RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

Lucija Ćustić Luce napravila je album koji je pobjeda mladog kreativnog duha

Prišivena joj etiketa “hrvatske Adele”, kao i u srodnim primjerima, nešto je što može razveseliti na prvu, ali vrlo brzo postaje ne samo breme, već i neka vrsta podcjenjivanja. Štoviše, bespotrebna naljepnica koja će prije poslužiti svom autoru nego samom svježem, mladom talentu spremnom vinuti se u visinu

Luce – “Susret” (Menart, 2018.)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tri su već godine prošle otkako je mlada zagrebačka kantautorica Lucija Ćustić, potpisana jednostavno kao Luce, objavila svoju debitantsku uglazbljenu zbirku, EP “U bojama”. Preslušavši tada tih tek pet pjesama, ali pravih malih, s nevjerojatnom lakoćom otpjevanih pop-dragulja, mogao sam – i morao – samo konstatirati da je to očito “samo” sjajan početak, odnosno, da se u toj “obojenoj” glazbenoj škrabici nalazi tek klica. Klica koja se, eto, nije žurila i koja je, između ostalog, možda baš i zbog izostanka žurbe napokon dala predivan puni plod.

A do samog “Susreta” tridesetogodišnja Luce nizala je niz manjih susreta; susreta sebe sa svojom publikom, ali i susreta sa samom sobom, verzijama sebe neizostavnima na putu umjetničke i ljudske afirmacije. Ti susreti manifestirali su se kao cijeli niz singlova što su polagano pripremali teren i okvir za prvi dugosvirajući projekt, ali očito i za dozrijevanje samog talenta kojeg je Luce ispjevala vokalom dostojnim instantnih usporedbi s engleskom megazvijezdom Adele. Da, ta usput joj prišivena etiketa “hrvatske Adele”, kao i u srodnim primjerima, nešto je što može razveseliti na prvu, ali vrlo brzo postaje ne samo breme, već i neka vrsta podcjenjivanja. Štoviše, bespotrebna naljepnica koja će prije poslužiti svom autoru nego samom svježem, mladom talentu spremnom vinuti se u visinu.

EP “U bojama” te je 2015., dakle, najavio prije svega autentičan snažni mladi glas kakvom ne treba prišivati ni gore spomenute usporedbe niti ga pozicionirati po spolnom ključu, pa čak ni trpati u žanrovske ladice. Najfiniji pop nježnog dezena i pomalo patinaste ambalaže, oslonjen na vrlo sugestivan i moćan Lucin vokal bio je sjajno pogođen kanal za “novu vrijednost” recentnoj, sve življoj, sve kvalitetnijoj i maštovitijoj hrvatskoj glazbenoj sceni, pri čemu mislim prvenstveno na onaj njezin dio kojeg se kolokvijalno prozvalo kantautorskim. Baš taj vokal za kojeg su se i lijepile usporedbe i klasifikacije, glas koji se doima kao da je sposoban iznijeti i podnijeti baš sve, u bojama ili bez njih, nastavio je tako tražiti svoje teme i prostore sada u formi albuma, pažljivo utabanim stazama otvorenim susretima, kao putovima sa sjecištem u “Susretu”, ključnom da se Luce konačno isprofilira kao uistinu neizostavna figura na hrvatskoj sceni danas.

Bez grandioznih iskakanja iz usvojene matrice i modusa operandi, Lucija Ćustić pod tim svojim umjetničkim imenom, odnosno, nadimkom koji kao da se opire “maštovitijim”, više internacionalno okrenutim rješenjima, nanizala je kroz zadnje dvije godine nekoliko singlova koji sada čine okosnicu albuma. Prvi među njima predstavlja i svojevrsni vrhunac albuma – “Vraćam se” je rasna, po emocijama epska balada šansonjerskog duha, kojoj je Lucin snažni vokal dao ključni zamah i širinu. U nekon savršenijem (glazbenom) svijetu, ovo bi bio hit nad hitovima, ali nećemo biti sitničavi: na ovakvim komadima popa treba biti prije svega zahvalan, čak i kada ne donose ništa osobito nova, odnosno, čak i ako prije svega koriste davno isprobane i potvrđene recepture, jer “Vraćam se” ima, narodski rečeno, glavu i rep, ali i duh, prezentirajući novu autorsku i izvođačku snagu izniklu na snažnim temeljima i bogatoj riznici iz koje se ne ustručava crpiti.

“Susret” je, srećom, daleko od zbirke koja se vrti oko jedne ili dvije pjesme, i to ne samo zbog dosad čak šest singlova. Nježni, gotovo filmski gudači što nas uvode u susret s Lucom u prvom poglavlju zbirke, pjesmi “Još i sad”, zvuče tako kao prolog brižno oblikovanoj priči za rane večernje sate, ali i kao ključ za postizanje sepia kolorita koji će u konačnici dojam svevremenosti staviti ispred staromodnosti povezive s nekim slojevima zvučne slike. “Čežnja” je upravo primjer te prevage, pjesma čija decentna glazba isprepliće posve obične, a opet sugestivne stihove u dojmljivu vinjetu više nego dostojnu društva ranije spomenute krasotice “Vraćam se”. I opet, Lucin vokal savršeno lebdi kao ključni instrument nad krajobrazom oslikanim notama; naoko distanciran, možda čak i hladan, ali u svojoj lakoći postojanja posve autentičan i uvjerljiv, u fotofinišu i(pak) topao… čeznutljiv.

Osobno, nisam zagovornik velikog broja singlova s istog albuma, osobito kad taj broj prelazi polovicu cijele zbirke. “Susret” ih je polučio čak šest od ukupno deset pjesama, no čuti ih ovdje na okupu djeluje posebno blagonaklono slabijima među njima, poput “Bar još tren” i “Početak”, koje, što je posebno zanimljivo, unose malo više ritma u inače pretežno melankolični ton albuma. One su same po sebi tek dio, nazovimo to tako, finog prosjeka, ali utkane u “Susret”, u društvo snažnih pop-balada poput “Vraćam se”, “Čežnje” ili završne “Distance” one su neizostavan segment jedinstvene, svježe glazbene naracije. Možda je i sretna okolnost što svi ti singlovi baš i nisu “iskakali iz paštete” i što će se vjerojatno mnogima koji se odluče preslušati album neke pjesme činiti tek kao “odnekud poznate”, ako i to.

Kako bilo, Luce je svojim “Susretom” očito dokinula sve nedoumice koje su je poput kušnji vodile ka tom ključnom koraku prema polujasnom cilju njezina stvaralačkog puta. Ključna, naime, nota, presudni sloj kojim je premazan ovaj divni mali album pobjeda je mladog kreativnog duha nad prvim strahovima i nedoumicama na tom putu, a što se osjeća u porama cijelog albuma. Nema nikakve sumnje da je Luciji Ćustić njezin debitantski album nagrada samoj sebi te, još bitnije, potvrda. Živi, pjevajući dokaz da svoj talent može i zna koristiti i realizirati, da se taj glas može, smije i mora bez zebnje pustiti; ne samo zbog svoje tehničke kvalitete i raspona, već i jasnoće i iskrene širine – ponavljam se, namjerno – lakoće svoga postojanja. Lakoće pjevanja svoje priče.

Naravno – zaista moram tako reći jer čovjeka uistinu ima svugdje gdje se nešto dobro i bitno kod nas snima – u produkcijskom dijelu posla prste ima Mark Mrakovčić, za kojeg je dovoljno reći da je sukreator zvučnih slika Irene Žilić, ESC Life i Queen of Sabe (najtoplije preporuke za ova imena!) da znamo o kakvom je talentu riječ, ali i Srđan Sekulović Skansi, poznat po radu s pokojnim Dinom Dvornikom te Massimom, Josipom Lisac, Tonyjem Cetinskim, Detour i još brojnim više ili manje poznatim imenima. Blagonaklono ću pretpostaviti da im nitko nije zahvalniji od Luce što su joj pomogli postići tu finu ravnotežu staromodnog i svježeg, šansone i popa, melankolije i vedrine duha. Na “Susretu” sve se, naime, nijanse i tendencije susreću u skladnoj, na najljepši način predvidljivoj cjelini. Album je to koji svjedoči divni mladi, žurbom neopterećen talent, ali i sklad, zaista susret utjecaja, formulu za zdravo, iskreno zaljubljeno baštinjenje tradicije koja je tu ljubav hranila i odgojila. Kad to postignete na svom prvom albumu, možete biti sigurni da ste na pravome putu.

Jedna od najljepših definicija kršćanstva kaže nam da je to – susret. Susret sa živim Bogom. I svaki je dar kreativnosti iskorišten u istinskoj slobodi susret s Bogom, rekao bi Nick Cave, spominjali Ga ili ne. Zato je i Lucin “Susret” uistinu susret, spominjala Ga ona ili ne, pustila Ga u stihove ili ne. Zatomimo li farizejštinu u nama, osluhnemo li otvorena, blagonaklona uha, nećemo moći ne čuti dar što se u ljepoti razvija, traži puni potencijal. Ovo je lijepa glazba; ne ona koja pretenciozno teži savršenstvu, već ga dotiče lakoćom izraza i golom snagom talenta. Kao slučajno, koliko god ništa nije slučajno.

Pa… do novoga susreta…

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. listopada 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi