Mary May – “Things You Can’t Put Your Finger On” (samostalno digitalno izdanje, 2018.)

Otkako pišem o glazbi, osobito na ovoj adresi, uz samo predstavljanje zanimljivih i vrijednih izdanja, najveće mi je zadovoljstvo riječima bar pokušati prenijeti prepoznavanje i doživljaj nečijeg (glazbenog) talenta, odnosno, dara kreativnosti primljenog bezuvjetno, a korištenog s odgovornošću koju takav dar nosi. Talenta realiziranog sa zahvalnošću, čak i kad ta zahvalnost nije jasno adresirana, jer, uostalom, sama djela, sam jezik kreativnosti govori mnogo više od deklaracija i lijepih riječi. Svjedočenje, dakle, talenta koji se razvija u svojoj punoj slobodi, onoj omogućenoj istim “kanalima darivanja” i neodvojivoj od odgovornosti i čežnje. Naravno, talenti najljepše, najiskrenije i najpotpunije govore sami o sebi i svojim izvorištima te nadživljuju sva piskaranja o svojim porama i značenjima, ali upoznati nekog – pa makar i jednu osobu – s ljepotama i posebnostima nečijeg talenta (a znam sebi tepati da u tome povremeno i uspijem) graniči sa samim pojmom dužnosti.

Posebno mi je drago pritom otkrivati i prenositi impresije glazbenih ljepota izniklih u našem dvorištu, a hrvatska glazbena scena zadnjih godina živi uistinu svoj preporod. Već dokazani bendovi kao da podižu svoju formu (primjerice, Pavel i Mangroove, pa neočekivano čak i Baretove Majke), dok se posve nova kantautorska imena pojavljuju kao da su se međusobno zarazili kvalitetom. Irena Žilić je pritom možda, usprkos pjevanju na engleskom (nikako i zbog toga), dosegnula najdalje i na najljepši način, a sada dobivamo donekle sličan iskaz – i to opet na engleskom i opet pod producentskom palicom praktički nezaobilaznog Marka Mrakovčića – u glasu i notama Mary May, pelješko-splitsko-zagrebačkog mladog talenta o čijem privatnom životu, pa čak ni pravom imenu, nećete mnogo čuti a nema niti potrebe za tim, jer njezina debitantska glazbena zbirka zaista govori jezikom univerzalne ljepote i – talenta.

“Things You Can’t Put Your Finger On” nije, dakle, novo uglazbljeno pismo sa zapada, već plod naših notama posutih vrtova. Od prvih sekunda ovog albuma ulazimo – kako bi nas svaka uistinu vrijedna glazbena zbirka i trebala voditi – u jedan poseban, novi svijet. U priču autentičnog kreativnog duha i glasa kojem se odmah predajemo. A predati se možemo jer osjećamo da je narator upravo tu, u svojoj naraciji, najhrabriji, najiskreniji i najotvoreniji. To će nam samo potvrditi javni istupi Mary May, kojima svjedoči skroman, usudit ću se reći, ponizan duh, kreativca koji svoj dar uzima baš kao dar. Kad nas u uvodnoj minijaturi “Let Me Work” zamoli da je jednostavno pustimo da sa svojim dvjema rukama radi, kad poruči da će tri laži preobličiti u jednu istinu, da će spaliti svoju kuću i načiniti svom slušatelju novu, primit ćemo ta obećanja s oprezom koliko i s oduševljenjem, jer glas koji nam sve to poručuje pluta između plahosti i autoritativnosti; niti se nameće niti se povlači, niti miluje niti grebe. Pjeva – baš u onom najljepšem, gotovo iskonskom značenju te riječi.

I nećete – nemojte! – odmah na prvu otvarati ladice kako biste ovu glazbu pospremili pod ovom ili onom žanrovskom ili drugom naljepnicom. Pjesme su to snimljene brzo, svaka praktički od prve, kao jedan po jedan radni susret pjevačice/autorice i njezina producenta/multiinstrumentalista, i u toj svojoj neopterećenosti suvišnim tehnikalijama, u sirovoj ljepoti njihova tkiva jasno dokazuju koliko je bitan sadržaj, odnosno, koliko malo forme treba kad je sadržaj bogat i direktan. “Softest Tune” nije jedna od najboljih ovogodišnjih pjesama iz hrvatske produkcije zato što predstavlja dosad najuvjerljiviju tuzemnu inačicu velike PJ Harvey, već zato što iz te nepeglane izvedbe ne izviruje nitko doli ona sama, ta predivna kreativna žena, dovoljno hrabra da se upusti u svijet glazbe iako joj dotad nije bila pripadajući svijet, ali i dovoljno zahvalna na toj hrabrosti da svoju glazbu ne botoksira. Mrakovčićev svirački i producentski udio pritom je neprimjetan koliko i presudan, kao tek još jedan primjer genijalnosti jednog od najzanimljivijih i najtalentiranijih hrvatskih glazbenika nove generacije.

A o čemu je to ova naša nova autorica odlučila pjevati u svom prvom iskoraku među note? Pa, ove pjesme – njih ukupno trinaest, bez ijedne slabe epizode – prije svega rastavljaju pitanja, one upitnike kakve većina nas uzgaja dok razmišljamo o životu koji nam je darovan. Kamo, kako… zašto? Kako istinski ljubiti? Kako spoznati da si ljubljen? Pitanja, dakle, koja izviru iz čežnje, a ovdje nanizana i isprepletena u svojevrsnoj petlji kroz pjesme poslagane jednostavno onako kako su nastajale, odnosno, kako su snimane. Bez kalkuliranja oko najpogodnijeg rasporeda, bez pretencioznosti, ali i bez straha, bar koliko to same pjesme mogu posvjedočiti; strah je ostao tek u okvirima osjećaja odgovornosti.

“Where do you go, my love? Where do you find the truth? No one can take that path, only you“, pjeva Mary u predivnoj minimalističnoj “From Home” i u dopola načetim odgovorima, u preuzimanju kormila (križa?) kao da premošćuje nužne životne jaruge i mračnije dane s kojima se otvorenije suočava u, primjerice, “Black Porche”, gdje će stilski podsjetiti na Rhiannon Giddens (kao i u gospeliziranoj “On a Wednesday”). Klateći se tako od slutnji do posrtaja, od slavljenja života do varljivog bezizlazja, ova mlada kantautorica slaže pjesmu na pjesmu kao intimni koliko i univerzalni mozaik. U tome je pak tako uspješna zato što svaka od tih malih, uistinu malih priča zvuči – opet ću sukobiti pojmove – slobodno koliko i s pažnjom uobličeno. Lakoća kojom priziva usporedbe s već navedenim imenima sa zapada (a paleta će se širiti sa svakom novom pjesmom) dokaz je zdrava talenta a nikako operativni plan.

Ostaje pritom pitanje – zašto engleski? Da, svakako preferiram pjevanje – baš kao i pisanje ili bilo koji drugi vid izražavanja što uključuje jezik – na hrvatskom, odnosno, na materinskom jeziku, ali, kad je glazba u pitanju (a podsjetimo se, ovdje je riječ ipak prvenstveno o glazbi), glas, odnosno, riječi postaju dio instrumentarija, što bojom, što rasponom, što samim slovom. Kao u slučaju kolegice joj, predivne, ali uistinu predivne Irene Žilić, i ovdje je naracija potekla na tom famoznom engleskom, na jeziku, dakle, na kojem je proplamsala popularna glazba. Kad taj engleski, kao u slučaju ovih dviju mladih dama, zazvuči kao prirodni pjev, a ne nešto forsirano bilo očajnim naglaskom bilo napadno grubim rimama, to je prirodni jezik, najlogičniji kanal kroz koji će se glazba zajedno s pripadajućim stihovima sručiti na nas kao slap.

“Things You Can’t Put Your Finger On” je, da, slap. Neujednačen taman toliko da obećava sve samo ne pravocrtnost. Slap koji od savršenog početka s uvodne dvije ljepotice može završiti samo s jednako savršenom refleksijom u predivnom bosonogom plesu u manirama folka (“Birdie”) i u proslavi trenutka, istinski slavljeničkoj “What a Day”, čiji stihovi poput “What a day for me to know what I’m here for” odjekuju baš kao uzbuđenje, kako u završnici pjesme Mary May i sugerira. Samim time, tim neopterećenim koliko i pažljivim, pipavim koracima zaokružena je cjelina i bez (samo)nametnute konceptualnosti i(li) artističke pretencioznosti. Goli talent, da, da se vratim u petlji i ja na početak ovoga teksta. Zahvalni talent, kako sam negdje usput i pročitao riječi same potpisnice ovog predivnog malog albuma. Talent koji ni svoj puni potpis nije lansirao u društvenomrežnu orbitu, već nam nudi uistinu samo ono najbitnije – svoj iskaz, svoj kanal.

Kaže Mary May na svojoj web-stranici da nije ona pronašla glazbu, već je glazba pronašla nju. Baš kao što ne piše pjesme ona, već one jednostavno izlaze takve kakve jesu. I iz toga – što je najbitnije i u čemu leži “tajna uspjeha” ovih predivnih pjesama i predivnoga dara – zaključuje da ta ista glazba može, kako je došla, tako i otići. Da to jest njezin put sada, ali da se, koliko god na njemu bila zahvalna, trudi imati na umu da se taj put može promijeniti. Zato udahnimo zajedno s njom taj trenutak, taj, zapravo, snop trenutaka za sada nam predan tek kao digitalno izdanje na njezinom YouTube kanalu i na službenoj stranici (marymaymusic.com) gdje možete sami odabrati cijenu neprocjenjivoga. Cijenu nečijeg dara.

Toni Matošin | Bitno.net