrti postaje zaglavni kamen života, a grob postaje crkva.

 

I dok pomalo ulazimo u kolotečinu radnog tjedna, i mi pomalo rastemo u novosti života. Uskrs traje osam dana. A uskrsno vrijeme mnogo, mnogo duže. Nemojmo to zaboraviti. Pavlovo uvjerenje neka postane i naše uvjerenje: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.

 

Svim čitateljicama i čitateljima portala Bitno.net želim sretan Uskrs!

 

Danko Kovačević | Bitno.net

 

Napomena: osvrt na film nije preporuka za gledanje nego poziv na razlučivanje u svjetlu Utjelovljene Riječi. Dobna prikladnost: 18+


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. travnja 2019.

Možda vam se svidi