Goran Bare i Majke: “Nuspojave” (Croatia Records, 2018.)

Nedavno sam, pišući o autobiografskoj knjizi čuvene američke rock-pjesnikinje Patti Smith, došao do zaključka kako su ti njezini zapisi jedno od najljepših svjedočenja Božje prisutnosti  koje sam imao zadovoljstvo čitati.

Najljepših možda baš zato što u tekstu nije bilo te namjere, nije bilo posebne želje ili plana. Najljepših jer se Milost provukla “između redaka”, mimo ili iznad svijesti osobe nad papirom ili tipkovnicom, kao Ljubav se ne hvastajući, ne nadimajući. I kao što sam kroz postaje životnoga puta osobe koja se ne stidi i nakon gotovo pola stoljeća provedenog na raznim pozornicama i pred generacijama publike priznati da ima tremu (prilikom nastupa povodom uručenja Nobelove nagrade kolegi Bobu Dylanu, kao od nje jači čin čiste umjetničke poniznosti) iščitavao otiske Ruke koja ju je vodila i nosila, nešto slično pomislim (gotovo) svaki put kad nas nečim novim obraduje ili rastuži, pomiluje ili odalami, pa čak i ugnjavi Goran Bare, donedavni pa opet odnedavni frontmen sastava Majke, jednog od bendova koji je zadužio hrvatski rock i ispisao mu zlatne koliko i krvave stranice. Pjesnik koji to zapravo nije, pjevač koji pjeva prozu, kreativac koji utjelovljuje klišeje svoga zanata koliko i golu iskrenost duha koji vapi. Čovjek kojemu samo On nije dopustio da uistinu padne i tamo negdje dolje ostane i nestane.

Neovisno što mislili o Goranu Baretu, koliko dugo pratili (ili ne pratili) njegov rad, koliko ga hvalili ili prezirali, podsmjehivali mu se ili suosjećali, svatko od nas ima neko svoje mišljenje, a vjerojatno, u sveznalačkom zanosu, i savjet za tog naoko sveprisutnog, a zapravo od fokusa javnosti uporno bježećeg lika. Život kakvog će mnogi brzopotezno nazvati paklom, a koji je u biti križ, dobivali smo “na čitanje” u nezgrapnim, nekad upečatljivim, nekad manje dorađenim stihovima i u glazbi gitarskim žicama rastegnutoj između bluesa na jednoj i punka na drugoj krajnosti, još od sredine osamdesetih kad je krenula ova glazbena priča, odnosno, od samog početka devedesetih kad je objavljen antologijski prvijenac Majki, “Razum i bezumlje”. Život obilježen rockom koliko i svim negativnim stereotipima koji se vežu uz njega, kao što su zlouporaba droga i neuredan život; život uvjetovan slavonskim blatom (Bare je rodom iz Vinkovaca) i ulicom koja je zvala nemirni duh. Život kojeg su obilježile smrti prijatelja, supruge koja je od predoziranja umrla kao majka jednogodišnjeg im sina, te djevojke, talentirane novinarke s kojom je kasnije bio u vezi. Život kojeg je obilježila glazba kao poziv, ali i kao dio križa. Teški padovi i iscrpljujuća podizanja, odlasci i povratci. Sve to treba i dovoljno je čitati u Baretovoj glazbi, bez zavirivanja u medijsko žutilo i bespoštedni senzacionalizam.

“Nuspojave” naziv su njegova novog albuma, drugog koji nosi potpis Goran Bare i Majke, a koji dolazi čak sedam godina nakon prošle tako potpisane zbirke, “Teške boje”. Još jedan album kojeg Bare oslikava kao prijelomni, kao onaj “pravi”, što je bio, ako se podsjetimo, gotovo svaki od “Vrijeme je da se krene” iz 1996. naovamo. A što trebamo moći razumjeti upravo zato što ovaj slavonsko-zagrebački roker baš glazbom iščitava svoj unutarnji i izvanjski život, dan za dan, noć za noć, trenutak za trenutak, objašnjava ga sebi i svima koji žele čuti, dopuštajući da se život i kreativni poziv isprepliću u neraskidivom zagrljaju.

Zato je “Vrijeme je da se krene” bio prijeloman – nakon smrti supruge izbor je bio potpuna tama ili pronalazak snage za novi izlazak na svjetlo dana, a taj album rodio se kao produkt upravo tog procesa, konačno gurnuvši blues, koji je od samih početaka tinjao ispod glasnih gitara s ranih albuma, u prvi plan. Zato je “Put do srca sunca” bio novi početak – jer je Bare napokon uspijevao vidjeti svjetlo negdje ispred sebe, ali je bio i kraj za bend, jer su rezovi trebali biti ozbiljniji od tek polovično uspjelog albuma. Zato su albumi s Plaćenicima, “Izgubljen i nađen” i “7”, bili jedan novi Goran Bare – ne samo zato što više nije bilo Majki da ga povlače ili podsjećaju na mulj iz kojeg je jedva izašao živ, već i zato što su droge prestale biti stalni pratitelj izmrcvarena tijela i vrišteće duše. “Srce” je zato bio nužni koliko god i nerazrađen korak dalje, kao uistinu samostalan album s pjesmama koje su tražile još mnogo posla na njima. I zato su “Teške boje” bile Majke “poslije Majki”, album koji je na pozornicu vratio polumitskog blues-rokera, ali zrelijeg i promišljenijeg, koji je u naslovnoj pjesmi znao ponuditi istinski rock-hit, koliko god ostatak albuma kaskao za tom razinom, ostavši tek prosječan album(čić) kakav ne dostiže autorsku kvalitetu prvih dvaju albuma iz devedesetih.

I odatle sad “Nuspojave”, kao nuspojava svega proživljenog i odsanjanog, izgubljenog i nađenog – ne kao najbolji Baretov album, već kao logični novi Baretov album, vjerojatno najbolji koliko to realno sada može biti. Album koji sedam godina nakon još zavodljivih “Teških boja” donosi upravo toliko pjesama, gotovo simbolički, a svakako znakovito po pitanju prirode samih versi i nota. “Ja ponavljam, ljubav krvari” prvi su stihovi što se spuštaju niz gitarske slapove i u gotovo devet minuta dugoj pjesmi iznose temeljne Baretove motive: “Ljubav pati, ljubav je na samrti.” Krajnje jednostavni, osnovnoškolski stihovi koji kroz usta čovjeka koji je padao toliko da ga je nada gotovo posve napustila zvuče posebno uznemirujuće, čak i kad odluta u banalizaciju tipa “mogla bi se srediti rana, ljubav bi ponovo bila sa nama, ali problem je što nije zdravstveno osigurana“. Upravo tu nastupa glazba koja je razrađenija i konkretnija nego ikada dosad kad je Bare u pitanju, glazba koja grebe po tim jednostavnim stihovima, dajući im onu dimenziju koja je bila cilj – razotkriti pomanjkanje prave ljubavi – Ljubavi – u svijetu pomaknutih vrijednosti i pomahnitalih apetita. To što glas iz pjesme Boga (još uvijek) ne uspijeva vidjeti ne znači i da ga odbacuje, kao što i naglasak na materijalnom očitovanju ne znači da je duhovna dimenzija odstranjena, jer očito je da je upravo opasan deficit istinske, velikodušne, dobrostive ljubavi među ljudima glavni uzrok sveprisutne krize.

Dug je put prošao “momak iz proklete kuće” koji “krvari od dosade” na, po mom osobnom mišljenju, najboljem hrvatskom rock-albumu od osamostaljenja naovamo (“Razdor” iz 1993.), do ove krvareće ljubavi. Ne samo glazbeno, doguravši sada do natruha krautrocka i utjecaja samostalnih albuma Iggyja Popa i Loua Reeda te glasovite berlinske faze Davida Bowieja, nego i u duhu. Bare nikada nije bio veliki pjesnik, to treba istaknuti mada vjerujem da je i on sam toga svjestan, ali svojim je riječima uvijek pratio sebe, osluškujući uvijek ono što ga je podizalo s tla po kojem se i prečesto valjao. Zato je i zazivao čuda i nudio recepte za put ka sreći, zato je pjevao “za život!” iako bez punog zahvata u samu bit te (ne samo) riječi, zato je i sve učestalije, svjesno ili ne, punio liriku biblijskim referencama. Zato se jedan od albuma na tom putu jednostavno morao zvati “Milost” (1994.), zato se glas uvijek iznova vraćao, čak i kad se činilo da je svemu kraj. Zato je mogao bez gubitka kredibiliteta koristiti klišejizirane stihove poput “puno pijem dok ležim u sobi sam” i u istoj pjesmi na sebi svojstven način priznati da vidi život poslije smrti (“Poljubit ću ponovo svoju dragu, ili u raju ili u paklu“). Zato je “Ljubav krvari” trenutno najbolja pjesma s najlošijim stihovima i vjeran elaborat svega što njezin autor u ovom trenutku jest, uz pomoć snažnog benda protegnuta do svojih krajnjih granica, do razine pucanja po šavovima. Ta opuštenost ili spremnost da se pjesmi dade da se razvije koliko je god neisprobanih nota i rifova ostat će i na ostatku albuma bitan segment u slaganju zvučne slike, pri čemu, naravno, treba istaknuti zaista respektabilnu postavu glazbenika: gitarista Krunu Domaćinovića (bio član Majki i sredinom devedesetih), Davora Rodika na pedal steel gitari (također od ranije pridruženi član benda), bubnjara Alena Tibljaša (možda poznatiji po radu na riječkoj rock-sceni) i basista Marija Rašića, koji je uz Bareta odigrao najvažniju ulogu u tkanju glazbene tapiserije.

“Život živiš, opraštaš, kriviš“, reći će Bare u “To nije igra” i opet pročeprkati po bitnome i izbjeći dubinu, ali i pretencioznost. Praštanje je Baretu jasan preduvjet za ostvarenje dobra, za pravi izlazak na svjetlo, ali i dalje ga ne propušta iznijeti u paketu s pesimizmom kad je čovjekova priroda u pitanju, baš kao što je svojedobno za recept nudio “samo stoj na svjetlu” umjesto “budi svjetlo” ili, da budemo posve u duhu evanđelja, “jesi svjetlo”. Možda zato u “Osvjesti me” vapi: “Ljubav i istina neka me vode, da pjevam svoju pjesmu slobode.” I možda zato ta “sloboda” tek treba dobiti svoj puni tretman na Baretovu putu. Kažem, putu, ne iz svog skribomanskog hira ili zato što je već na prvom albumu imao pjesmu “Putujem” a kasniji album nazvao “Put do srca sunca”, već zato što je to najkoncizniji opis njegova opusa, bile u pitanju Majke, Plaćenici ili samostalni potpis.

“Nuspojave” su vrlo bitna postaja, moguće čak najuvjerljivija još od preko dvadeset godina starog albuma “Vrijeme je da se krene” (opet samim naslovom naznaka puta). “Skarabej Go-Go” će možda najbolje ili bar najupornije podcrta(va)ti zašto, jer u toj pjesmi, lišenoj uistinu smislenog teksta (mada ne sumnjam da Baretu on ima jasno značenje), ali nošenoj uistinu raspoloženim bendom, odnosno, snažnom glazbenom muskulaturom, dade se iščitati iznova pronađena radost muziciranja, dade se razabrati istinsko prihvaćanje poziva da se duh izrazi. Još bez jasnog adresata, ali s očito vapijućim adresantom koji još prebire po uzrocima i razlozima, značenjima svega što se tek nazire u nejasnom krajobrazu između postaja životnoga puta i svrsi svoga postojanja u datoj koži i u proživljenoj sudbini. Poigravanje – vrlo nespretno – s pojmom “palog anđela” u sugestivnoj, gotovo pulsirajućoj “Dobri anđeo s neba je pao” tako nastavlja niz kojim Bare naglašava osjećaj otpadništva i društvene marginaliziranosti, stalno se klateći između poze i iskrene frustracije; on odgovora nema, a pitanja se samo množe, skupljajući gorčinu koju utapa u zaista dojmljivim glazbenim pejzažima. Zato je prepravak pjesme “I dok pleše sama s kišom”, za koju je tekst napisala Lidija Bajuk a prethodno se našla na albumu “Srce”, odlično uklopljen u ovaj novi zvuk, kojim je sama pjesma dobila potrebnu širinu i dubinu kakve u originalnoj verziji nije imala.

Baretovo “zašto?” u istoimenoj završnoj pjesmi tako se na idealan način uklopilo u odmjerenu, pametno rezanu glazbu, kao i u cijeli koncept albuma, a svako ponovljeno pitanje ne može ne dozvati u sjećanje i “Mršavog psa” i “Lutka iskrivljenog lica” i “Cigana” i da ne nabrajam dalje likove iz pjesničkog imaginarija čovjeka koji i sam sve vrijeme traži da njemu samome netko iskreno, ali uistinu iskreno, postavi isto pitanje – zašto? Bez naših samodopadnosti, bez oholosti koja nas sve priječi u istinskoj otvorenosti prema drugome. Prema Ljubavi, koja će i dalje krvariti, dok god olako sudimo jedni drugima bez pitanja usmjerenih u vlastita zrcala.

Čežnja utisnuta u kičmu čovjekova bića u liku (i djelu) Gorana Bareta ispisuje neke od najdramatičnijih, istodobno potresnih i predivnih stranica svoga očitovanja. Nije Bare ni idol ni luda, ne zavrjeđuje bespogovorne hvalospjeve kao ni podsmjehivanja ili omalovažavanja, još manje demoniziranja; svjedočimo – sada već tridesetak godina – put, kreativni i kroz njega životni, čovjeka gladnog i žednog Milosti, koju je pak primao i prima na ljudski najteže shvatljiv i uhvatljiv način, kao živući dokaz neuništivosti duha udahnutog u čovjeka i istovremeno ogledni primjer (auto)destruktivnosti uslijed pogrešnih adresiranja vlastitih žudnji i boli.

Toni Matošin | Bitno.net