RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

Folk-punk bend Ogenj stvara pjesme koje su proslava života kao Božjeg čuda

Iako je napustio evangelizatorski pristup kakav je gajio s Božjim ovčicama, Tomislav Mihac – današnji lider Ognja – u pristupu glazbi inzistira na promicanju životnih vrijednosti koje nisu prolazne, inzistira na slavljenju života i izbjegavanju negacija, jer ionako je u javnom prostoru puno više raznih “protiv”, odnosno, “anti” nego nužnih, toliko potrebnih “za”, odnosno, “pro”

Ogenj – “Domaj” (Dancing Bear, 2018.)

Kroz proteklih godinu dana došao sam, evo, u priliku već po treći put pisati o poveznicama kajkavske poetike, odnosno, glazbene baštine sjevernog dijela Lijepe Naše i suvremeni(ji)h žanrovskih obrazaca nastalih i stasalih na potezu od Mississippija do Temze. Spoj, dakle, ne osobito uobičajen, još manje očekivan na policama glazbenih trgovina (o radiopostajama da i ne govorim), a i meni kao Dalmatincu (ali odraslom na rokerskim rifovima, a ne na klapskom višeglasju ili festivalskim šlagerima) sigurno ne prvi izbor kad su žanrovski miksevi u pitanju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pa ipak, albumi Cinkuša i obiteljskog tandema Antolić, o kojima ste imali prigode čitati baš na ovim internetskim koordinatama, pokazali su se pravim osvježenjem na domaćoj glazbenoj sceni, i to ne samo kao primjeri pametnog spajanja tek naoko nespojivog, već i kao vrsni, visokokalorični proizvodi “domaće kužine”, dokazi kako izniman talent u sprezi s njegovanjem tradicije može iznjedriti maštovitu i uzbudljivu glazbu za sve generacije.

Nakon, dakle, Cinkuša, koji su kajkavštinu spojili s pankerskim i rock stilizacijama, te Čede i Matije Antolića, koji su u pobožnom ključu spravili “Bluz po domačem”, dužni smo pažljivo poslušati još jedan kajkavski rock projekt. Ogenj je kvintet iz Koprivnice, a idejni začetnik je rođeni Međimurec, Tomislav Mihac Kovačic, otprije poznat u punk i rock krugovima po izražavanju na kajkavskom, ali i po izravnom očitovanju svojih vjerskih, katoličkih uvjerenja, prije svega u punk sastavu Božje ovčice. On je, naime, nakon što je svoj vjerski punk pospremio u ladicu, odlučio oformiti sastav koji bi se najlakše moglo opisati kao folk rock, u smislu da je frenetični ritam Božjih ovčica zamijenjen donekle mirnijim, da ne kažem konvencionalnijim obrascima, u konačnici ipak ostavši u vrlo živahnim i nepredvidljivim vodama.

Ogenj je pokrenut prije tri godine (tada kao akustični trio), a uz Tomislava koji piše, sklada, pjeva te svira gitaru i bisernicu, postavu danas još čine Tara Knežević na violini, gitarist Filip Kušnjer, bubnjar iz Božjih ovčica Denis Kuzel i basist Nikola Terzić – mlađahno i entuzijazma puno društvance odlučno ponuditi svoju zbirku recepata nastalih na spajanju rock ‘n’ rolla, punka i folka. Tomislav pritom ne odustaje od svoga kajkavskoga – kud’ puklo da puklo – pa dobivamo uistinu više nego zanimljivu poetiku blisku onom što već godinama slušamo od Cinkuša, a opet drukčiju, posebnu i sa svojom glavom i repom intrigantnu.

Album “Domaj”, koji je nedavno objavila diskografska kuća Dancing Bear, zaokružuje nastupe i napore zaigranog kvinteta da svoj rad dotjera na način da u studiju dočaraju intenzitet svojih nastupa i radne e(ste)tike. Dvanaest pjesama, koliko ih ova nastupna “ognjena” zbirka sadrži, tu je da jasno i glasno elaborira svojevrsno slavljeničko ozračje prisutno u svim Tomislavovim pjesmama. Iako je napustio evangelizatorski pristup kakav je gajio s Božjim ovčicama, današnji lider Ognja, naime, u pristupu glazbi inzistira na promicanju životnih vrijednosti koje nisu prolazne, inzistira na slavljenju života i izbjegavanju negacija, jer ionako je u javnom prostoru puno više raznih “protiv”, odnosno, “anti” nego nužnih, toliko potrebnih “za”, odnosno, “pro”. Sublimacija svega navedenoga možda je najljepše i najefektnije realizirana u “Hote, hote”, pravoj maloj budnici djelomično pozajmljenoj od generacijskog hita “Smells Like Teen Spirit” kultnog američkog benda Nirvana. Pjesma, prema Tomislavovim riječima, nastala nakon jednog klanjanja u njegovoj župi, sadrži i silinu i lirsku podlogu, kao što sadrži bisernicu i žestoku gitaru; poziv na pijenje, ali ne kao hedonističko opijanje, već kao životnu okrjepu, usta otvorena vrelu života. Folk i rock elementi upravo se tu isprepliću možda na najljepši mogući način, a refren posjeduje snagu pokrenutu ne samo iz grla, već iz korijenja same pjesme.

“Domaj”, srećom, nikako nije album od jedne prave pjesme. Možda će neki zamjeriti Tomislavu manje direktno očitovanje vjere, pa možda čak i insinuirati namjerni odmak od vjerskih tema i rječnika u cilju lakše prohodnosti kroz medijski prostor (u čemu vrlo vjerojatno ima istine), ali osobno ne bih išao tako daleko i oštro. Preslušavajući već danima ovaj album, ne napušta me, naime, dojam kako je u pitanju uistinu jedan izrazito slavljenički – “pro” – album, prava fešta dobre, maštovite glazbe usmjerene u oba pravca od trenutne točke na (popkulturnoj) vremenskoj crti. Fešta koja nije samoj sebi svrha, već nešto kao produkt iskrenog radovanja svagdanu, kakav god bio (a uvijek može biti lijep, jer sam je život Božje čudo), i – možda još bitnije – iskrenog zanosa u stvaralačkom procesu koji je usmjeren na artikulaciju svih osjećaja i doživljaja pri takvom udisanju tog života i tog svagdana. Fešta glazbe koja se ne doima kao sirovo očitovanje snage i umijeća, već kao dobro osmišljen koliko i s lakoćom realiziran jezik, glazbeno pismo koje svjedoči osjećaj pripadnosti, kao i otvorenost širokim horizontima.

“Lepa Mara” tako je prava narodna fešta, a ujedno i stiliziran komad “nove tradicije” nakon ili uz kojeg se ne možete osjećati loše ili tužno. Utjecaji bendova poput Flogging Molly ili Dropkick Murphys te, naravno, slavnih The Pogues, dakle sve redom imena koji uspješno spajaju “narodno” i “suvremeno”, tradiciju i (punk)rock (celtic punk, prema irskim bazičnim elementima), evidentni su iz pjesme u pjesmu, ali to nikako ne umanjuje užitak slušanja upravo zato što te asocijacije nisu modus operandi, već  prirodni odabir, stvaralački refleks. Žestoka naslovna pjesma, u kojoj se sav instrumentarij benda savršeno slijeva u zajednički kanal, još je jedan ogledni primjer za sve dosad napisano, no taj bi koncept brzo potrošio kad ne bi bilo pjesama poput, primjerice, “Srce išće”, u kojoj prevladava lirska crta a da se istodobno ne gubi žar kojim društvo pristupa svojim instrumentima. No, zadnji vrhunac albuma izvanserijska je “Ljubaf na najjakše”, kojom kao da podcrtavaju svoju osnovnu namjeru, bar onako kako su to rezimirali na društvenim mrežama – stvaranje “veselih pjesmuljaka koji slave život i sve oko njega”.

Osjećam, moram priznati, hendikep što – bar za ovu prigodu – nisam uspio proniknuti dublje u same tekstove, čiji podravsko-međimurski (pod)dijalekt od jednog “furešta” ipak traži snažniji istraživački rad. No, možda je tim više moj osobni doživljaj glazbe ovih entuzijastičnih glazbenika neposredan; glazba uostalom govori jezikom nota, intenzitetom toga jezika i slikama oblikovanim tim alatima. “Domaj” nije nekakvo remek-djelo suvremene hrvatske glazbene produkcije; za to mu nedostaje izražajnije autorske snage, pa čak i kohezije samih pjesama koje, iako čine skladnu, slavljeničku cjelinu, funkcioniraju više kao zbir najboljeg što je bend u početnom zanosu imao za ponuditi nego kao prvoklasni album. Nije u pitanju ni toliko jedinstvena pojava da bismo mogli govoriti o stopostotnoj originalnosti, ali posrijedi je svim tim ladicama i klasifikacijama neopterećena glazba skupine ljudi koji ne djeluju kao oni koji će se “zabavljati” samodopadnošću ili koji bi bili voljni baviti se niskim strastima kakvima obiluje naša (ne samo) glazbena scena, odnosno, vrijeme u kojem je mišljenje o svemu i svakome na društvenim mrežama djelatnost praktički izjednačena s kreativnim radom.

Možda se pritom – bar kad govorimo o frontmenu Tomislavu – gubitak izravnosti kad su poruke vjere, odnosno, rock-evangelizacija u pitanju čini kao zamagljivanje fokusa i podilaženje širim ukusima i nepisanim medijsko-društvenim imperativima, ali bitna je ionako srž, bitno je ono što glazba prenosi i širi te, ono što ostaje nakon fešte. Uostalom, svatko sam odgovara za svoje odabire, kao što svatko najbolje razumije vlastite motive. Ogenj je bend od kojega možemo očekivati još mnogo zanimljive glazbe, još mnogo proslave života, još mnogo frenetičnih simfonija u kojima će se preklapati glazbena tradicija i popularna kultura, zavičajni folklor i “bjelosvjetski” recepti. “Domaj” je, nadajmo se, tek prvi korak; dosadašnja “priča”, ona s Božjim ovčicama kao prologom, sugerira mi da im zaželim što širu – ma najširu – publiku.

Toni Matošin | Bitno.net


Objavljeno: 25. srpnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi