Jesi li ikad jedrio? Gledaš… prema prostranosti pučine.

Posegneš… i zagrabiš vode na dlan.

I umah, voda ti izmiče kroz prste. 

Čovjek živi za tu šaku vode što mu kroz prste izmiče.

Ali oni koji slijede Isusa Krista

Žive za to beskrajno, jedro more.                              

Progoni, zatočeništvo i mučeništvo kršćana širom svijeta danas su intenzivniji i rašireniji nego ikada. Dovoljno se osvrnuti na nasilje u Šri Lanki ove Uskrsne nedjelje i slične progone u Nigeriji. Demografsko istraživanje ustanove Gordon Conwell Theological Seminary zaključuje da je u protekla dva tisućljeća ubijeno 70 milijuna ljudi zbog vjere u Krista. U proteklih deset godina u smrt je nasilno poslano oko 900 tisuća kršćana. Jedan od 120 kršćana koji su ikada živjeli ili će tek živjeti na ovome svijetu, doživjet će isto. U svibnju 2013. vatikanski glasnogovornik, nadbiskup Silvano Maria Tomasi, izjavio je da su vjerodostojna istraživanja utvrdila kako oko 100 tisuća kršćana godišnje gine zbog vjerskih razloga. Prema podacima organizacije Open Doors, u svijetu danas svaki deveti kršćanin je podvrgnut ozbiljnom progonu zbog svojih uvjerenja. Prije pet godina, samo je Sjeverna Koreja imala status zemlje s ekstremnom razinom progona kršćana. Danas, 11 zemalja ispunjava kriterije za takvu kvalifikaciju.

Kršćanstvo je najprogonjenija svjetska religija. To su javno konstatirali i britanski premijer David Cameron (travanj, 2014.), njemačka kancelarka Angela Merkel (studeni, 2011.) i papa emeritus Benedikt XVI. (novogodišnje obraćanje, 2011.). Princ Charles nazvao je u obraćanju javnosti (2014.) progone kršćana na Bliskom istoku neopisivom tragedijom. Potaknut situacijom u Pakistanu, britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt naručio je 2018. od turskog biskupa neovisnu studiju o progonima kršćana. Trenutni rezultati studije dovode do zaključka kako je u nekim sredinama progon kršćana dosegao razinu genocida. Dodatnu dramatičnost situaciji dodaju i medijski izvještaji pogubljenja kršćana. Razvoj i komercijalizacija suvremene audio-video tehnologije i platforme interneta omogućili su buđenje svijesti o globalnom fenomenu progona kršćana. Pa i na onaj rudimentarni, primitivni, eksplicitni način: krvnici doslovno postaju scenaristi, režiseri, kamermani i protagonisti (filmom dokumentiranih) događaja koji isuviše podsjećaju na mučenja prvih kršćana u rimskim arenama.

Njihovo gledateljstvo nije nekoliko tisuća građana Rima koji krv i pijesak arene gledaju s tribina, nego nekoliko milijardi žitelja globalnog sela – suvremenog epigona dijaboličnog „Pax Romana“ i njegove uljudbe. Promatrajući taj „spektakl“, krvoproliće u pijesku Bliskoga istoka i Afrike sa sigurne daljine koju omogućuju mobiteli, laptopi i tableti, neki od žitelja ekumene plaču, neki vrište. Bilo od bijesa, straha ili sreće. Prevelik je broj, međutim, ravnodušan. A nisu rijetki ni oni koji i danas (barem u sebi i nesvjesno) povlađuju: Panem et circenses! Želimo još!… Možda su otupili na scene nasilja jer više ne razlikuju stvarnu krv i pijesak od one koje godinama gledaju u tržišnim proizvodima filmske i TV-industrije (primjerice “Spartak: Krv i pijesak”) širom svijeta pa i u Hrvatskoj.

