RECENZIJA DANKA KOVAČEVIĆA

Film ‘Aquaman’ nas podsjeća da nije moguće govoriti o zaštiti okoliša bez autentične ljubavi prema čovjeku

Aquaman: Nije moguće govoriti o zaštiti života i biljaka bez autentične ljubavi prema čovjeku. Ovaj film nas poziva uzeti odgovornost u svoje ruke i pronaći duhovnu i etičku katarzu i metanoju u kojoj će lažni suvremeni ideal „meta-čovjek-heroja“ naći svoju metamorfozu u iskonu – Utjelovljenom Logosu

Aquaman

Aquaman/Foto: Promo

Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“

(Mk 4, 41)

Pop-kultura je smokva današnjice. Ona je svjedok praiskona koji smo izgubili i za kojim čeznemo (Post 3,7). Zamamnost njenog ploda može „poniziti“ i dokrajčiti „velike“ (cezar August), a čvrstina njenih grana i raskoš njihova hlada do neslućenih visina i neočekivanih, spasonosnih susreta dovesti one „malene“ (Zakej; Lk 19,1-10). Njezini plodovi kriju tajnu svega što jest: u samom srcu vitalnosti i blagostanja smokvina roda nalazi se nesebična žrtva jedne herojske (marljive) Pčelice (zapravo, Ose) koja svojom smrću u utrobu cvijeta donosi pelud života. Kada izostanu ti plodovi (čitaj: zatvaranje pred životvornom žrtvom Ose) „golotinja“ onih koji se kite, skrivaju i žive u ispraznoj raskoši lišća (i cvijeta) bez ploda ne može se zapravo skriti (Post 3,7).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I vodi u prokletstvo i smrt (Mt 21,19; Mk 11, 13-20).

I da, naravno… na stablu pop-kulture listaju pouzdani znakovi vremena (i prostora) u kojem živimo. Znakovi koji neće „omanuti“ (Mk 13, 24-32).

Dok ovih dana blaženo kontempliramo nad kozmičkim mirom kućnih jaslica, dovoljno je samo malo podignuti pogled iznad čitave šume svježe iščupanih božićnih stabalaca po našim blagovaonicama i (ovih blagdanskih dana još više nego inače) pretrpanih kvartovskih kontejnera i osluhnuti „tremor“ koji prijeti „lavinom valovlja“ ponad blagdanske idile. Svjedoci smo globalnih razornih posljedica tsunamija i vulkana (Anak Krakatau). Sve se češće urgira na nužnost implementacije Pariškog sporazuma za spas života milijuna ljudi u desetljećima koja dolaze. Plastični otpad u oceanima dopro je i do obala Arktika i do dna Marijanske brazde. O gradovima na susjednom nam Balkanu sve se više piše kao o destinacijama s najzagađenijim zrakom u Europi (Sarajevo, Tuzla, Pljevlje, Skoplje, Tetovo, Bitola). U godini na zalazu, društvene mreže bruje o Zagrebu koji se guši u smeću.

Situacija nije ništa bolja ni u metropoli našeg juga, koja muku muči s uređenjem gradskog deponija, stanjem pitkosti vode, nesrazmjerom broja „limenih ljubimaca“ i prostora njihova „zbrinjavanja“, te čišćenjem podmorja novog „dnevnog boravka“ grada (Žnjan). A javna tajna pomalo postaje činjenica da za nepovratnu devastaciju Jadrana, njegovih parkova, rezervata i nekih od najljepših plaža svijeta (a time i turizma) veću prijetnju od terorista i platformi fosilnih goriva predstavlja sinergija odlagališta EU otpada u Albaniji te rastuća armada kruzera(ša), jedrenjaka, partijanera i teretnjaka koji na paletu boja najmodrijeg mora svijeta i „Mediterana kakav je nekad bio“ polako, ali sigurno dodaju nijanse suvremenog ne tako lijepog i ne tako plavog Dunava.

Je li slučajno onda da je do obala naših (i svjetskih) multipleksa ovih (tje)dana doplutao „Aquaman“? Tsunami na kino blagajnama (zasad pola milijarde dolara), čini se nije samo posljedica dojmljive kinematografije podmorja koja baca rukavicu u lice Jamesu Cameronu (i dugo najavljivanom podmornom nastavku „Avatara“) i izvanserijske filmske glazbe; te „Golfske struje“ sintetičkih novovjekovnih elektro-ambijentalnih sazvučja u tradiciji Jean-Michellea Jarrea i Vangelisa. Neobično pozitivne reakcije publike i kritike na film koji na svojim plećima nosi (zasad) negativnu hipoteku relativnog neuspjeha ekranizacija DC univerzuma (Superman, Batman, Wonder Woman, Justice League) daje naslutiti da ekološka problematika naše svakodnevice nije materija plićaka, već zahtjeva izlazak na (meta)fizičku pučinu.

Što se uistinu, onda, krije na dnu Brazde?

1. Mješanac-autsajder u srazu i pomirbi svjetova – Aquaman je božićna priča za omladinu 21. stoljeća. Naš filmski junak je „mješanac“; odrastao u domaćinstvu „običnog“ oca zanatlije i majke-kraljice nadljudskih kvaliteta. Posjeduje (filmski rečeno) „meta-ljudske“ kvalitete. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Prezren bješe, odbačen. Duh njegova (pra)oca (kralj Atlan) nagna ga u pustinju (Sahara) gdje pobliže spoznaje svoju misiju. Poniznim herojstvom, tom kenozom koju prate vjerne žene (Mera i Atlanna), silazi nad podzemlje gdje obeskrjepljuje sestricu Smrt (Julie Andrews kao Karanthen), uzima žezlo kraljevsko i postaje Kralj-Sluga koji će o svom drugom dolasku u sili i veličanstvu u podvodnom Armageddonu ispuniti čežnju vjekova, ujediniti kraljevstva, spasiti i pomiriti oba svijeta i donijeti kozmički red („The King is risen“ doslovno izgovara Radosnu vijest Willem Dafoe, filmski Vulko). I vladat će od mora do mora, od rijeke do granica svijeta…

Premijere u došašću, sa snažnim naglaskom na tržište zemalja na obalama Pacifika, nisu slučajnost. Filmski pop-kulturni sinkretizam usmjeren je na publiku koja poznaje sva očitovanja antagonizma Zapada i Istoka. Ne samo ekološke katastrofe i prirodne (i tehnološki inducirane) kataklizme vezane uz to podneblje nego i božićni biblijski narativ (otajstvo Utjelovljenja) i matrijarhat i politeizam; kako grčko-rimsku, srednjovjekovnu kršćansko-europsku tako i kinesku kulturu i mitologiju („Putovanje na Zapad“), animizam i šintoizam; probleme povijesnog nasljeđa kolonijalizma i imperijalizma, rasne segregacije i probleme migracija. Ne odmažu ni autobiografski elementi Momoe (glavni glumac; „mješanac“ polinezijsko-njemačke „krvi“ odrastao u Iowi) i Wana (redatelj; „mješanac“ malezijsko-kineske „krvi“ odrastao u Australiji)

2. Čežnja za iskonom – U početku bijaše… Atlantida? Ne baš. Ipak, čežnja za postizanjem savršenih proporcija u broju i položaju ovčica, pastira i kraljeva okupljenih oko figurice novorođenog Kralja u našim kućnim štalicama ne razlikuje se mnogo od čežnje koja je nosila pisce Knjige Postanka; kretsko-minojsku kulturu brončanog doba i štovanja mora i antropomorfnih morskih božanstava (Posejdon/Neptun); Platona (Timej; Kritija) ili Francisa Bacona (Nova Atlantida). Čežnja je to za povratakm u rajski vrt, Zlatno doba, izvorno jedinstvo Boga i čovjeka prije Pada i Potopa. Popularnosti mita o Atlantidi ne odmaže ni postojanje osmog kontinenta (prepoznatog takvim u zadnjih par desetljeća) upravo u Pacifiku; hoće li i Zealandia jednog dana dijeliti sudbinu ostalih kontinenata; život na utopijsko-distopijskom kontinuumu „sumraka civilizacija“ Oswalda Spenglera? Sveti Augustin zna odgovor („De Civitate Dei“). A znaju ga i sveti Ivan Evanđelist, Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski. Logos po kome su sazdani svjetovi gospodar je povijesti i princip jedinstva i vitalnosti svih kultura. I po svome Duhu aktivan je i u poganskim kulturama svih vremena i podneblja (i njihovim surogatima otajstvu Utjelovljenja Sina Božjega), pripremajući put za ulazak Radosne vijesti.

3. Sakramentalni svemir – Spomenuti crkveni oci nisu se libili „posvajati“ poganske simbole davajući im sakramentalno značenje unutar kršćanstva. Zašto i mi danas ne bismo išli njihovim stopama? Priroda je stvorena za milost. Kad je Krist uronio u vode Jordana, posvetio je vode svih rijeka i oceana svijeta, vode neba, zemlje i podzemlja. I one u čovjekovoj krvi. Stoga je On istinski Vodenjak, donositelj vode žive za kojom svi čeznu.

„Nismo podijeljeni kopnom, nego smo povezani vodom“, primjećuje Momoa govoreći o naravi uljudbe rodne mu Polinezije (a time i čitavog svijeta) prilikom premijere filma na Havajima. Sakramenti (i u manjoj mjeri sakramentali) su privilegirani način na koji priroda (plodovi zemlje i rada ruku čovječjih) biva uznesena u Boga kao posrednica nadnaravnog života. Stoga mač kralja Artura u kamenu na morskoj obali naše Podstrane nedaleko nadgrobne ploče Luciusa Artoriusa Castusa nosi u sebi semantiku križa. Momoin Aquaman (ljudskog imena Arthur) ne čupa iz ruku kralja Atlana mač nego trozub, ali je scenografska i tekstualna referenca (dijalog s Karathenom) na filmski lik (Milliusova) Conana koji u utrobi zemlje čupa iz ruku Croma križoliki mač i kreće u borbu protiv zmijolikog Neprijatelja (Thulsa Doom) više nego očita. Legenda o kralju Arturu, uostalom, uključuje i potragu za Svetim gralom. Za očekivati je da Momoa poznaje etimologiju svoga imena (Jason) i semantiku potrage za Zlatnim runom… Uostalom, trozub u sebi nosi simboliku kaleža (ili dupina, tj. ribe) nataknutog na križ; pastirski štap kojim se izgubljene ovce čupaju iz nevolje; primat nad nebom, zemljom i podzemljem i kreposti koje nadvladavaju dijaboličnu požudu tijela, požudu očiju i oholost života. Ščepavši trozub, Momoa je kao filmski Vodenjak ostvario ono što kao Ronon Dex, Conan i Khal Drogo nije.

4. Milosrđe nije naš put? – Riječi su to koje u izjavnom formatu teku s usana filmskog antagonista (arijansko plavooki i zlatokosi kralj Orm… hmmm). I opet je nemoguće uteći Knjizi Postanka i Tolstoju: sve počinje, raste ili pada u obitelji. Sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Ali bit te nesreće i svakog kaino-abelovskog krvoprolića jest uvijek u nedostatku milosrđa. Ipak situaciju, kako u biblijskom tako i u filmskom narativu Aquamana spašava posredovanje Majke Milosrđa. I Riječ. Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. A naš filmski Veliki Komunikator, „sveti Ante“, još jednom pokazuje da pričanje s ribama od predmeta sprdnje i ruganja postaje osnova za izgradnju nove civilizacije ljubavi koja se uzda u stvarateljsku i otkupiteljsko-posvetiteljsku moć Logosa, u svijesti da ako mi zašutimo, kamenja će (i ribe) progovoriti. Bratski poziv na dijalog kojim se zaključuje sukob predstavlja ugodno iznenađenje i osvježenje u scenarističkom rasplitanju sudbine filmskih „zlikovaca“ današnjice. Tema providnosti i milosrđa svakako je ključna za razumijevanje opusa Julesa Vernea i Carla Collodija (Pinokio; čitaj: Jona) na koje se naš filmski Aquaman poziva. Kod njih je, ipak, razvidno da je Bog izvor providnosti i milosrđa, a ne more.

5. Briga za naš zajednički dom – papa Franjo u enciklici Laudato Si (br 1. i 2.) primjećuje kako je Zemlja (i njezina mora) „naša sestra s kojom dijelimo život i prekrasna majka koja nas grli“. Ali ta sestra sada plače i viče k nama zbog zlostavljanja koje smo joj priredili. Filmski Karathen, uronjen u valovlje i lavu, po pacifičkom „kaiju“ konceptu, utjelovljenje je prirode, te naše „sestre“ i „majke“ koja erupcijama i tsunamijima uzvraća udarac ljudskom „libido dominandi“, grijehu, egoizmu, nemaru i pohlepi. I suvremenim oblicima političkog i kulturološkog kolonijalizma i imperijalizma.

Do 2050. godine u oceanima bi moglo biti više plastike nego riba. Prijeti li nam urušavanje i potapanje civilizacije koja ne poštuje narav i ne prihvaća Milost? Briga za okoliš, ipak, uključuje i nešto više. Toksičnost „plastike“ kvazireligiozne i kvazihumanističke sintetike i sinkretizma neke kulture i „melting pot-ova“ njezine umjetnosti može za čovjeka i njegovu obitelj i društvo biti pogubnija od plastične ambalaže u kojoj se pomalo guše naši gradovi i mora. Rastuća količina otpada koja u ovim blagdanskim danima još i više ostaje iza nas, kako na ulicama, njivama, u morima, tako i na portalima, društvenim mrežama, u sabornicama, i učionicama i svim drugim platformama zajedničkog života i stvaralaštva, povod je za ozbiljno shvaćanje potrebe za integralnim ekološkim obraćenjem, koje uključuje ne samo ekološku dimenziju nego i ekonomsku i socijalno-migracijsku, imajući u vidu da devastacija okoliša najdirektnije pogađa one najsiromašnije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Film „Aquaman“ podsjeća nas da nije moguće govoriti o zaštiti života i biljaka bez autentične ljubavi prema čovjeku. Poziva nas da uzmemo odgovornost u svoje ruke i prođemo duhovnu i etičku katarzu i metanoju u kojoj će lažni suvremeni ideal „meta-čovjek-heroja“ kao antropotehničkog poluboga naći svoju metamorfozu u iskonu – Utjelovljenom Logosu, potpuno čovjeku i potpuno Bogu, koji se utjelovio da bi nas pobožanstvenio i dao nam tako puninu čovještva (GES 22). Pop-kultura se još jednom tako očituje kao religiozni fenomen i znak vremena koji nas poziva na ravnopravan dijalog sa suvremenim čovjekom na obalama svih Sedam Mora, očitujući Krista kao istinskog Vodenjaka, kroz razvoj pokrštene mitologije i pokrštene semiotike kulture i na tome temeljen nenametljivi navještaj inkluzivističke naravi. Navještaj koji će imati za osovinu kristološku sintezu (nasuprot sintetici i sinkretizmu nekih novih ubermenscha) i ponuditi čovjeku drevni trozub Onoga kojemu se i vjetar i mora pokoravaju: promišljati dublje, voljeti velikodušnije i živjeti mudrije.

Blagoslovljen Božić i nova godina svim čitateljima i suradnicima portala Bitno.net!

Danko Kovačević | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 27. prosinca 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi