Čekaj malo, ovo zvuči poznato… Mjere uzrasta punine… čije? Gdje sam ovo već čuo?…
Ooo, pa da, naravno, Pavlova poslanica Efežanima… (Ef4,13)! Do mjere uzrasta punine… Kristove.
Ali kakve veze imaju Isus i strip/film junak Superman jedan s drugim? Što im je to zajedničko?
Pa, zapravo, mnogo toga. Usporedbe ćemo raditi na temelju stripa o Supermanu i Evanđelja o Isusu Kristu. Krenimo redom.

Riječ Superman znači nad-čovjek. Naslanja se na latinsko-grčku složenicu superheroj, što znači onaj koji je više od heroja; heroj znači polubog. Superman je dakle više od poluboga (izvorno, u grčkoj mitologiji to su, zbog svojih iznimnih zasluga koje nadilaze čisto ljudske snage bili Heraklo, Tezej, Perzej i dr.). On je na neki način božji sin. Potječe s daleke planete koja se zove Kripton, što na grčkom znači „ono što je skriveno“; skrivena stvarnost, skriveno mjesto (paralela pojmu „neba“ u kršćanstvu). Njegovo pravo ime Kal-El na njegovu materinjem jeziku znači „zvjezdano dijete“. Superman na planet Zemlju stiže kao dijete u kolijevci unutar malene svemirske kapsule dizajnirane u obliku božićne zvijezde repatice. Tamo ga šalje njegov otac Jor-El (upotreba riječi El u imenu obaju likova, naravno, nije slučajnost; to je hebrejska riječ za Boga), vodeći znanstvenik s Kriptona, s ovim riječima:

„Iako ćeš odrasti i biti odgojen kao ljudsko biće, ti nisi tek jedan od njih… oni mogu biti velik narod, Kal-Ele; oni to žele biti. Samo im nedostaje svjetlo da im pokaže put. Upravo iz ovog razloga, te njihove sposobnosti da čine dobro, poslao sam im tebe, svoga jedinorođenca… putovat ćeš daleko, moj mali Kal-Ele, ali ja te nikad neću napustiti, pa ni ususret smrti. Moju snagu učinit ćeš svojom. Vidjet ćeš moj život kroz svoje oči, kao što će tvoj biti viđen kroz moje. Sin će biti kao otac, a otac kao sin.“

Iz navedenog obraćanja oca sinu, više je nego očita paralela s novozavjetnim tekstovima (Iv 3:16, Iv 8:12, Lk 4:18). Dakle, i Superman slijedi volju svoga oca i misiju koju mu je pripravio, a to je spas ljudskog roda.

Kad mali Kal-El konačno sleti na Zemlju, točnije u Kansas, tamo ga pronalaze i odgajaju kao svog posinka bračni par Kent, imenom (ma vidi slučajnosti!) Marija i Josip (izvorno u stripu Mary and Joseph Kent; u filmovima ova imena su promijenjena u Jonathan Joseph i Martha). Mali Kal-El slično kao Isus (Josipov sin, drvodjelja) ima dvostruki identitet; odrasta pod imenom Clark Kent i školuje se i radi kao novinar.

Negdje oko tridesete godine, Superman počinje svoj javni život. Prije toga se povlači u samoću, u pustinju, ali ne onu u Izraelu nego onu arktičku. Tamo gradi prostor tišine i izolacije za susret sa svojim ocem – Tvrđavu samoće. I dok Isus provodi dane i noći u molitvi Ocu, rastući u dobi, mudrosti i milosti (snazi) pripremajući se za javni nastup, Superman u Tvrđavi samoće koristi znanost; izvanzemaljsku supernaprednu tehnologiju kristala koje mu je otac stavio u kolijevku kad je kao dijete poslan na Zemlju. Iz tih kristala, u kojima je zapisano svo znanje i mudrost njegova oca i rodnog planeta, Superman dobiva nužno vodstvo kojim oblikuje svoj identitet i slijedi misiju koju mu je zacrtao otac, u slobodi. Otac i sin postaju jedno. Jedna volja.

Novokrštenici oblače tijela u bijele haljine a duše u Krista. I Superman oblači na sebe svoje odijelo; kombinaciju plave boje blaženstva (neba) i crvene boje mučeništva. Plašt je znak plemenitosti i zaštitničke uloge. Na prsima, Superman nosi znak koji znači „nada“ na njegovu materinjem jeziku. Nas neodoljivo podsjeća na slovo S i na jedan drugi motiv iz povijesti sakralne umjetnosti: Presveto Srce Isusovo.

Njegovo javno djelovanje (borba protiv kriminalaca i zlih moćnika ovoga svijeta) prate mnoga čudesna znamenja. On leti, otporan na metke, ima nadljudsku snagu, brzinu, osjetila, znanje; njegovu pogledu ništa se ne može skriti (rendgenski vid). Duboko je sućutan prema svima, pa čak i samim zlikovcima; oprašta, uvijek daje novu priliku, ne osvećuje se, traži dobro u svakom čovjeku. I to ga čini ranjivim.