Međutim, neka ostvarenja filmske industrije na temu mučeništva ipak spadaju u kategoriju umjetnosti. To se može reći za film “Pavao, Kristov apostol” koji je u protekloj korizmi prikazan i na Danima kršćanske kulture u Splitu. Srce kulture toga grada, kao rijetko gdje drugdje, može se opisati onom drevnom Tertulijanovom: Krv mučenika, sjeme je novih kršćana. Uostalom, nisu li kršćani Splita, kao i Galaćani djeca Pavlova (Gal 4,19), po liniji njegova „posinka“, Tita koji je poslan u Dalmaciju (2 Tim 4,10)? Najjužnija metropola Crkve u Hrvata upravo je ovih dana proslavila blagdan svoga zaštitnika – mučenika Dujma. I svakodnevica Dujmova nasljednika na biskupskoj katedri uključuje molitvu, službu Riječi i lomljenje kruha u sakramentu jedinstva pod okriljem kapele svetoga Tita.

Upravo u  kontekstu ovog blagdana i ove svakodnevice, čini se, možemo proniknuti dublje u smisao i poruku filma “Pavao, Kristov apostol” jer je neobično komplementaran svemu onom što smo ovih dana sa splitskih propovjedaonica imali prilike čuti. K tome, autori filma, katolici, prema vlastitom priznanju uložili su velik trud u tečnu i organičnu adaptaciju novozavjetnog teksta Pavlovih poslanica i Djela apostolskih kao jedinu osnovu za scenarij. I to se vidi.

Što se, dakle, iz filma dade razlučiti o našoj kršćanskoj specifičnosti: korijenima naše kulture, naravi mučeništva i autentičnom kršćanskom životu danas?

1. Djela apostolska su naša djela – filmski dijalog Luke (James Caviezel) i Pavla (James Faulkner) rasvjetljuje činjenicu da se „priča koja se dogodila u Jeruzalemu prije 30 godina, sada u Rimu ponavlja“. Kristov apostol Pavao, zatvoren, bičevan, osuđen na smrt zbog protivljenja Cezaru, na radikalan način proživljava evanđeosku istinu da „učenik nije veći od svoga učitelja“ (Mt 10,24) i da „više ne živi on, nego u njemu živi Krist“ (Gal 2,20). Ono što je Isus počeo, njegova Crkva nastavlja. U snazi Duha životvorca kojeg joj je On udahnuo svojim Prijelazom. Kako onda, tako i danas. Povijest (spasenja) se ponavlja. Djela apostolska su zapravo djela Isusove Crkve, ovdje i sada. Ta biblijska knjiga i nema pravog završetka. Ona se nastavlja. Po nama. Bit ćemo mu svjedoci. Dakle, mučenici. Danas. Do nakraj svijeta. I vremena. Ili nas neće biti.

2. Ljudi ne daju život za ono što je upitno – Jesu li svi, međutim, pozvani biti mučenici? Jedno od velikih pitanja koje film postavlja je i pitanje opstanka kršćanske zajednice u Rimu. Treba li pred progonima bježati ili se s njima suočiti, pod cijenu mučeničke smrti? Dominikanac Benedict Ashley u svojoj knjizi “Živjeti istinu u ljubavi” nabraja određene kriterije autentičnog mučeništva. Prvi kriterij je smrt progonjenog. Drugi kriterij je svjedočanstvo vjere u Krista (a ne nirvanu, Alaha, Brahmu, Budu, Marxa, ljudsku dobrotu, itd.). To svjedočanstvo se očituje izgovorenom riječju, djelima učinjenim ili grijesima propuštenim zbog vjere. Treći kriterij je da prihvaćanje smrti treba biti (drago)voljno. Stoga, treba razlikovati mučenika od žrtve ili heroja. Mučenik nije onaj tko ne umre, ili tko umre od zaraze (bez nametanja ili izbora). Mučenik ne umire za hereze, za (samo) naravne istine, (samo) za domovinu ili kroz samoubojstvo. Istinski mučenici ne ubijaju sami sebe, ne nanose štetu i zlo drugome, ne traže smrt. Ali je prihvaćaju kada dođe. Mučenik nije onaj tko izgubi život zbog mržnje prema neprijatelju, nego iz ljubavi prema Isusu. Mučenici umiru. Mučenik nije onaj tko je (samo) pretrpio velike torture i ostao živ (osim ako ne umre od posljedica). U današnjem svijetu pojam „mučenik“ se koristi previše olako, što zapravo pokazuje nedovoljnu svijest ili čak nepoštivanje prema pravim mučenicima.

