Auguste – “Daleko od svega” (Universal Music Hrvatska, 2018.)

Ivanu Lulić i Gordanu Marković još uvijek nisam osobno upoznao, nismo se sreli, nismo razgovarali, a ipak mogu reći – i to ne samo zahvaljujući društvenim mrežama – da sam ih upoznao, da su mi na neki način poznate, domaće.

Te dvije predivne mlade žene stoje, naime, iza imena Auguste, benda koji je svoj prvi album, “Sve što je nekada bilo važno”, objavio 2015. a koji sam imao čast i zadovoljstvo poslušati odmah po objavi i uskoro ga u godišnjoj inventuri proglasiti, po osobnom izboru, najboljim hrvatskim albumom te godine. A učinio sam to upravo zbog tog (osjećaja) upoznavanja, zbog onog što su svojom glazbom Ivana i Gordana ponudile kao ispruženu ruku, kao mekim notama i krhkim stihovima opisano rukovanje. Zbog onog što su njihove pjesme – bez robovanja ikakvoj formi, pa i kakvoj pozerskoj antiformi, bez otvorenog prozračivanja intime, a ipak u intimističnoj maniri – uspjele dočarati putem savršeno isprepletenih vokala prijateljica koje upravo tim vokalima najuvjerljivije i najiskrenije pričaju to svoje prijateljstvo. Zbog – spomenuo sam to i tada – osmijeha kao svojevrsnog modusa operandi, zbog vedrine koju ne zrcale samo njihova lica ili oči koje im se uistinu stalno smiju, već cjelina koju tvore glazbom i pojavom, duh kojeg svojim radom svjedoče.

Ono što je tako izdvojilo Auguste iz inače vrlo žive recentne domaće glazbene aktivnosti jednostavnost je koja nije postignuta programski, koja nije cilj ili samoj sebi svrha, već prije rezultat rada i ljubavi prema tom radu. Bez suvišnih nijansiranja zvučne slike, bez poetskih inverzija, bez grebanja po indie korijenima, bez subverzivnog podteksta, “Sve što je nekada bilo važno” opet postalo je važno, bar na tih pola sata koliko, poput klasičnog vinila, album traje; prostrlo se kao glazba čistih dlanova, blagošću umivenog lica i velikog srca. I to ne znači da mi je promaknula blaga tehnička nezgrapnost stihova koji možda traže još dorade, već da možda tu nezgrapnost doživljavam više kao (dobrodošli) odmak od uobičajene matrice kroz koju se štancaju tekstovi pop-pjesama i(li) kao svjesno neodustajanje od onog što se želi ispričati samo da bismo dobili brzopotezne rime. Upravo zato pjesme Auguste zvuče tako autentično, upravo zato povlače za rukav, da ih se ne odzvižduće tek u kakvom zanosnom ritmu, već da ih se posluša. To je taj dar na kojem čovjek uistinu može ponizno zahvaliti samo Bogu, što, uostalom, Auguste i nisu propustili učiniti na ovitku svoga prvijenca.

Protječe, dakle, evo već i treća godina od tog hvaljenog albuma, a novi se singlovi nižu još od jeseni 2016., kad je objavljena pjesma “Ruke”. Dale su Auguste već naslutiti da neće zapeti na istom rječniku i na istim receptima; istovremeno pak nisam očekivao – a još se manje nadao – da će bilo kakve promjene biti radikalne ili da će se na tom operativnom planu odvijati nekakva posebna drama. Da, bend kao forma i kao format za djevojke je postao nova vrsta izazova, mada su i na prvijencu imale više nego solidnu “malu pomoć prijatelja”. Na “Daleko od svega” ta je pomoć dodatno konkretizirana, toliko da ovaj album sada i zvuči bendovski, ali i – što je posebno važno postignuće – tipično augustovski, dakle, ne toliko drukčiji u odnosu na dosadašnji rad, koliko kao jedan zdravi, mudri, ležerni korak dalje.

“Ove su pjesme kaktusi”, rekle su same Auguste za svojih novih devet malih pop-dragulja, referirajući se na samu prirodu kaktusa kao biljaka koje ne traže toliko pažnje i brige, navikle na pustoš oko sebe i sunce što nekad grije, a nekad prži.

“Izrasle su”, kažu Ivana i Gordana, “u kratkom i intenzivnom vremenu, šibane vjetrom i hladnoćom zimskog Zagreba. Vrijedno su cvijeće i trebaju sunce, žude za sparinom. Dugo su bile samo naše, sada su i vaše. Zauvijek.” I svidjela vam se više ili manje ta poredba i njezino pojašnjenje, ovaj zaključak je vrlo važan, ne (samo) zato što se odnosi i na bilo koje umjetničko djelo čim napusti radionicu svoga autora, već što ove pjesme to baš kao da traže, da ih se uzme, svaki slušatelj za sebe, da ih sluša i doživljava, tumači i prenosi u svoj život i svoja razmišljanja. Jer, one su neobično i neponovljivo krhke, toliko da se kaktus na kraju čini kao možda ipak pregruba usporedba, očito nemrcvarene dugotrajnim prekrajanjima i prepravcima, kako je to, primjerice, znao raditi slavni Leonard Cohen, pišući neke pjesme duže nego što neki pišu romane. Bez, kako sam već naveo, nekog dubljeg podteksta, a sasvim dovoljno duboke u svojoj lepršavoj, nenametljivoj, tihoj liričnosti da budu – važne.

“Trebam malo mira za sebe i volje da prestanem željeti”, kao uvodni stih pjesme “Trebam malo” i samog albuma, odašilje neku vrstu impulsa, pojašnjenja za sve što slijedi, iako je u pitanju jednostavna, nimalo pretenciozna ljubavna pjesma. “Trebam odmor od svih očekivanja, svega što ne mogu sačuvati”, produžetak je tog impulsa i usvajanjem tih naputaka, na nježnim klavijaturama i diskretnim bubnjevima i udaraljkama nošenoj melodiji drugi album Auguste može se čistom lakoćom postojanja otisnuti na svoje kratko putovanje. Putovanje ne samo zbog tog naslova, već i stalnog osjećaja te daljine, udaljenosti koja titra među stihovima, a onda i u samoj glazbenoj tapiseriji. “Oblake nad nama baš nitko ne drži na uzici”, reći će u singlu “Kad bi samo znao”, inače i, ako sam negdje dobro primijetio, prvoj pjesmi napisanoj za ovaj album, naglašavajući potrebu da budemo zahvalni na svakom, pa i najmanjem trenutku, svakoj sitnici koja nam čini život, obogaćuje ga i čini nas time što jesmo, pritom se opet koristeći daljinom, pa i tišinom, da bi dočarale koordinate tih svoji misli, osobne i prostorne daljine i žudnje za pravilnim preslagivanjem životnih prioriteta.

Da ne bih previše naglašavao pojedine stihove i čeprkao po tematici, moram posebno istaknuti samu glazbu koja je na tako ležeran, prirodan način načinila taj korak, to malo putovanje u odnosu na finu, akustičnu jednostavnost prethodnika. Predivni singl s prvijenca, uistinu najsjajniji “Sjajim”, možda je ponajbolje naznačio kamo bi se mogla otisnuti glazba Auguste na drugom albumu. I da, bend se kao kolektiv osjeti i ovo sad manje zvuči kao kantautorski projekt, kako su na početku stvari zvučale, ali to je tek promjena kulise, tek mali zaokret u dramaturgiji, čak i kad su u “Koracima” ti koraci osjetnije bendovski, s punoćom zvuka taman onolikom koliko pjesma može ili smije podnijeti. Ivanini i Gordanini glasovi pjevaju iste, čiste nijanse, pjev na raskrižjima popa i folka, suvremenog i bezvremenog, a glazba ih tek prati, nigdje se ne namećući. “Poslat ćeš ga daleko” će sa svojim finim gitarskim vezom i perkusijama možda najljepše dočarati taj koncept “bez koncepta”, kao ogledni primjer lakoće stvaranja kad je u pitanju pjesmarica Auguste.

Ono što u konačnici pluta pod svim tim nježnim pletivima “kaktusaste” prirode, pod razoružavajućom jasnoćom sugestivnih vokala i orošenom prirodom malih pripovijesti pogled je usmjeren istovremeno unutra i prema van, u tlo koje ovisi i o stopalima koja ga gaze i u nebo koje trpi baš sve što oslobođeni bilo kakvih uzica pod tom kapom činimo. Pogled usmjeren u sebe koliko i u drugoga, mjereći daljine tek metrikom stiha i intenzitetom duha. Auguste su naizgled posve obična pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni, a opet, baš kao što sam pokušao prije tri godine pa im – zbog izostanka odgovora na vlastito pitanje – album proglasio izdanjem godine, nikako se ne mogu dosjetiti neke uistinu usporedive pojave koja bi bar donekle umanjila to čime Ivanina i Gordanina glazba (uz dužno uvažavanje cijeloga im pratećeg benda) sjaje, kao u jednoj od svojih najljepših pjesama. Ne, nikako ne želim reći da Hrvatskoj manjka dobre i kvalitetne pop i rock glazbe (u tu svrhu toplo preporučujem brzo potražiti izdanja Queen of Sabe, Pavel, Detour, Chui, Carle Belovari, a sjetit ću se za koju novu priliku i još bar tri ili četiri imena za koja ste s obzirom na njihovu kvalitetu vjerojatno premalo čuli), već samo još jednom pokušati istaknuti ovdje tako očitu jednostavnost stvaranja dobre glazbe, odnosno, iskren pristup stvaralačkoj jednostavnosti. Nešto postignuto lakim koracima, ne naprezanjem uma i tijela. Nešto, kao što je darovano njima samima kao “sirov materijal”, darovano nama u vidu jednostavno lijepe glazbe.

I sada vidim da tu jednostavnost spominjem toliko puta da se bojim da ne počne nalikovati podcjenjivanju. Ne – želim podcrtati kako ovom glazbom, ov(akv)im notnim rukopisom odiše iskren, neiskvaren odnos prema vlastitim kreativnim porivima i darovima što te porive hrane te potom rađaju nove darove. To je ono što ovakvo piskaranje ne može kvalitetno opisati, već samo – u svojim limitima – prepoznati. To je ono što se ocrtava na osmijesima ovih mladih žena koje nećete prepoznati samo na usnama nego i u očima, koliko god to sad patetično zvučalo. I “daleko od svega” Auguste su već samim time bliže svojoj ničim posebnim definiranoj publici nego cijele vojske onih koji svoje rukopise, a pogotovo osmijehe moraju namještati i vježbati. Da – već sad se usudim napisati – one opet potpisuju jedno od najboljih glazbenih izdanja godine!

Toni Matošin | Bitno.net