REDATELJ KOJI NAS ŽELI UČINITI RIBARIMA LJUDI

Danko Kovačević o Malickovom filmu ‘Skriveni život’: Naš je život skriven u Bogu

Osvrt na film „Skriveni život“ u svjetlu nedjeljne Riječi

Skriveni život

Scena iz filma “Skriveni život”

Svemogući vječni Bože,
u tvojoj su ruci i svemirska
prostranstva i srca ljudi:
udijeli mir našem vremenu.

(iz zborne molitve 2. nedjelje kroz godinu)

U srcima nekih ljudi kriju se svemirska prostranstva. Iznenađuju sve većim udivljenjem one kritičare praktičnog uma koji, skrenuvši pogled sa zvjezdanog neba, sve to više traže i otkrivaju sazviježđa pravednih umnika u njedrima Crkve (usp Dn 12,3). Sveti Bernard iz Clairvauxa jednom je primijetio kako je mnogo onih koji barem jednom u životu dožive obraćenje i napuste stanje velike udaljenosti od Boga; puno manje onih koji su spremni odustati od (navika) lakih grijeha. A jako malo onih koji izrastu do herojskih kreposti svetačkog života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Otkriveni život blaženog Franza Jagerstattera pokazuje da je moguće proći sva tri stadija. Nekoć buntovan mladi čovjek, član lokalne bande, sklon „ljubavnim avanturama“ (otac izvanbračnog djeteta) 1936. postao je franjevac trećoredac i radegundski sakristan. Redovito je u životu znao reći „ne“ novčanim naknadama za svoju službu, u korist duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Kad je sazrelo vrijeme, rekao je i onaj veliki, središnji „NE“ svoga života otajstvu bezakonja. Jedini je u svom selu glasovao protiv Anschlussa i odbio prihvatiti aktivnu vojnu službu u Drugom svjetskom ratu. Njegova žrtva ostala je skrivena široj javnosti par desetljeća sve dok Gordon Zahn, gorljivi pacifist nije uključio spomen na Jagerstattera u svoju biografiju. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je autentičnim svjedokom vjere i beatificirao 2007. godine.

Film „Skriveni život“ Terrencea Malicka nadahnut je ovim događajima, pismenom korespondencijom bračnog para Jagerstatter i Franzovim dnevnikom. Stigao je u naša kina u vremenu kroz godinu, kada smo na poseban način i sami pozvani na obraćenje. I stavljeni pred izazov rasta prema osobnoj svetosti. Što možemo naučiti iz Franzova svjedočanstva?

Nakovanj nadživi čekić – ne može i ne uzvraća udarac, a svejedno formira kovinu.“ U ovim filmskim riječima odjekuje testament blaženika. Šestog srpnja 1943. Franz Jagerstatter osuđen je na smrt zbog „potkopavanja vojnog morala“. Ironična presuda čovjeku morala herojskog stupnja čvrstoće, koji je nekoć u oknu Eisenerza započeo svoj put „Božjeg nakovnja“ za one koji će se po njegovom primjeru dati formirati u Božjim rukama. Svojim pacifizmom, moralnom neucjenjivošću i nepotkupljivošću bez kompromisa, Jagerstatter je u Glavosijeku našeg doba, sagnuo glavu pred Jaganjcem. Podnoseći radije neizbježnu patnju umjesto da je nanosi drugima postao je znak skrivene prisutnost onoga koji pobjeđuje svijet (Iv 16,33).

Ljubav preobražava – iza svakog uspješnog muškarca, kažu, stoji žena. Kad je krenuo na bračno putovanje na motociklu s voljenom Fani u Rim po blagoslov pape, oni koji su Franza dotad poznavali vjerojatno nisu mogli ni sanjati da će on jednog dana biti podignut na čast oltara s mučenicima 20. stoljeća u rimskoj crkvi svetog Bartolomeja. Ljubav voljene supruge ga je preobrazila. I prema svjedočenju susjeda, s njom je postao novi čovjek. Franz i Fani zajedno su se molili, išli na misu, čitali Bibliju i, kako se vidi iz pisama, pomagali jedno drugome rasti u vjeri. Ovakva katolička praksa objašnjava čvrstinu njihove ljudske ljubavi i daleko je od neke generičke, nedefinirane „spiritualnosti“ o kojoj opetovano u intervjuima govori Valerie Pachner (filmska Fani).

(Ne)krvna žrtva je vrhunac i izvor života – Franzova beatifikacija značila je i svojevrsno odavanje priznanja i samoj Fani. Kad je obudovjela a time i postala samohrana majka triju djevojčica, strpljivo je nosila i breme optužbi od sumještana, koji su na Franzov čin i njezinu podršku tome gledali kao na izdaju i odbijanje solidarnosti svima onima koji su išli na vojni front. Naslijedila je Franza u službi župne sakristanke i živjela još 70 godina (umrla je 2013. doživjevši stotu).

Na činu beatifikacije biskup Linza postavlja pitanje: „Koju ulogu žrtva igra u mome životu? Koliko ozbiljno shvaćam potrebu prepoznavanja nečeg toliko velikog da sam za to spreman umrijeti?“ Papa Benedikt XVI. dva dana nakon Franzove beatifikacije u Angelusu naglašava da primjer mučenika „obvezuje kršćane na hrabro sudjelovanje u širenju kraljevstva Božjeg, ako je potreba, uključivši i žrtvu samoga života. Naravno nije svatko pozvan na mučeništvo krvoprolićem. Zapravo, postoji nekrvno mučeništvo koje je jednako važno… Ovo je tiho, herojsko svjedočenje tolikih kršćana koji žive Evanđelje bez kompromisa, vršeći svoju dužnost i posvećujući se velikodušno službi siromašnima. Ovo mučeništvo običnog života čini iznimno važno svjedočanstvo sekulariziranom društvu našeg vremena. To je miroljubiva bitka ljubavi koju svaki kršćanin, kao Pavao, treba voditi bez posustajanja; trka širenja Evanđelja koja nas uključuje sve do naše smrti.“

Franz Jagerstatter je bio čovjek neobično odan otajstvu euharistije. Zar neće i nas uzimanje udjela u nekrvnoj žrtvi Tajnog Boga koji se skriva pod prilikama kruha i vina osloboditi od krvnih žrtava po ulicama naših gradova?

Naš je život skriven u Bogu – dojmljivo citiranje G. Elliota (Middlemarch) kojim film završava (i po kojem je dobio ime) svoju puninu nalazi u Poslanici Kološanima (Kol 3,3). U vremenu eksplozije kulture samoobožavanja kroz društvene medije svijet je danas više nego ikad pun onih koji umiru (sebi) s Kristom i žive kao neznatni, neprimijećeni Henoci, Ilije, Krstitelji i kćeri nove Eve, očitujući time istinu da poniznost znači radikalnu, beskompromisnu ljubav prema punini objektivnog, istini i njezinom utjelovljenju bez obzira na gubitak časti, vlasti, moći i užitka koji ne vodi proslavi Boga i spasenju čovjeka. Primjer Franza Jagerstattera svjedoči da je neprimijećenost i „nekorisnost“ njihove žrtve samo prolazna stvar. I da će umanjivanjem sebe poradi najvećeg blaga – potpunog zajedništva s neprepoznatim nazaretskim „Anonimusom“ – biti „postavljeni za svjetlost narodima“ (Ps 40).

Ako si član Crkve, već si pod zakletvom – Je li Franz mogao, kako mu je sugerirano, izreći prisegu Hitleru usnama, a ne dati pristanak svoga srca i uma? Svatko tko je barem jednom u životu stavio na sebe znak križa svjesno, slobodno i odgovorno, zna da je položio zakletvu poštivanja najveće zapovijedi. Jesu li uistinu sve ostale naše zakletve njoj usklađene? U ovoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, pozvani smo je promišljati kao temelj otajstvenog jedinstva Crkve Kristove, te univerzalne zajednice ljudi koja ukazuje na besmisao svake ekspanzionističke inicijative koja ne poštuje dostojanstvo svakog čovjeka kao djeteta Božjeg.

Neka mi bude po tvojoj riječi – Kršćanstvo je počelo riječju „DA“ jedne žene. Svijet je danas, međutim, potreban muškaraca koji svoj pristanak Bogu znaju izreći riječju „NE”. I biti ne-ucjenjivi, ne-potkupljivi, ne-umoljivi pred ultimatumima svakog totalitarizma onih koji su kao „trska koju vjetar njiše“ (Lk 7,24). I August Diehl (filmski Franz) opetovano u promotivnim intervjuima na temu „Skrivenog života“ ponavlja da je Franzova sposobnost da kaže „ne“ svojevrstan afirmativni čin stvaranja, toliko važan u današnjem svijetu koji se ne usuđuje prestati govoriti „DA“ zlu. Ne zaboravimo da je na dan smaknuća (film se toga ne spominje), Franz snagu i utjehu crpio iz svjedočanstva palotinca Franza Reinischa koji je koju godinu ranije također odbio prisegnuti vjernost Hitleru kojeg je zvao „Antikristom“. I zbog toga platio glavom. Zajedno s nekoliko tisuća svećenika koji su ubijeni u progonima nacizma.

Živimo na mostu između onog „već sada i još ne“ – Ponekad se jedno umjetničko djelo najbolje tumači kroz drugo, srodno djelo istog autora. Završna scena Malickova magnum opusa (film „Drvo života“) vizualno dočarava opetovanu temu Malickovih filmova, krizu koju „Skrivenom životu“ prolaze Franz i Fani. Par tjedana prije smaknuća, Franz piše svome kumčetu: „Uvijek promišljaj dvije stvari: „Odakle i kamo (ideš)? Tada će tvoj život imati pravi smisao.“ Dakle, čitav život Franza i Fani, uza svu radost, obilježen je karakteristično kršćanskim iskustvom postojanja u (bolnom) stanju eshatološke napetosti. I trajnog (vlastitog i tuđeg) propitkivanja ispravnosti odluka: „Jesu li se blaženstva ostvarila? Je li Crkva tek povijest 20 stoljeća neuspjeha? Hoće li Bog ostati vjeran obećanjima?” Na mostu se ne gradi kuća. Odakle snaga i mudrost da izabereš na koju stranu ići? Iz vjere.

Mi smo sjeme za buduća vremena – a drugi žanju. Prekrasna filmska scena Franza sijača daje ključ prevladavanju napetosti (usp. Iv 12, 20-33). Filmski Franz zaključuje: „Kad odustaneš od ideala da preživiš pod svaku cijenu, novo svjetlo se pojavi. Odjednom nema žurbe… imaš sve što ti je potrebno… ne osuđuješ više… vidiš vlastitu slabost da bi lakše razumio slabost ostalih.“ Povijesni Franz piše: „Kad bi čovjek imao svu mudrost ovoga svijeta i posjedovao pola zemlje i dalje bi bio manje bogat od siromaha koji ništa na ovom svijetu ne može zvati svojim osim duboke katoličke vjere. Ne bih nikad zamijenio svoju malu prljavu ćeliju za kraljevu palaču kad bi me netko tražio da se odreknem barem djelića svoje vjere. Sve zemaljsko, bez obzira kako izdašno ili lijepo, dolazi svome kraju… Ako moram pisati s rukama u okovima, to mi se čini puno boljim nego da mi je volja u okovima. Ni zatvor ni okovi ni smrtna kazna ne mogu čovjeku oteti vjeru i slobodnu volju.“

Sjećanje čuva identitet – u najtežim kušnjama tijekom progona i pritvora, Franz je snagu nalazio ne samo u viziji “nebeske domovine“ na drugoj obali, već i u sjećanjima na „ono što je nekad poznavao“, na život u svome izgubljenome obiteljskome raju, „gnijezdu gore visoko u brdima“. Bio je svjestan da su njegovi sunarodnjaci živjeli nakaradni patriotizam i „zaborav prave domovine“ vodeći „nepravedan, osvajački rat. Franz u zatvoru piše: „Božja riječ je vječna… Ne trebaju nam revolveri i puške za naše bitke nego duhovna oružja od kojih je molitva najvažnija.“ Iz naše domovinske perspektive, možemo li se ovdje i sami zahvalno prisjetiti Zvonimirove krunidbene zavjernice papi Grguru VII. i propitati vjernost našeg nasljeđa?

Ostavi kuću, majku, ženu, djecu, i polja – poradi Krista i stostruko ćeš primiti i život vječni baštiniti (Mt 19,29). Franz pokazuje da je ovaj zahtjevan evanđeoski ideal moguć, i to u svom doslovnom obliku. Suočen s konstantnim predbacivanjima okoline koja dovodi u pitanje njegovu uračunljivost i humanost zbog čina koji ugrožava njegovu obitelj i mještane, Franz, neposredno prije smaknuća piše: “Ljudi preispituju moju savjest i ono što mi ona nalaže po pitanju sudbine moje žene i djece. Ali ja ne mogu vjerovati da, samo zato što netko ima ženu i djecu, ima s time i slobodu uvrijediti Boga.“ Ja sam promišljao o svojoj obitelji. Molio sam i stavio i sebe i svoju obitelj u Božje ruke. I znam da, ako učinim ono što mislim da Bog od mene traži, On će se pobrinuti za moju obitelj.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zakon tvoj, Bože, duboko u srcu mi nosimo – „Skriveni život“ nije prvi film snimljen na temu Franzova života. Malickovu viziju nadopunjuju (i prethode joj) dva dokumentarca: „Odbijanje” („Verweigerung“, 1971.) i „Franz Jagerstatter – čovjek savjesti“ (2009.) u kojem Martin Sheen, u ulozi naratora, čita ulomke iz Franzovih zapisa u pritvoru. Suočen s primjedbama da i drugi katolici služe u vojsci, on odgovara: „Ja mogu djelovati samo po svojoj savjesti. Nikoga drugog ne prosuđujem. Mogu samo sebe prosuđivati.“ Franzovo svjedočanstvo vjernosti glasu savjesti u srazu s pritiscima nacizma, rasizma i klerikalizma indirektno je utjecalo na oblikovanje nauka Drugog vatikanskog koncila a potom i Katekizma o prigovoru savjesti i službi Crkve kao posrednice mira. I putokaz je našem vremenu opterećenom bremenom sekularizma i liberalizma.

To je istovremeno i snažno svjedočanstvo da savjest nije uvijek ispravna, te da je treba oblikovati i njegovati (sakramenti, molitva, Evanđelje, djela milosrđa) kako bi mogla čuti glas Onog koji nam je bliži nego mi samima sebi. Svjedočanstvo blaženog mirotvorca s radegundskog gorja potvrđuje: „Uspon prema istini nije komotan… ne otkupljuje (čovjeka) ugodno ostajanje kod samoga sebe nego napor uspinjanja na brdo dobrote u potrazi za istinom koja otkupljuje… To je istinska novost kršćanstva: Logos, istina u osobi, također je ispaštanje, preobražavajuće opraštanje iznad svake naše (ne)sposobnosti… Jaram istine postao je lagan kada je došla Istina koja nas ljubi i našu krivnju sažiže u svojoj ljubavi. Tek kada to znamo i iskusimo iznutra, postajemo slobodni da poruku savjesti slušamo radosno i bez straha.“ (Benedikt XVI., “Osloboditi slobodu”)

U početku bijaše… vizija – uoči nedjelje Božje Riječi i u godini svetog Jeronima, koji je u spilji Betlehema blaženo motrenje pretakao u riječi, „Skriveni život“ nas podsjeća da je „visio divina“ stariji od „lectio divina“. Da nije bilo Josipa, Marije i pastira koji vidješe, o čemu bi Luka pisao?

Svi ljudi, po svojoj naravi, čeznu vidjeti. Kad bi Aristotel danas prošetao po obroncima Radegunda, Sljemena, Učke, Mosora ili Srđa i zavirio kroz naše prozore vidio bi televizore, laptope, mobitele. Zapravo, oduvijek je bilo tako. Od kada je prvi put ugledao zvjezdano nebo nad sobom ili zavirio u moralni zakon u sebi, sve tamo od Altamire i Lascauxa do današnjih Cinestara i Cineplexxa, čovjek čezne otkriti odgovor na pitanje: kako živjeti autentičan život? Franz Jagerstatter zna odgovor. A čini se, i Terrence Malick. Možda bolje nego ijedan drugi filmaš današnjice, ovaj redatelj svjedoči kako film preobraziti u medij Evanđelja a kino dvoranu u pećinu u kojoj titra „lumen gloriae“ i struji „šapat blagog i laganog lahora“ (1 Kr 19,12). U „tamnim vremenima“, kako primjećuje filmski lik, slikar Ohlendorf, kada „dolaze lukavi ljudi koji se ne bore s istinom nego je ignoriraju.“

Sedma umjetnost može biti prostor dijaloga i kronika Bogojavljenja – upravo je filmski dijalog Franza i Ohlendorfa ključan za shvaćanje odnosa filmske umjetnosti i kršćanskog života. Teško je u Ohlendorfu ne primijetiti samog Malicka i samokritiku implikacijom da „još nije naslikao istinitog Krista i da će jednom možda imati priliku“. Malick time priznaje da samo onaj koji ima iskustvo (ne)krvnog mučeništva može biti autentičan umjetnik jer od „svoga života stvara remek-djelo“ (Ivan Pavao II., Pismo umjetnicima). Upravo se tu krije veliki potencijal sedme umjetnosti kao „teološkog mjesta“. Snagom sinteze svih ostalih umjetnosti stvara se preduvjet za fenomen sinestezije kao inicijalne iskre preobrazbe iz onih koji se „dive udobnom Kristu“ u one koji „slijede zahtjevnog Krista.“

Oni koji poznaju lik i djelo Terrencea Malicka primijetit će, međutim, da se mnogo autobiografskog krije i u filmskom Franzu: ljubav prema prirodi, introspekcija, ekspresivnost, razigranost, potraga za istinom, usmjerenost prema Drugom. I nadasve: skriven život.

Sjećajući se svoga iskustva sa snimanja filma, August Diehl i Valerie Pachner pričaju o velikoj kreativnoj slobodi, Malickovom „ribarenju“ nepatvorenih trenutaka (re-cordare), kada prestaje gluma a „događa se život“. Stoga su, prema vlastitom priznanju u brojim intervjuima, više vremena proveli dijeleći ideje i radeći stvarne poslove na farmi nego glumeći.

Malick je Diehlu „više nego scenarij u ruke davao Bibliju, i djela Kierkegaarda i Nietzschea“. Teško je stoga ne uočiti biblijske motive nijeme ovce koja se striže, odvajanja pšenice od kukolja, sijača. Pretpostavka za filozofsko iščitavanje Malickova filmskog opusa jest shvaćanje samog filma kao autentične forme filozofske refleksije. Nije riječ samo o komunikaciji određene poruke ili priče, već posebnom načinu fuzije misli i slike, prezentaciji nečeg inače apstraktnog, nereprezentativnog, metafizičkog. Ovakva otvorenost filmskog izraza, prisutna kod Malicka, daje njegovim djelima određenu dijalogičnost. „Skriveni život“ tako stvara snažnu korelaciju između subjektivnog iskustva „bivanja u svijetu“ (filmskih) protagonista u nekoj njihovoj povijesnosti i iskustva „bivanja u svijetu“ samog gledatelja.

Oj, budi svoj! – ovdje se već da naslutiti temeljne utjecaje u Malickovoj filmografiji onog čovjeka koji nije rekao „NE“ nacističkom režimu. Heideggerovo promišljanje filma rezultiralo je negativnim stavom; on je na film gledao kao na moćan oblik reduktivnog tehnološkog uokvirivanja koje dodatno pospješuje zapadnjački zaborav Bitka, neautentičnu egzistenciju. Malick, nasuprot u otrovu vidi mogućnost seruma: moć kinematografije da nadvlada metafizički zaborav i raz-očaranost suvremenog sekulariziranog svijeta, te ukaže na skrivenu istinu i tragove prisutnosti Stvoritelja, tog hiper-Dobra kao orijentira od presudnog moralnog ili duhovnog značaja (C. Taylor). S kojim ciljem? Možda ono što je Šenoa nazvao „Božji zamet“ a Paul Tilich opisao kao „apsolutna vjera“ – hrabrost „da se bude“ u suočavanju s neizbježnom i neposrednom stvarnosti ljudske konačnosti.

Stoga, Malicka kao kroničara epifanije Bitka ne zanima indoktrinacija serviranim scenarijem. Niti uvjerljive eskapističke iluzije koje dominiraju komercijalnim blockbusterima današnjice. Za njega film nije statični objekt promatran od strane pasivnog subjekta koliko dočaravanje jednog ili više načina „bivanja u svijetu“, „uranjanje“ gledatelja u skrivenu realnost života. Malicku stoga nisu toliko od koristi specijalni efekti i 3D tehnologija, koliko širokokutni kadrovi, prirodno svjetlo i zvukovi prirode, pronicljiva naracija i dominacija slike nad oskudnim dijalozima pomno probranim riječima. Kozmička katedrala koju gradi slikovnim i zvučnim zapisom kao da reflektira simbiotičnu kreativnu igru naravi (slika) i milosti (sakralnost glazbe).

Bilo bi stoga šteta da u zemlji u kojoj se devet desetina stanovnika deklarira kršćanima, tijekom projekcija „Skrivenog života“ tek jedna desetina sjedalica bude popunjena. Ovaj film i njegov autor pokazuju da odlazak u kino može biti i nešto više od razbibrige: skriveni susret s Redateljem drame svjetske povijesti koji i nas želi učiniti ribarima ljudi.

don Danko Kovačević | Bitno.net


Objavljeno: 22. siječnja 2020.

Možda vam se svidi