Bježati ili umrijeti? Svatko prema pozivu koji Krist daje. Dati primjer vlastitim životom. To je zaključak (filmskog) Pavla. Položiti život za ovce svoje (Iv 10, 11-18), pa makar to značilo doživjeti starost kao ljubljeni učenik (Iv 21, 20-25). Ono što plijeni u svakom slučaju jest sigurnost u Krista. U filmu, Luka se povjerava Pavlu: „Tvoja sigurnost je meni otvorila vrata Kristu. Nikad nisam susreo živoga Krista, ali onog dana kada sam te čuo kako propovijedaš u Troadi… Moj Bože… Vidio sam Krista u tebi. I ostavio sam obitelj i prijatelje, čitav svoj život iza sebe.“

3. Svetac se ne rađa, svecem se postaje – filmski Pavao (o svome boravku u Arabiji) svjedoči: „Petar i ostali proveli su tri godine s Kristom. I ja sam trebao učiniti isto. Naučiti kako moliti, kako govoriti, kako voljeti“ (usp. Gal 1,17). Svetac (pa tako i mučenik) prolazi proces „rasta do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Prokušanost vjere rađa postojanošću koja je na djelu savršena; takav čovjek prima vijenac života što ga Gospodin obeća onima koji ga ljube (1 Jak, 2-4.12). Pavao, mučenik, ima iskustvo koje želi podijeliti s nama: ako smo Kristovi, nijedna nas kušnja neće testirati iznad naše sposobnosti. S kušnjom će nam se dati i snaga da je možemo podnijeti (usp. 1 Kor 10,13). To uključuje cjeloživotni proces (ma koliko kratak ili dug bio) naše suradnje. Suradnja podrazumijeva prije svega preobrazbu razuma, zahvalnosti, poslušnost, mrtvljenje (Rim 12) i izlijevanje sebe kao žrtve ljevanice za život svijeta (usp. 2 Tim 4,6-8).

Što to znači?

I… odakle snaga za takvo nešto?

4. Bog nije pristran, nego svakome daje šansu – Na Lukin upit: “Zašto si toliko često pisao o siromašnima, odbačenima i strancima?“ Pavao putem ekrana svjedoči: „Želio sam da i drugi shvate da je „Božje kraljevstvo otvoreno svima“ i da je „Božja milost dana svima“. (Štoviše), „tamo gdje je obilovao grijeh, još više izobilova milost“. Pavlov život je, po njegovu osobnom priznanju, jasan primjer te istine: Krist je došao spasiti grešnike, od kojih sam najgori ja (1 Tim 1,15). To je ta revolucionarna novost koju Krist donosi. Pomoćnik direktora Kršćanske sadašnjosti ovih dana primjećuje kako „nisu svi čini u životu nekog sveca dostojni oltara, već onaj čin po kojem je dano svjedočanstvo vjere“. I nastavlja:

„Jesu li toliki mučenici bili bezgrešni za života ili čak u času smrti? Naravno da nisu. No, svetim ih je učinilo svjedočanstvo – martyrium.“

Obraćajući se svome tamničaru, prefektu Mauritiusu (Olivier Martinez), filmski Pavao primjećuje: „Nije potrebno biti inteligentan čovjek pa da pogledaš oko sebe i shvatiš da svijetu nešto nedostaje.“ Scenaristi time evociraju najznačajniju Pavlovu poslanicu – onu upućenu Rimljanima. Otajstvo nepravde, grijeh, dovodi do poremećenog razuma, potamnjenog srca i štovanja idola: moći, novca, požude. Preko tuđih leševa. Na vrhu poretka tih kvazigospodara života i smrti je cezar. Kako onaj u vrijeme Pavlova mučeništva, tako i onaj u vrijeme Venancija, Dujma… i onaj koji (zasad) neznanog mučenika dok ti ovo čitaš (in)direktno upravo šalje u smrt.

Ali Bog sve preokreće! To je Radosna vijest! Božja pravda je milosrđe. Bog preokreće na dobro sve onima koji ga traže i s njime dijele (njemu izručuju) sve, i dobro (na oltar) i zlo (na odrješenje i iskupljenje grijeha). Kako? Po istinskom Cezaru – Kristu, i novom „carstvu“ – Crkvi! Ovaj novi i istinski gospodar života i smrti ne čuva ljubomorno za sebe svoj slavu nego dijeli s nama sve! Smrt, to oružje poganskog Rima i njegovih epigona, njihova ucjenjivačka moć, sad je izgubila svoj žalac (1 Kor 15, 55).U tu novu stvarnost svi su pozvani, i svi imaju pristupa. Bez iznimke! Božja ljubav je istinska moć i imovina. To je ta slava koja nas čeka, a sad je skrivena. Kao što je bila skrivena u Kristu na njegovu križu: u sramoti, neimaštini, izranjenosti, osamljenosti i neshvaćenosti. To je Božja logika. I dan-danas: ludost za pogane, a sablazan za Židove.

Svaki mučenik nosi to iskustvo posinjenja u Sinu. I to je kralješnica njegova svjedočanstva. Osjećaš li strah? Brigu? Krivnju? To znači da još ne shvaćaš do kraja da te Otac u Sinu po  Duhu posvojio. To je početak preobrazbe uma, a onda i zahvalnosti, poslušnosti, mrtvljenja i života u dimenziji žrtve ljevanice. Rimljani su dobro znali što to znači posvojiti nekoga. Prvo, to znači da su tvoji dotadašnji dugovi otpisani. Drugo, to znači da imaš novo ime, novi imidž i da si nasljednik svega što Otac ima. Treće, to znači da je Otac odgovoran za sve tvoje postupke i u svemu ti pomaže. Četvrto: ti imaš nove „obveze“: poštivati Oca i uzvratiti dobročinstva. To je početak preobrazbe uma, a onda i zahvalnosti, poslušnosti, mrtvljenja i života u dimenziji žrtve ljevanice. Tako čitav život, a ne samo ono što činimo u crkvi postaje bogoslužje. Čitav život dobiva dosljednost i cjeloviti smisao kao dar Bogu u kojem živimo, mičemo se i jesmo.

Što da uzvratim Ocu za sve što mi je učinio?

Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Očevo!

(usp. Ps 116)

5. Mučenici snažno očituju Kristov „DNK“ – po sakramentu svete pričesti. Koji se dosljedno, na radikalan način, očituje u životu koji je čitav jedan veliki dar Bogu. Filmski Pavao i Luka, prije samog čina Pavlova mučeništva, lome Kruh i piju iz kaleža Krvi Kristove. Papa emeritus u knjizi „Bog s nama“ primjećuje kako je posvećena hostija, za razliku od sve ostale hrane, jedina hrana koja nas preobražava u sebe. Prilikom ovogodišnjeg otvaranja moćnika svetog Dujma, Dujmov nasljednik na biskupskoj katedri pojašnjava odakle tolika vjernost Bogu i ljubavi prema čovjeku: „iz snažnog zajedništva s prvim i najvećim mučenikom – Isusom Kristom. Autor prigodne meditacije dodatno razlaže: „Mučeništvo je u svojoj najdubljoj biti tjelesno sjedinjenje s Kristom“. Filmski dijalog Pavla s prefektom Mauritiusom donosi nam ključni dio scenarija. Pavao pita svoga krvnika, skeptika: „Jesi li ikad jedrio? Zamisli kako gledaš prema prostranosti pučine koja se prostire pred tobom. Posegneš i zagrabiš vode na dlan. I umah, voda ti izmiče kroz prste dok se dlan ne isprazni. Ta voda je život čovjekov. Od rođenja do smrti, uvijek izmiče kroz prste. I nestane ga. Zajedno sa svime što ti je dragocjeno na ovome svijetu. Ipak, kraljevstvo o kojem zborim, za koje živim je kao pučina koja je preostala. Čovjek živi za taj prstohvat vode što mu kroz iste prste izmiče. Ali oni koji slijede Isusa Krista, žive za to beskrajno, jedro more.“ To je Bog pripravio onima koji ga ljube onako kako je Krist nas ljubio.

