Duhovni kutak – “Otvoreno nebo” (2018.)

Uz, naravno, iskrenost kao osnovni preduvjet za autentično, snažno umjetničko djelo, bilo ono iz “viših” sfera umjetnosti ili iz domene tzv. popularne kulture, jedan od vrlo bitnih i posebno intrigantnih načina artikulacije svakako je jednostavnost.

U svom višegodišnjem uživanju u (popularnoj) glazbi i pisanju o njoj baš sam jednostavnost nerijetko isticao kao značajku koja bitno pridonosi ljepoti i neposrednosti glazbe koju odlikuje, naravno, kad nije samoj sebi svrha ili kad nije posljedica izostanka umijeća ili talenta za bilo što kompleksnije. A nije teško “pročitati” jednostavnost, jer svaki manjak sadržaja brzo se razotkriva, daleko brže u jednostavnijim formama nego ispod naslaga produkcijskog šminkeraja, gomilanja instrumentarija ili pretencioznih tekstova zagušenih pojmovima iz rječnika stranih riječi. Zato je, primjerice, Bob Dylan u drugoj polovici šezdesetih, kad su se veliki bendovi poput The Beatles i The Beach Boys nadmetali tko će snimiti kompleksniji i produkcijski inovativniji album, mogao bez ikakvih nedoumica snimiti bilo kakve produkcije lišen “The Basement Tapes” ili objaviti posve ogoljeni country-pop album “Nashville Skyline”. Ili, da se vratimo u sadašnjost i u Lijepu našu, odnosno, u nedavni mi tekst upravo ovdje na Bitno.net, baš zato je glazba djevojaka iz Auguste tako dobrodošlo osvježenje nasuprot kolegama koji se više bave rukopisom nego sadržajem onog što ostavljaju na stranicama svojih kajdanki.

Duhovna glazba, konkretno njezina verzija osuvremenjena u formi popularne glazbe, u ovom je kontekstu posebno sklisko područje. Izraziti svoj odnos s Gospodinom, artikulirati vlastitu vjeru u note i riječi tako da se kao rezultat postigne autentično djelo kao svjedočanstvo sposobno i za mobilizaciju drugih, teren je posebno neotporan na suvišne slojeve, kao i na izostanak istih ako sadržaj ne donosi nešto posebno intrigantno, novo ili posve iskreno. Da, razliku čini i sama podvrsta duhovne glazbe, primjerice, je li više usmjerena slavljeničkom ili molitvenom aspektu, je li izražajnije osobna i intimna ili je motivima šira. Kad je u pitanju Duhovni kutak, katolička evangelizacijska skupina koja okuplja mlade entuzijaste i vjernike proizašle iz zagrebačke XI. gimnazije, sve ovo gore navedeno važno je kao uvodna riječ upravo zbog njihova glazbenog jezika i rukopisa.

Njihov najnoviji album, “Otvoreno nebo”, naime, jasno govori jezikom jednostavnosti, kao i potpune posvećenosti onome što prožima čak dvadeset jednu pjesmu i popunjava svih osamdeset minuta koliko ukupno i može “podnijeti” jedan CD. Jer, glazbu koju stvaraju ovi mladi ljudi pod glazbenim vodstvom svoga profesora Stjepana Arnuša čine molitve, evangelizacijski soundtrack prikladan za molitvene skupove, odnosno, intimnija okruženja. Već toliko spominjana jednostavnost tako je tu logična i nužna, pa je glazba prije svega pratnja, mada ne i lišena zanimljivih aranžmana i rješenja.

Duhovni kutak djeluje otprilike pet godina i do ove zbirke izdali su već dva albuma – “Tebi koji me zoveš” iz 2014. i “Ući ću u Tvoj hram” iz 2016. – na kojima su predstavili tu svoju glazbeno-meditativnu priču nevezanu uz bilo kakve trendove ili scene. Usmjereni na samu bit, izrazito kristocentrični i u pristupu samoj glazbi ponizni, uspjeli su profilirati poetiku koja će ih učiniti i prepoznatljivima i istovremeno posve – običnima, da se izrazim narodski. “Otvoreno nebo” u tom nizu nužno je postao novi izazov, stepenica više, a ipak, u duhu neopterećenosti izvanjskim i kozmetičkim, tek nastavak započetoga, plod prepuštanja Gospodinu kojem se stalno obraćaju. Još na samom početku bavljenja glazbom sami su naznačili da su im pjesme prije svega pozivi na molitvu, pomoć svima koji im glazbu čuju da uđu u molitvu, da se i sami otvore bitnome. Ovaj novi album jasno nastavlja u tom smjeru.

Gitara i klavir kao nositelji melodija, harmonika i viola kao efektno nijansiranje, bas i cajon kao motorika i usna harmonika kao efektni začin sačinjavaju glazbeno tkanje koje tek podupire meditativne tekstove, bez i sekunde odvraćanja pozornosti od vokalnih dionica. Glazba je ovo posve u službi teksta, baš kao što su to i back-vokali, što se, primjerice, može na najbolji način čuti u “Nek’ rominja, neka sipi”; kao što to ovakva vrsta glazbe i ova razina predanosti sugerira, produkt je to kolektiva u kojem nema istaknutog pojedinca, nema imena koje bi stajalo ispred ostalih, odnosno, prvo ime tu je uvijek – Isus Krist. Onoga trenutka kad je Duhovni kutak taj svoj modus operandi dokazao na djelu njihova glazba postala je ono što sam spomenuo na početku – autentično, snažno djelo.

Djelo s misijom, otprilike bi rekli to i ovi mladi ljudi. I baš zato u “easy-modu”, jednostavno, nepolirano, mada produkcijski taman dolično skockano. Da, tekstovi su to koji ne predstavljaju visoke – ili bi prikladniji izraz bio: velike – domete pjesničke riječi, ali to nisu ni trebali biti. Uostalom, očit je i rad na tim tekstovima, iskreni trud da se odmaknu od klišeja i brzogoreće patetike a da se uslijed toga ne pobjegne u pretencioznost. Motiv otvorena neba zaokružen uvodnom, od Izaije posuđenom “Tko je taj što dolazi iz Edoma?”, i završnom eponimnom pjesmom napaja sve ove male molitve kao polazišna i odredišna točka, a ljubav je temeljna ponavljajuća riječ, ljubav koja proizlazi iz Božje milosti, iz (sebe)dar(j)a, iz žrtve, iz poniznosti. U tom slijedu, odnosno, krugu intenzitet se u svih osamdeset minuta ne mijenja, ne opada, pa se “Otvoreno nebo” usprkos prevelikoj minutaži (prevelikoj po, naravno, mom osobnom sudu koji preferira 40-50 minuta kao optimalno trajanje albuma) čini izuzetno fokusirano i kompaktno, kao glazbena kompresija istinskog duhovnog doživljaja.

Tu do izražaja dolazi ono što često nedostaje u suvremenoj popularnoj glazbi općenito – jasno nadahnuće – u praksi realiziran osnovni cilj Duhovnog kutka kao benda i evangelizacijske skupine. Poziv na molitvu. Poziv na “su-molitvu” s naglaskom – da se izrazim rječnikom najčistijih srcem, djece – na “šalji dalje”. Zato će se jednostavnost ove glazbe onima koji ishodište neće ili ne mogu prepoznati činiti slabošću, kao što će im bespogovorno Nebu okrenuti tekstovi biti patetični i sladunjavi, ali tom razlikom u polazišnim točkama publike Duhovni kutak nije opterećen: njihova je glazba otvoren dlan, ruka ispružena u poziv – što bi duhovna glazba, uostalom, i morala biti – čak svojevrsna mala poduka, ali nikako svisoka, već upravo odozdo.

Pišući nedavno o novom albumu Božje pobjede, natuknuo sam kako ni meni samom ova vrsta glazbe nije bliska u smislu da je često slušam ili da mi krasi kućnu fonoteku. Sve to mogu prepisati i za ovu prigodu, ali i nadodati da je susret s glazbom Duhovnoga kutka bio tim impresivniji doživljaj. Uistinu susret. Čuti ove mlade ljude kako artikuliraju svoje molitve i za taj talent ne prestaju zahvaljivati Duhu Svetome, čuti glas njihove čežnje i prepoznavati odjeke vlastitih slabosti i žudnji, posrtaja i podizanja, preokupacija i težnji – a sve u vrlo jednostavnom ključu, na način kako samo iskrenost može biti jednostavna – doživljaj je koji nadmašuje onaj čisto glazbeni. Opet, onako kako bi duhovna glazba, posebno osjetljiva na tu jednostavnost, i morala zvučati.

Pa će se i moj završni dojam poklopiti s onim što su braća i sestre iz Duhovnoga kutka i imali na umu, odnosno, pri srcu kad su se otisnuli na ovo novo im malo putovanje. Poziv. Dijeljenje. Susret s Istinom, s Rječju. Pri čemu će posebno fascinirati osjećaj kako nijedna nota, nijedan stih, nijedna ideja ili aranžman nisu tu kao plod slučajnosti, još manje poze, već uvijek plod molitve. A to mi je i toliko očito da sada mogu samo žaliti što nisam slijedio njihov primjer kad sam počeo pisati ovaj tekst. No, zato i jesmo tu, da potičemo jedni druge. Da učimo. U jednostavnosti. U poniznosti.

Toni Matošin | Bitno.net