Zbog svoje misije živi u trajnom stanju beženstva, jer je brak i obitelj jednostavno neodrživ, pati mu poslanje. Ovaj element Supermanove osobnosti dočaran je kroz njegov specifičan odnos sa likom novinarke Lois Lane (lik kreiran po uzoru na Lazarove sestre i Mariju Magdalenu). U ključnom dijalogu između njih dvoje (film Supermanov povratak iz 2006.) ona mu, frustrirana nemogućnosti realizacije romantične veze s njim, kaže da „ovaj svijet ne treba spasitelja“. On na to odgovara (potaknut iskustvima svojeg nadljudskog osjetila sluha): „zašto ga onda zaziva svaki dan?“

Ranjivim Supermana čini i kriptonit: mineral, tlo s njegova rodnog planeta, koji je uništen zbog pobune sila zla koje su napale njegova oca: general Zod, Ursa i Non, likovi koji neodoljivo podsjećaju na zmaja, lažnog proroka i zvijer iz knjige Otkrivenja (Otk 16,13). Zod Supermanu nudi čitav svijet, samo ako mu se pokloni i njemu jedinome služi. Slično u nekoliko navrata pokušava i Lex Luthor (ime je izvedenica iz riječi Lucifer), Supermanov ovozemaljski neprijatelj. On želi moć i slavu, a Superman je, naprotiv, došao da služi. Kriptonit je duševna rana iz prošlosti (paralela: pala narav, istočni grijeh), spona s rodnim zavičajem, a znamo da tamo nitko nije prorok. Pa ni sam Isus nije mogao očitovati svoje moći (zbog ljudske slobode) zbog nevjere svojih sumještana, jer za njih je bio tek drvodjeljin sin. Tako i Superman gubi svoje moći u dodiru sa kriptonitom. On je i simbol grijeha koji se umnaža u dodiru sa spoznajom (kristali).

Ipak, kako to slikovito prikazuje film Supermanov povratak (2006), on ga uzima na svoja pleća, kao što Isus uzima križ, biva uzdignut sa Zemlje i baca ga daleko od svijeta, u svemirsku prazninu. Superman pada pokošen, beživotan natrag na zemlju, raširenih ruku u formi križa. Svijet je u šoku. Superman je mrtav? Polažu njegovo beživotno tijelo u bolnički krevet. Treći dan, medicinska sestra pronalazi prazan krevet. Redatelj filma, Bryan Singer, javno je priznao da je scena s početka filma, u kojoj Martha Kent drži Supermana u naručju, direktna kopija Michelangelova remek-djela Pieta (slično sceni u filmu Pasija Mela Gibsona).

U popularnoj tv seriji Smallville (emitira se od 2001.), u prvoj epizodi, Clarka Kenta njegovi školski kolege omame kriptonitom i razapnu ga na križ, kao strašilo u polju kukuruza. U strip verziji priče iz 1992. godine, Superman umire u sukobu s drevnim svemirskim monstrumom nazvanim Sudnjidan (engl. Doomsday), biće Armageddona, koje mu zada fatalnu ranu – probode ga na boku, ispod rebra. No, ubrzo nakon Supermanove smrti, Lois Lane nalazi prazan grob, i viče, doslovno ovim riječima: „O Bože, prazan je! Njegov grob je prazan!“

I konačno, kao što Isus uzlazi na nebesa svome Ocu, nakon dovršetka svoje misije, tako i Superman (u završnoj sceni svih pet dosad snimljenih filmova) nalazi svoju snagu u nebu. Sunčane zrake ga doslovno liječe i zacjeljuju; tu susreće oca, i leti na oblacima nebeskim. Bdije nad Zemljom i neće zadrijemati sad ni dovijeka, on, „čuvar Izraelov“.

Superman nije Isus Krist. On je tek jedan fiktivni plod ljudske mašte. Ali on jest na neki način simbol Isusa Krista, stvoren na Njegovu sliku – baš kao i svi mi. I naša osobna priča i avantura trebala bi nalikovati Kristovoj, dok živimo ovaj život nasljedujući Njega.

Priča o Supermanu odraz je ljudske čežnje za dodirom s nebom, čežnja za Emanuelom – Bogom s nama, za povratkom i pravednim Sudom Onoga po kome je sazdan ovaj svijet. Ta čežnja nije od jučer. Superman je suvremeni mit, i kao takav tek reciklaža svih drevnih mitova i religija ovoga svijeta koje u svom korijenu imaju monomit – herojevo putovanje (Perzej, Heraklo, Odisej, Eneja, Beowulf, Buda, Muhamed).

O čemu je zapravo riječ? To je priča o odrastanju. O sazrijevanju. Ona se događa Clarku Kentu i svakome od nas. Život je putovanje. Putovanje se sastoji od tri dijela: odvajanja (od doma i poznate sredine), inicijacije (u stvarni svijet pun izazova i kušnji; odrastanje) i povratka (osobni doprinos zajednici). Put je to od osjećaja odvojenosti i otuđenosti duše do spoznaje o povezanosti sa svime živim čemu slijedi odgovorni doprinos sredini kroz jedinstvene osobne talente stečene na putu. Na putovanju se prolazi kroz nekoliko etapa: poziv na avanturu, nadnaravna pomoć, prag iz poznatog u nepoznato, pomoć mentora, izazovi i kušnje, otkrivenje (smrt i uskrsnuće), preobražaj, pomirenje, povratak rodnoj sredini s darom. Činjenica da herojevo putovanje prolazi svaki čovjek.

A to dobro zna i koristi filmska i TV industrija. Superman, Ironman, Batman, Spiderman, Wolverine, Conan, Indiana Jones, Luke Skywalker, Ezel, svi akcijski likovi (filmovi Schwarzeneggera, Stallonea, Willisa, Van Dammea) nastali su po predlošku herojeva putovanja. Znate onu priču: junak dobije misiju, prolazi kroz nevolje, pobjeđuje „negativce“ i na kraju osvaja djevojku.

No sada nam je jasno na čiju sliku su svi ovi likovi iz mašte nastali. Na čiju sliku smo mi, stvarne osobe, nastali. Krist umire za svoju zaručnicu Crkvu, a ona mu uzvraća svetošću života. O tome nam zorno zbori Poslanica Efežanima. On je prešao najteže i najslavnije herojsko putovanje i sve njegove postaje. Pozvan je da bude Emanuel – s nama Bog. Na tom putu “raste u dobi mudrosti i snazi”. Napušta Nazaret i odlazi u pustinju, a zatim u javno djelovanje. Prati ga nadnaravna pomoć Oca (molitva u osami) i on prolazi kroz kušnje (Sotona) i izazove (narod, farizeji, pismoznanci, Rimljani). Prolazi kroz smrt i uskrsnuće, preobražen na novi život. Pomiruje svijet i Oca i vraća se rodnoj sredini (čovječanstvo) kroz darove (evanđelje, sakramenti i Duh Sveti). Zadobija ljubav najljepše zaručnice -Crkve.

Sjetimo se ovoga kad idući put budemo tražili uzbuđenja u nekom novom kino hitu ili književnom bestseleru. I otvorimo tada najuzbudljiviju knjigu ikad. Onu koja možda nezasluženo skuplja prašinu na policama naših vitrina. Životopis najvećeg heroja. Evanđelje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

I upravo ovdje trebamo biti oprezni. Filmovi o superjunacima mogu nas nadahnuti da budemo bolji ljudi ali u njima moramo gledati samo simbole. Ne smiju nam oni sami postati predmet divljenja i poistovjećivanja jer tada upadamo u ispraznu idolatriju. Filmove stvaraju nesavršeni ljudi, često s vlastitim interesima i naglascima. Njihov imaginarni svijet treba tek uputiti na postojanje stvarnog svijeta u kojem živimo, i stvarnog superheroja – Krista. Superman, ma koliko inspirativan bio, tek je nesavršena aluzija. On se bori protiv kriminala, ali ne može iskorijeniti grijeh. On nam pomaže ali ne može nam dati sebe u radikalnom, euharistijskom smislu kao što to čini Isus, koji pretvara nas u sebe. Superman može zaustaviti metak, ali ne može dati život vječni. Isus nije mišićavi plavooki maneken niti svjetski policajac ni borac za američki san. Znanost i tehnološki napredak ne može zamijeniti Božju milost i ljubav, inače upadamo u zla gnosticizma i iluminizma. U filmu Čovjek od čelika nalazi se scena u kojoj Superman razgovara sa svećenikom u crkvi prije nego se predaje u ruke neprijatelju, a u pozadini se vidi obris vitraja s likom Isusa Krista dok se moli u Getsemaniju. Aluzija je jasna: Isus je mit, pozadinska priča, a Superman je stvarnost, pravo Utjelovljenje. Uklanja se Emanuel (Bog s nama, Sin Čovječji), a na njegovo mjesto stavlja se svemirac. Spasitelj svijeta ne crpi svoju moć iz svog božanstva, nego iz činjenice da njegove tjelesne stanice efikasnije koriste energiju našeg Sunca od običnih ljudskih stanica.

Moramo pomoći ovom naraštaju da zna izbjegavati suptilno skrivene stranputice na koje upućuje suvremena pop kultura. I najbitnije: nismo stvoreni da budemo promatrači tuđih avantura, nego da živimo svoju vlastitu. U svakome od nas čuči heroj, koji ima svoj odnos s Ocem i svoju jedinstvenu i nezamjenjivu misiju u ovom svijetu.

Što čekaš?

Danko Kovačević