6. Mučenici demonstriraju umijeće borbe bez borbe – Predvoditelj središnjeg misnog slavlja ove Sudamje, u propovijedi naglašava: „Mučeništvo se ne može podnijeti samo ljudskim snagama. Kršćansko mučeništvo je posljedica dubokog iskustva Boga i čiste ljubavi prema Bogu i čovjeku. U tom mučeništvu nema ni grama mržnje, zlobe ili osvete prema bilo kome. Na mržnju i nasilje mučitelja, Isusov odgovor je ljubav i blagost. Ni na koji način ne poseže za moću i silom. Štoviše, kori učenika koji ga pokušao obraniti mačem, daje mu razumjeti da to nije njegov put. Isus na nasilje ne želi odgovoriti nasiljem. No, on se posve odriče snage sile jer želi pokazati jednu drugu puno jaču snagu koja uvijek pobjeđuje, a to je ljubav. Božja snaga se očituje kroz slabost ljubavi. To je poruka Crkvi i svakom učeniku za sva vremena: zlo se pobjeđuje ljubavlju, a ne uzvraćanjem zla za zlo.“

Kada u jednom trenutku filma neki mladići pokušavaju osloboditi Pavla iz zatvora, on ih ukorava što „u Kristovo ime donose nasilje službenicima vlasti“. Ta vlast im je dana „Kristovim autoritetom“, odozgor, jer „po križu je već trijumfirao nad svakim neprijateljem. Filmski Pavao time očituje poštivanje načela cjelovitosti života: odnositi se prema životu svoga progonitelja tako da se u maksimalnoj mjeri očuva cjelovitost života i životnoga potencijala, s minimalnom upotrebom sile. Cjelovitost života kršćanina uključuje i svjedočanstvo vjere u život koji cjelovitost zadobiva tek nakon smrti. Pavao na sebe stavlja bojnu opremu Božju: opasač istine, oklop pravednosti, štit vjere, kacigu spasenja i mač Duha (Ef 6, 10-18).

7. Mučenici su potrebni naše podrške – Pavao je imao Luku. Da mu vida rane, da ga tješi, da s njime priča, da za njega moli. I da zapiše sve što se zbilo. Papa Franjo je proteklog ožujka pozvao sve vjernike da mole za kršćane koji se diljem svijeta suočavaju sa smrću zbog toga što na sebe stavljaju znak križa, čitaju Bibliju, sudjeluju u svetoj misi ili javno izražavaju svoju vjeru.

Ovaj tjedan smo u evanđeoskim odlomcima imali prilike slušati istinu o Ocu koji vuče sve k sebi. Mučenici su oni koji na poseban način nastavljaju djelo Kristova uzdignuća na križ kao čimbenika jedinstva Crkve i cijelog ljudskog roda. Oni su ponekad oni koji su poput Petra koji sam vuče mrežu punu riba na kopno, do nogu Učiteljevih (Iv 21, 1-19).

Možda ti i ja nismo pozvani biti mučenici.

Ali oni koji možda jesu su potrebni tvoga i moga zagovora, podrške i molitve.

Na taj način možemo slijediti „mali put“ svetog Leopolda Bogdana Mandića. On je kao mlad „sanjao“ da će biti misionar i propovjednik jedinstva. Bog je htio drukčije. Mandić je postao svecem-ispovjednikom koji je svoj mladenački san ostvario tako što je svakog pokornika koji mu je došao doživljavao kao „istočnog brata“ koji se vraća u jedinstvo s Apostolskom Stolicom u Rimu.

Kardinal Kasper o Mandićevom blagdanu jednom prilikom u Padovi (12. svibnja 2011.) za njega reče: „Nije osrednjost ona koja sjedinjuje, nego svetost. Srce ekumenizma nije toliko crkvena diplomacija, nego duhovni ekumenizam – ekumenizam molitve, obraćenja, pokore i žrtve, tj. darivanja i žrtvovanja sebe za prijatelje. Tom ekumenizmu svatko može doprinijeti, u uvjerenju kako ljubav sve pobjeđuje. Ljubav Boga koji želi da bude samo jedno stado i jedan Pastir.“

Danko Kovačević | Bitno.net