RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

Glazba Elis Lovrić pokazuje nam kako se baštini kultura kao narodno, ali i univerzalno dobro

Tako se u riječi i glazbi artikulira ljubav prema jeziku i prema umjetnosti, duh potaknut vrijednostima utisnutim negdje u kolijevci i kuhinji, na kalama i škrapama djetinjstva, bez skrivenih značenja i zakulisnih emocija, sve ogoljeno koliko može biti

Elis Lovrić – “Merika” (Akcent studio, 2017.)

 

Tekst nastavlja ispod oglasa

Za jezik često, s pravom, znamo kazati kako je osnova kulturnog i nacionalnog identiteta, najdragocjeniji dio nematerijalne baštine jednog naroda i podneblja. Jezik je svakodnevno s nama i među nama, kao poveznica, ali i podsjetnik na granice i razlike, živi organizam neotporan na vjetrometinu vremena i kontrakcijskih ciklusa umjetničkih, društvenih i inih kretanja. Kao takav još vrjedniji, još manje materijalan, da se tako izjasnim. Što se hrvatskoga jezika tiče, njegova izvornost i bogatstvo, vitalnost i ljepota izviru iz predivne raznolikosti njegovih narječja i pravo je zadovoljstvo pronalaziti nove baštinike toga bogatstva. Glumica, pjevačica i pjesnikinja Elis Lovrić dolazi nam iz istarskog podneblja kao istinska zaljubiteljica u jezik i umjetnost, spajajući te svoje strasti u koloplet kojim na najljepši mogući način pridonosi očuvanju tradicije jezika i glazbe, bez začahurenja u uskim okvirima.

Odrasla u Rapcu, gdje se od malih nogu, uz lokalnu čakavicu, susretala s talijanskim, ali i njemačkim, engleskim te drugim jezicima koji su zapljuskivali taj zapadnoj Europi najbliži dio naše obale, Elis se vrlo brzo pokazala talentom za jezike, ali i za umjetnost, što ju je dovelo na riječke kazališne daske, a potom i do talijanskih pozornica. Do takvog razvoja događaja vodila ju je očita neustrašivost i snaga volje koji su je tjerali naprijed i dalje, u istraživanje vlastitih mogućnosti i talenata. Zapažene uloge u predstavama “Vježbanje života” (prema tekstu Nedjeljka Fabrija), gdje je za ulogu Fanice dobila Rektorovu nagradu, zatim u “Agnezi Božjoj” (uloga Agneze), “Kraljevu” i “Vojvotkinji Malfeškoj”, umjesto do zvjezdanog statusa u domovini, odvele su je, dakle, u Italiju, gdje ju je odvukao, možda prije svega, poriv da se dalje usavršava i širi svoj talent za jezike. Uloga majke sv. Franje Asiškog u američko-talijanskoj koprodukciji “Francesco, il Musical”, koja se igrala u samom Assisiju, bila je više nego predivna nagrada za takav trud. A daleko od toga da je to bila i jedina uloga… No, ono što ovom prigodom privlači pozornost kad je ova iznimno zanimljiva umjetnica u pitanju njezin je kantautorski rad. Naime, nedavno je izdala album “Merika”, na kojem spaja mnoge svoje ljubavi: pjesničke, glazbene, jezične…

Vrativši se u Hrvatsku, a nakon što je imala čast (i zadovoljstvo) pjevati hrvatsku himnu na otvaranju filmskog festivala u pulskoj Areni, Elis se vratila jeziku svoga djetinjstva, labinjonskoj cakavici, govoru kojeg je, kako sama kaže, “upila s majčinim mlijekom”, i na kojem se poigravala stihovima što su se množili u glavi. Kad su ti stihovi dobili i melodije pronađene među žicama gitare kao dragog suputnika na svom putovanju vlastitom kreativnošću, počele su se porađati pjesme za album nužno ozračen podnebljem u kojem je nastao, ali i obojen nijansama mora koje ne samo da zrcali nebo već i spaja obale, bliske i daleke. Naravno, i jezike.

Prvo što će vam se, kad pustite “Meriku”, urezati u osjetila glas je Elis Lovrić, razvijen kao zastava, poj tića ki zno letet, da parafraziram njezine retke iz pjesme “Tić”, inače najstarije na albumu. Glas iznimne snage, kao i nužne emocionalne širine i lomnosti, vokal kakav postaje ravnopravni instrument u kreiranju ukupne glazbene tapiserije. Glumački sugestivan i neustrašiv u svojoj skalinadi prema Merici kao zamišljenoj zemlji koju svatko od nas gradi u snovima i u kreativnim procesima, on i većini Hrvatske inače teško razumljivu labinjonsku cakavicu uspijeva učiniti univerzalnim jezikom, dakle, postiže već samim riječima ono što čini glazba kao univerzalni jezik nota. I tu se gnijezdi najveća odlika “Merike”, ta univerzalnost i jasnoća postignuta baštinjenjem tradicionalnih vrednota, pri čemu prije svega mislim na sam jezik, koji bi pak, naoko, trebao biti najveća prepreka u takvom naumu. No čim se prva, ujedno i naslovna pjesma, na nježnom prebiranju po gitarskim žicama koje me na prvu podsjetilo na predivnu, već pedeset godina staru  “Suzanne” Leonarda Cohena, otisne prema toj (Istra)Merici, njezine riječi stapaju se sa svojom glazbenom podlogom u priču koja nadilazi razumijevanje samoga teksta i poziva na suputništvo, na sudjelovanje u pripovijedanju jednog umjetničkog duha othranjenog i osnaženog nesintetiziranim, nepatvorenim, “GMO-Free” receptima.

Jedanaest pjesama koliko ih je Elis skupila na albumu baš se doimaju onako kako ih sama potpisnica opisuje dok govori o načinu na koji piše i sklada, nesputano razvijene, brižno bilježene kao misli uhvaćene u trenutku da bi se artikulirale tek onda kad bi dosegnule taj već spominjani univerzalni nivo, okvir u kojem će moći funkcionirati kao poetska slika svakom svojom nijansom, svakim svojim titrajem. “Tić”, kako već napomenuh, prva pjesma koju je Elis spjevala na labinjonskoj cakavici, možda predstavlja najljepši primjer za potvrdu takva dojma (možda baš zbog toga što je dijalektalni prvijenac?), gdje se vokal i gitara isprepliću kao da pletu košaricu punu razglednica, a sve kao iznimno sugestivna priča o odlasku koje puno značenje i realizaciju dobiva tek u nužnom povratku: “I ki zno ku son ća nanka nikadar šla ku se to gonan i smiron cujem kako more tuce po mojeh barkonah” (u “prijevodu” na hrvatski standard: “I tko zna jesam li uopće ikada otišla ako sve to pričam i stalno čujem more kako kuca na moje prozore”).

“Ku bi more” svojim naglašenim etno-stilizacijama gotovo se direktno nastavlja na prethodnu pjesmu i time postavlja cijelu zbirku u skladni narativ koji najveće ljepote nalazi u svemu onom što je toliko blisko i sveprisutno da polako i neprimjetno postajemo slijepi pored zdravih očiju. Valjda je zato toliko mora u Elisinim stihovima i toliko pozivajućih tonova u njezinu pjevanju. Zato se i Veli Jože javlja u pjesmi “Sejna” i zato se i u vjerojatno najosobnijoj pjesmi albuma, “Kanat od mora”, opet more pojavljuje kao ključni motiv. Ljepota glazbe Elis Lovrić ne leži samo u njegovanju materinje riječi, već i u detaljima koji poput nota čine skladbe, ne da ih pumpaju značenjima i pametovanjima, već da što više približe slušatelju ono što stoji “iza”, ono što napaja glazbu i poetiku njezine potpisnice.

Elis Lovrić, ako sam negdje točno pročitao, pjeva na sedam jezika, a jedna od recentnijih ljubavi joj je portugalski, potpiren uslijed sudjelovanja na Tjednu hrvatske kulture u brazilskom Sao Paulu prije nekoliko godina. Album je prvo i promoviran upravo u Brazilu pa i ne čudi što na njemu, usprkos svim jezicima kojima Elis barata, osim hrvatske labinjonske cakavice možemo naći još samo portugalski, u prepjevu “Kanat od mora”. Šteta je samo što je ta pjesma u svoje dvije jezične varijante ostavljena za sam kraj pa “O canto do mar”, kako glasi portugalski prepjev, dolazi odmah iza hrvatskog originala, umjesto da je original stavljen na početak ili bilo gdje ranije, da ne dođe do ponavljanja. No, neovisno o toj “tehnikaliji”, vrlo je zanimljivo čuti kako taj portugalski pjev ima skladan suživot s labinjonskim, kako se u krhkoj melodiji “Kanat od mora” brišu te jezične barijere u istoj misiji govora glazbom. Domaće, a univerzalno. Tradicionalno, a suvremeno. Svevremeno.

“Merika” je jedno od najtiše lijepih, najskromnijih a najsenzacionalnijih recentnih izdanja na hrvatskoj glazbenoj sceni. I, kako sam već natuknuo, nije riječ samo o lijepoj glazbi, kvalitetnom, sugestivnom vokalu ili bilo kakvom tehničkom detalju… Riječ je predivnom korištenju jezika u najširem smislu i u najiskrenijoj maniri. Korištenju jezika kao narodnog dobra, barjaktara kulturne baštine, ali i kao općeg, univerzalnog dobra, kao “suradnika” u glazbenoj čaroliji i kao rastezljivog pojma koji nadilazi same riječi. Najkraće, ovako se baštini glazbena kultura i ovako se prezentira bilo kome tko je želi čuti, bez obzira kojim jezikom govori, pa čak i kakvu glazbu preferira. Tako se u riječi i glazbi artikulira ljubav prema jeziku i prema umjetnosti, duh potaknut vrijednostima utisnutim negdje u kolijevci i kuhinji, na kalama i škrapama djetinjstva, bez skrivenih značenja i zakulisnih emocija, sve ogoljeno koliko može biti, ponuđeno iskreno koliko su iskreni motivi koji su cijelu priču i progurali “spoda Učke”.

Toni Matošin | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. veljače 2018.

Možda vam se svidi