GLAZBENA RECENZIJA

Matošin o jednom od najprodavanijih CD-ova u Hrvatskoj: ‘Tajna uspjeha’ Emanuela je u dobrodošlici Duhu Svetom

“Sve činim novo” s naslovom efektno posuđenim iz Knjige Otkrivenja, sa svojim pjesmama fokusiranim u poruci i u realizaciji, s potpisnicima jasno okrenutima izvoru i ušću svoga nadahnuća svoj je uspjeh postigao i prije titule najprodavanijeg albuma u Hrvatskoj

Emanuel

Emanuel/Igor Kolarec – VG Foto

Emanuel – “Sve činim novo” (Croatia Records, 2018.)

Naravno, svaka riječ, osobito negativno intonirana, daleko više govori o svom pošiljatelju nego o onome (o) kome je upućena pa se ne bih zadržavao na tome, već želim naglasiti da sam se igrom slučaja baš s tog polazišta počeo družiti s novim, ukupno šestim albumom benda iz Velike Gorice, odnosno, iz tamošnje župe bl. Alojzija Stepinca. Župni bend koji ulazi već u punoljetne godine (Emanuel je osnovan 2001.) sa “Sve činim novo” okrenuo je novu stranicu svoga stvaralaštva, puštajući nas ovoga puta – kako podnaslov albuma, “Living Room Worship”, sugerira – u svoj dnevni boravak, u prostor kojim vladaju zakonitosti ogoljenijih, jednostavnijih glazbenih formi, a koje su pak tek u službi slavljenja Gospodina. I dok je plašt Croatia Recordsa omogućio kvalitetniju ili bar dalekosežniju distribuciju albuma, pa tako i laskavu titulu s početka teksta, čini se kako je njihova priča tim i vidljivija izvan prostora koji svojim notama i tekstovima popunjavaju bendovi poput Božje pobjede ili Duhovnog kutka, da spomenem tek imena sa svježim albumima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Nikad neću ja biti manje od onog što za mene želiš Ti, predajem Ti sad život svoj i slavim te”, kako Domagoj Pavin i okupljeno društvo pjevaju u “Jedini kog’ želim srcem svim”, pritom baš kao da je glavna nit vodilja, zapravo cijeli program rada ovih pobožnih mladih ljudi, čija izvedba na ovom albumu to potkrepljuje mnogo bolje od stotina mojih ili bilo čijih riječi i pasusa. U toj niti vodilji i u takvoj izvedbi koja iz nje izvire snaga je Emanuela kao jednog od najambicioznijih (u najkatoličkijem smislu te riječi) bendova na duhovnoj pop-sceni u nas. Snaga o koju se zluradi komentari i(li) sumnje mogu odbiti a da nisu proizveli i ogrebotine i(li) uzmaka. Snaga koja će i iz nekih manje uspjelih pjesama izvući emotivni maksimum i iskreni ispovjednički potencijal, poput, primjerice, “Nitko kao Ti”, gdje vokal na trenutke puca onako kako puca glas upućen s koljena i u bliskosti s Gospodinom.

A do ovih dvanaest pjesama vodio je, dakle, sedamnaest godina dug put obilježen aktivnim glazbenim radom u pripadajućoj velikogoričkoj župi te povremenim albumima, što studijskim što koncertnim, na kojima su ugostili i imena poput “imenjaka” Tommyja Emmanuela, Maye Azucene ili Massima Savića. Gradeći se iz albuma u album, iz koncepta u koncept, Emanuel su se pod ravnanjem Domagoja Pavina, koji je u bendu od početka, predanim radom razvili u glazbenu priču sposobnu ne razmišljati toliko o produkciji (što je bila opet na svoj način ponizna preokupacija kad su prešli na Croatia Records kao “jačeg” diskografskog igrača) koliko o samoj poruci, odnosno, o onom što… ispravak – Onome tko im glazbu nadahnjuje i puni, njome ravna i vodi, čini je živom i snažnom. “Sve činim novo” tako je fokusirana, formom neopterećena zbirka jasno adresiranih pjesama, zaokružena i svjesna da će svoje poruke prenijeti “lakše pjesmom, ona se čuje najdalje”, kako je to provučeno kroz uvodnu “Svake slave dostojan”.

Predivna lakoća nota baš te pjesme koja otvara album, a koja se u drukčijem aranžmanu našla još na prethodnom, po njoj nazvanom albumu iz 2016., na izuzetno dirljiv način podcrtava njezinu jasnoću i nedvosmislenost stihova poput “Kom’ ću hvalu dati, duša zna” i već se tu razotkriva “tajna uspjeha” spomenutog na početku teksta. Dobrodošlica Duhu Svetome u finom višeglasju minijature, odnosno, zaziva “Duše Sveti, dobrodošao” pritom je tek potvrda nadahnuća, nužan preduvjet da Emanuel u “Jedini kog’ želim srcem svim” mogu s punom odgovornošću i uvjerenjem, kako sam već citirao, pjevati “Nikad neću ja biti manje od onog što za mene želiš Ti, predajem Ti sad život svoj i slavim Te” kao rezime svoga plana i programa.

A taj plan i program razvija se kroz pop/(soft)rock molitve koje se na “Sve činim novo” nižu u skladnoj nisci: od nježnih žica i još toplijih vokala “Kako divno ime” (prepjev Grammyjem nagrađene pjesme “What a Beautiful Name” u kojem je svoj glas “posudila” i mlada pop-zvijezda Mia Dimšić) do čvrstine uvjerenja da uz Gospodina “kad kroz vatru prolaziš, nećeš se opeći” u “Ne boj se”; od još jedne hiper sugestivne minijature, odnosno, još jednog zaziva “Gospode, trebam Te / Sveto je Tvoje ime” do još jedne prerade s prethodnog albuma, sada osjetno minimalističn(ij)e “Iscjelitelj”; od nježnosti koja je nalik budnici u “Mora će se razdijeliti” do završnog otpuštanja kočnica u “Sretnoj pjesmi”, koja kao da je kapnula direktno iz americane, sve se fino pretače iz note u notu, iz “dnevnoga boravka” u prostor kojeg god odabere dobronamjerni slušatelj. Ono gdje su Emanuel – Domagoj Pavin (vokal, gitara, klavir), Franciska Perković (vokal), Ivana Krznarić (vokal), Barbara Stepanić (vokal), Nikola Čubelić (bubnjevi), Petar Ivkić (gitara) i Željko Topalušić (bas), da nabrojim bar one koji se navode kao stalni članovi – uz iskustvo dugog staža na sceni i aktivnog rada u svojoj župi, najsnažniji i najuspješniji sama je izvedba koja ne pati od manirizama ili viškova, koja se uistinu ne boji i kad nije glazbeno ambiciozna, koja titra na glasnicama i instrumentima baš kao da je ta misija jedna i jedina.

“Sve činim novo” s tim naslovom efektno posuđenim iz Knjige Otkrivenja, sa svojim pjesmama fokusiranim u poruci i u realizaciji, s potpisnicima jasno okrenutima izvoru i ušću svoga nadahnuća zato je svoj uspjeh postigao i prije titule najprodavanijeg albuma u Hrvatskoj i neovisno od toga koliko je ta lista HDU-a autentična u svojim brojkama. Predivan album koji se pridružuje draguljima jedne izuzetne glazbene godine u Hrvatskoj, bilo da gledamo cjelokupnu scenu (gdje smo dobili jednu Mary May, kao i odlične nove albume The Strange, Mangroove, Auguste, Rezervi i da ne nabrajam dalje) ili čak samo duhovnu pop-glazbu (gdje su sjajne priloge dali Božja pobjeda, Duhovni kutak i Andrej Grozdanov, da nabrojim one koje sam uspio prezentirati na ovim stranicama). Sve laskave titule, dakle, opravdane, a sadržaj – njegova jasnoća i nadahnutost – ostaje kao najljepši odgovor svima koje titule iz nekog razloga žuljaju. Vjerujem da ekipu iz Velike Gorice to sve ionako ne opterećuje; oni su svoje potvrde dobili u samim pjesmama, a najkonkretnije aklamacije na nedavnoj “Noći moćnog slavljenja” u ispunjenoj velikogoričkoj sportskoj dvorani.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. prosinca 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi