BOGATA GLAZBENA GODINA

VIDEO Naš glazbeni kritičar Toni Matošin odabrao je za vas najbolje domaće albume 2018.!

Najbolji domaći albumi: Godina 2018. bila je što se hrvatske glazbe tiče uistinu bogata, štoviše, jedna od sjajnim albumima najbogatijih unatrag poprilično ljeta

Toni Matošin najbolji domaći albumi

Najbolji domaći albumi dogodine u izboru Tonija Matošina

Još smo jednom proslavili Gospodinovo porođenje i još se jedna nova kalendarska godina upravo bliži kraju, što je već tradicionalno razdoblje godišnjih “inventura”, pogleda u retrovizor kojim odabiremo, svatko u svojoj sferi zanimanja i djelovanja, ono najbolje što nam je protekla godina podarila. Tako sam i ja ponovno dobio čast i zadovoljstvo za portal Bitno.net, odnosno, za vjerne mu čitatelje napraviti jednu takvu glazbenu inventuru.

A 2018. bila je što se hrvatske glazbe tiče uistinu bogata godina, štoviše, jedna od sjajnim albumima najbogatijih unatrag poprilično ljeta. Upravo zato sam se ovoga puta odlučio sastaviti popis najboljih albuma samo iz hrvatske produkcije, baš da bih čitateljima dodatno dočarao domaću glazbenu raskoš godine na izmaku te iznio pokoju preporuku više u odnosu na sve što se proteklih mjeseci moglo čitati na ovim internetskim stranicama. Albumi su to različitih boja i dezena, žanrova i duhova, pa čak i jezika budući da su neki pjevani na engleskom; ono što ih povezuje nije tek još jedna subjektivna godišnja lista, već bogatstvo talenata koji su ih ispleli, odnosno, podneblje koje je te talente odgojilo da usprkos svim limitima tehničke i gospodarske prirode ostvare predivna glazbena djela trajne vrijednosti.

Evo ih, dakle – deset albuma poredanih od najslabijeg prema najboljem, uz dva posebna dodatka:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

10. Ogenj – “Domaj” (Dancing Bear, travanj)

Nastupni album koprivničkog folk-punk benda Ogenj uistinu je zbirka “veselih pjesmuljaka koji slave život i sve oko njega”, kako se ovo veselo društvo samo predstavlja na društvenim mrežama. Idejni projekt donedavne “Božje ovčice” Tomislava Mihaca Kovačica svoj je prvi album iznjedrio kao studijsko svjedočenje intenziteta koncertnih nastupa i radne e(ste)tike: “Domaj” jasno i glasno elaborira svojevrsno slavljeničko ozračje prisutno u svim Tomislavovim pjesmama. Iako je napustio evangelizatorski pristup kakvog je gajio s Božjim ovčicama, on u svom današnjem pristupu glazbi, kroz dvanaest “ognjenih” pjesama inzistira na promicanja životnih vrijednosti koje nisu prolazne, inzistira na slavljenju života i izbjegavanju negacija.

9. Luce – “Susret” (Menart, listopad)

Presudni sloj kojim je premazana prva dugosvirajuća zbirka zagrebačke kantautorice Lucije Ćustić, odnosno, Luce, pobjeda je mladog kreativnog duha nad prvim strahovima i nedoumicama na njezinom stvaralačkom putu, što se kao ključna nota osjeća na cijelom albumu. “Susret” je nastajao postupno, strpljivo i pažljivo, iz jednog predivnog singla u drugi, baš kao niz manjih susreta – susreta Luce sa svojom publikom ali i susreta nje sa samom sobom, verzijama sebe na putu umjetničke i ljudske afirmacije. Živi je to, pjevajući dokaz ove mlade kantautorice da svoj talent može i zna koristiti i realizirati, da se taj glas može, smije i mora bez zebnje pustiti, ne samo zbog svoje tehničke kvalitete i raspona, već i jasnoće i iskrene širine. Zbog lakoće pjevanja svoje priče.

8. Goran Bare & Majke – “Nuspojave” (Croatia Records, ožujak)

Sedam godina nakon prethodnog albuma s tim potpisom, Goran Bare i Majke upravo toliko pjesama donijeli su na “Nuspojavama”, novom albumu sada s natruhama krautrocka, berlinske faze Davida Bowieja i samostalnih albuma Iggyja Popa i Loua Reeda. No, s novim glazbenim asocijacijama i pozajmicama ova naša najstereotipnija, ali istodobno i najautentičnija rock persona išla je dalje i u duhu, isporučivši nam možda najbolji album još od prijelomnog “Vrijeme je da se krene”, zbirku kojom Bare kao da je iznova pronašao radost muziciranja, novi kanal izražavanja duše gladne Ljubavi i žedne Milosti u vremenu opće trivijalizacije i relativizma.

7. The Basewalks – “Hello” (samostalno izdanje, srpanj)

Ova indie-rock zbirka tanka je tek u svojoj kvantiteti: kroz tek sedam pjesama u nepunih 35 minuta ovaj križevačko-zagrebački sastav svjedoči ne samo talent i predanost radu, već i impozantne estetske kriterije i ukus. The Basewalks su na “Hello” izlijepili gusti koliko i prozračni kolaž boja koje podjednako određuju lebdeće balade i rokerska čvrstoća, dok se engleski tekstovi provlače kao posebna nijansa i instrument. Izniman “mali” album.

 

6. Detour – “TourDetour” (Aquarius Records, studeni)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Još jedna pop-fešta benda koji nas je pretplatio baš na takvu glazbu – na zarazne pjesme krojene da sve redom budu singlovi i radio-hitovi, pri čemu nema služenja manirizmima ili okliznuća u srednjostrujaško sivilo. Nenad Borgudan sjajan je pop-autor, jedan od najznačajnijih koje trenutno imamo, a “TourDetour”, još uvijek vrlo friški album njegova Detoura, dokaz je istančanog glazbenog senzibiliteta kao i pokazatelj kako se treba i može tretirati pop glazba a da ne bude puka konfekcija i jeftina zabava.

5. Rezerve – “Ravno u zamku” (Croatia Records, lipanj)

Ova prava mala senzacija dolazi nam iz Makarske, a “Ravno u zamku” zbirka je sjajnih rock ‘n’ roll pjesama koje svoju kvalitetu svjedoče šarmom, energijom i izraženim osjećajem za melodiju. Album je to koji je lakim koracima i bez trunke pretencioznosti upisao svoje potpisnike u prvu ligu hrvatskoga rocka, što god to značilo ljeta Gospodnjeg 2018. Rekao bih, najbolji album devedesetih snimljen u Hrvatskoj u ovom desetljeću. Samo rock ‘n’ roll, kako god tu krilaticu shvaćali i prihvaćali i čime god je kitili.

4. Auguste – “Daleko od svega” (Universal Music, svibanj)

Dvije predivne mlade žene koje stoje iza imena Auguste ponudile su nam drugu zbirku svojih neobično krhkih, zadivljujuće jednostavnih pjesama. “Daleko od svega” opet donosi njihov osmijeh kao svojevrsni modus operandi, vedrinu koja ne zrcali samo Ivanino i Gordanino lice ili oči koje im se stalno smiju, već i duh kojeg svojim radom svjedoče. Naglašenije bendovski album iznjedrio je glazbu koja je na ležeran, prirodan način načinila potrebni korak, malo putovanje u odnosu na finu, akustičnu jednostavnost prvijenca. Glasovi ovih dama pjevaju iste, čiste nijanse, pjev na raskrižjima popa i folka, suvremenog i bezvremenog, dok ih glazba tek prati, nigdje se ne namečući. Jednostavnost je to u progresiji, glazba čijim notnim rukopisom odiše iskren, neiskvaren odnos prema vlastitim kreativnim porivima i darovima što te porive hrane i potom rađaju nove darove.

3. The Strange – “Echo Chamber” (Dancing Bear, listopad)

Sastav The Strange, nastao iz suradnje sisačkih Bambi Molesters i američkog rokera Chrisa Eckmana, nakon poduže stanke objavio je svoj drugi album, fino izbalansiranu i odličnom svirkom krojenu zbirku što odiše americanom više nego pola američke recentne produkcije. Preslagivajući i nijansirajući slojeve surf-rocka, bluesa, tex-mexa, alt-countryja, filmske glazbe pa i jazza i soula, sve u prevladavajućem melankoličnom tonu, očito nadahnuta ekipa u Pragu je, gdje se album snimao, pronašla svoju američku pustopoljinu i nove “zaboravljene filmove” (da se okoristim nazivom prvog im albuma) s koje je valjalo otpuhati prašinu. Puhači i gudači koji su se u izgradnji tih slika pridružili rokerskoj mat(r)ici od “Echo Chamber” su načinili album širokih dosega i izuzetno bogatog krvotoka te iznimne sugustivnosti. “Echo Chamber” ne zarobljava svoga slušatelja na prvu, već se bogatim teksturama i uvjerljivim sugestijama zavlači u uho polagano, strpljenjem svojstvenim najboljima u branši. Kao takav pobjedio je na natječaju “Internacional” Hrvatskog društva skladatelja, koji se raspisuje sa svrhom promoviranja dobre, kvalitetne domaće glazbe na međunarodnom tržištu. Na tako širokom tržištu ova ekipa, doduše, nema većih problema ni inače, ali svaki poguranac dobro dođe, osobito kad svaka nota ima svoje pokriće, a svaka pjesma snagu filma.

2. Mangroove – “Srce” (Aquarius Records, studeni)

Moj daleko talentiraniji imenjak Toni Starešinić zadnjih je godina nanizao nekoliko uistinu sjajnih (da ne kažem, svjetskih) glazbenih izdanja, koja su krunu dobili u nevjerojatnom lanjskom live-albumu “Chui ovu glazbu”. No, uz sastav Chui, sa svojom životnom družicom Željkom Veverec Toni već godinama vodi bend Mangroove, sofisticirani pop-proizvod po mjeri kolektivnog ukusa nekog – možda oholo ću reći – savršenijeg svijeta. “Srce” im je četvrti album i dosad najbolji, nepatvoreno remek-djelo u okvirima popa, ali i bar mrvicu šire. Album koji je i acid-jazz i pop, neo-soul i plesnjak, s mirisom jeseni ozračeni kraj ljeta kad su sugestije notama i versima u pitanju. Posve malo, gotovo samozatajno – da, remek-djelo – ono koje svoju reputaciju nije izgradilo na velikim ambicijama ili teškim arsenalom, već radošću i ljepotom muziciranja i pjevanja. Baš iz – srca.

1. Mary May – “Things You Can’t Put Your Finger On” (samostalno digitalno izdanje, listopad)

O pelješko-splitsko-zagrebačkom mladom talentu Mary May ne znamo mnogo, pa čak ni pravo ime, ali zato njezin debitantski album govori jezikom univerzalne ljepote i, da, talenta. “Things You Can’t Put Your Finger On” je, dakle, naših notama posutih vrtova plod, a ne uglazbljeno pismo sa zapada, kako bi možda sugerirao njegov tečni engleski. Album koji nas od prvih sekunda odvodi u jedan posebni, novi svijet, u priču autentičnog kreativnog duha i glasa kojem se odmah predajemo. Trinaest je to pjesama snimljenih brzo, praktički od prve, kao jedan po jedan radni susret pjevačice/autorice i njezina producenta/multiinstrumentalista, hipertalentiranog Marka Mrakovčića, i u toj svojoj neopterećenosti suvišnim tehnikalijama, u sirovoj ljepoti svoga tkiva jasno pokazuju koliko je bitan sadržaj, odnosno, koliko je malo forme potrebno kad je sadržaj bogat i direktan. Pjesme Mary May (a nema slabe) prije svega rastavljaju pitanja, upitnike kakve većina nas uzgaja dok razmišljamo o životu koji nam je darovan… Kamo? Kako? Zašto? Kako istinski ljubiti? Kako spoznati da si ljubljen? Pitanja koja izviru iz čežnje, ovdje nanizana i isprepletena u svojevrsnoj petlji, bez kalkuliranja, bez pretencioznosti, bez straha, bar koliko same pjesme mogu posvjedočiti. Strah je ovdje ostao tek u okvirima osjećaja odgovornosti.

Počasno mjesto:

Elis Lovrić – “Merika” (Akcent Studio, svibnja 2017.)

Posebno mjesto u ovoj inventuri pripada albumu kojem tu – tehnički – nije mjesto, jer objavljen je 2017. No, plod je to male, samozatajne radionice, lišen promocijske pompe, te kojeg sam i sam otkrio mrvicu prekasno za uvrštenje na lanjsku top-listu, a opet dovoljno rano da me iznenade svježi hvalospjevi nekih mojih kolega koji su ga uvrstili među najbolje albume 2018. E pa zato evo “Merike” i ovdje na zasluženom mjestu, u godini kad je doživio makar reizdanje i širu afirmaciju, dovoljnu da ime Elis Lovrić postane nezaobilazno kad govorimo o kvalitetnoj, uistinu lijepoj hrvatskoj glazbi. Pjev “tića ki zno letet” na tzv. labinjonskoj cakavici istkao je album čija je univerzalnost i jasnoća postignuta baštinjenjem tradicionalnih vrednota, jedno od najtiše lijepih, najskromnijih a najsenzacionalnijih izdanja iz novije hrvatske glazbene produkcije. Jer, tako se baštini glazbena kultura i tako se prezentira onome tko je želi čuti, bez obzira kojim jezikom govori, pa čak i kakvu glazbu preferira. Tako se u riječi i glazbi artikulira ljubav prema jeziku i prema umjetnosti, duh potaknut vrijednostima utisnutim negdje u kolijevci i kuhinji, na kalama i škrapama djetinjstva, bez skrivenih značenja i zakulisnih emocija, sve ogoljeno koliko može biti, ponuđeno iskreno koliko su iskreni motivi koji su cijelu priču i pogurali “spoda Učke”, kako Elis pjeva u predivnoj naslovnoj pjesmi svoga remek-djela.

Najbolji album duhovne pop-glazbe:

Božja pobjeda – “Adoramus Te” (Sound Station Records, ožujak)

Protekla je godina iznjedrila u Hrvatskoj i nekoliko uistinu sjajnih albuma iz domene duhovne popularne glazbe. Tu bih svakako uvrstio još svjež album sastava Emanuel, “Sve činim novo”, zatim predivnu zbirku Duhovnog kutka “Otvoreno nebo” te zbirku instrumentalnih skladbi u izvedbi Andreja Grozdanova i biranih prijatelja, “Six String Worship”, kojom je ovaj riječki gitarist posegnuo u riznicu suvremene kršćanske glazbe.

No među njima posebno bih istaknuo, bar za ovu prigodu, album “Adoramus Te” slavljeničkog tima jarunske molitvene zajednice Božja pobjeda. Jer od prve do zadnje note, od početnog do zaključnog stiha, sve je ovdje u službi slavljenja Gospodina. Startna pozicija ovih talentom bogatih ljudi očito je klečeći položaj, nikako pozerski, a potpisničko “ja” posve je okrenuto Duhu, usmjereno sa zahvalnošću i nadom Gospodinu koji je i omogućio svaku notu, svaki stih, svaku misao i zaziv. Građena na naglašenim klavijaturama i nadahnutim gitarama te nenametljivoj ali sveprisutnoj ritam-sekciji, glazba Božje pobjede nosi nužnu himničnost koja u zagrljaju s tekstovima natopljenim biblijskim motivima i terminologijom od jedanaest pjesama na “Adoramus Te” čini istinske molitve.

Nisu to pritom ni ispovijedi ni duhovne analize, ni tužaljke ni brojalice, još najmanje intimistične introspekcije, već sve vodi ka onom liturgijskom “Svet, Svet, Svet…”, kao u središnjem dijelu naslovne pjesme, što je, zajedno s ostalim glazbenim “sestrama” odašilje u nebesa. Bez pompoznosti, ali nikako i bez žara. Bez paradiranja talentima, ali ne i bez zahvalnosti na njima.

 

Nadajući se da ćete među priloženim albumima pronaći i neke svoje favorite, kao i da će vas ova, naravno, osobna lista potaknuti da i sami preispitate proteklu glazbenu godinu i možda dodate neki na njoj previđeni dragulj, želim vam svako dobro u novoj, 2019. godini, u kojoj ćemo, vjerujem, čuti još mnogo lijepe glazbe s etiketom “made in Croatia”.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 27. prosinca 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi